fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Država ne sme da stavlja pečat na istorijske činjenice

Šta se valja iza izmena i dopuna Krivičnog zakonika i zašto skupština mora da odbaci te izmene

Dušan Ludvig
Dušan Ludvig
Zdenko Tomanović
Zdenko Tomanović

Nova ministarka pravosuđa tvrdi da je naša „evropska obaveza“ da uvedemo zatvorsku kaznu za građane Srbije, koji bi se usudili da negiraju genocid i ratne zločine utvrđene presudama srpskih sudova i Međunarodnog krivičnog tribunala u Hagu.

Ništa nije dalje od istine. Nela Kuburović se poziva na takozvanu Okvirnu odluku Saveta EU, koja u članu 7 sasvim jasno daje pravo svakom nacionalnom zakonodavstvu da postupi u skladu s vlastitom ustavnom praksom. Pouzdano znam da predlozi sadržani u „Okvirnoj odluci“ nisu ujednačeno primenjeni ni u samoj Evropskoj uniji, u kojoj države u skladu sa sopstvenim ustavnim principima odlučuju o domenu krivičnih dela preispitivanja genocida. Zašto bi onda srpska država patila od „viška revnosti“ pred evropskim birokratama? Tvrdim da je predloženo kažnjavanje preispitivanja postojanja i težine genocida i pojedinih ratnih zločina (član 387 stav 5 KZ) školski primer protivustavne zabrane slobode izražavanja, prava na kritičku misao i društveno preispitivanje.

Svaki pojedinac ima pravo da dovede u pitanje takozvanu opšteprihvaćenu istinu ili dogmu. Sporna odluka saveta nije obavezna ni za članice Evropske unije, a kamoli za Srbiju, koja to još uvek nije. Netačno je da Srbija mora da kažnjava preispitivanje težine genocida: to je samo neuspešan izgovor za srpsko koketiranje s navodnim evropskim standardima. Time se proširuje zona zabrane preispitivanja pojedinih ratnih zločina i genocida.

Evropski standard nije zabrana preispitivanja zločina, već zabrana veličanja holokausta. Ako gospođa Kuburović već mora da nešto zabranjuje, neka onda zabrani veličanje holokausta, jer za to postoji evropski konsenzus i u skladu je sa evropskim vrednostima.

Sud u Strazburu je napravio jasnu razliku između holokausta i ostalih zločina. Postoji konsenzus o genocidnoj prirodi holokausta, ali ne i o drugim zločinima. Evo primera: kada je Francuska 2012. pokušala da proširi dejstvo zakona na genocid na Jermenima, Ustavni savet Francuske je oborio ovakav predlog kao neustavan i protivan slobodi govora. Iako je u Španiji do 2007. postojalo krivično delo negiranja genocida, Ustavni sud te zemlje je ukinuo ovu odredbu i ograničio važenje zakona samo na aktivno odobravanje genocida, te ga asimilovao s krivičnim delom govora mržnje. Razlog: odredba direktno krši ustavno zajamčena prava slobode izražavanja i misli. Aktivna afirmacija zločina je kažnjiva, ali je dozvoljeno preispitivanje da li zločin postoji!

Evropska unija je podržala model kažnjavanja negacije genocida, a članice EU su individualno preuzele različite oblike ovakvih zakona. Države Nemačka, Francuska, Austrija i Belgija kažnjavaju samo negaciju holokausta, dok Luksemburg osim holokausta zabranjuje negiranje i ostalih genocida. Slično je i sa Lihtenštajnom, Maltom, Letonijom, Slovenijom… Međutim, najrazvijenije zemlje EU zadržale su se samo na holokaustu. Čak i evropska sudska praksa napušta zabranu preispitivanja genocida, što je jasno iz odluke Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Perinček i Švajcarska iz decembra 2013.

Zašto Srbija putem novog krivičnog zakonika oduzima stručnjacima, istoričarima, studentima i radoznalcima pravo da preispituju zločine? Zašto se inostranom sudu, u današnjem vremenu politizovanih međunarodnih sudova, daje za pravo da su sve njegove buduće odluke konačne? A šta ako budu političke i nepomirljive sa činjenicama? A onda i domaći sudovi koji danas, zbog svoje sve veće nesamostalnosti i zavisnosti često oduzimaju legitimitet pravdi u Srbiji, dobijaju nadležnost da izvan istorijskog okvira i konteksta kažnjavaju eventualno drugačije mišljenje.

Ne sme država da zabrani pojedincu da razmatra, sumnja ili preispituje istorijske istine. Naime, takvo mešanje države predstavlja gušenje slobode i istorijske analize, ali i potvrde činjenica. Ne sme država da stavlja pečat na istorijske činjenice.

Neko mora da podseti predlagača da je najveći problem ovakvog krivičnog dela njegova političnost. Pogledajte kako su postsovjetske zemlje implementirale slična pravila i proširila krivično delo na negiranje zločina počinjenih od strane „komunista“ i „totalitarnih vlasti“. To je bio pokušaj da se izjednače nacisti i istočnoevropski totalitarni režimi.

Zašto nemamo snage da razumemo obrazovanje društva i slobodu govora koja je uspostavljena u Engleskoj, Americi, Irskoj i skandinavskim zemljama? One su se opredelile da odbiju ulogu vlasti kao arbitra istorije i stave akcenat na slobodnu društvenu diskusiju. U takvim zemljama ne osuđuje se čak ni preispitivanje holokausta.

Na kraju, pitanje koje proizilazi iz ovakvih predloga jeste  kako verovati državi koja hoće da diktira šta ne smete da kažete, ispitate, i oko čega javno da se zamislite. Takva država veoma lako može da postane ona koja diktira šta morate da kažete i da mislite.

Advokat

Izvor: POLITIKA

 

Vezane vijesti:

Krivično delo negiranja genocida — pa toga nema ni u EU

Zločin negiranja zločina

U zatvor ko negira genocid

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: