fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Zaboravljena istorija kolonizacije Vojvodine – Deo I – Voz bez voznog reda

Kolonizacija_VojvodineProšlo je 70 godina od te 1946. godine, februara meseca, kada je veliki broj ljudi, kroz kolonizaciju, napustio svoj rodni zavičaj, svoje pradedovsko ognjište i došao da živi i radi širom Vojvodine.

Dakle, postajali su oni i njihovi potomci, Vojvođani, ljudi ravnice. Povodom obeležavanja tog izuzetno važnog događaja, ne samo u njihovom životu, nastala je ova mala knjižica, kao vrsta pisanog zapisa jednog od tih kolonista, februara 1946. godine.

Da bi se mogla shvatiti sva dramatika promena u životu tih ljudi, mora se nešto reći, ne samo o prostom premeštanju stanovništva iz jednog kraja iste države u drugi, nego se moraju izvesti neke ljudske, istorijske i prirodne paralele.

To nije bilo obično putovanje turista iz jednog kraja u drugi, ispunjeno avanturističkim porivima, nego velika seoba naroda, najviše po želji nove vlasti, iz jednog sasvim drugačijeg geografskog kraja u drugi, sa mnoštvom političkih i državnih motiva. Neki su to izmeštanje nazivali „vozom bez voznog reda“, neki kao veliko izmeštanje stanovništva, drugi kao preseljavanje velikog broja ljudi iz jednog, pasivnog dela države, u drugi, ili kao vrstu nagrade onih koji su se borili u NOR-u ili pomagali u oslobođenju države Srbije u Velikom svetskom ratu. Tek, ta kolonizacija, pod najprostijim imenom, odigrala se odmah po završetku Drugog svetskog rata i označila je sasvim novi karakter života ljudi u novoj Jugoslaviji. Ona je bila dvostruka pojava na ovim prostorima Srbije: s jedne strane, nestajao je jedan narod koji je tu bio naseljen pre više stotina godina, a naseljavao se drugi, dolazeći iz sasvim drugačije prirodne i kulturne sredine. Sve je to bila posledica Drugog svetskog rata, u kome su, pre svega Nemci, doživeli najveći ratni poraz u njihovoj istoriji, zajedno sa svojim ratnim saveznicima, i u kome je narod jedne druge kulture života i rada, napuštao svoj rodni zavičaj i dolazio u sasvim drugi, iste države Srbije. Ta dramatika života i pobeđenog stanovništva i delova pobednika u Drugom svetskom ratu, još nije doživela potpunu naučnu analizu. Gubitnik u ratu je morao biti kažnjen, a dobitnik nagrađen, inače taj veliki rat ne bi ni imao smisla.

Dakle, posle Drugog svetskog rata, odigravala se velika seoba naroda, stvaranje novih država, velika istorijska raspodela snaga. Poraženi narodi su morali osetiti posledice, ne samo svog ratnog poraza, nego i svog istorijskog poraza, svoje zablude „najveće nacije“, a pobednici su morali biti nagrađeni svojom oslobodilačkom borbom i svojom pobedom.

Vojvodina, kao najmlađa civilizacija u Evropi, bila je naseljena neverovatnim konglomeratom naroda, civilizacija, kultura i velikih razlika svoje istorijske osnove naroda koji su je vekovima naseljavali. Ona je bila, po nastanku, i najmlađa civilizacija na Balkanu, koju su obeležavali, vekovima, razni ratovi radi naseljavanja i raseljavanja, iz političko-ekonomskih ili etničko-socijalnih razloga. Verovatno da je na evropskom kontinentu, Vojvodina bila, ne samo najmlađi naseljeni prostor Evrope, nego i najplodniji. Otuda su se na tom tlu događale veoma burne prirodne i istorijske promene, pa onaj pojam, “kao ravna Vojvodina“, sigurno nema velikog dodira sa njenom burnom istorijom.

Kolonisti_1

Da li su prvi stanovnici Vojvodine bili Srbi, Mađari ili Nemci, da li su to Rumuni ili Slovaci, da li su to neki drugi narodi, što je ovaj isti autor podrobno istražio i napisao u delu „Mramorak u prostoru i vremenu“, nećemo sada istraživati, ali se mora konstatovati jedna istorijska istina: Vojvodina je oduvek bila mesto nastanjivanja mnogih naroda, sa svojim civilizacijskim kapacitetima, navikama i načinu života, sa mnoštvom različitosti, koje su se, čas veoma srećno uklapale, a čas bivale u sukobu, i time bogatile istoriju Vojvodine.

