Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
SVJEDOČANSTVA
KORDUN
GORNjE PRIMIŠLjE
Prva i Druga ustaška bojna zvana „Lička legija” te 10. ustaška slunjska bojna, zvani majari, nakon strahovitih zločina što su ih počinili u Petrovoj Gori vratili su se preko Karlovca do željezničke stanice Košare kod Ogulina gdje su se iskrcali. Po naređenju pročelnika Operativnog ođeljenja Glavnog stana poglavnika Ante Pavelića, a pod zapovjedništvom potpukovnika Ante Moškova rasporedili su se u srpska naselja Donje i Gornje Primišlje i selo Tobolić te njihove zaselke, 1. juna 1942. godine.
Ove ustaške snage potpomognute domobranima i oružnicima u Primišlju pod komandom Tome Žalca i komandirom oružničke stanice Božom Kodžomanom ranim jutrom 2. juna opkolile su Gornje Primišlje i otpočele s hvatanjem srpskih seljaka. Gdje su god koga zatekli ubijali su ili su ih uvodili u njihove kuće, staje, sjenike, klali i palili. Silovale su ustaše žene i djevojke, zatim ih gurale u zapaljene im kuće, odnosile su posteljinu, hranu, odvodile stoku. Iza sebe su ostavljale hrpe divljački izmrcvarene djece, žena i muškaraca. Mnogi su ostali ugljenisani na spaljenim svojim kućištima i mnogo djece nožem izbodeno i na grmlje bačeno.
Istoga dana, 2. juna 1942. godine, ove hrvatske ustaške jedinice izvršile su zločin i u selu Toboliću. Zapalile su Srpsku pravoslavnu crkvu, školu, gostionicu, dva mlina vodeničara, 152 kuće i sve gospodarske zgrade. Namještaj, poljoprivredni alat, robu, ljudsku i stočnu hranu i stoku su opljačkali i odagnali sa sobom i dio odnijeli hrvatski seljaci Slunja i okolice.
O tim stravičnim zločinima nad srpskim seljacima, zapisao sam svjedočanstvo Cvijete Vukelić 8. maja 1961. godine:
Cvijeta Vukelić, Gornje Primišlje k.br. 17
Zaklao mi dvoje djece na rukama
„Mene su ustaše uhvatile u kući Đure Milankovića u Gornjem Primišlju sa još osam članova moje porodice: otac Đuro star 47 godina, majka Draginja 45, sestra Jelica 14, sestra Sofija 13, te moje dvoje djece, Danica 2 i Đuro 5 godina, moj svekar 50 i svekrva Marija 48. A pored nas devetero ustaše su dovele još sedamnaest mojih komšija: Božo Esapović 60, Rade Esapović 58, Rade Milanković 39, Marija Esapović 61 i Jančić Jeka. Ostalih se imena ne 167 sjećam.
Rekli su nam da slobodno ostanemo kod kuće i otišli. Nedugo iza toga došla je druga grupa ustaša smrknutih lica i krvavih očiju. Strah nam je odrvenio noge. Za čas kuća je bila opkoljena. Onda su osam ljudi zaveli u drugu prostoriju kuće i zaklali. Nastao je strahovit vrisak. Jedan ustaša krvavih ruku sa nožem u ruci uveo me u sobu s mojih dvoje djece. Jedno na rukama a drugo sam vodila.
Djeca su se grčevito stiskala uz mene i plakala. Izderao se na mene, udario me puškom iza vrata i ja sam pala. Dok sam leža la na leđima, mlađe dijete mi je stavio na ruke, a starije na noge. Obadvoje je zaklao na meni i bacio na hrpu poklanih ljudi. Za to vrijeme drugi su zapalili kuću izvana i pozvali ovog ustašu van. On je brzo nabacao svu robu s kreveta na nas poklane i zapalio je. Misleći da je on otišao van, ja sam se u polusvijesti izvukla iz vatre.
No, isti se ustaša povratio i zadao mi još nekoliko udaraca nožem u vrat i rebra, a zatim izašao napolje.
