Dušan Marić: Ustaško lice biskupa Komarice

Ustaški virus, čija epidemija već nekoliko godina sve jače trese Hrvatsku, zakačio je i banjalučkog biskupa Franju Komaricu. Nije ni čudo, po podacima koji stižu iz Zagreba od ove opake bolesti već su oboljele tri četvrtine Hrvata. Što njima, očigledno, ne pada nimalo teško. Pa i ne pomišljaju da se liječe.

Nije poznato da li se Komarica virusom inficirao nedavno dok je u Blajburgu predvodio misu ustašama iz Crne legije ili je krivac njegov sisački kolega biskup Vlado Košić, koji se zalaže da se ustaški poklič „Za dom spremni“ proglasi za zvanični pozdrav hrvatske vojske, ali s obzirom na simptome koje banjalučki biskup pokazuje i poodmakle godine u kojima se nalazi, izgleda da je odlučio da bogu na ispovjest ode kao ustaša.

Nakon susreta sa predsjednikom hrvatskog Sabora Željkom Rajnerom, koji je posjetio Banjaluku, a odgovarajući na pitanje novinara zašto je 14. maja išao na poklon ustašama u Blajburg, Komarica je odgovorio:

„Mi smo ovdje Blajburg. To je muka i to sam želio u Blajburgu da poručim. Ljudi šta vi govorite ovdje? Dođite u Banjaluku pa vidite, tamo je Blajburg. Gdje su Banjalučani, zašto su oni pobijeni, zašto je njima oduzeto pravo na identitet? Nemaju pravo na svoje rodno mjesto. To je Blajburg za mene”.

Ovim svojim izjavama biskup je nedvosmisleno povukao znak jednakosti između stradanja Pavelićevih ustaša 1945. godine i sudbine Hrvata iz Banjaluke u posljednjem ratu. Što nije ništa drugo nego otvoren pokušaj rehabilitacije ustaša i njihovih zločina.

Izjednačavanje prisilnog preseljenja nekoliko desetina hiljada Hrvata iz Banjaluke i okoline u Hrvatsku 1992. godine, sa pokoljem više od 1.000.000 Srba u Banjaluci, Bosanskoj krajini i drugim srpskim pokrajinama u Drugom svjetskom ratu.

Pođimo redom. Jedinice Hitlerove Njemačke koje su se, zajedno sa svojim saveznicima ustašama, povlačile iz Jugoslavije u Austriju su 7. maja 1945. godine dobile su naređenje svoje vrhovne komande da se predaju savezničkim snagama ili partizanima. Što su one i učinile.

Međutim, ustaše su odbile da polože oružje, nastavile borbu i tako, po međunarodnom pravu, same sebe svrstale u oružanu bandu.

Što su i bile.

U sljedećih nekoliko dana, na ovaj ili onaj način, sva ta ustaška banda, sa oko 20.000 pripadnika, uglavnom iz zloglasne „Crne legije“, je razoružana i strijeljanja. Partizanski vođa Tito je svojim naređenjem od 15. maja zabranio ubijanje zarobljenika, ali, ili je njegovo naređenje bilo reda radi, ili njegovi komandanti na terenu, uglavnom Srbi, nisu htjeli da propuste priliku da se ustaškim koljačima osvete za hiljade popaljenih i poklanih srpskih sela.

Činjenica je da je 1992. godine iz Banjaluke i okoline, pod pritiskom srpske politike i srpskih paravojnih snaga, iseljeno nekoliko desetina hiljada Hrvata. Kao što je činjenica da je u posljednjem ratu iz Hrvatske protjerano više od 700.000 Srba.

U Banjaluci i okolini ubijeno je nekoliko desetina Hrvata. U Hrvatskoj je ubijeno više od 7.000 Srba.

Hrvati su Banjaluku napuštali organizovano, pod kontrolom Komarice i „Karitasa“, u svojim automobilima, sa svojim parama i stvarima. Srbi iz Hrvatske su uglavnom pobjegli bez igdje ičega, spašavajući glavu na ramenima.

Srpski vojnici i policajci su štitili kolone Hrvata koji su napuštali Banjaluku. Hrvatski vojnici i policajci su masovno ubijali Srbe koji su napuštali Hrvatsku.

Poslije rata, svim Hrvatima koji su željeli da se vrate u Banjaluku to je i dozvoljeno, i oni u Republici Srpskoj imaju potpuno isti status kao i Srbi. Srbima nije dozvoljen povratak u Hrvatsku, a oni koji su se vratili žive kao građani trećeg reda. Izloženi fizičkom, pravnom, političkom, vjerskom, kulturološkom i informativnom teroru.

Sve to biskup Komarica dobro zna, ali po dobrom starom hrvatskom običaju, čije njegovanje je posebno izraženo kod katoličkih sveštenika, o tome ćuti. Ili, kao u ovom slučaju, bezočno laže.

Da ponovim, samo neko ko je bezočni lažov, ko je suštinski, u dnu duše, pokvaren čovjek, samo neko ko želi da rehabilituje koljače stotina hiljada srpske djece može da uporedi šikaniranje banjalučkih Hrvata 1992. sa strijeljanjem ustaških zvijeri 1945. u Blajburgu. I tačka.

Isto bih mislio i napisao da je umjesto banjalučkog biskupa u pitanju papa lično.

Hrvatska agencija Hina prenosi i da je Franjo Komarica, u toku posjete Željka Rajnera Banjaluci, izjavio da je „zaborav o zločinima, gdje god oni bili počinjeni, ponavljanje jednom počinjenog zla… Onaj ko to prećutkuje time pokazuje svoje pravo lice.“

Da li to znači da su se, u razgovoru, koji su prije toga imali prvi čovjek katoličke crkve u Banjaluci i predsjednik Hrvatskog sabora dogovorili da hrvatska katolička crkva i hrvatska država napokon prekinu pola vijeka dugo ćutanje o zločinu genocida koji su samo prije 70 godina Hrvati počinili nad srpskim narodom i izvinu se za taj užas?

Da li to znači da ćemo napokon dočekati da se hrvatska katolička crkva i hrvatska država, ili makar samo biskup Komarica lično, izvinu za pokolj 700.000 nesrećnika u Jasenovcu, među kojima je bilo više od 40.000 djece?

Da li je to nagovještaj da će se Hrvatska katolička crkva izviniti srpskom narodu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi što je njen visokorangirani sveštenik bio upravnik logora Jasenovac i dnevno lično organizovao i predvodio klanje na hiljade srpskih civila? Ljudi. Hrišćana. Božije djece. Ili što je više od 400 sveštenika katoličke crkve, imenom i prezimenom, prema zvaničnim dokumentima komisije za utvrđivanje ratnih zločina FNRJ, okrvavilo ruke koljući srpsku nejač? Ili što je NDH, država hrvatskog naroda, jedina država u istoriji civilizacije koja je organizovala koncentracioni logor za djecu, u Jastrebarskom kod Zagreba?

Da li ima nade da ćemo čuti riječi pokajanja i izvinjenja za 5.000 živih zapaljenih ili bačenih u jame u Janju i okolini, 42.000 Srba bačenih u Šaranovačku jamu i zaklanih u sistemu logora Gospić, 4.000 mučenika iz Prebilovaca, 12.000 srpske nejači poklane na Garavicama kod Bihaća, 3.000 ubijenih u Grubišinom Polju, više od 1.000 srpskih civila ubijenih na Kupreškoj visoravni, 700 zaklanih u pravoslavnoj crkvi Rođenja presvete Bogorodice u Glini, 5.000 srpske djece, žena i staraca koje su Hrvati 1941. godine poklali ili bacili u jame u Livanjskom polju, hiljade poklanih i zapaljenih na Romaniji ili 10.000 zaklanih na Šušnjaru kod Sanskog Mosta? Ne zaklanih, spaljenih i u jamu bačenih pilića, a i to bi bio zločin koji zahtijeva pokajanje i izvinjenje, već živih ljudi, ljudskih duša.

Da li građani Dubice treba da se nadaju da će ih narednih dana posjetiti biskup Komarica, kleći i izviniti se zbog toga što su njegovi Hrvati i njegovi katolici, predvođeni sveštenicima njegove katoličke crkve, od 28.000 Srba koliko ih je 1941. godine bilo u toj opštini zaklali 22.500? Uzalud se nadaju.

