Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Razgovor sa jeromonahom Ignjatijem Šestakovim, sabratom Sretenjskog manastira u Moskvi, urednikom veb sajta Pravoslavie.ru (najčitanijim pravoslavnim medijem), profesorom Visoke bogoslovske škole Sretenjskog manastira i jednim od najpoznatijih pravoslavnih misionara, o pravoslavnom misionarenju, štampanim, eletronskim i novim medijima, njegovoj ljubavi prema srpskom narodu, Rusima i Srbima, Kosovu i Metohiji, duhovnim i političkim borbama u svijetu…
Vi ste jedan od rijetkih ljudi u visokoobrazovanom i uglednom sveštenstvu RPC koji tako dobro zna srpski jezik i srpsku Crkvenu i narodnu istoriju. Odakle tolika ljubav prema srpskom narodu i kada se ona pojavila?
Iskreno rečeno, prilično često imam priliku da čujem ovo pitanje i svaki put mi je teško da odgovorim. U svom djetinjstvu i mladosti malo smo znali o Srbiji i o Srbima. Može se reći da skoro ništa nismo znali. Praktično sa „srpskom problematikom“ sam se upoznao u zrelijim godinama, već na Moskovskom univerzitetu, pohađajući različite seminare i predavanja i izabravši studije na katedri Južnih i Zapadnih Slovena.
A ljubav prema srpskom narodu se rodila nekako sama po sebi. Prirodno je da su upoznavanje sa srpskim svetinjama i herojskom srpskom istorijom odigrali ključnu ulogu u tome i da je ta ljubav postala samo jača.
Da li je tačno da sebe, iako ste rođeni Rus, smatrate 50 procenata Rusom a 50 procenata Srbinom? I ako je to tačno, od kada ste se tako počeli osjećati i šta vas je na to opredijelilo?
Mislim da ima mnogo ljudi koji se tako osjećaju. Većina Rusa koji često dolaze na Balkan i vole srpski narod, njegovu kulturu i Crkvu posle izvjesnog vremena počinju da se osjećaju ne samo kao gosti ili prijatelji, već kao dio svega toga. Saosjećaju sa Srbima, to postaje dio njihovog života. Mislim da je to normalno.
Sa mnom se desilo otprilike isto to: putovanja su učestala, a broj prijatelja je počeo da raste geometrijskom progresijom. U skladu s tim, čovjek sve to propušta kroz sebe i kao da se rastvara u srpskom svijetu, postaje dio njega. U suštini, bez obzira da li to čovjek želi ili ne, postaje Srbin, pa čak i stiče karakteristične crte mentaliteta i ponašanja.
Upravo ste se vratili sa Sajma knjiga u Beogradu. Kao sabrat najvećeg ruskog izdavača pravoslavne literature – Sretenjskog Manastira u Moskvi, predstavili ste srpskoj čitalačkoj javnosti mnoštvo novih izdanja, kako na srpskom tako i na ruskom jeziku? Kako ocjenjujete interesovanje srpske čitalačke publike za izdanja i prevode Sretenjskog Manastira?
Interesovanje Srba je ogromno i stalno. Lično uvijek osjećam izvjesno nezadovoljstvo zbog toga što naše prisustvo ovdje – na Balkanu – ne odgovara nivou interesovanja Srba za naše knjige. Ljudi nas često pitaju gdje mogu da kupe izdanja Sretenjskog manastira i drugih crkvenih izdavačkih kuća iz Rusije. Radi se o literaturi na ruskom jeziku. I nažalost, često moram da razočaram ljude koji pitaju, zato što ako naša izdanja i dospijevaju u region, to je u vrlo skromnoj količini. Može se reći da se to dešava zahvaljujući entuzijastima. Naravno, željeli bismo da nekako organizujemo da se ova izdanja redovno dostavljaju bar u Beograd i druge veće srpske gradove. Činimo izvjesne korake u tom pravcu i nadam se da će to vremenom steći solidne razmjere.
Ako je riječ konkretno o proteklom Sajmu knjiga, na njemu smo predstavili ovogodišnja ruska izdanja našeg manastira i nove knjige našeg omiljenog autora protojereja Andreja Tkačova – to je plod zajedničke djelatnosti Sretenjskog manastira, portala Pravoslavie.Ru i izdavačke kuće „Čuvari“ iz Beograda. Knjiga oca Andreja „Misionarske beleške“ je bila prevedena i izašla je iz štampe bukvalno uoči otvaranja sajma. Za nekoliko dana smo uspjeli da organizujemo niz prezentacija i sudeći po svemu, nova izdanja su izazvala veliko interesovanje. Ali glavno je to što smo nekoliko dana imali pravo bratsko opštenje.
Sudeći po svemu, to će se nastaviti, kako u novim susretima, tako i u novim zajedničkim izdanjima.
Naravno, na Sajmu knjiga su sklopljena i nova poznanstva. Može se reći da je rođeno nekoliko novih, sasvim realnih projekata, čijem ostvarenju smo sad pristupili.
Uopšte, iskreno interesovanje srpskog čitaoca za rusku knjigu je odličan stimulans za djelovanje, to nas veoma nadahnjuje i ne dozvoljava nam da sjedimo skrštenih ruku.
Po vašem svetom blagoslovu, naš sajt Princip vrlo često preuzima i prenosi hrišćanske vijesti, dušekorisne razgovore i istorijske članke sa sajta Sretenjskog Manastira, Pravoslavie.ru. Od kada se javila ideja da upravo srpski narod ima tu čast i duhovnu privilegiju, da jedini od svih drugih pravoslavnih naroda ima posebnu podrubliku na vašem sajtu pod naslovom – Pravoslavie.ru – srpska verzija? Kako ocjenjujete sveukupni rad vašeg sajta i njegovu misiju i među Rusima i među Srbima?
Na pokretanje srpske verzije su uticala dva faktora. Kao prvo, razgovarajući sa Srbima na različitim nivoima i posjećujući različita mjesta na kojima služe predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve, primijetio sam da s naše ruske verzije Srbi uzimaju veoma mnogo materijala, prevode ih i objavljuju u svojim izdanjima i časopisima i na sajtovima. Drugim riječima, popularnost našeg portala među srpskim čitaocima me je navela da razmišljam o perspektivama razvoja.
A drugi faktor koji je uticao na pokretanje srpske verzije jeste poznanstvo s velikim brojem prilično stručnih i sposobnih prevodilaca sa ruskog na srpski. To su uglavnom crkveni ljudi koji se profesionalno bave prevođenjem. Prevodioci koji su već preveli i objavili veliki broj knjiga. Kad su se ova dva faktora podudarila, nadahnuti željom da prenesemo našoj srpskoj braći više informacija o ruskom pravoslavlju odlučili smo da pokrenemo srpsku verziju.
Moram reći da je za mene samog veliko otkrovenje predstavljalo kad sam posle izvjesnog vremena uvidio da našu srpsku verziju ljudi aktivno čitaju, da je prate i da stalno očekuju nove članke i prevode. To nas je natjeralo da radimo još aktivnije. Istina, moram priznati da nemamo uvijek snage kako bismo obezbijedili redovno objavljivanje novih materijala.
Ali zato su se pojavili naši dopisnci i stalni autori među Srbima. Oni specijalno za nas pišu reportaže sa Kosova i Metohije i iz drugih regiona.
Vjerovatno ne bi trebalo hvaliti sopstveni rad, ali ako je riječ o značaju i misiji našeg portala, on je odigrao značajnu ulogu u ucrkvljenju velikog broja ljudi i to je za nas najvažnije.
Kao jedan od uspjeha konkretno srpske verzije portala još jednom bih posebno istakao sledeće. U toku poslednje dvije godine prijatelji i ja smo izdali na srpskom jeziku već četiri knjige koje su priređene na osnovu materijala koji se objavljuju na srpskoj verziji. Uz pomoć Božiju, nastavićemo rad na sličnim projektima.
Kao istoričar po profesiji, erudita, poliglota i veliki prijatelj srpskog naroda kako vidite Ruse i Srbe danas? Šta nas najviše povezuje? U čemu smo slični a u čemu različiti?
Prije svega i najviše od svega povezuje nas upravo pravoslavna vjera. U suštini, i ruska i srpska kultura u svim svojim manifestacijama. Odnosno, upravo ono što nam se najviše sviđa jednima u drugima i što nas međusobno privlači – sve se zasniva na Pravoslavlju, čak i ako neki to ne shvataju. I ono što je zajedničko u našoj istorijskoj sudbini zasniva se na ispovijedanju istinske vjere. Upravo to je naš zajednički istorijski put – i Srba, i Rusa.
