Dragan Đogović, ugledni srpski dijasporac za Srpsku istoriju

Za sajt Srpska istorija govori ugledni srpski dijasporac iz Dizeldorfa, Dragan Đogović, biznismen, umetnik, publicista, humanitarac i aktivista. Rođen u Sarajevu, srpski državljanin. Živi od svoje rane mladosti u dijaspori.

Intervju vodi Đorđe Bojanić, glavni urednik sajta SRPSKA ISTORIJA

-Rođeni ste u Sarajevu u kojem ste živeli do vaše 21. godine, šta vas je nagnalo da se u to vreme iz tadašnje SFR Jugoslavije otisnete u beli svet?

Totalitarni komunistički režim, proganjanje, nedostatak slobode i prava na vlastiti izražaj misli i kritičkih stavova, nemogućnost ostvarenja ideja i upotrebe umnih sposobnosti u svrhu sticanja materijalno-finansijskog dobra, neophodnog sredstva za život, razlozi su mog odlaska iz zemlje.

-Potom ste za vrlo kratko vreme, postali vrlo uspešan i ugledan biznismen. Živeli ste u Frankfurtu, Majami Biču, na Bahamskim ostrvima, Beču, zatim u Rio de Žaneiru, Bogoti, a već duže vreme nastanjeni ste u Dizeldorfu, sa periodičnim boravkom u Beču. Da li je bilo teških trenutaka u vašem životu?

Naravno da ih je bilo. Odlaskom iz Sarajeva, moja prva izlazna stanica je bio Frankfurt, u koji sam stigao sa ruksakom na leđima, u kojem je bilo par odjevnih stvarčica, dva preostala putna sendviča i sa četrdesetak njemačkih maraka u džepu.

Bila je to početna faza neimaštine i neprospavanih noći. Birao sam kontakte sa ljudima, izbjegavajući problematične i krimanalne osobe. Vjerovao sam u sebe i svoje sposobnosti. Desetak mjeseci kasnije, stao sam na svoje noge, postavši vrlo imućan čovjek.

Tokom svog daljnjeg života, iz specifičnih razloga, padao sam nekoliko puta na nulu, od koje sam se rapidno kao feniks iz pepela iznova visoko uzdizao.

-U srpskoj dijaspori važite za jednog od najvećih humanitaraca među Srbima. Pomažete svesrdno ljudima u nevolji. Pamte se i prepričavaju vaša plemenita dela. Za vreme rata devedesetih godina, slali ste ogromnu humanitarnu pomoć Srbima u ugroženim područjima. Mnoge srpske porodice koje niste čak ni poznavali, izbavili ste iz ratnih žarišta i obezbedili im novi život u Nemačkoj, Australiji, Kanadi i Americi, a da nikada niste dozvolili medijima da o tome javno pišu. Zašto?

Nikada ni jednu riječ nisam izustio o svojim dobrim djelima. Smatram da takve stvari na velika zvona ne treba da se iznose u javnost. Neka tako i sada u ovom razgovoru ostane na tome. Želim samo da nadodam da mi je jako žao što u današnje vrijeme nisam više u poziciji i mogućnosti da pružam pomoć kao ranije. Ima Bogu hvala drugih koji to čine. Žalosno je da ima mnogo i onih koji bogatsvo u izobilju imaju, a ni jedno, čak ni  sitno dobro  nikome ne pružaju.

-Za vreme NATO agresije na našu zemlju, u nemačkoj javnosti ste se jednim vašim gestom posebno istakli, a koji vas je naknadno skupo koštao. Šta se to zapravo tada dogodilo?

Kada je započelo zločinačko NATO bombardovanje Srbije, bio sam vrlo tužan, ali i jako bijesan.  Kao Srbin, dijasporac, ljubitelj svog naroda i otadžbine, osjetio sam se obaveznim da protiv toga nešto učinim. Koncipirao sam planove protesta po velikim gradovima širom Njemačke.

 Uložio u rekvizite, transparente, plakate i oglašavanja. Nažalost, desilo se čega sam se i pribojavao, odziv Srba bio je jako mali. Strah i sjećanja, iz predhodnih godina, kada su se Srbi po Njemačkoj satanizovali na svakom koraku, bila su još uvjek duboko urezana.

