Bastašić: Najveća bitka za očuvanje sjećanja o genocidu – vodi se protiv Srba

Sa predsjednikom Udruženja Jadovno 1941 razgovarali smo uoči Prve međunarodne konferencije o ovom logoru smrti (nakon 70 godina!) i saznali neke skandalozne detalje o srpskom odnosu prema sopstvenoj tradiciji.

Jedan od glavnih razloga izbijanja i krvavosti prošlog rata, kao i mogućnosti da se Srbi međunarodnoj zajednici lažno predstave kao agresori, bilo je opšte neznanje o Drugom svjetskom ratu i genocidu koji je počinjen od strane Nezavisne Države Hrvatske. I to prvo među Srbima!

Danas, kao da se srpske državne institucije još uvijek nijesu naučile pameti. Ljudi koji samopregorno rade na otkrivanju istine i njenoj prezentaciji u svijetu, ne samo da se ne pomažu i , nego se i otvoreno opstruišu u naporima da obave najpreči posao u prevenciji genocida – očuvanje sjećanja na isti.

Frontal.RS u razgovoru sa pojedincem koji je zaista za svaku pohvalu, doznaje detalje o tome šta nas sve čeka u naporima da se dostojno obilježi 70. godina kompleksa ustaških logora Jadovno 1941, a pri svemu tome činjenica da će oni koji budu željeli da idu na komemoraciju na samo mjesto zločina – morati sami da plaćaju prevoz (!?!); dovoljno govori o pameti i dalekovidosti srpskih državnih tvorevina.

Strateški projekat Udruženja Jadovno 1941 je Prva međunarodna konferencija. Šta ona znači i da li je sve spremno?

Konferencija je jedan u nizu projekata, koji su se odigralu u proteklih godinu i po dana. Od određivanja Dana sjećanja na Jadovno, preko prvog obilježavanja prošle godine 26. juna na Velebitu kod Šaranove jame, te u Slanoj na ostrvu Pagu, kada su održani prvi parastosi, do organizovanja Prve međunarodne konferencije o kompleksu ustaških logora Jadovno-Gospić 1941; koja će se održati u Banjoj Luci u Vijećnici Banskog dvora 24. I 25. juna ove godine.

Organizatori konferencije su naše udruženje i Institut za savremenu istoriju iz Beograda, koji nam pruža veliku podršku. Nedavno se organizaciji priključila i Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske. Na konferenciji je predviđeno učestvovanje 17 izlagača koji dolaze iz
Izraela, Italije, SAD, Rusije, Njemačke, Austrije, Hrvatske, Srbije i Republike Srpske. Od ovih 17 izlagača, njih 15 su ili magistri ili doktori istorijskih nauka ili uvaženi profesori.

Nikada do sada, za 70 godina, nije održan ni jedan okrugli sto vezan za Jadovno, a vrlo malo je i naučnih radova i priloga vezanih za jadovinsko stratište, tako da mnogo znači organizovanje jedne, ne samo međunarodne konferencije, nego i naučnog skupa.

Činjenica da su se na naš poziv odazvali takvi autoriteti kao što su Rafael Izraeli, Efraim Zurof, Melita Švob, Aleksandar Nećak, magistar-jeromonah Jovan Ćulibrk – svjedoči na neki način da su ljudi iz istorijskih krugova sa radošću čekali da se jedna ovakva konferencija održi.

Zašto smo na nju čekali 70 godina?

Ja bih rekao da je to stvar kontinuiteta u skrivanju istine o jadovinskom i gospićkom stratištu. To prikrivanje je počelo neposredno po zatvaranju logora, avgusta 1941. godine, a posebno nakon kapitulacije Italije 1943. godine kada je veliki broj koljača sa Jadovnog završio u prtizanskim redovima.

Dakle, od tad kreće to sakrivanje. Znamo da je u vrijeme Brozove istoriografije, Jasenovac uzet kao paradigma svih naših stradanja i stratišta u Republici Hrvatskoj, a njih, pored Jadovna, bilo još mnogo više.

Jadovno treba posebno istaći kao prvi sabirni centar, prvi logor smrti u Evropi, preteču Jasenovca. Dakle, opet ću napomenuti, da je i ono malo preživjelih logoraša Jadovna, onih koje ustaše nisu stigle pobiti do dolaska Italijana, da su to bili prvi jasenovački logoraši.

Nažalost, tek 1987. i 1988. godine, istina o Jadovnu počinje izlaziti u javnost, onda nas zatiče posljednji rat, da bi poslije rata, čini mi se, nastavili sa onom inercijom odnosa prema našim stratištima i stradanjima u NDH. Tako imamo situaciju da u današnje vrijeme neki ljudi u institucijama, čija je kompetencija Drugi svjetski rat, stradnja u ovom ratu, nastavljaju sa tom inercijom zanemarivajući, reći ću i otvoreno – opstruišući sve aktivnosti vezane za neka druga stratišta mimo Jasenovca.

Da stanje bude gore, čak i uz pažnju koju pridaju jasenovačkoj temi isto prave grešku. Zato što je, trenutno, granicom koja tu prolazi i dijeli Jasenovac i donjogradinsko stratište, u svojoj praksi i aktivnostima raspolućuju to jasenovačko i donjogradinsko stratište, posjećujući i obilježavajući samo stratište u Donjoj Gradini, a zanemarujući ono u Jasenovcu.

Šta ćemo onda reći i šta se onda čudimo, kada stratišta koja se nalaze duboko u teritoriji Hrvatske, kao što je kompleks logora Jadovno, kao što je logor Jastrebarsko, logor u Koprivnici, logor u Sisku, logori za žene i svešteničke porodice, koji su skoro zaboravljeni i koji se ne pominju.

Mislim da je ovo veliki napredak, što smo se uspjeli na neki način izboriti, mada nije bilo lako, a najviše sa Srbima, da se dostojno obilježi i naučno verifikuje Jadovinska tragedija.

Na čiju podršku ste nailazili u toku rasvjetljavanja genocida u NDH na području Velebita i Jadranske obale, a čija je bila očekivana, a izostala?

Iz udruženja sam poslao preko 250 pisama na adrese u Republici Srpskoj, a i institucijama BiH, Republici Srbiji, Republici Hrvatskoj, predstavnicima srpskog naroda u Hrvatskoj… Nažalost, pored Instituta za savremenu istoriju iz Beograda i pored velike pomoći Ministarstva vjera i dijaspore Republike Srbije, lično ministra Srđana Srećkovića, značajnija pomoć ostalih institucija je izostala.

To je razumljivo, ne zato što te institucije ne žele pomoći organizaciji Konferencije o Jadovnu. Mislim da je glavni razlog u tome što oni o Jadovnu ne znaju dovoljno, ili još gore, ne znaju ništa. Interesantno je da sam poslao pisma svim srpskim strankama u Republici Srpskoj i Srbiji, a jedini odgovor i simboličnu pomoć, to treba reći, dobio sam od Stranke penzionera Republike Srpske.

Ni jedna druga stranka nije se udostojila ni odgovoriti!

Moram sa žaljenjem reći da od ministarstava u čijoj su kompetenciji ove teme, ili u čijoj bi barem trebale biti, a to su Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske i Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS, kojima sam uputio po dva pisma, zvanično na memorandumu sa pečatom i potpisom, predano na protokol, nisam do danas dobio ni jedne jedine riječi odgovora, ali evo nadam se da ovih petneaestak dana do konferencije, da će se nešto desiti.

Dobio sam najavu i naznaku senatora Arija Livnea da će Vlada RS pomoći Konferenciju sa određenom sumom, do danas to nije bilo, ali čvrsto vjerujem i držim ga za riječ da će to biti ispoštovano. Moram reći i da je Grad Banja Luka pomogao konferenciju.

Ipak, najznačaniji dio sredstava došao je od strane simboličnih uplata potomaka i poštovalaca žrtava i pojedinih preduzeća iz Republike Srpske.

Umorite li se nekada s obzirom da se najveća bitka oko toga da se od zaborava spasi, ne samo Jadovno nego i sva druga stratišta iz Drugog svjetskog rata, vodi zapravo protiv sopstvenog naroda? Šta vas goni da nastavite dalje?

Ovo što radim, radim u sklopu nevladine inicijative, udruženja građana, dakle mimo svojih redovnih obaveza, brige za egzistenciju i brige za porodicu u ovo vrijeme krize. Naravno da sam suočen sa vidom iskušenja, da ne kažem razočarenja, ali recimo da me ražalosti odnos nekih ljudi i institucija prema ovoj temi. Tačno je to što kažete, da se, potpuno neshvatljivo ali tako – najveća bitka da se to istorijsko sjeanje spasi od zaborava, vodi protiv pripadnika sopstvenog naroda.

Pomognem sebi na način da uvijek pomislim da je onim mojim đedovima i stricu od 18 godina, mnogo teže bilo prolazeći kroz ono kroz šta su prolazili nad onim kraškim jamama i da je to mnogo teže od ovoga kroz šta ja prolazim.

Onda je tom iskušenju da se svega ostavim lakše odoliti, a onda i dobijem elan da krenem još većom snagom naprijed. Nema predaje.

Nedavno je u Banjoj Luci bila Konferencija o Jasenovcu, na malo ozbiljnijem nivou. Kako generalno ocjenjujete tu konferenciju i da li je deklaracija koja je donesena tom prilikom, samo još jedno mrtvo slovo na papiru ili smatrate da će neki od regionalnih parlamenata odlučiti da je usvoji?

Mada je malo udruženja građana koja se bave našim stratištima iz NDH, nažalost od organizatora Konferencije o Jasenovcu, nisam u udruženju dobio poziv. Saznao sam iz medija da se konferencija održava, pa sam joj i prisustvovao.

Konferencija je najavljena kao Peta međunarodna konferencija o Jasenovcu, a onda sam u programu vidio da uopšte ne piše Jasenovac nego piše “Peta međunarodna konferencija o kompleksima ustaških logora i stratišta NDH“, ili tako nešto. Jedan broj izlagača je izlagao o nekim drugim stratištima u NDH, ali je to bilo apsolutno nedovoljno i Jasenovac je dominirao kao tema.

Što se tiče deklaracije, malo je bilo neobično da je nama učesnicima deklaracija bila pročitana. Primjedbe na deklaraciju nisu bile dozvoljene, nego je rečeno da se napišu primjedbe i dostave organizatorima, jer će se nakon konferencije razmotriti koje primjedbe će biti uvrštene.

Međutim, nedugo nakon toga, deklaracija je data na glasanje i izglasana je. Prema tome, ja bih rekao da je to bilo u dobrom maniru dobro poznatog demokratskog centralizma. Ne vjerujem lično da će ova deklaracija imati nekog efekta, zato što je namjera organizatora da se deklaracija uputi parlamentima zemalja u regionu i svijetu.

Međutim deklaraciju parlamentima, treba da uputi parlament. Prema tome, deklaraciju je trebalo da izglasa, izda i uputi Narodne Skupštine Republike Srpske i Skupština Republike Srbije, a s druge strane mislim da u jednoj takvoj deklaraciji nema mjesta brojkama.

Šta je sve planirano za Prvu konferenciju o Jadovnu i kako mislite da će to proteći ove godine?

Za obilježavanje 70. godišnjice i služenja parastosa jadovinskim mučenicima, predkomemorativni skup i sabranje će se održati 26. juna u 12 časova na Jadovnu kod Šaranove jame a predviđen je parastos i na ostrvu Pagu na području logora Slana.

Za razliku od prošle godine kada je taj skup bio organizovan od strane Srpskog narodnog vijeća, Saveza antifašističkih boraca i našeg udruženja Jadovno iz Banje Luke, ove godine organizaciju skupa predvodi Odbor za Jadovno Gornjo-karlovačke eparhije, koji smo formirali prije nekoliko mjeseci, SNV i naše udruženje.