Mi se stalno obogaćujemo u međusobnom opštenju. To se ne može objasniti logički ili racionalno. To je iracionalna kategorija, ali je zaista tako. Opšteći, međusobno se obogaćujemo i bez ovog opštenja naš život nije potpun. Ne radi se samo o strateškom partnerstvu, o ekonomskoj, privrednoj ili vojnoj saradnji – premda sve to igra ogromnu ulogu. Glavno je naše jedinstvo u vjeri i u međusobnom duhovnom obogaćivanju.
Vrlo često posjećujete okupirani dio Srbije, Kosovo i Metohiju. Kako se osjećate kada hodite svetom srpskom zemljom koja je u lancima zapadne okupacije i šiptarskog terora? Koji su vaši omiljeni manastiri na Kosmetu i kako vidite budućnost Kosmeta? Šta činiti da kosovsko stradanje i ruski narod osjeća kao svoj Krst i svoju brigu za južnu pravoslavnu braću?
Kosovo i Metohija su za sve nas velika svetinja, Sveta zemlja. Bez razlike da li smo Rusi ili Srbi. Čini mi se da to shvataju i intuitivno osjećaju mnogi Rusi, čak i oni koji nikad nisu bili u Srbiji ili u Crnoj Gori. Ovaj osjećaj živi negdje na nivou podsvijesti.
Nesumnjivo, potrebno nam je što je moguće više aktuelnih informacija. Mislim da je veoma važno prenositi informacije o trenutnom stanju, o srpskom narodu i Srpskoj Crkvi koji ostaju na Kosovu i Metohiji. Kod nas preovladavaju informacije o bezbrojnim stradanjima. Naravno, to je važno, ali je još važnije davati informacije o tome šta se konkretno može učiniti na Kosovu i Metohiji, kome i kako pomoći, kako učestvovati u životu Crkve u ovom regionu. Jednom riječju, potrebne su informacije koje podstiču na djelovanje, a ne samo žalosne vijesti.
Važne su, naravno, i informacije o značaju i ljepoti duhovnog i kulturnog nasleđa koje čuvaju Kosovo i Metohija. O njihovom izuzetnom značaju kao o kolijevci hrišćanstva na Balkanu, s kojima su neraskidivo povezane i ruska istorija i kultura.
Srbi i Rusi nikada nisu među sobom ratovali. Uvijek su bili saveznici u borbi protiv raznih neprijatelja Crkve Hristove i pravoslavne vjere. Mislite li da dolazi vrijeme još čvršće veze, i duhovne i političke, između naša dva bratska pravoslavna naroda?
Da li će to vrijeme nastupiti ili ne – zavisi od nas. Ne smijemo da sjedimo skrštenih ruku i da se uzdamo samo u odluke političkog rukovodstva. Neće biti nikakvog rešenja dok sam narod, dok mi ne pokažemo svoju volju za jedinstvo.
To su dva procesa koja međusobno utiču jedan na drugi. Primijetio sam da, posebno ovdje, među Srbima, postoji neka hipertrofirana nada u to da „neko odozgo sve treba da uredi“, apelacije su uglavnom upućene najvišim ruskim državnim organima. Iako zapravo ponekad mnogo više može da se učini i bez bilo kakvih zvaničnih instituacija i organa. I ove aktivnosti mogu biti uspješnije i plodnije.
Prije svega na nivou medija, izdavačke i kulturne djelatnosti, i naravno, crkvenih veza i kontakata. Tu postoji ogroman prostor za ideje i njihovu realizaciju. Jednostavno, ljudi treba da se prihvate posla i da rade ne očekujući neke generalne„preokrete po partijskoj liniji“.
Svatjejši Patrijarh Moskovski i cijele Rusije, Njegova Svetost G. Kiril, nebrojeno puta do sada je pokazao bratsku ljubav i solidarnost prema srpkom narodu i Srpskoj Crkvi. Da li u sklopu RPC postoji neko Odjeljenje koje se posebno bavi pomoći srpskom narodu i Srpskoj Crkvi? Kako ocjenjujete ovacije koje je prilikom osvećenja, samo Ruski Patrijarh Kiril dobio u Hramu Vaskrsenja Hristovog u Podgorici, prije dvije godine? Da li u Rusiji obični ljudi znaju koliko narod u Crnoj Gori, Srbiji i Republici Srpskoj vole Ruse i RPC?
Svi kod nas znaju kolika je ljubav Srba prema Rusima. A toplina s kojom ljudi ovdje uvijek dočekuju ruskog patrijarha je još jedan dokaz u prilog tome.
U Ruskoj Crkvi formalno ne postoji specijalno odjeljenje za pomoć srpskom narodu i Crkvi, ali postoje projekti za pružanje ove pomoći u kojima aktivnu ulogu igra RPC. Tako je bilo, na primjer, s projektom za prikupljanje pomoći Raško-prizrenskoj eparhiji i manastirima na Kosovu i Metohiji koji je realizovan po blagoslovu Njegove Svetosti patrijarha Kirila. Zahvaljujući tome prikupljena je značajna materijalna pomoć koja je dostavljena manastirima i koja je utrošena za obnovu Prizrenske bogoslovije.
Živimo u vremenima velikih i tektonskih duhovnih i političkih borbi po cijelom svijetu. Rusija se prvi put poslije skoro 30 godina, legalnom vojnom intervencijom u Siriji, najdirektnije umiješala u svjetska politička zbivanja. Opasnost od većih sukoba svjetskih razmjera je dosta porasla. Šta je nama pravoslavnim hrišćanima najvažnije činiti u ovakvim teškim vremenima, jer su upravo hrišćani najveće žrtve svih modernih ratova i sukoba u svijetu?
Logično bi bilo postaviti pitanje: a kad uopšte hrišćani nisu živjeli u vrijeme velikih i tektonskih borbi… Čini mi se, ako je riječ o Balkanu, da se ovdje svo vrijeme odvijala ova stalna borba. Za pravoslavnog hrišćanina u tome nema ničeg novog, ili barem nema ničega što on ne zna i što ne očekuje.
Što se tiče Rusije i onoga što sad čini u Siriji lično smatram da se Rusija prosto vratila sama sebi. Rusija je imperija i u potpunosti se slažem s mišlju da će Rusija ili biti imperija, ili Rusije jednostavno neće biti. Ne može biti drugačije. Ovo služenje Rusije kao imperije podrazumjeva njeno učestvovanje, uključujući i vojno, u sudbini svijeta, borbu s materijalizovanim zlom i bezakonjem.
Tako je bilo uvijek u našoj istoriji. Sjetite se da je cijeli 18. i 19. vijek Rusija praktično provela u neprekidnim ratovima, koje je često vodila daleko od svojih granica samo s jednim ciljem – da zaštiti pravoslavne hrišćane i svetinje. Zapravo i u Prvi svjetski rat je ušla zbog potrebe da zaštiti svoje saveznike i glavnog među njima – Srbiju. To se može nazvati krstom imperije koji Rusija nosi.
Ali vratimo se tome šta u situaciji strašnih iskušenja treba da činimo mi – hrišćani. Radi se o tome da imamo najveće bogatstvo, koje nema niko drugi – to su Božanska istina i darovi Svetog Duha, to je Crkva, u kojoj se ovi Darovi nalaze i koja je sadrži Božansku blagodat. Ako uvijek to budemo imali na umu, ako sami ne budemo zanemarivali Božansku blagodat, već ako, naprotiv, stalno budemo zajedničari u njoj, nikakvi spoljašnji faktori neće imati nad nama takvu sveobuhvatnu vlast. Hrišćani su uvijek podnosili teška iskušenja idući za Hristom.
Naravno, sad vidimo globalnu ofanzivu protiv hrišćanstva, ali s druge strane, ova patnja otrežnjuje naše umove i srca i približava nas Bogu. Kad čovek pogleda ona „srećna i mirna“ vremena iz nedavne prošlosti, za kojima ponekad osjećamo nostalgiju, sjeća se da mnogi hrišćani tada uopšte nisu razmišljali ni o vjeri, ni o spasenju duše.
Za nas je glavno da budemo što je moguće bliži Hristu, Njegovoj Crkvi, Božanskoj blagodati, sabornoj crkvenoj molitvi i liturgiji. To je najvažnije, bez toga život hrišćanina ni u mirna, ni u nemirna vremena nema istinskog smisla.
Želim redakciji i čitaocima vašeg portala da uvijek imate na umu ono što je glavno u životu svakog hrišćanina i da ne gubite duhovnu trezvenost. I naravno, nadam se našoj pravoj bratskoj saradnji.
Sa jeromonahom Ignjatijem Šestakovim razgovarao: Vladimir Vuković
Izvor: PRINCIP
