Dubrovački đakon Bošković: Pravoslavna i rimokatolička crkva su sestrinske crkve!

„Dok je nad celom zemljom magla i sneg, dovoljno je da kažem sebi:„ Sad je u Dubrovniku Sunce, pa da osetim kako me izdaleka greje.”, opisivao je Crnjanski Dubrovnik.

Te riječi odzvanjale su u našim mislima dok smo koračali gradom na obali mora – u kome su u posljednjim decenijama naš narod i crkva bili na velikim iskušenjima – bili smo u Dubrovniku.
Šetali smo popločanim Stradunom slušajući kako se mješaju zvuci talasa mora sa zvonima crkve Svetog Blagovještenja, srpskog pravoslavnog hrama. Neopisiva energija dočekala nas je čim smo došli ispred ove svetinje.

„Podatak koji imamo je da u Dubrovniku ima blizu dvije hiljade pravoslavnih Srba. Kao što znamo, na žalost , Srbi idu dva puta godišnje u crkvu , na Vaskrs i Božić. I tada imamo oko 250 vjernika u Crkvi. Nije dovoljno naravno, bilo bi dobro da ljudi idu češće u crkvu, ne zbog nas, već zbog njih samih. Ali mi smo tu da ih prizivamo, da propovjedamo, da se trudimo zajedno da se Bogu molimo.“, kaže Miroslav Bošković, đakon u crkvi Svetog Blagovještenja.
On kaže da je velika čast biti đakon uopšte i služiti Bogu, a posebno zadovoljstvo biti đakon na ovom divnom mjestu.

„Đakonska služba je veza između Boga, oltara i naroda u crkvi. Đakon je taj koji prenosi molitvu naroda Bogu i Božiju blagu vijest narodu“.
Pored Miroslava, kao đakona, svete službe i liturgije služe i starješina crkve sveštenik Vladan Perišić, kao i otac Stevan Kovačević.

„Na hrišćanskom nivou odnosi su veoma dobri, ali naravno, uvijek mogu biti bolji i treba da budu bolji. I to je naš put koji ispovjedamo u crkvi. I molimo se za jednu svetu, sabornu i apostolsku crkvu. Pravoslavna i rimokatolička crkva su sestrinske crkve. Nisu različite religije nego jedna ista. Gospodu slava na tom radu u Dubrovniku jer imamo dobre rezultate“, ističe Miroslav.

On dodaje da je odnos katoličke crkve prema pravoslavnoj mnogo bitan za zajednički, svakodnevni život ali i značajan jer nas Bog želi pune sloge i ljubavi, a ne podjeljene i pune mržnje.

„Mi živo radimo na tom jedinstvu. To je veoma težak proces ali baš zato što je težak zahtjeva predanost. Mi smo hiljadu godina bili zajedno, pa hiljadu odvojeno i ja volim da kažem da je vrijeme da budemo opet hiljadu godina zajedno“.

U Dubrovniku, pored ove crkve postoje još dvije pravoslavne – crkva Svetog Arhanđela na Boninovu i crkva Svetog Đurđa na Posatu.

Ali ti hramovi svojim skromnim izgledom nisu zadovoljavali pravoslavne Srbe u Dubrovniku. Kod njih se javila želja da podignu saborni hram koji bi svojim lijepim izgledom mogao da se uporedi sa rimokatoličkim hramovima, koji su svojom ljepotom krasili grad Dubrovnik.

Prikupivši sve potrebne dozvole, započela je velika akcija 1865. godine za gradnju velelepnog hrama sv. Blagovještenja. Njihov naum i projekat blagoslovio je episkop dalmatinski Stefan Knežević.

Iako ne po prvobitnoj zamisli, hram je završen i osveštan 1877. godine od strane episkopa boko-kotorskog i dubrovačkog Gerasima Petranovića i velikog broja sveštenstva i zvanica iz mnogih krajeva, gdje su Srbi imali organizovane crkvene jedinice.

„I od tada ovdje postoji kao katedralni hram za pravoslavne hrišćane, živ hram koji svake nedjelje i svakog praznika ima liturgije. Za vrijeme rata i hram je pretrpio oštećenja koja se i dan danas mogu vidjeti. Na žalost to je neki pečat tog nesretnog vremena. Nedjelja u ovom hramu je kao i u svakom hramu na svijetu lijepa i uvijek se slavi Vaskrsenje Hristovo.“

Nakon svake liturgije običaj je da se pređe u dvoranu preko puta crkve.
„U dvoranu može da stane oko 40 osoba. Počastimo se, popričamo, razmjenimo savjete i iskustva. Neki moji profesori su to voljeli da nazivaju – liturgija poslije liturgije. Na taj način ljudi se zbliže i upoznaju“, dodaje Miroslav.

Hram je otvoren od osam do dvadeset časova, pa veliki broj turista svrati u crkvu.
„Ko god prolazi ovom ulicom, svrati u našu crkvu. Najviše dolaze da vide ikonostas koji je star koliko i sam hram. Velelepan je i bogat. Pozlaćen je što je pečat jednog vremena i znak da su naši ljudi stavljali samo najljepše stvari u hram. Bili su elita. I mi treba da gledamo na naše vrijeme kroz vrijeme ovih ljudi i da znamo da Bogu treba samo najljepše prinositi. Ono što je interesantno da su tu i ikone velikog slikara Atanasija Popovića, koji je i pomagao u radu na ikonostasu.“

Na Vaskršnju liturgiju obično u crkvu Svetog Blagovještenja u Dubrovniku dođe određena grupa Grka i pjevaju tropar Hristos Voskrese na grčkom jeziku.
„Ponašaju se kao kod svoje kuće. I to je ta radost hrišćana da u koji god hram na svijetu uđu su ušli u božiju kuću i to je ta posebna radost koju u stvari čovjek može da doživi bilo gdje na zemlji“, zaključuje Miroslav Bošković.

Dragan Jovanović kaže da je mirnašao u ovom hramu. „Imao sam mnogo problema u ovom gradu iako sam rođeni Dubrovčanin. Ne bih sada pričao o njima, moramo nastaviti dalje, a u božijem hramu našao sam svoj potpuni mir.“, kaže Jovanović.

Dragana Vučur, kako kaže, nikada nije imala problema. „Radim u galeriji crkve Svetog Blagovještenja. Najčešće dolaze naši pravoslavni ljudi iz Trebinja, Srbije, Grci i Rusi. Najčešće kupuju male suvenire. Ovo je šesta sezona da radim i nikada nisam imala problema. Na liturgije idem često, a i običnim danima kada osjetim potrebu. Na velike blagdane bude svečano i lijepo, a svi sveštenici u ovoj crkvi su nam uvijek dostupni za bilo kakav razgovor i pomoć.“, zaključuje Dragana Vučur.

(Radio Trebinje)
Autor: Sunčica Pešić
Foto: Slobodna Hercegovina

Izvor: Slobodna Hercegovina