Mada dobra komunikacija sa SNV izostaje i mada smo mi sa strane udruženja, prije nekih 6-7 mjeseci, u cilju obnove spomenika kod Šaranove jame, obezbijedili i pribavili svu arhivu i dokumentaciju, pronašli vajara koji je to radio, udubrovoljili ga da dođe u Zagreb na sastanak, udobrovoljili ga na sastanku u SNV da se čovjek prihvati tog posla, nakon toga, do dan danas, nismo dobili ni jednu informaciju da li se taj spomenik obnavlja i da li će on biti obnovljen.

Nedavno je na sastanku, u Odboru za Jadovno Gornjo-karlovačke eparhije, jedan predstavnik SNV rekao da izgleda da će taj spomenik ipak biti obnovljen. Žao mi je što “nismo u toku“, a rečeno je i da će biti obnovljena i spomen ploča u logoru Slana na ostrvu Pagu, čiju smo repliku osvještali prošle godine i koja je, kao što znate, nakon dva dana ponovo uništena.

Na parastosu i komemoraciji očekujemo veći broj poštovalaca i potomaka, kako iz Srpske, tako i iz Srbije u organizaciji Odbora za Jadovno u Beogradu. Na komemoraciji se očekuje prisustvo i predsjednika Republike Hrvatske,predsjednika Republike Srpske i predsjednika Republike Srbije.

Da li će spomen ploča u uvali Slana na Pagu biti opet obnovljena?

Kakav je stav hrvatske države i crkve vezano za problem Jadovno 1941 i da li se nešto mijenja od kada je osnovano udruženje?

Prošle godine, na prvom obilježavanju Dana sjećanja na Jadovno, komemoraciji i parastosu prisustvovao je hrvatski predskednik Ivo Josipović, koji je tom prilikom rekao da je u Njemačkoj uspješno završen proces “denacifikacije“. Nije rekao da u Hrvatskoj taj proces nije završen. Razumljivo, to nije mogao reći, ali je rekao su mnoge okolnosti, istine i ostalo, još uvijek nejasne i da dalje stoje pred hrvatskim narodom da se razjasne. On je tada otvoreno rekao da je na Jadovnu pobijeno oko 30.000 ljudi.

Ono što je rekao, a što se mi u Udruženju potomaka ne bi složili, je da je “Domovinski rat“ bio pravedan nastavak antifašističke borbe. Taj rat je za nas nastavak djelovanja, nažalost “uspješan“, onih snaga za koje smo mislili da ih je antifašistički pokret 1945. godine porazio. Taj kontinuitet je očigledan ako vidimo da se u tom ratu od 1991. godine, pa do zločinačke akcije “Oluja“ pojavila ista ikonografija, iste riječi. Pojavili su se nazivi “kuna“, “stijeg“, “časnici“, “dočasnici“, “vrhovnici“ itd. Zatim veoma slične uniforme onima iz onog ustaškog perioda. Prema tome, na to gledam kao na jedan kontinuitet.

Nivo međusobnog poštovanja i povjerenja vidi se po tome koliku pažnju mjestima stradanja ukazuju lokalne, županijske i republičke vlasti u Hrvatskoj. Kakvu pažnju poklanjaju žrtvama koje još uvijek leže u otvorenim jamama na mjestu gdje se desio zločin, neekshumirani niti DNA identifikovani. To je jedno stanje koje je za nas potpuno neprihvatljivo i zato smatramo da je dužnost Hrvatske da prije ulaska u EU raščisti s tim, da ne sakriva pod tepih pred očima, ne samo domaće javnosti, nego i evropske javnosti, da su sakrivena mjesta zločina i da žrtve leže neidentifikovane i neekshumirane. Ako to ne uradi Hrvatska, to će dočekati evropske poreske obveznike.

Iz tog razloga nedavno sam uputio pismo gospodinu Đaniju Piteli, potpredsjedniku Evropskog parlamenta. Dobio sam i njegov odgovor, koji me je obavijestio da on nije bio upoznat s tim i da će svoje kolege u Evropskom parlamentu upoznati sa tim problemom. Ponudio sam se da smo spremni jednoj grupi odabranih evropskih parlamentaraca održati prezentaciju u Briselu, o našem trošku, da bi ih upoznali sa temom Jadovna i očekujem njegov odgovor i na tu temu. Pitelu smo pozvali da nam se pridruži 26. juna na Jadovnu.

Zašto Dan sjećanja na žrtve Jadovna nije uvršten u kalendar obilježavanja značajnih datuma u RS?

Republika Srpska ima kalendar obilježavanja značajnih datuma u istoriji naroda RS, a komisija za obilježavanje tih datuma ustanovljena je pri Mnistarstvu rada i boračko invalidske zaštite RS. U tom kalendaru postoje događaji od lokalnog i repubičkog značaja. Ja sam prije dva mjeseca poslao molbu i zahtjev da se Dan sjećanja na Jadovno 24. juni uvrsti u taj kalendar. Do sada nisam dobio nikakav pisani odgovor.

Čuo sam da je održan sastanak komisije i da taj datum nije uvršten, vjerovatno zbog toga što se ovo stratište nalazi van granica RS. Naša spremnost da se odreknemo stratišta van granica RS i van granica Srbije jednostavno je neshvatljiva.

Naše je legitimno pravo da se ne odričemo mjesta stradanja Srba, a pogotovo ovako masovnih stradanja, a naša je dužnost da ukazujemo da njih, da ih obilježavamo, posjećujemo i da od država na čijem području se nalaze kao i od evropskih i svjetskih isntitucija insistiramo da nam se to pravo ne može uskratiti.

Koliko ljudi očekujete na komemoraciji i na koji način se može stići na Jadovno i da li su predsjednici Srbije, Hrvatske i Srpske potvrdili dolazak?

Predsjednik Hrvatske i predsjednik Srbije su nedavno javno rekli da će prisustvovati komemoraciji i parastosu na Jadovnom. Lično predsjednik Tadić je tada rekao da će doći na Jadovno, jer mu je tamo ubijen djed po majci, Strahinja Kićanović. Prošle godine zbog obaveza se nije odazvao našem pozivu, ali nadam se da će sada doći.

Predsjednik RS, Milorad Dodiku ćemo uputiti poziv i nadam se da će doći. Predsjedavajućem predsjedništva BiH , Nebojši Radmanoviću do sada smo uputili dva pisma da nas primi. Do sada nismo, vjerovatno zbog obaveza, dobili odgovor; ali eto nadamo se da će uskoro naći vremena za nas.

Prošle godine iz Banje Luke smo imali tri autobusa, što je oko 150 ljudi koji su s nama putovali, a taj prevoz je bio besplatan. Ove godine imamo probleme oko finanasiranja same konferencije, što smo sada nekako uspjeli završiti, a na žalost nemamo novca da platimo autobuse ovaj put, nego ćemo biti prisiljeni da pozovemo ljude da plate prevoz što će koštati oko 25 KM po osobi.

Činjenica da za 70. godišnjicu stradanja, ljudi koji su spremni da odvoje svoje vrijeme i odu na Jadovno treba da plate prevoz, dovoljno govori o odnosu institucija prema ovoj temi.

Kakav je odnos medija prema ovoj temi i da li nailazite na njihovu podršku?

Naš veb sajt je osnovno sredstvo koje koristimo kao medij u upoznavanju javnosti sa istinom o Jadovnu, na koji postavljamo mnogo materijala vezanih za rad udruženja. Moram reći da pored toga, ogromnu podršku imamo od strane RTRS, Srpske novinske agencije, a evo i Frontal.RS.

Bitno je istaći da RTRS upravo snima dokumentarni film o Jadovnu. To je jedan veliki projekat koji očekujemo da će biti završen do jeseni ove godine.

razgovarao – Dani(j)el Simić

Izvor: