Drugo Kosovo

Istorija je skrila Lijevče polje u zaborav. Malo ko zna da je ono, poput Kosova, jedno od krvlju natopljenih srpskih polja.

Lijevče polje se nalazi na sjeveru Republike Srpske, u blizini Banja Luke. Omeđeno je planinom Kozarom i rijekama Savom i Vrbasom. Zahvaljujući odličnom geografskom položaju, ova plodna ravnica, izuzetene prirodne ljepote, dom je velikom broju stanovnika.

Stanovništvo Lijevče polja se u većoj mjeri naselio nakon Prvog svjetskog rata i sloma Austrougarske. Spustili su se sa gudura i vrleti planina Manjače i Kozare. Nakon odbrambeno-otadžbinskog rata u Lijevče se naselio veliki broj izbjeglih Srba sa prostora Republike Srpske Krajine. U Lijevče polju novi dom su našli Krajišnici, Ličani, Sanjani i mnogi drugi koji su ostali bez ognjišta. Danas ga krasi narod koji se srodio i ujedinio. Različite i mučne sudbine su povezale ljude naseljene uz samu granicu sa Hrvatskom.  Međutim, njive, dolovi i šumarci Lijevče polja čuvaju sjećanje na strašne dane smrti. Skoro da je zaboravljeno da se u Lijevču 1945. godine vodila krvava bitka izmjeđu jedinica Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO) i ustaša.

S proljeća 1945. godine postalo je jasno da su pobjedu u građanskom ratu na prostoru Srbije i Crne Gore odnijeli partizani. Stvarana je nova, komunistička država. Pripadnici JVuO bili su u strahu od osvete. Većina nije željela da živi u državi u kojoj će glavnu riječ voditi KPJ. Vojno slomljeni, bili su primorani da se povlače na zapad, sa mnogobrojnim narodom koji ih je pratio. Jedna od nekoliko grupa zaputila se iz pravca Crne Gore. U njoj je bilo četnika iz Crne Gore, Raške i Hercegovine. Predvođeni vojvodom Pavlom Đurišićem, sa mnoštvom izbjeglica i civila, preko Bosne su se kretali vojnici i narodni zbjeg u kome je bilo i intelektualcia, sveštenika, narodnih prvaka…

Februara 1945. kod Pavla Đurišića se javila ideja o promjeni pravca kojim su jedinice JVuO nastupale. Smatrao je da treba odustati od opšteg pravca kretanja i probijati se prema Sloveniji, gdje bi se formirao širok antikomunistički front. Svakako je pri donošenju ovakvih odluka imao u vidu i veliki broj civila i nejači, koji su, odstupajući sa njegovom vojskom, bili izloženi masovnom stradanju.

Pošto je đeneral Draža Mihailović odbio ideje o probijanju u Sloveniju, Đurišić je sa još nekim oficirima (komanda Crne Gore i Starog Rasa, jedinice iz Hercegovine) napustio položaje koje je držao i uputio se sredinom marta 1945. dublje u Bosnu. Ubrzo se pred njim našla teritorija pod kontrolom ustaša.

Đurišić je nade polagao u sporazum koji je postigao sa Sekulom Drljevićem. Drljević je nakon Prvog svjetskog rata bio opozicionar, protivnik načina na koje je sprovedeno ujedinjenje i dinastije Karađorđević. Početkom Drugog svjetskog rata je bio jedan od osnivača marionetske profašističke nezavisne Crne Gore. Nakon neuspjeha u tom poduhvatu, odlazi u Zagreb, tijesno sarađuje sa poglavnikom NDH Antom Pavelićem i osniva Crnogorsko državno vijeće, navodno sa namjerom da obnovi crnogorsku državnost. Dogovor Đurišića i Drljevića jemčio je, u trenucima neizvjesnosti, da civili i vojnici mogu slobodno preći preko teritorije NDH. Ideja vodilja Pavla Đurišića je bila da sačuva svoje ljudstvo.

Prešavši rijeku Vrbas, četnici i narod pod komandom vojvode Đurišića zagazili su u široko Lijevče polje. Umjesto slobodnog prolaza sačekao ih je ulitimatum: da pređu Savu i stave se pod ustašku komandu ili će biti napadnuti. Đurišić je ultimatum odbio.

U noći 4/5. aprila došlo je do iznenadnog ustaškog napada kod sela Dolina. U napadu su korišćeni i tenkovi. Četnici su pružili žilav otpor. Položaj Đurišićeve grupe se dodatno pogoršao 6. aprila kada su im u leđa udarili partizani. Opkoljeni, pružali su otpor do 21. aprila kada je Đurišić, usled velikih gubitaka, bio primoran da prihvati novi sporazum sa Sekulom Drljevićem i stavi se pod njegovu komandu. Sporazum je, međutim, odmah iznevjeren.

Ustaše su zarobile više stotina oficira i vojnika među kojima su bili i Pavle Đurišić, Petar Baćović, Mirko Lalatović, Zaharije Ostojić… Svi su odvedeni u logor Stara Gradiška. Velika je vjerovatnoća da je u Lijevču polju mučki ubijen i akademik Dragiša Vasić, drugi čovjek i ideolog Ravnogorskog pokreta. Njegova sudbina nije do kraja rasvjetljena, pa se u literaturi pominje i da su Vasića zarobili partizani, da je na tajnom suđenju u Banjoj Luci osuđen na smrt i likvidiran.

Gotovo svi oficiri JVuO koji su zarobljeni u Lijevču stradali su mučeničkom smrću. Malo je poznato da je u vrijeme lijevčanske bitke u katoličkom samostanu kod Nove Topole, u srcu ravnice, počinjen još jedan zločin. Tridesetak pravoslavnih sveštenika je u katoličkoj bogomolji zvjerski mučeno i potom ubijeno. Danas ostaje samo gorko sjećanje i obaveza da se ne zaborave postradali oficiri, sveštenici i narod.

Procjena je da je u bici učestvovalo oko 30 hiljada ustaša, dok je četnika bilo oko 20 hiljada. General Draža Mihailović na suđenju je rekao da je u Lijevče polju na strani četnika bilo 40 hiljada ljudi, od kojih je samo hiljadu preživjelo boj. Nakon decenija ćutanja pod komunističkim režimom, istoričari su rasvijetlili ključne činjenice u vezi ove bitke. Mrtvi, međutim, još uvijek nisu izbrojani a čini se i da njen značaj još uvijek nije u punoj mjeri prepoznat.

Bitka u Lijevču polju je bila krvava za obje strane. Kao i na Kosovu polju, nije se moglo govoriti o pobjeđenima niti o pobjednicima: četnici su izginuli, ali je i ustaška NDH ubrzo nestala. U bici je bilo junaka koji su hrabro jurišali na položaje neprijatelja, ali i izdajnika. Komunistički režim je nastojao da se istorija zaboravi a istina zataška. Međutim, Lijevče polje i njegovi žitelji pamte ovu bitku i brojna stradanja. Neće ih zaboraviti, jer tako neće ni dozvoliti da se ponove.

Izvor: Srpski akademski krug

Vezane vijesti:

Grobnice Lijevča polja | Jadovno 1941.

ČAS ISTORIJE: Hercegovci na Bosanskoj golgoti | Jadovno 1941.