Dušan J. Bastašić: Treba nam novo Načertanije

Dušan J. Bastašić već godinama se nalazi na čelu UG Jadovno 1941. Ovo udruženje je svojim radom uspjelo da okupi oko sebe veliki broj potomaka žrtava ustaškog terora i zajedničkim snagama postigli su zavidne rezultate u objelodanjivanju istine o strašnim zločinima, koji su počinjeni u vrijeme zloglasne NDH.

Posao koji bi trebalo da radi država sveo se na entuzijazam i volju nekolicine pojedinaca. U razgovoru za Srpsko Kolo Bastašić otkriva genezu srpskog ćutanja, ali i kritički posmatra realnost u kojoj se se često sami odričemo očuvanja nacionalnog identiteta.

Koliko danas, 75 godina nakon zločina, uopšte znamo o Jadovnu ali i o drugim stratištima iz vremena NDH?

– O prvom likvidacionom centru NDH u kome je za 132 dana postojanja pobijeno ne manje od 38.000 Srba do prije svega nekoliko godina nije se znalo gotovo ništa. Čak su i porodice žrtava bile uvjerene da se radi o samo jednoj jami, jami Jadovno. Istina, dugo i brižljivo sakrivana bila je potpuno drugačija. Dvotomno djelo dr Đure Zatezala, izdano 2007, bilo je osnov za objelodanjivanje tog stravičnog srpskog stradanja. Nažalost, zbog visoke cijene knjige i lijenosti izdavača, ona nije stavljena u funkciju.

Potrebno nam je Načertanije oko koga bi se okupilo sve ono u našem nacionalnom korpusu, gdje god da živjeli, što ima vjeru, znanje, čast, samopouzdanje, nepokolebljivost, hrabrost, nepotkupljivost, spremnost da bez obzira na cijenu preuzme rizik, srce i ljubav prema Srbiji, Srpskoj, srpstvu i pravoslavlju.

Proteklih šest godina naše udruženje nizom aktivnosti nastoji, ne samo informisati javnost o faktografiji vezanoj za kompleks logora smrti Gospić–Jadovno–Pag, već i mobilisati stručnu i najširu javnost na konkretnim projektima kulture sjećanja.

Ako je u vrijeme komunističkog režima bilo jasno da se zarad bratstva i jedinstva kriju ustaški zločini, zašto se i danas na tu temu malo ko osvrće?

– Srbi, kao najveći stradalnici i pobjednici, iz Drugog svjetskog rata nisu izašli sa svojom nacionalnom državom. Izgradnjom nadnacionalnog, jugoslavensta, negativnom selekcijom srpskih kadrova, i režimom, koji nije prezao od strogog kažnjavanja neposlušnih pristali su da utopijsku ideju  bratstva i jedinstva plate zaboravom, sakrivanjem i relativizovanjem istine o stradanju svojih članova porodica i sunarodnika.

Posljednjih dvadesetak godina kao da idemo istim putem, utabanim već decenijama. Rekao bih da nam se to dešava zbog elementarnog nepoznavanja ove faktografije od strane odgovornih lica ali i zbog težnje za izgradnjom prijateljskih odnosa sa susjednom nam državom.

Istraživanje zločina, rad na dopuni kalendara i atlasa genocida su veoma zahtjevni projekti. Koliko UG Jadovno, na čijem ste čelu, može da odgovori na sve izazove, i da li imate i u kojoj mjeri podršku države?

– Sve ovo što radimo trebala je i treba da radi država preko svojih institucija. Prije svega Srbija i Republika Srpska, a onda i institucije Srba u Hrvatskoj. Nažalost, svjedočimo da se to ne dešava a najbolji pokazatelj inertnosti institucija je pojava sve većeg broja udruženja potomaka, koji se ne mire sa takvim neodgovornim odnosom prema našim žrtvama iz ne tako davne prošlosti.

Pozivam Vaše čitaoce da posjete naš portal Jadovno.srb, gdje će naći mnogo tekstualnih priloga, dokumenata, fotografija i video zapisa, koji svjedoče o stradanju Srba u 20. vijeku sa posebnim fokusom na ono u vrijeme postojanja NDH. Na portalu se redovno bilježe i sve naše aktivnosti na polju kulture sjećanja.

Kada bi poredili zločine širom nekadašnje NDH da li oni imaju neke specifičnosti ili je recept manje više isti.

Nezavisna hrvatska država je zakonom ustanovila obrazac za eliminaciju pravoslavnih Srba sa teritorije koju je proglasila svojom. Procedura za fizičku likvidaciju sprovodila se svuda na gotovo isti način. Prvo su bili odvođeni “na rad” viđeniji Srbi, trgovci, učitelji, sveštenici, Solunci i bogatiji zemljoposjednici. Njih su odvodili do najbliže željezničke stanice a onda marvenim vagonima otpremali prema jamama Like i Velebita. Ubijani su u kraškim jamama i utapani u obližnjem morskom akvatorijumu.

Slijedeći na redu su bili svi ostali muškarci i mladići stariji od osamnaest godina. Oni su hapšeni, odvođeni i ubijani na bližim, lokalnim stratištima. Preostale žene i djeca, bili su sakupljani na prevaru zbog tobožnjeg odvođenja na pokrštavanje u katoličku vjeru. Bili bi ubijani nedaleko od svojih kuća, ili odvođeni, uglavnom pješke ili seoskim kolima do udaljenijih stratišta predviđenih za masovne likvidacije.

Oko Vašeg udruženja okupili su se i ljudi iz SND Prebilovaca i udruženja Ognjena Marija Livanjska.

– Mnogo je srpski narod postradao u 20 vijeku, pa i ne čudi da je sve više organizacija koje okupljaju potomke žrtava, koji ne čekajući političku volju i pravi trenutak, ne hajući za političkom korektnošću, radeći gotovo po pravilu volonterski, čine sve što mogu da očuvaju sjećanje i ispišu nauk o porodičnom i zavičajnom stradanju, svjedoče o satiranju roda svoga pravoslavnog.

Ove organizacije i časni pojedinci, duboko posvećeni svojoj misiji, pored ostalog uporno ukazuju institucijama, svjetovnim i crkvenim, na teško razumljive propuste na polju očuvanja sjećanja na postradali rod naš.

Blizu trideset ovakvih organizacija i aktivnih pojedinaca, sa blagoslovom vladike Atanasija Rakite, formiralo je prošle godine Sabranje udruženja potomaka i poštovalaca srpskih žrtava ratova u 20 vijeku.

Što se tiče misionarske uloge Rimokatoličke crkve u brisanju pravoslavlja do rijeke Drine ali i dalje, tu se vijekovima ništa strateški ne mijenja a taktika i operativa zavise od trenutnih okolnosti.

Nedavno ste promovisali projekat „Prebilovačka kuća“. O čemu se radi?

– Pored velelepnog Hrama Hristovog Vaskrsenja, nekoliko knjiga, internet sajtova i izložbe, u Prebilovcima treba da se podigne barem skroman Memorijalni centar sa svim sadržajima koje imaju slični centri u svijetu. Idući ka tom cilju, UG Jadovno 1941. je donatorskim sredstvima nedavno pribavilo jednu stradalničku kuću, uništenu u proteklom ratu, upravo na putu, koji povezuje Dom Kralja Milutina sa novim Hramom. Prebilovačka kuća će, ako Bog da, biti i mjesto druženja potomaka srpskih žrtava genocida počinjenog od strane Nezavisne države Hrvatske ali i, kako reče Milenko Jahura, vitalni pokretački objekat svakovrsne obnove sela. Ovaj veoma zahtjevan ali i bogougodan projekat, ne možemo realizovati sami, ali smo duboko uvjereni da će Srbi širom svijeta a onda i srpske institucije, prepoznati njegov značaj i pomoći u njegovoj realizaciji. Kako radili, tako nam i Bog pomogao!

Svjedoci smo da Hrvati pretenduju da otmu srpsko kulturno nasljeđe. Jedan od primjera je svakako Nikola Tesla. Koji je recept da odbranimo srpsko nasljeđe?

– Nakon što je država Hrvatska, genocidom u Drugom ratu prepolovila naš biološki korpus u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini a u proteklom ratu u najvećem broju protjerala sa vjekovnih ognjišta, u ovom „mirnodopskom“ periodu, nastoji izbrisati tragove našeg postojanja na tim područjima. To čini i prisvajanjem kulturnog naslijeđa. Eklatantan je primjer Tesle i njegovog rodnog sela Smiljan. U tom, nekada većinskom srpskom selu danas nema ni jednog pravoslavnog Srbina a pravoslavna crkva u kojoj je služio Teslin otac danas je „Spomen crkva“ u kojoj se ne vrše redovna bogosluženja. Ali očito da ni to nije dovoljno, nego se fabrikuju laži o Tesli kao autohtonom Hrvatu.

U Srbiji i RS postoji veliki broj dnevnih novina, a praktično je wmanje od 20% novina koje su štampane ćirilicom. Koliko sami doprinosimo gubljenju nacionalnog identiteta?

– Dobro ste to primjetili, ali nisu tu u pitanju samo novine. Prošetajte ulicama Beograda, Novog Sada i Banje Luke, pa ćete vidjeti da se na tablama sa imena firmi i lokala ćirilica pojavljuje samo u tragovima. Poslušajte reklamne poruke i sinhronizovane crtane filmove za djecu na našim TV kanalima pa ćete vidjeti da se hrvatski jezik i pismo duboko ukorjenjuje u našem javnom prostoru.

Očito je da smo sami krivi za to i da se u ime evropeizma i internacionalizma, olako odričemo osnovnih kategorija identiteta.

Utisak je da je u NDH ključnu ulogu igrala katolička crkva. Koliko naša SPC može doprinijeti očuvanju nacionalnog jedinstva?

– U cilju našeg biološkog opstanka, neophodna je reintegracija nacionalnog korpusa, izgradnja i jačanje nacionalne svijesti i kondicije. Uloga naše crkve u tom procesu ključna je kroz vijekove. Nažalost, u našoj javnosti sve su prisutniji glasovi o nejedinstvu u najvišim crkvenim redovima i to nas posebno brine.

Što se tiče misionarske uloge Rimokatoličke crkve u brisanju pravoslavlja do rijeke Drine ali i dalje, tu se vijekovima ništa strateški ne mijenja a taktika i operativa zavise od trenutnih okolnosti.

Istorija je pokazala da je nesloga najčešće bila i najveći neprijatelj srpskog naroda. I danas djeluje da država nema pravu nacionalnu strategiju?

– Očito je da narodi u okruženju ali i šire, koji imaju jasnu nacionalnu strategiju i izraženo nacionalno jedinstvo u temeljnim postavkama, a koji vide interes u rastakanju srpstva i eliminaciji pravoslavlja u Hrvatskoj, Srbiji i Srpskoj, na tome rade vrijedno i pragmatično. Tome se svakako nije lako suprotstaviti i zaustaviti taj zamajac.

Potrebno nam je Načertanije oko koga bi se okupilo sve ono u našem nacionalnom korpusu, gdje god da živjeli, što ima vjeru, znanje, čast, samopouzdanje, nepokolebljivost, hrabrost, nepotkupljivost, spremnost da bez obzira na cijenu preuzme rizik, srce i ljubav prema Srbiji, Srpskoj, srpstvu i pravoslavlju.

Razgovor vodio i prilog uredio: Trifko Ćorović

Izvor: Srpsko Kolo, Br. 2, strana 23