Istovremeno, Vojvodina je verovatno najduže postojala kao nenaseljeni prostor u Evropi, ispunjen peskom, rekama, močvarama, ritovima, bogatim životinjskim carstvom, najmlađa površina u Evropi, koja je mogla primati ljude i postajati njihovo trajno stanište. Zato je malo važno koji je narod prvi naseljavao Vojvodinu, a koji zadnji, čija je ona „prapostojbina“ i ko ima najveće istorijsko pravo na nju. Poznavaoci nastanka Vojvodine, kao teritorije i kao najmlađeg staništa u Evropi, otuda s pravom govore da je ona zajednička teritorija mnogih naroda i civilizacija, da je multinacionalna tvorevina više naroda i kultura. To je, možda, i najveće bogatstvo Vojvodine.

Posle završetka Drugog svetskog rata, Vojvodinu su morali napustiti pobeđeni narodi koji su mahom bili na strani Hitlerove Nemačke, pa čak i njeni legitimni vojnici Vermahta, a naseliti pobednici, inače taj veliki Drugi svetski rat ne bi imao smisla. Principe odmazde i onih ljudi koji nisu učestvovali u ratnim okršajima, iznedrila je nacistička vlast Nemačke, Italije i Nezavisne Države Hrvatske, koja je nastala na krilima fašizma i nacizma.

Dakle, njena multinacionalnost i multikulturalnost nije nikada dovođena u pitanje. Teško je naći u Evropi još neki tako veliki prostor koji je vekovima naseljavan i raseljavan od mnogih naroda, kultura, jezika, običaja i navika. To bogatstvo naroda je najveći kvalitet Vojvodine i njena velika prednost u odnosu na mnoge druge, jednonacionalne krajeve Jugoslavije i Srbije.

Sasvim normalna posledica Drugog svetskog rata, u kome su na jednoj strani bili Nemci, Mađari, Hrvati, Italijani itd, a sa druge Srbi, Rusi itd, bila je euforija „pobednika“ i kazna za gubitnike rata.

Zahvaljujući posledicama tog velikog rata, dogodila se i velika kolonizacija naroda iz Vojvodina i u Vojvodinu. Pobednici su stekli pravo da se , ne samo naseljavaju u prostore Vojvodine, koje su zauzimali gubitnici rata, nego i da stvaraju novu Vojvodinu, svoj životni ambijent za sebe, da unose nove navike i običaje, da daju novi život Vojvodini. I oni su to radili sa punim kapacitetom svog nacionalnog bića.

Dakle, ako se ne zna i ne uvažava ta specifičnost prirode i ljudi, krajeva iz kojih su dolazili kolonisti, kao i onih koji su nešto ranije naselili taj prostor, teško je razumeti svu dinamiku i dramatiku novih doseljenika. O tome se malo ili veoma površno pisalo, kao što se malo pisalo i govorilo koliko su i kako su kolonisti, te 1946. godine, uneli svoju ljudsku energiju, rada, znanja i odricanja, da bi, ne samo za sebe, stvorili povoljan ambijent novog života, nego i da bi kvalitativno promenili opšti karakter Vojvodine i Srbije, da bi Vojvodinu prihvatili kao svoj novi zavičaj. To nije bilo ni malo lako, ni jednostavno, kako se inače o tome pisalo. Ova monografija upravo treba da pokaže, ne samo zašto se ta kolonizacija dogodila baš tada, usred ljute zime 1946. godine, nego i kako se dogodila i kakve je to imalo posledice po celokupni život tih ljudi, kao i onih sa kojima su dolazili u razne oblike sukoba i saradnje.

Oni ljudi, koji kolonizaciju vide samo kroz brojke kolonista, s jedne strane, i odlaska Nemaca, s druge strane, koji su došli ili otišli iz Vojvodine, malo šta vide. Pre svega, to nije bio čin osvajanja nečije teritorije, kako to nemački pisci govore, niti je bio čin slobodne želje da se baš tu nađu nova staništa „siromašnih“ ljudi. Mnogi od kolonista su imali daleko više imanja i materijalnog bogatstva u svom rodnom zavičaju, nego što su ga dobili dolaskom u Vojvodinu. Nisu to bili izraziti predstavnici bezemljaša, skitnica i nomada, željni avanture i tuđe zemlje. Samo je delimično tačna i priča nove vlasti koja je organizovala i sprovela kolonizaciju, da se radi o ljudima koji su zaslugama u tom ratu, dobili na poklon vojvođansku zemlju. To je bio veoma složen, dug i veoma težak proces. Upravo o tome treba prozboriti.

Neki ljudi smatraju i danas da je to igrani film sa puno pesme, šale, sa nekom čudnovatom lakoćom ljudi koji veselo putuju, šale se na svoj način i dolaze u Vojvodinu kao u raj, gde im je sve obezbedio neko drugi, a oni su samo uživali.

Uzroci kolonizacije

Svakako treba prvo objasniti i istaći koji su to bili osnovni uzroci da nova država, tek konstruisana, i to usred najveće zime, kada je svakome bilo jasno da su to najgori prirodni uslovi svake kolonizacije u kojoj ima 50% dece, donese odluku o kolonizaciji. Ona nije bila ni slučajna, ni spontana, samo od strane kolonista. Naprotiv, ona je planirana još 1943. godine, na zasedanju AVNOJ-a i izvedena od strane najviših političkih organa Jugoslavije. Ideja o kolonizaciji je istaknuta još na prvom zasedanju AVNOJ-a, 1943. godine i od tada do njenog praktičnog izvođenja je prošlo tri godine. Naime, trebalo je da se ostvari ratna i politička pobeda nove vlasti, koja je donela odluku o proterivanju velikog broja Nemaca sa prostora Vojvodine, gde su uglavnom počeli da se tu naseljavaju već od 1920. godine po planu Austrougarske monarhije. Tu odluku je nemački živalj potpomogao kada je već 1944. godine, u povlačenju Nemačkih okupacionih snaga iz Jugoslavije, iskoristio, u najvećem broju, da se, sa Nemačkom vojskom i sam povuče u Nemačku, Austriju i dalje u svet, gde su nalazili utočište.

Kolonisti_2

Prema nemačkim pisanim i istraženim izvorima, u Kraljevini Jugoslaviji je, do Drugog svetskog rata, bilo 540.000 Nemaca. Međutim, prema zvaničnom popisu stanovništva Jugoslavije od 1934. i 1941. u Jugoslaviji je bilo 980.000 katoličko-evangelističkog stanovništva. Dakle, Nemaca, Mađara, Čeha, Slovaka i tako dalje, što znači da je bilo oko 45.000 Nemaca i toliko Mađara. Ostalih 80.000 katolika su činili Slovaci i Česi. Od tih 450.000 Nemaca, zvanično je učestvovalo u nemačkim, mađarskim i hrvatskim vojnim jedinicama 95.000 Nemaca.

Ako se tom broju doda samo broj članova nemačkog Kulturbunda, koji su slepo sledili sve ideje nacizma, onda se može videti da je oko 50% Nemaca u Jugoslaviji bilo neposredno angažovano na strani okupacionih snaga. Formirana jedinica „Princ Eugen Savojski“ je harala širom Jugoslavije, posebno na Istočnom, odnosno, Ruskom“ frontu. Veliki broj tako angažovanih Nemaca je izginuo u ratovima koje je vodio Hitler. Ako se tome doda da je više od 60% stanovnika Nemaca u Jugoslaviji i Vojvodini nedvosmisleno podržavao i odobravao okupaciju Jugoslavije, onda je neka ratna pravda, ako uopšte postoji, bila i da jedan narod, koji je činio odmazdu sa svojim ratnim saveznicima nad Srbima i Jevrejima, a zatim delom nad Rumunima i Romima, sam oseti snagu odmazde. To su znali mnogi Nemci u Vojvodini, pa su, prema nemačkim izvorima, njih 245.000 civila, „evakuisani“ u Nemačku sa odlazećim nemačkim jedinicama, koje su se povlačile pred ruskim i srpskim oslobodiocima. Dakle, prema nemačkim izvorima, 95.000 Nemaca učesnika u ratu na strani Hitlera i NDH, i onih 245.000 civila, koji su se sa nemačkom vojskom povukli u Nemačku i Austriju, čine 340.000 Nemaca. Ostalo je oko 120.000 Nemaca u Kraljevini, odnosno SFRJ, posle rata. Od toga, oko 70.000 u Vojvodini. Ako je Vojvodina imala preko 250.000 Nemaca, koji su se tu, u Vojvodini, naselili od1820. godine, onda je preko 200.000 nemačkih domaćinstava ostavilo svoje domove i svoja imanja, koji su bili konfiskovani od strane partizanske vlasti, koja je morala hitno rešavati veliko ekonomsko pitanje: Kako tu ogromnu površinu obradive zemlje pretvoriti u oranice i žitnice, a nova država je već imala ogroman broj ljudi koji su učestvovali u tom ratu na strani partizana, a to znači pobednika, zatim glomaznu administraciju, armiju nastavnika i đaka, mnoge radne omladinske akcije i tako dalje. Sve je to trebalo da hrani Vojvodina i njeni novi stanovnici. Dakle, trebala je državi Jugoslaviji i Srbiji, nova ogromna radna snaga, pre svega u poljoprivredi, a onda i prosveti, miliciji, administraciji, velikom političkom aparatu vlasti. To je, bez sumnje, bio osnovni uzrok kolonizacije 1946. godine.

