Dr Đuro Zatezalo: STIJENA ČUKUR – KRNjAK

Datum objave: četvrtak, 12 novembra, 2020
Objavljeno u Kordun, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

KORDUN

STIJENA ČUKUR – KRNjAK

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Borivoj Mihajlović, Krnjak:

Okrenuli su nas licem prema stijeni i pucali nam u leđa

„Oko hiljadu talijanskih fašističkih vojnika i jedna ustaška jedinica krenuli su 1. decembra 1941. iz pravca Karlovca u pravcu Krnjaka i Vojnića. Već od sela Cerovca i Tušilovića počeli su pljačkati i paliti srpska naselja. Stanovnici su uglavnom izbjegli u okolne šume. Neprijatelj se dan kasnije sukobio i s našim partizanima. Imao je i više ranjenih i poginulih svojih vojnika. Tim je bio još ogorčeniji i iskaljivao se na zatečenim i pohvatanim srpskim seljacima.

Tako su i mene uhvatili Talijani 2. decembra 1941. godine u selu Krnjačkom Grabovcu. Odmah su me svezali žicom i poveli na kundačenje u pravcu Krnjaka.

Tu sam zatekao već nekoliko povezanih ljudi i njima su me priključili. Prišao nam je ustaški povjerenik Dragutin Muić, rodom iz Vukmanića, sav razjaren, vičući: „To su ti koji su noćas rušili telegrafske stupove, potrgali telefonsku žicu i lupali propuste.”. Zatim je drsko naredio da kleknemo na cestu u blizini zapaljene kuće Bože Ribara. Klečali smo tako povezani i ispremlaćivani oko 30 minuta, da bi nas odveli u oružničku stanicu u Gornjem Krnjaku. Usput su nas tukli Talijani, ustaše i oružnici, kako koji je htio i čime.

Zatvorili su nas u zgradu škole u kojoj je već bilo više pohvatanih muškaraca iz okoline Krnjaka i nekih još naselja. Tu smo proveli oko 16 sati bez hrane i vode, a i nuždu smo morali obavljati  u prostoriji u kojoj smo bili zatvoreni. Nakon tog vremena ustaše i oružnici su otvorili vrata i ispred nas se pojavio Dragutin Muić i naredio da iziđemo i postrojimo se ispred njega.

Nama je rekao da nas vode do kamenoloma, stijene Čukur, gdje nas čekaju kamioni kojima ćemo biti odveženi u Vojnić na saslušavanje i da ćemo nakon toga biti pušteni svojim kućama. Na putu do Čukura onako povezane stalno su nas tukli kundacima.

Kada su nas dovezli do stijene Čukur, postrojili su nas ispred kuće Mandić Mile, gdje je bilo još nekoliko pohvatanih ljudi koji su bili okruženi talijanskim vojnicima. Jedan talijanski vojnik iznio je iz kuće Mile Mandića stolac na kojeg je stao talijanski oficir i održao ljutit govor što mi nismo razumjeli, ali smo shvatili da s nama i našim životima neće biti dobro. Poslije govora ovog oficira ponovno se pojavio ustaša Dragutin Muić i popisivao je naša imena, prezimena, godinu rođenja i mjesto stanovanja. Nakon toga podvojili su nas po grupama i vodili prema stijeni Čukur i jedan ustaša nas je fotografirao, više puta s leđa.

Gledao sam kako odvode prvu grupu i ubijaju iz pušaka, svi su popadali. Krv se razlijevala. Jedan manjeg rasta talijanski vojnik prilazio je povezanim ljudima i onima koji su imali brkove, čupao ih i urlao vičući – banditi.

Moj otac Jakov bio je u mojoj drugoj grupi određen za strijeljanje. Vidjevši kako ubijaju onu prvu grupu naših suseljana, otac se dao u bijeg i ja za njim. Mene su brzo uhvatili i tukli kundacima, pa priključili grupi na redu za ubijanje. Moj otac Jakov uspio je izmaći oko 150 – 200 metara, ali su ga pogodili i ubili. Vidio sam kada je pao.

Poveli su našu drugu grupu, udarajući nas kundacima na mjesto usmrćenja, gdje su ležali prethodno ubijeni. Okrenuli su nas licem prema stijeni i pucali nam u leđa. U hrpi palih pao sam i ja potrbuške. Bio sam ranjen u lijevu ruku s jednim zrnom i u lijevu nogu s dva. Nakon plotunske paljbe, ja sam se primirio, prebacio lijevu ruku preko glave tako da mi je krv iz rane tekla po glavi, zaustavio zakratko disanje i ležao potrbuške. Vidio nisam, ali sam čuo da ubojice odlaze prema cesti. Međutim dvojica su se povratila i prevrtali ubijene da bi još nekoga koji je davao znak života dokrajčili.

Išli su od leša do leša i nogama udarali. Dvojica su se javila da su živi. Njih su iz pištolja ubili. Došli su i do mene. Jedan me je udario nogom u leđa, a drugi rukama drmao, ali kako mi je ranjena ruka bila na glavi i svu glavu i vrat zakrvavila, pomislili su da sam pogođen u glavu i više me nisu dirali. Za veliko čudo, pored muka, ranjavanja, ležanja u krvi, svojoj i drugih žrtava, smogao sam toliko snage da se primirim i pritajim kao da sam stvarno mrtav.

I u ovoj velikoj nevolji imao sam sreću da me nisu pogodili kao mog oca Jakova i druge naše suseljane, koji su ostali u lokvi svoje krvi nadomak svojih kućnih ognjišta.

Teško podnoseći bolove, izdržao sam pritajen još neko vrijeme da bi se pažljivo podigao kada je sve utihlo i u sumrak progledao, podigao se između mrtvih. Ugledao sam Mirka Pavkovića iz Pavković Sela k.br. 5, koji je bio teže ranjen u stomak, ali je i on smogao snage da se podigne i reče mi: „Brate, bježimo odavde!”

Mirko je nakon tri dana umro kod svoje kuće. Ja sam se dovukao do svoje kuće. Došao je ubrzo k meni Miloš Ćurčija koji me je otpremio u prvu partizansku bolnicu Suva Perna, gdje sam ostao na liječenju oko dva mjeseca. Nakon toga otišao sam u partizane i borio se protiv fašizma sve do oslobođenja, maja 1945. godine…” [1],[2]


[1] Izjavu zapisao dr. Đuro Zatezalo u Krnjaku, 10. oktobra 1979. godine

[2] Pod Čukurom 3. decembra 1941. godine fašisti su ubili 51 srpska seljaka muškarca i ženu Desanku Blagojević, nap. aut.


Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje



Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top