Onda sam, ne odustajući od svojih namjera, na krov mog hotela „Kosmopolit,“ kojeg sam već niz godina imao u strogom centru Dizeldorfa, preko cijele njegove širine, postavio ogroman transparent, na kojem je na njemačkom jeziku pisalo:

„NATO ZLIKOVCI, PRESTANITE SA LAŽIMA I BOMBARDOVANjEM SRPSKOG NARODA, RADI VAŠIH IMPERIJALISTIČKIH CILjEVA“

Već prvog dana,  moja akcija je izazvala ogromnu javnu pažnju, što me duševno ispunilo. Zahtijevalo se od strane gradskih organa da sa krova hotela uklonim transparent. Slijedile su velike kazne za kaznom, koje sam odmah plaćao, ali transparent nisam skidao sve do poslednjeg dana bombardovanja. Dugo sam se opirao njihovoj namjeri da mi oduzmu hotelsku koncesiju za rad. Nakon par godina, iscrpne borbe sa gradskim vlastima, ne želeći da me sudski pobjede, samovoljno sam zatvorio hotel.

-Vi ste osnivač i pokretač inicijative za formiranjem ,,Memorijalnog centra srpskim žrtvama genocida.“ Gostovali ste na HAPPY TV i drugim televizijskim kanalima po ovoj temi. Posedujete FB stranicu koja je posvećena ovoj inicijativi i prikuplja članove od 2015. godine, recite nam kada ste došli na ovu ideju i dokle se stiglo sa inicijativom?

Ideju za formiranjem Memorijalnog centra vukao sam sa sobom još iz đačkih dana. Kao dvanaestogodišnjak, nastavniku istorije izrazio sam svoje mišljenje da nije u redu što svuda niču partizanski spomenici kao pečurke, a još uvjek nigde nema Memorijala za srpske žrtve, zbog čega sam na njegovo zaprepašćenje priveden kod direktora škole. Odveli su me u  milicionersku stanicu, gde sam dobio takve šamarčine da mi od njih još i danas zvoni glava.

Inicijativu za podizanjem Memorijalnog centra pokrenuo sam prvi put još davne 1989-te godine.  Predlog za formiranjem Memorijalnog centra, potpisan pod znakom podrške, od strane još 150 znamenitih srpskih dijasporaca iz tog vremena, poslao sam tadašnjim srpskim vlastima. Ideja koja je svojevremeno zadobila najširu podršku u srpskom rasejanju, u Beogradu je dočekana na nož.  Od tada, pa do danas, pojavljivali su se protivnici kojih je nažalost s vremenom sve više.  Sledeći podnesak proslijediću kada se za to steknu povoljniji uslovi.

Nadam se već uskoro.

-Autor ste i FB stranice ,,My voice for global peace“ koja okuplja preko 30000 ljudi. Čime se bavi stranica i koji vam je cilj?

,,My voice for global peace“ je moja osnovana organizacija, community, zajednica, kako hoćete, koja okuplja ljude  iz cijelog svijeta, koji dižu svoj glas protiv ratova i nasilja. Organizacija će imati svoje registrovano oficijelno sjedište u Beču, Austrija. Upravo je ovih dana završena Web-stranica koja će biti online aktivna nakon registracije organizacije. Čeka se samo na okončanje epidemije korona virusa. Interesantno je da najveći broj članova dolazi iz Indonezije, dok je Srbija na predposlednjem mjestu.

-Istina o stravičnom genocidu nad Srbima prodire u svet, konačno da posle ovoliko decenija smognemo snage za ovakav film. Koji je definitivno uzburkao strasti i Hrvate koji su vidno uznemireni. Kako vidite ovu uznemirenost oko filma Dara iz Jasenovca?

Kod Hrvata, trenutno ne vidim nikakvu uznemirenost. Falsifikovanje istorije i pranje mračne prošlosti, plan je i program, koji sve hrvatske vlasti već godinama sprovode, dok Zapad zatvara oči i sramno ćuti!  Orkestrirana hajka na srpski film „Dara iz Jasenovca“ potresne istinite priče o stradanju Srba u zloglasnom ustaškom logoru, produkt je takve prljave kampanje. Nesporna je takođe činjenica da izbacivanje našeg filma iz trke za Oskara, a prolaz bošnjačkog filma „Kvo vadis, Aida? „(Aida iz Srebrenice), ima političku pozadinu.