Kolonizacijom su se rešavala i mnoga druga pitanja o kojima ovog puta nećemo podrobno govoriti.

Jasno je da to nije bilo lako izvesti. Trebalo je, pre svega, ubediti ogroman broj ljudi da napuste svoja rodna staništa, svoja imanja i rodbinu, i krenu u nepoznato. Sve je činjeno preko boraca i članova KP, koja je planirala i izvodila celu operaciju kolonizacije. Odabrani su ljudi koji su ubeđivali one koji su pomagali i podržavali partizanski pokret kao oslobodilački pokret, da se upišu, sa članovima svojih porodica i prihvate seobu u Vojvodinu. Zatim je trebalo organizovati putovanje do izabranih mesta u Vojvodini, da bi, kao finiš te akcije, krenula raspodela nemačkih napuštenih stanova, imovine i mesta. To je radilo više komisija, pod nadzorom ministra poljoprivrede u vladi Srbije, Sretena Vukosavljevića, iz Prijepolja. Međutim, kad je taj čestiti čovek video kakve se nepravde čine u tim postupcima, napustio je komisiju i nju su vodili drugi ljudi.

Najveći praktičan značaj su imali prvoborci i ugledni članovi KP, koji su birali sela i svaku kuću, za naseljenike iz svoga kraja. Ne samo to. Jedan broj članova komisija je, par dana pre dolaska kolonista, došao u neko mesto, uverio se u ono što se u njemu nalazi i prvo za sebe i svoje najbliže ljude odabrao najbolje kuće, ispunjene domaćinstvom i oruđem, a onda, kada je voz bez voznog reda pristigao u dato selo, organizovano su „nađoši“ sa svojom konjskom zapregom prebacivali koloniste u selo sa odlukom za kuću koja će biti njihovo stanište. Pa i tada, u toj partizanskoj pravdi, nemali broj ljudi nije dobio odgovarajući smeštaj, već je privremeno stanovao u domovima kulture ili kod nekog domaćina-koloniste, koji je dobio veliku kuću. Tako se proces naseljavanja odvijao, od dolaska kolonista u dato mesto, do 1952. godine, kada su tek neki kolonisti saznali koje su njihove kuće.

Sav taj proces je podvođen pod “nagradu“ nove vlasti ljudima koji su učestvovali ili pomagali partizanski pokret. To je bila samo jedna osnova za kolonizaciju. Druga, daleko važnija, nalazila se u ravni ekonomsko- političkog cilja koji su postavili najviši organi vlasti.

Kolonisti su, svojim radom, ne samo opravdali osnovnu ideju o radnoj snazi kao izvoru prihoda za novostvorenu državu, nego su izvršili i preporod Vojvodine, njenih seljačkih i potom i zemljoradničkih zadruga, socijalnog života, udahnuli Vojvodini novu, ne samo snagu seljačkim zadrugama, već i novu snagu njenim prosvetnim i kulturnim ustanovama, njenom sportskom i opštem socijalnom životu.

Autor: Prof dr. Dragoljub Živković

Izvor: VIDOVDAN

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: