Dušan Bastašić: Više učimo o bitkama Romela u Africi nego o stradanju Srba

Dušan Bastašić, predsjednik Udruženja građana „Jadovno 1941“, rekao je da su se zločini, odnosno genocid NDH-a nad Srbima proteklih decenija sistematski zataškavali te da do prije desetak godina nije znao da je u kompleksu ustaških logora Jadovno – Gospić – Pag ubijeno više od 40.000 ljudi, od čega više od 38.000 Srba.

NN: Nedavno je po osmi put obilježen Dan sjećanja na Jadovno. Jeste li zadovoljni kako je to sve proteklo?

Bastašić: Nikad više ljudi iz Srbije i RS nije bilo kao sada. I što je za nas jako važno – nismo nikad imali jaču i bolju medijsku podršku iz Srbije i RS, a sigurno je da je to djelimično i zbog dolaska najviših predstavnika RS i BiH. To je tada bio najznačajniji regionalni događaj, koji su hrvatski mediji potpuno zatvorili. Nevjerovatno je da ni u jednom internet mediju iz Hrvatske nigdje nije objavljena vijest o tome.

Kosti iz nijedne jame gdje su žrtve bacane na području Gospić – Jadovno – Pag nisu ekshumirane.

NN: Ako se ne varam, Hrvatska je formirala Komisiju za ekshumaciju žrtava iz Drugog svjetskog rata. Imate li informacija o njenom radu?

Bastašić: Od Srba u tu komisiju uvršteno je samo jedno svešteno lice i od nekoliko sjednica on je prisustvovao samo jednoj. Te aktivnosti se obavljaju bez ikakvog sudjelovanja institucija Srbije, RS i BiH, ali i bez političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj. Ta komisija daleko od očiju javnosti predano radi već tri ili četiri godine i ako se malo dublje kopa mogu se naći i njeni izvještaji gdje se vidi da su iz nekih jama kosti ekshumirane i prenesene negdje u Osijek u privremenu grobnicu. Mi o tome ne znamo ništa. Prošle godine takva komisija išla je na Šaranovu jamu koja je simbol stradanja. Tamo je uradila preliminarna istraživanja. Nisam uspio doći do njihovog izvještaja, ali na internetu se vrti snimak naslova „U Šaranovoj jami nema ničega“, nema kostiju. Mi imamo izvještaj hrvatskih speleologa koji su se spuštali 1963. godine, gdje piše da su na dnu našli 1,35 metara sedimenta kostiju, a ta jama je široka između sedam i deset metara. Kako je moguće da sad nema kostiju? Kod nas je opravdana sumnja da je neko izvadio to van ili ono što je vjerovatnije i lakše – da su jamu zatrpali. Neprimjereno je da Hrvatska to radi daleko od očiju i predstavnika drugih naroda i da o tome ne daje nikakve informacije. Smatramo da bi tu trebalo da budu uključene institucije RS, Srbije i BiH.

Govoreći o akciji „Oluja“ u kojoj je protjerano oko 220.000 Srba iz Hrvatske, Bastašić kaže da je to samo jedna od etapa, te da se za nju ne može reći da je kraj jer svakodnevno smo, kako ističe, svjedoci vaskrsa ideologije NDH unutar današnje Hrvatske.

NN: Teško je očekivati da Hrvatska pristane na to.

Bastašić: To je nešto što bi bilo tako normalno, ali to govori o današnjoj klimi koja je prisutna i u medijima i koja nam daje za pravo da mislimo da tu postoji institucionalna podrška. Takvi zločini ne zastarijevaju i kad bi to tražile institucije države – ne vidim način na koji bi oni to mogli odbiti. Prije osam godina malo ko je znao za Jadovno. O ostrvu Pag, velikom stratištu, drugoj „plavoj grobnici“, gdje je 8.000 ljudi ubijeno nije se znalo ništa, ali onda se 2007. godine počelo sve otkrivati i sada je strašan otpor u Hrvatskoj.