 De fakto, iluzorno je očekivati da će se današnja Hrvatska, (prijašnja NDH, saveznica nacističke Njemačke u drugom svjetskom ratu) ikada postidjeti svoje zloglasne prošlosti, i svojih bestijalnih genocidnih zločina. Shodno tome, tezu potkrepljuje šokantna činjenica (pokazalo je istraživanje zagrebačkog Jutarnjeg lista) da više od 40 odsto Hrvata opravdava ustaški genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima.  Snimanje filmova o srpskim stradanjima mora se nastaviti.

-Da li imamo snage za izgradnju Memorijalnog centra za sve srpske stradalnike?

Snage imamo, ali  nažalost još nedovoljno. Kada se potisne otpor i stekne politička volja većine članova vlade Srbije i Narodne skupštine, dozvoliće se formiranje Memorijalnog centra srpskim žrtvama genocida. Srbija sjajno napreduje u tom pravcu. Počeli smo sa obilježavanjem godišnjica srpskog stradanja, što je do pre nekoliko godina bilo nezamislivo. Siguran sam da će se u bliskoj budućnosti oformirati i taj dugo očekivani Memorijalni centar,  radi otkrivanja istine i trajnog sjećanja na žrtve genocida nad Srbima.

-Vode se i velike polemike oko spomenika Stefanu Nemanji u Beogradu, koji nismo imali vekovima, pa se i za to smoglo snage. Sad Srbi vode polemiku oko mača i krsta. Šta vi mislite o tome?

Presrećan sam kao i milioni drugih Srba u Srbiji, Republici Srpskoj i širom dijaspore, što je podignut tako jedan grandiozni spomenik, tvorcu srpske srednjovjekovne države. Očekujem da će biti podizanja spomenika i drugim srpskim velikanima. Prošlo je decenijsko vrijeme satiranja srpskog identiteta, tradicije, kulture i istorije. Srbi se osvešćuju.

Polemiku oko spomenika, mača i krsta, vode autošovinisti i pripadnici antisrpskog fronta. Srećom, oni su manjina, ali i kao takvi, vrlo opasni. Veliki je to opštedruštveni i kulturološki problem Srbije, koji se mora riješiti.

-Vi se zalažete za ustavnu parlamentarnu monarhiju? Da li je Srbija spremna za kralja?

Kad se spomene pojam Kraljevina, odmah i svakom laiku odzvoni jasno u ušima da se ne radi o nekoj novopečenoj banana državi, nego o državi i narodu vjekovnog postojanja, bogatom istorijom i nacionalnom kulturom. Zbog toga sam za to da naša zemlja nosi naziv Kraljevina Srbija.

Naravno, demokratski politički režim, u kojem sva vlast pripada narodu putem izbora ili direktnih predstavnika vlasti, ostao bi isti. Kralj bi imao isključivo reprezentativnu funkciju. Sa takvom formom bili bi slični Velikoj Britaniji, Španiji, Švedskoj…, ali ipak jedinstveni u svijetu.  Da smo imali takvu formu državnog uređenja devedesetih, do bombardovanja i otimanja Kosova ne bi došlo.  Danas bi se navjerovatnije pisala sasvim druga istorija.

-Bavite se i animacijom, odlične su vam i političke karikature, pišete tekstove. To vam je hobi? U nekim vašim tekstovima ste prognozirali događaje koji su se kasnije zaista ostvarili. Imate li neko šesto čulo, vidovitost, kako uspevate u tome?

Sve se to može svrstati u hobi, ali bih pre rekao da su to moje aktivnosti sa svrhom i ciljem.    Naravno da vidovitost nemam. U pitanju je logika i sposobnost prepoznavanja trenutnih informacija u budućem obliku. U tome je sva filozofija i mudrost.

– Za kraj našeg razgovora, imate li neku poruku?

Naravno, ona glasi: Srbi, ujedinimo se… prevaziđimo podjele-antagonizam, dugotrajnu nemoralnu pojavu među nama. Budimo jedni drugima duhovna porodica, jer samo takvi opstajemo i odoljevamo svim iskušenjima današnjih i predstojećih vremena.

Intervju vodio Đorđe Bojanić, glavni urednik sajta SRPSKA ISTORIJA