Vrlo teško sam dopuzala do prozora s punim ustima krvi i kroz prozor izašla iz kuće. Ona je već potpuno gorjela, a plamen je gutao i one koji su još bili i živi. Sklonila sam se u neko trnje, a kasnije u jednu lokvu iz koje su me izvukli Ilija Čubra, Milan Batalo, Đuro i Milan Esapović i u plahti me prenijeli u kuću Dane Đekića.
Nakon dva dana, prevezli su mene i još neke izbodene noževima u Plaški, gdje su nas previli talijanski liječnici. Oni su nas uputili i u bolnicu u Ogulin. Tu su nas Talijani zaštitili i od ustaša koji su nas htjeli izvući iz bolnice i pobiti.
Nakon dva mjeseca liječenja, talijanski vojnici su nas vratili u Plaški, od kuda smo otišli u naše popaljeno i opustošeno selo Gornje Primišlje. Tada sam imala 22 godine. Sada osjećam stalne smetnje u vratu i pod rebrima, a stalni nezaborav neprekidno me veže s mojom poklanom djecom i rodbinom…”
Milka Čubra-Lončar, Gornje Primišlje k.br. 123
Bacile me ustaše živu u bunar
Svjedočanstvo Milke Čubre Lončar o ustaškim zvjerstvima nad srpskim narodom u Gornjem Primišlju 2. juna 1942. godine zapisao sam 5. maja 1961.
„Zorom, ranim jutrom, ustaše su 2. juna 1942. opkolile naše selo. Mene i moju baku Anicu Čubra zatekle su još na spavanju. Tada sam imala 17, a moja baka 70 godina.
Čim su ušli u kuću, počeli su premetati i pretraživati sve po kući. Nas su posjele na klupu i počeli nas ispitivati gdje su partizani, tko ih hrani, kada dolaze u selo i slično. Pitali su me gdje su mi roditelji i braća, da li su oni u partizanima? Ja sam im rekla da je moje sve pomrlo i da nemam nikoga. Ustvari, otac mi je bio u partizanima, a majka umrla. Nakon toga su tražili jesti, pa vode.
Kad sam pošla na šternju (bunar) po vodu, sa mnom su poš la i dvojica ustaša. Čim sam otvorila grlo šternje, jedan ustaša me uhvatio za glavu, a drugi za noge i bacili u šternju duboku 6 metara u kojoj je bilo za jedan i po metar vode. Bacivši mene zgrabili su babu, dovukli je do bunara (šternje) i bacili k meni u vodu. Čim je pala, moja se baba ugušila. I ja sam se teško borila s vodom koja mi je dosezala do usta. Kada sam potpuno iznemogla, stala sam na mrtvu babu Anicu i tako se nalazila u šternji od jutra do naveče. Plakala sam i drhtala.
U sumrak je naišao Nikola Đekić iz Gornjeg Primišlja koji je tražio svoju stoku i nekim slučajem pogledao u bunar. Kad me je ugledao, odmah me je prepoznao. Preklinjala sam ga da me što prije spasi, jer sam već bila odrvenila što od studeni što od straha. On je otišao po velike štige koje su se nalazile pokraj naše kuće, ali kad je donio štige blizu šternje, začula se lupa u kući. Mile je pobjegao misleći da su ustaše. Kada se nakon skoro dva sata uvjerio da zlikovaca u blizini nema, ponovno je došao, donio je štige i spustio u bunar. Uz pomoć njih i nekog štrika Nikola, Luka Zec i Rade Katić izvukli su me iz bunara. Kada su me spustili na zemlju pala sam u nesvijest. Kuda su me odnijeli i kako, toga se ne sjećam. Moju babu Anicu izvukli su mrtvu iz bunara nakon dva dana kada se više izbjeglica vratilo u opustošeno selo.
Već nekoliko godina od ledene vode u kojoj sam bila 12 sati osjećam strašnu reumu po čitavom tijelu. Oboljela sam na pluća. Svake godina obilazim liječnike po nekoliko puta. Još 1945. godine od zadobivenih posljedica bila sam u bolnici u Ogulinu 60 dana. Od naše države ne dobivam nikakovu pomoć…”
Rafailo Božić, Gornje Primišlje
Ustaše su ih uspjele pohvatati i sve ih noževima izboli i poklali
Rafailo Božić iz G. Primišlja, jecajući jedva mi je uspio reći:
„Ja sam se toga dana, 2. juna 1942. uspio sakriti u jednu stijenu, a porodica mi je ostala u kući pa su ih ustaše uspjele pohvatati i sve ih noževima izboli i poklali.
Zaklali mi majku Boju 60, suprugu Sofiju 39, kćerku Stanu, jednu godinu, kćerku Boju, tri godine, Draginju, šest godina, sina Milana 16 i sina Manu 13 godina. Sina Đuru od 7 godina su naklale, ali je nekako ostao živ, pa od toga danas ima bolove i tragove ustaškog noža. ”
Sofija Čubra, Gornje Primišlje k.br. 130
Gledala sam kako ustaše kolju moju tetku Sofiju Milanković
U zaselak Čubre ustaše su ušle oko 12 sati u utorak 2. juna 1942. godine. Sofiju i njenu sestru Cvijetu našle su na polju gdje su čuvale stoku. Naredile su im da stoku otjeraju kući, da se ništa ne boje i da im se neće ništa loše dogoditi. Poslušale su i odagnale stoku kući i zatvorile u staju. No, ubrzo za njima došle su i ustaše.
Svjedočanstvo žrtve Sofije Čubre zapisao sam 26. juna 1961. godine u njenom selu Gornje Primišlje.
„. Ustaški oficir nam je rekao da se ne smijemo udaljavati od kuće jer da oni čiste od partizana a u civile ne diraju. S nama je u kući bila moja porodica, Draginja, Đuro, Milija, Jelica, Rade, te familija Mile Vukića: Mile, Marija, Cvijeta, maloljetni Đuro i još jedno malo dijete kome se imena ne mogu sjetiti. Doveli su još nekoliko naših komšija u našu kuću tako da nas je bilo 24-ero. Kada su nas sve utjerali u dvije prostorije u kući, rekli su da se ne smijemo udaljavati. Jedna grupa ustaša je produžila dalje u pravcu sela Zbjega. Jedni su ostali s nama. Dolazilo je još nekoliko grupa i tražili su nešto za jelo. Kada je prošla njihova pješadija, konjica i tenkovi, došla je k nama nova grupa ustaša. Njih 15 do 20 ljudi. Čim je došla ova skupina, odmah je nas dvadeset i četvero podijelila u dvije grupe i to muškarce posebno, a žene i djecu posebno.
Muškaraca je bilo devet, pa su njih podijelili u tri grupe, sve po tri. Zatim su tri čovjeka uveli uz kundačenje u kuću, a ostali smo bili napolju, pod ustaškom stražom. Kad su uveli prvu grupu seljaka, tj. trojku, u kuću, čulo se bugarenje. Moja sestra Jelica je tada zavikala: „Joj, oni njih kolju!” i potrčala da pobjegne. Ali brzo ju je dostigao jedan ustaša i viknuo: „Kakvi kolju, oni njima samo drže govor”, a zatim zamahnuo kundakom i lupio je po glavi od čega je moja sestra Jelica pala i onesviještena ostala ležati. Kad su u kući poklali jednu grupu ljudi, došli su po drugu, a onda po treću. Čim su ustaše poklale sve muškarce, pojurile su k nama ženama i djeci. Prebrojile su nas. Jedan je od njih upitao, da li možemo svi zajedno poći, što je ovaj odmah odobrio. Podijelili su nas u dvije prostorije kuće. Počeli su sa silovanjem, batinjanjem pa klanjem i ubodima noževima po tijelu žena i djece.
Prva žrtva bila je Milka Esapović, lijepa djevojka, tek u osamnaestoj godini života. Nju su silovale ustaše i zatim joj odsjekle glavu našom bradvom. Prije toga su joj ustaše-koljači skinuli dukat koji je imala na vratu. Ustaša koji je bradvom sjekao vrat mlade Milke nije ništa govorio. Samo su mu oči gorjele nekim užarenim crvenilom.
Gledala sam kako su klali moju tetku Sofiju Milanković, staru 51 godinu. Uzeo je za glavu jedan ustaša i počeo ju je klati, ali kako se ona grčevito branila, pritrčao je i drugi te su je krvnički boli noževima. Ovima je priskočio i treći pa su je zajedno zaklali. Od toga sam pala u nesvijest. Vjerovatno su me tada i ustaše udarile bradvom po glavi.