 NN: Jesu li Srbi najveći krivci što se o tome ne zna?

Bastašić: Pa jesu. Zašto je to skrivano i zašto su jame skrivane i poslije zločina betonirane i zatrpavane? Ipak, žrtva naših ljudi, članova naših porodica nije bila uzaludna i zahvaljujući tom istorijskom iskustvu početkom proteklog rada kao narod smo se ponijeli drugačije. Tamo gdje smo bili većina pružili smo organizovani otpor, a tamo gdje smo bili manjina u velikim gradovima smo se sklonili. Upravo ovo što radi udruženje Jadovno je jednim dijelom u funkciji prevencije genocida. Ako se to desilo jednom – niko ne može garantovati da se to neće ponoviti, a taj luksuz sebi ne smijemo dozvoliti.

Ovih dana je godišnjica „Oluje“ i u tom strašnom zločinu od 1991. do 1995. godine mnogo ljudi je raseljeno, glave je izgubilo 2.200 ljudi i to je mnogo, ali daleko manje nego od 1941. do 1945. godine i ipak smo nešto naučili. U našem obrazovnom sistemu – pogledajte udžbenike iz istorije, tamo ima pet puta više napisano o iskrcavanju na Normandiju i ratovanju Romela u Africi nego o stradanjima Srba u NDH.

NN: A mi na to odgovaramo tako što će naša djeca učiti o holokaustu.

Bastašić: To je posebna priča. Holokaust se isključivo odnosi na genocid nad Jevrejima. Mi nismo smogli snage da u naš obrazovni sistem uvrstimo obrazovanje o genocidu nad Srbima, već smo, a mislim da je to i Srbija uradila, odlučili da potpišemo ugovor s ustanovom u Izraelu koja će naše profesore edukovati da uče djecu o holokaustu. Da ne bude zabune, to sve finansira Vlada RS. Jedan dio naših profesora istorije, srpskog jezika i književnosti je odletio avionima u Izrael, boravio nekoliko dana i učio o holokaustu. Jedna grupa je otišla prije neki dan. Dešavalo se da hrvatski predavači sa Instituta „Ivo Pilar“ (Pilar jedan od ideologa ustaštva) u Zagrebu dođe u Banjaluku i u Jevrejskom kulturnom centru našim profesorima objašnjava šta je Jasenovac. Da stvar bude gora, vodio je naše profesore u Šargovac da im objasni šta se tamo desilo.

Ono što je bilo 1941. do 1945. godine je bila jedna etapa realizacije te decenijama stvarane ideje, ono devedesetih je bila druga etapa, a ako neko misli da se Hrvatska odrekla svojih strateških ciljeva – u zabludi je.

NN: Pa o čemu se tu radi, našem neznanju, nezainteresovanosti…?

Bastašić: Ne znam. Da li znate da je na sajmištu logora u Beogradu stradalo oko 6.000 Jevreja i više od 10.000 Srba? Vjerujte mi da jako malo ljudi zna da je među tih 10.000 ljudi pobijeno 6.500 žena, djece i staraca sa područja Kozare. Tamo se sada gradi muzej holokausta i sve finansira Srbija, koja se i obavezala da plaća, a u stvari u dokumentu piše podrška dok je to za mene odšteta, 950.000 evra godišnje sljedećih 25 godina jevrejskoj zajednici. Nemam ništa protiv pozitivnog i adekvatnog odnosa prema jevrejskoj zajednici na području Srbije, ali sada se to pokušava i u BiH, a smatram da moramo mnogo više učiniti za vlastite žrtve.

NN: Meni i dalje nije jasno zbog čega je takav odnos?!

Bastašić: Nezainteresovanost, neznanje, neosjetljivost za vlastite žrtve, a s druge strane očit interes da se za svoje žrtve uradi nešto. U Srbiji već postoji pilot projekat tog obrazovanja o holokaustu u školama i u tim priručnicima je tačno precizirano šta se svakih 10 ili 15 minuta dešava na času. Ja tamo ništa nisam vidio o srpskim žrtvama.