Biskup Komarica jedno govori, a drugo misli i radi. Njegova istina o zločinima u posljednjim ratovima očigledno ima dva lica. Jedno za Hrvate i katolike, drugo za „pravoslavne šizmatike“ i ostale. Nije baš u skladu sa osnovama hrišćanstva, ali kakve uopšte veze ima Hrvatska katolička crkva i njeno ponašanje od 1941. godine do danas sa osnovama hrišćanstva?

Kada je očitao bukvicu srpskim novinarima i ispratio gosta iz Hrvatske, biskup Franjo Komarica je otišao u sjedište svoje biskupije u samostanu Petrićevac. Da se odmori od napornog dana. U istim onim prostorijama u kojima su župnik fra Miroslav Majstorović i ustaše 1941. godine napravili plan pokolja srpskog stanovništva u okolini Banjaluke.

Samo 7. februara 1941. godine ustaše iz Zagreba i Banjaluke, predvođene fra Majstorovićem i drugim sveštenicima katoličke crkve, uz zdušnu pomoć lokalnog hrvatskog stanovništva, su u banjalučkim naseljima Motike, Drakulić i Šargovac ubile najmanje 2.300 srpskih civila, među njima više od 500 djece. Bez ispaljenog metka. Samo nož, sjekira, kramp, motika… I vrisak.

Očajni krik stotina srpske djece kojoj zločinci uz blagoslov fra Majstorovića režu vratove još odjekuje iznad samostana na Petrićevcu i kao oštrica noža sječe nebo iznad Banjaluke. I dušu svakog normalnog ljudskog bića koje pomisli na taj užas, bez obzira na vjeru i naciju.

Ne znam kako je sa dušom biskupa Komarice i kako se on, kao božiji čovjek nosi sa činjenicom da služi u crkvi kojoj su ruke krvave do lakata, da spava i živi pod krovom pod kojim je osmišljen pokolj 2.300 djece, žena i staraca, ali znam svoj stav. I ne plašim se da ga javno iznesem.

Da je pod svodom bilo koje pravoslavne svetinje, pa makar to bila Pećka patrijaršija, Gračanica ili Studenica isplaniran takav monstruozni zločin kakav je isplaniran na Petrićevcu, da je kolonu svirepih ubica predvodio sveštenik iz te svetinje, klao djecu i blagosiljao njihovo klanje, radije bih je minirao, nego što bi u njoj zaspao i u njoj se Bogu pomolio.

U Zagrebu je osmišljen i pod komandom Zagreba izvršen pokolj više od 1.000.000 Srba u Drugom svjetskom ratu. U posljednjem ratu u Zagrebu je osmišljeno najveće etničko čišćenje u Evropi poslije Drugog svjetskog rata u kojem je iz Hrvatske protjerano više od 700.000 Srba.

Uprkos tome, da li možete da zamislite da episkop ili mitropolit SPS dođe u glavni grad Hrvatske i pred uključenim televizijskim kamerama izjavi da je za njega Zagreb Jasenovac? Iako bi imao mnogo razloga da to učini.

Pred sjedištem SPC u Zagrebu bi se okupilo 100.000 domoljuba, ludače u crnom bi organizovale demonstracije pred Patrijaršijom u Beogradu, “korektni“ novinari, političari i analitičari u Beogradu bi se utrkivali sa svojim hrvatskim kolegama u osudi te „četničke provokacije“ i spašavanju srpskog obraza, hrvatski Sabor bi raspravljao o zabrani djelovanja SPS u Hrvatskoj, a oštra upozorenja iz Brisela, Londona i Vašingtona u Beograd bi sustizala jedno drugo.

Izvor: PRESS

Vezane vijesti:

Poređenje Banjaluke i Blajburga – nastavak relativizacije ustaštva

Dodik oštro odgovorio banjalučkom biskupu Komarici

Sabljić o izjavi Komarice: Sramne izjave čovjeka koji se zavjetovao da širi pomirenje

Biskup Komarica: Banjaluka je za mene Blajburg

Sutra u Banjoj Luci: Promocija knjige „PREŠUĆIVANI ZLOČIN“