Ne znam koliko sam dugo tako ležala. Kada sam došla k svijesti, osjetila sam snažne bolove u glavi i osjetila da nešto pucketa blizu mene. Kada sam progledala, vidjela sam da kuća gori. Krov je već izgorio, svuda su padale grede i ostala krovna konstrukcija. Nekako sam se izvukla, no da li na vrata ili na koji drugi dio kuće u plamenu ne znam ni danas.
Kad sam izašla napolje, desetak metara od kuće, naišla sam na moju sestru Jelicu koja je bila omotana maramom i sva krvava. Nju su klali po vratu, ali se nekako prije mene uspjela izvući iz zapaljene kuće. Kad sam je vidjela, nisam je takvu odmah ni prepoznala pa sam zapitala: „Da li si to ti Jelice?”, na što mi je ona počela nešto govoriti, ali je ja nisam mogla razumjeti zbog razrezanog vrata. Zatim smo pomažući jedna drugoj zajednički otišle u obližnji grm, gdje sam ja ostavila sestru Jelicu i pošla da tražim nekoga tko bi nam mogao pomoći.
Nakon nekoliko koraka našla sam sestru Cvijetu gdje leži u lokvi. Kada sam došla do nje i rekla joj da ide sa mnom kod sestre Jelice, ona je kazala da ne može nikuda s tijelom jer je sva izranjavana, nego ako netko imade da je nosi. Nakon toga sam na udaljenosti od oko 100 metara, pod jednim brijegom primijetila grupu ljudi i žena. Polagano sam otišla kod njih i rekla što se dogodilo. Zatim su došla četiri muškarca: Đuro Esapović, Milan Esapović, Ilija Čubra i još jedan kome se ne sjećam imena te su odnijeli sestru Cvijetu u kuću Dane Đermanovića, a Jelicu su dovele dvije žene također u Daninu kuću.
Tu smo bile tri dana, odnosno tri noći, jer smo se po danu sklanjale preko rijeke Mrežnice u selo Popoviće, pošto su ustaše iz Slunja svaki dan pucale s Čubrina vrha prema našim kućama.
Nakon tri dana od bolova nismo mogli više izdržati pa su sve nas koje smo izranjavane izašle s mjesta pokolja volovskim kolima naše komšije prevezle u Plaški, od kuda su nas talijanski vojnici uz njihove propusnice sproveli u bolnicu u Ogulin.
Nas sedam izbodenih noževima: Cvijeta Vukić, Jelica Milanković, Sofija Milanković, Milija Esapović, Danica Esapović, Mila Esapović i Milka Čačić, onako iznakažene, prestrašene teško smo podnosile boravak u ogulinskoj bolnici. U bolnici su nekoliko puta dolazile ustaše da nas izvedu i pobiju. Kako smo ostale žive ni sama ne znam. Vjerujem da su nas spasili talijanski liječnici kojih je bilo više od drugih.
Od zadobivenih rana u bolnici u Ogulinu umrle su: Danica Esapović, Mila Esapović i Milka Čačić. Sve su bile u starosti od 20 do 40 godina. Ja i moja sestra Cvijeta i Jelica ostale smo u bolnici dva mjeseca.
U mojoj je kući poklano 20 duša od kojih četvero djece u starosti od šest mjeseci do šest godina. Svi su oni izgorjeli u mojoj kući koju su 2. juna 1942. ustaše zapalile. Preživjela sam ja koja sam tada imala 12 godina i moje dvije sestre od 15 i 17 godina, i Milija Esapović koja je imala 19 godina.
Kada sada i nakon toliko godina razmišljam o tome zlu dolazim na isto: Mene su ustaški zlikovci vjerovatno onom istom bradvom lupili po glavi, jer mi je glava bila rasječena u dužini od 15 cm.