NN: Kako gledate na slavlje povodom akcije „Oluja“? Mnogi tvrde da je to završnica planova NDH.

Bastašić: To je legitimno pravo Hrvata da veličaju i obilježavaju kao veliku pobjedu, ali to je sramota. Često „Oluju“ nazivaju završetkom, ali to nije završetak. Možemo svjedočiti vaskrsu ideologije NDH unutar današnje Hrvatske. Anti Starčeviću, ideologu ustaštva, se diže sve više spomenika, sve više ulica i trgova dobija njegovo ime. On i njegovi sljedbenici su Hrvatskom smatrali cijeli prostor BiH. Ono što je bilo 1941. do 1945. godine je bila jedna etapa realizacije te decenijama stvarane ideje, ono devedesetih je bila druga etapa, a ako neko misli da se Hrvatska odrekla svojih strateških ciljeva – u zabludi je.

Prvi put organizujemo put pod sloganom „Pođimo u Prebilovce jer Krajišnici ne zaboravljaju“

NN: Organizovali ste pokloničko putovanje u Prebilovce, gdje je ubijeno nekoliko stotina Srba.

Bastašić: U Prebilovcima, isključivo srpskom selu, se od Vidovdana pa do Ilindana 1941. godine desio veliki zločin, gdje je više od 800 ljudi izgubilo život. Najveći broj tih mučenika, žena i djece, je ubijen bacanjem u Šurmanačku jamu kod Međugorja, koja se nalazi na oko dva i po kilometra vazdušne linije od mjesta gdje se navodno ukazala Gospa. Do te jame, lično sam svjedočio, ide se ujutro oko četiri sata dok mještani nisu budni jer se jako ljute kad vide da neko odlazi gore gdje se, kako kažu, „ništa nije desilo“.

Slična priča kao i na Velebitu.

Hercegovci su 1990. i 1991. godine ekshumirali te jame i pohranili kosti u jednu kriptu kod groblja u Prebilovcima, međutim 1992. godine u akciji „Čagalj“, koju je vodio hrvatski general Janko Bobetko, to je dignuto u vazduh. Kosti su raznesene i tom prilikom groblje je devastirano. Čak su i spaljivane kosti u grobnicama. Dakle, željelo se potpuno izbrisati prisustvo Srba na tom prostoru. Na sreću, potomci žrtava su skupili te kosti, obnovili i napravili velelepni hram u kojem 6. avgusta očekujemo veliki broj hodočasnika. Prvi put organizujemo put pod sloganom „Pođimo u Prebilovce, Krajišnici ne zaboravljaju“. Organizovali smo jedan autobus koji je pun i nismo mogli više. Nadam se da će sljedeće godine uz podršku institucija biti više. Ilustracije radi, za Blajburg Hrvati organizuju 150 autobusa, Bošnjaci u Srebrenicu više od 200, a mi u Jadovno jedva uspijemo tri. Jako smo neodgovorni prema toj temi.

Autor: Uroš Vukić

Izvor: NEZAVISNE NOVINE

Vezane vijesti:

Dušan Bastašić: Ne postoji holokaust nad Srbima | Jadovno …

Bastašić: Sramota je što Srbi o tuđim žrtvama znaju više …

Dvadeset dvije godine od zločina u „Oluji“ – pravda još uvijek nedostižna

Operacija Oluja | Hronologija: 138 500 protiv 31 000 | Jadovno …

Mikelić: Bljesak i Oluja počeli su smjenom Aleksandra …

„Oluja“ kao sredstvo kojim je rešeno srpsko pitanje u Hrvatskoj …

Srpska i Srbija zajednički obilježavaju 22 godine od egzodusa Srba iz RSK (VIDEO)

ZAŠTO SU STRADALI Srbi Krajišnici?!

Novi Sad domaćin Dana sjećanja na žrtve Oluje