Danas osjećam tupe bolove u glavi, čestu nesvjesticu, slabost čitavog tijela i nikako ne mogu biti raspoložena i vesela, jer me stalno nešto tišti i žiga u glavi. Po noći nekad vidim svoju tetku kako joj ustaše sjeku vrat, vidim krv svuda oko sebe. Ti snovi me više muče nego sve ono što sam preživjela…”
Boja Livada, Gornje Primišlje k.br. 163
Nemojte nas klati
Svjedočanstvo Bojino zapisao sam 15. maja 1961. godine u njenom selu. Ona mi je o tragediji svojih petero maloljetne djece, svojoj i svojih komšija, 2. juna 1942. godine, kazala:
„Ustaše su u naše selo došle u rano jutro. Kiša ja padala. Nalazila sam se s djecom u kući Dane Čačića, jer su moju kuću još 1941. godine ustaše već bile spalile. Pokupila sam djecu: Danicu 13, Miloša 11, Radu, devet, Đuru, četiri godine i Dragu od tri mjeseca i pokušala pobjeći ispred koljača. Kako se nisam mogla brzo kretati, sustigle su me ustaše i vratile me nazad. Jedan njihov oficir mi je rekao da vodim djecu kući da ne kisnu. Rekla sam mu da nemam kuće, ali je on ponovio da ih vodim u bilo čiju kuću s te kiše. Nakon tih riječi, ja sam se s djecom vratila u kuću Milovana Čačića gdje sam našla Soku Kukić, staru 60 godina, i njenu kćer Boju Kukić, staru 25 godina.
Odatle su nas ustaše sve odvele u kuću Dane Čačića. Tu su već pod njihovom stražom bili: Draga Čačić, 13, Mile Božić, 45, Nikola Krajnović, 30 godina i još trojica muškaraca koje ja nisam poznavala. Ukupno nas četrnaest izbezumljenih i znali smo, osuđenih na strašne muke. Okupila se veća grupa ustaša oko nas u zatvorenoj kući. Odjednom su zatvorili prozore kuće i nekoliko njih je ušlo u kuću. Vidjevši ih onakve kao pobješnjele zvijeri s noževima prema nama, mojoj maloj djeci, jauknula sam i zavikala: „Nemojte me klati, nego nas poubijajte!” Na to mi je jedan od njih uzvratio: „Zamukni, majku ti srpsku jebem”. Nastalo je udaranje kundacima i udaranje noževima.
Vidjela sam kako siluju Boju i kako se bori s njima i kako bodu noževima njenu babu Soku. Kada su prišli bliže mene i moje djece, gotovo sam odmah pala. Uhvatila me vrtoglavica koja je prelazila u nesvjesticu. Vidjela sam kada je ustaša nožem udario u vrat moga malog Radu i osjetila sam snažan udarac u svoju glavu. Pala sam i onda je uslijedilo još nekoliko udaraca. Moja Draga od tri mjeseca koju sam držala u naručju pala je pokraj mene. Kako su moju ostalu djecu i druge muškarce i žene mučili i klale ustaše, ne znam, samo svoju djecu više nikada nisam vidjela. Kada su sve izmasakrirale ustaše su u kuću navukle slame i zapalile je. Mene je vjerovatno vatra malo dovela svijesti jer mi je počela gorjeti roba.
Malo sam se podigla, uzela dijete koje je još uvijek bilo pokraj mene, ali spaljeno po licu od vatre, i izišla napolje. Od kuće se nisam odmakla ni 20 koraka, ponovno sam pala u nesvijest. Tu me je našo Nikola Đekić iz Gornjeg Primišlja, koji je pratio kretanje ustaša sa susjednog brijega. Čim su se ustaše udaljile od kuće, mjesta zločina, on je dotrčao i nekako ugasio vatru koja je gorjela na poklanim žrtvama, te tako i spasio da kuća sva ne izgori. Tada je našao i mene.
Nakon nekog vremena skupilo se još mještana i odnijeli me s djetetom u kuću Sime Čačića, gdje je moja mala Draga nakon četiri dana umrla. Tu sam ležala onako izranjavana četiri noći, jer smo po danu bježali. Mene su nosili i skrivali u obližnje grmlje. Ustaše su pucale s Ćuruvine Glavice prema našem, velikim dijelom popaljenom i opljačkanom selu.
Kako od bolova više nisam mogla izdržati, a život mi je ionako bio u opasnosti, smogla sam hrabrosti i krenula s ostalim nepoklanim žrtvama na volovskim kolima u Plaški, gdje su nam Talijani dali propusnice i sproveli u bolnicu u Ogulin. U bolnici sam bila mjesec i po dana. K nama su dolazile ustaše s namjerom da nas pokolju, ali im to nisu dozvolili talijanski liječnici i sestre. U bolnici sam doznala da su ustaše svu moju djecu poklale i da su izgorjela sa svih njih trinaest seljaka moga sela Gornjeg Primišlja. Nitko se nije spasio osim jadne mene. Tada sam imala 32 godine.
Od tada sam osjećala manje bolove, ali unazad godinu dana osjećam strašne bolove. Svi su mi zubi poispadali od ustaških udaraca po glavi. Bolovi me drže po čitavom tijelu, naročito na desnoj strani koja mi je bila vatrom zahvaćena. Više nijesam sposobna za bilo kakvo privređivanje. Od naše države, a i bilo koga drugog nemam nikakvu pomoć. Evo ni ovo jadne kućice nismo još obnovili. A šta se može?…”
Selo Gornje Primišlje imalo je prema popisu stanovništva od 1931. godine 1.578 stanovnika od kojih je izgubilo život u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj njih 477, od kojih je 30 palo u borbi protiv fašizma, a 327 su žrtve ustaških zločina.
Samo u jednom danu hrvatske su ustaše zaklale, ubile i spalile u vlastitim njihovim kućama 123 srpska seljaka od kojih 42 djece u starosti od tri tjedna do 15 godina života. O tom zločinu svjedočili su rijetko preživjeli u naprijed navedenom tekstu.
Samo u jednom danu, 2. juna 1942. godine u selu Gornje Primišlje ustaše su usmrtile ove srpske seljake:
1. Batalo Rade Jeka, 20 god.
2. Batalo Gliše Nikola, 62 god.
3. Batalo Gliše Radovan, 59 god.
4. Bjelopetrović Dušana Danica, 5 god.
5. Bjelopetrović Dušana Đuro, 6 god.
6. Bjelopetrović Nikole Marija, 51 god.
7. Bjelopetrović Mile Petar, 37 god.
8. Božić Milića Božica, 80 god.
9. Božić Jovana Boja, 6 mjeseci
10. Božić Rafajla Boja, 60 god.
11. Božić Rafajla Boja, 3 god.
12. Božić Dušana Danica, 19 god.
13. Božić Nikole Danica, 4 god.
14. Božić Petra Danilo, 60 god.
15. Božić Milovana Dragan, 34 god.
16. Božić Dušana Draginja, 17 god.
17. Božić Miće Draginja, 24 god.
18. Božić Milovana Draginja, 11 god.
19. Božić Rafajla Draginja, 6 god.
20. Božić Bože Đuro, 69 god.
21. Božić Rafajla Mane, 13 god.
22. Božić Rafajla Milan, 16 god.
23. Božić Dmitra Mile, 57 god.
24. Božić Jove Milica, 6 mjeseci
25. Božić Mihajla Milica, 79 god.
26. Božić Vasilja Milica, 36 god.
27. Božić Ignjatija Sofija, 39 god.
28. Božić Jovana Stana, 1 god.
29. Božić Rafajla Stana, 1 god.
30. Cekinović Rafajla Draginja, 45 god.
31. Ćika Todora Jovan, 65 god.
32. Čiča Jovana Todor, 45 god.
33. Čokeša Milovana Radovan, 33 god.
34. Čubra Sime Anica, 69 god.
35. Čubra Radovana Ilija, 67 god.
36. Čubra Josifa Sofija, 56 god.
37. Čubra Ilije Srđan, 1 god.
38. Čubrilović Ilije Božo, 3 god.
39. Čubrilović Ilije Dane, 11 god.
40. Čubrilović Petra Draginja, 37 god.
41. Čubrilović Vasilja Draginja, 49 god.
42. Čubrilović Bože Ilija, 44 god.
43. Čubrilović Ilije Ljuba, 3 god.
44. Čubrilović Dane Mila, 24 god.
45. Čubrilović Dane Mile, 1 god.
46. Čubrilović Milovana Mile, 38 god.
47. Čubrilović Ilije Milica, 8 god.
48. Čubrilović Milice Milija, 4 god.
49. Čačić Gliše Đuro, 32 god.
50. Čačić Sime Ilija, 27 god.
51. Čačić Milana Marija, 16 god.
52. Čačić Rade Milan, 16 god.
53. Čačić Gliše Nikola, 54 god.
54. Čačić Todora Simo, 47 god.
55. Ćuruvija Dušana Danica, 1 god.
56. Ćuruvija Dane Draginja, 23 god.
57. Ćuruvija Dušana muško, 1 mjesec
58. Ćuruvija Mile Milan, 34 god.
59. Ćuruvija Nikole Mile, 54 god.
60. Ćuruvija Mile Radovan, 49 god.
61. Dević Petra Ilija, 74 god.
62. Dražić Bože Milica, 5 god.
63. Dražić Đure Petra, 28 god.
64. Dražić Bože Živko, 3 god.
65. Đermanović Nikole Marija, 3 god.
66. Đermanović Nikole Mile, 1 god.
67. Esapović Milića Božo, 79 god.
68. Esapović Rade Draginja, 44 god.
69. Esapović Dane Dušanka, 25 god.
70. Esapović Petra Marija, 61 god.
71. Esapović Milića Mila, 43 god.
72. Esapović Nikole Milovan, 52 god.
73. Esapović Milana (žensko), 3 nedjelje
74. Esapović Rade Mileva, 5 god.
75. Esapović Bože Milka, 17 god.
76. Esapović Milovana Milka, 4 god.
77. Esapović Bože Milovan, 49 god.
78. Esapović Milića Rade, 53 god.
79. Esapović Bože Sofija, 33 god.
80. Esapović Jovana Sofija, 41 god.
81. Esapović Sime Sofija, 49 god.
82. Glumac Jove Branko, 41 god.
83. Glumac Milovana Draginja, 28 god.
84. Glumac Milana Mane, 54 god.
85. Glumac Jovana Milovan, 74 god.
86. Grubor Petra Ljuba, 46 god.
87. Gvozdić Ignjatije Boja, 20 god.
88. Gvozdić Milutina Dane, 18 god.
89. Gvozdić Petra Milić, 5 god.
90. Karajlović Petra Narandža, 67 god.
91. Kolundžija Dmitra Milica, 71 god.
92. Krnić Milorada Boja, 23 god.
93. Krnić Jovana Draginja, 14 god.
94. Krnić Jovana Ilija, 3 god.
95. Krnić Rafajla Mane, 33 god.
96. Krnić Jovana Marija, 17 god.
97. Krnić Vasilja Mila, 73 god.
98. Krnić Jovana Milica, 40 god.
99. Krnić Dušana Miloš, 8 god.
100. Krnić Ignjatije Nedeljko, 3 god
101. Krnić Rade Nikola, 28 god.
102. Krnić Jovana Simo, 6 god.
103. Krnić Rafajla Stana, 44 god.
104. Kukić Đurđa Božica, 30 god.
105. Kukić Damjana Sofija, 49 god.
106. Kukić Jovana Sofija, 73 god.
107. Kukić Miladina Boja, 40 god.
108. Kukić Sime Branko, 8 god.
109. Livada Todora Danica, 12 god.
110. Livada Todora Draga, 13 god.
111. Livada Todora Đuro, 6 god.
112. Livada Todora Miloš, 10 god.
113. Livada Todora Rade, 8 god.
114. Milanković Mihajla Draginja, 40 g.
115. Milanković Mihajla Đuro, 40 god.
116. Milanković Đure Milica, 14 god.
117. Milanković Mihajla Rade, 52 god.
118. Milanković Mihajla Sofija, 51 god.
119. Pjevač Milovana Smiljana, 56 god.
120. Vukić Dušana Đuro, 2 god.
121. Vukić Ilije Đuro, 52 god.
Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić
One Response
Jelica Milankovic ,kasnije udata Zec, moja pokojna baka koja je prezivela taj pokolj u selu Gornje Primislje, zajedno sa sestrama Cvjeta Vukic rodj.Milankovic kojoj su zaklali dvoje dece, i Sofija Cubra rodj.Milankovic. Oziljke od ubadanja nozem po vratu i glavi video sam kod bake Jelice i njene sestre Cvjete, Sofiju nisam zapamtio jer je umrla ranije. Istina