Dr Đuro Zatezalo: Pokolj na području Živaje i Sunje na Baniji

Datum objave: subota, 28 novembra, 2020
Objavljeno u Banija, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

BANIJA

ŽIVAJA I SUNjA

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

ŽIVAJA

Mihajlo Kotljarevski, jerej, Živaja

Mučile su me ustaše govoreći: „Jedi vlaški skote, svetu zemlju hrvatsku”

„Dana 31. marta 1941. godine bio sam pozvan u vojnu službu i raspoređen u 67. poljsku bolnicu u Veliku Mlaku između Zagreba i Velike Gorice za vojnog sveštenika. U toj samostalnoj jedinici među oficirima nije bilo ni jednog Srbina, a od 100 vojnika samo ih je bilo šestorica Srba. Važno je ovdje primijetiti da, iako je već počeo rat, ta bolnica je tek 7. aprila 1941. godine naveče dobila odijelo i obuću za vojnike i nešto od bolničkog inventara, a šta najglavnije ni lijekove ni zavoje uopće nije ni dobila.

Saznao sam, jer od mene su krili raspise više komande, da je naređen pokret 67. bolnice iz Velike Mlake (10 km od Zagreba) za Karlovac za 8. april, ali ta bolnica nije ni krenula sa svoga mjesta do 10. aprila poslije podne. Tada su se nenadano razišli neki oficiri i komandant je naredio preko narednika-vodnika da ja vodim bolnicu na volovima u pravcu Velike Gorice gdje se vodila borba između odstupajućih jugoslavenskih trupa i već trupa hrvatskih ustaša. Kad smo već bili u pokretu, dovezao se komandant bolnice i naredio da se okrenu kola nazad te da sav inventar opet istovare u magazine, a sam komandant skinuo je epolete i bacio ih. Kad sam se vratio u selo, doznao sam da Hrvati spremaju, po noći, u znak radosti i pokolj svih nas pravoslavnih vjernika koji su se zadržali u tom selu. Obavijestio sam naše i rekao da napuste selo, što su oni i učinili, a ja sam krenuo u sumrak sa svojim posilnim Kostom Barićem iz Uštice za Veliku Goricu. Na sve strane čuli smo pucnjavu i svakog časa nas je vrebala smrt.

Na kraju varoši u Velikoj Gorici vidio sam Hrvate civile s trobojnicama hrvatskim i puškama u rukama. Jedni zadržavaju prolaznike, a drugi vuku neke vreće i stvari, sigurno iz nekih vojnih skladišta. Takva nas je jedna patrola uhapsila i odvela u zgradu Gradskog poglavarstva, gdje su nas pretresali i ostavili da prenoćimo na golom podu zajedno s mnogobrojnim vojnicima jugoslavenske vojske. Rano u jutro na zauzimanje nekih pridošlih oficira bili smo pušteni da doručkujemo, šta sam ja iskoristio da izađem iz varoši u pravcu Siska. Tako sam pješice prešao put od Velike Gorice do moje Živaje.

Naročito je bilo nezgodno kod Turopolja, Siska i Sunje gdje su ustaše i hrvatski civili neprestano na nekoga pucali, pregledavali stvari i dokumenta. Tako sam imao sreću da su me propuštali, čas kao unijatskog župnika, a čas kao muslimanskog hodžu, jer sam bio u uniformi a nisam imao nikakvih dokumenata.

Tako sam došao kući u Živaju. Nakon samo nekoliko dana na sam Đurđevdan 6. maja 1941. godine služio sam u Utolici, pošto je tamo bila hramovna slava. Za cijelo vrijeme službe Božje patrolirale su ustaše oko crkve, a nekoliko njih je bilo u civilu i u crkvi. Poslije službe odmah su rastjerali sav narod da ide kućama. Kad sam izašao iz crkve došla je sva uplakana žena i izjavila meni da su joj ustaše u po dana okružile kuću u Utolici nedaleko crkve i ubile jedinca sina, pa me je molila da ga sahranim.

Ja sam zatražio dozvolu vlasti i dobio je od dr. Stipančića iz Kostajnice u kojoj je bilo navedeno da je streljan odlukom prekog suda iako dotični nije ni bio suđen niti osuđen, već su ga ubile hrvatske ustaše u njegovom dvorištu, pošto su ga dan prije vezale za jasle i u štali mučile. Pomenutog mladića, žrtvu ustaškog zločina nisam dostojanstveno sahranio jer to nisu ustaše dozvolile i pored izdane dozvole vlasti.

Ustaše su počele hapsiti moje parohijane. Svakog dana njih više. Zavladao je strah za sudbine uhapšenih. Dolazile su u selo tužne vijesti. Ubrzo je došao i na mene red. Noću, oko 12 sati 9. maja 1941.

Začuo sam lajanje moga psa i bat koraka oko moga stana, a zatim i lupanje na vrata uz povike: „Otvaraj, straža!” Kad su moji ukućani otvorili vrata, utrčalo je u stan nekoliko ustaša i s uperenim puškama počeli su hodati po prostorijama i naredili mi da se hitno obučem i pođem s njima. Moja žena i djeca počeli su plakati i moliti ustaše da me ne hapse noću, već da dođu po danu. Na to su im ustaše počele pretiti, psovati da će ih sve pobiti, ako ne ućute. Kada sam ih upitao imaju li nalog za hapšenje, jer prema hrvatskom zakonu, ne smije se nitko lišiti slobode bez naloga policijske ili sudske vlasti, na to me je ustaša Stanko Vujnović iz Vedropolja htio udariti kundakom po glavi, ali je na jauk mojih ukućana odustao od te namjere.

Izveli su me iz kuće svezanog kao nekog razbojnika i posadili me u kola Stevana Obradovića iz Šaša, na prednji sic, dok su njih trojica s uperenim puškama sjeli iza mene. Ostali su otišli kroz selo i uhapsili Jovana Mikića i Đuru Zeca. Njemu su naredili da spremi svoja kola i da ih vozi. Na putu su zastajali na više mjesta i lupali ljudima po vratima. Tako smo došli i do kuće Krnjajića u Šašu. Stavili su nas u neko dvorište. Dovele su ustaše i Cviju Orelja, te nas povezli prema Stazi. Stali su na četiri mjesta jer su ustaše hapsile još neke Srbe.

U Stazi su nas pohvatane uveli u jednu prostoriju općinskog poglavarstva gdje su spavala dvojica ustaša: konjokradica i robijaš, sada u ulozi općinskog nadstražara, neki Toma Maček. Ovaj je odmah, dok je obukao cipele, skočio k meni, zagledao mi se u lice i rekao: „A, to je ta ptičica”, te me počeo šamarati po glavi, nogama, po stomaku i butinama. U to se obukao i onaj drugi ustaša Dragan Kolić i taj se pridružio ovom razbojniku Mačeku. Uz psovke majke mi srpske, tukli su nemilosrdno, izmučili me cijelu noć do podne drugoga dana. Samo su se smjenjivali, tukli i cerekali. Više puta su me prisiljavali da sjednem nasred sobe na pod, a zatim me tukli rukama, nogama i kundacima. Njima se pridružio i onaj ustaša Stanko Vujnović, visok, jak robijaš iz Vedrog Polja kod Sunje.

Zadavali su mi teške udarce po glavi tako da sam padao u nesvijest, a Kolić bi me tada udario cokulama pod rebra i po cjevanicama da bi me zadržao pri svijesti. Isti Kolić mi je naredio da vježbam kao „soko” jer je i on bio u sokolskom društvu. Uz udarce, morao sam čučati sa ispruženim rukama a Kolić mi je stavio pet pušaka na ruke rekavši da su to „popovske plećke” te da to držim mirno i u takvom stavu sat vremena.

Naravno da nisam mogao, onako pretučen i slab, da to držim ni pet minuta, onda su me oborili na patos i sva trojica su uzjahala na mene, a ja da ih u ležećem stavu vučem po istom. Zatim su me podigli i pritisli uza zid i nož mi naslonili na prsa kao da će me probosti, ali su odustali rekavši da za to ima vremena, jer da im još nisam sve rekao ono što oni od mene traže.

Tada me je ustaša Kolić izveo u mračni hodnik i gurao je moju glavu u klozet, ali nije uspio, pa me udarao glavom o zid i o kameni pod, uhvatio me za vrat i stezao mi grkljan s namjerom da me zadavi. Istrgao sam se razbojničkih kandži, ali me je uspio snažno udariti nogom u lijevu stranu stomaka. Drugi su u sobi tukli moje pohvatane parohijane.

Došao je Maček pa su i mene ponovno uveli k njima u sobu koja je bila sva krvava. Tada su moje ljude prisilili da me oni šamaraju svojim rukama, a zločinci su pri tome uživali, smijući se i zvjerski cerekali.

U zoru odveli su mene i Mikića na tavan i tamo nastavili s našim mučenjem. Kolić me je prislonio uza jedan stub, a na drugi sam se naslonio s obje noge. Svom snagom mi je pritisnuo grudni koš. Zatim mi je drugi zlikovac Stanko Vujnović naredio da legnem na prašnjavi pod i da jedem prašinu, a on mi je stao na leđa i igrao hrvatsko kolo, jako me udarajući svom snagom nogama i držao puščanu cijev na mome potiljku, preteći mi da će odmah okinuti ako ne pojedem svu prašinu. Tada je pored raznih uvreda, psovki rekao: „Jedi vlaški skote svetu zemlju hrvatsku, a ja ću igrati po Srbima hrvatsko kolo.”

Ustaša je tražio izmet po tavanu da me prisili pojesti ga, a kad ga nije našao onda me je opsovao, donio običnu žagu i prislonio je mome vratu, ali je u tom času dotrčao jedan drugi ustaša i rekao mu da to ostavi za drugi put, odnosno za drugu noć kad će me „konačno preslušati”.

Uz te muke stalno su mi psovali Kralja, Jugoslaviju, Srbe, pravoslavno sveštenstvo, kojeg su nazivali neobrazovanim jarcima, čupali su mi bradu i kosu. Sva zla koja su mi činili i ne mogu iskazati.

Bio sam otečen, krvav, modar i jedva sam koračao. Oko podne pustili su mene i Mikića da možemo u pratnji otići u gostionicu gospodina Smiljanića i nešto pojedemo. Tu smo popili samo čaj.

Prešli smo u gostionicu moga prijatelja Jove Crnojevića. Kad me on vidio odmah je otišao onako sav uzbuđen kod ustaškog povjerenika Ive Jurašina. Molio ga, da makar tu noć, ostanem kod njega i da mu on garantira svojim životom i svoje porodice da neću pobjeći i da će me u jutro dovesti k njima u zatvor.

Noću mi je jako pozlilo, pa je povjerenik dozvolio, na molbu svoga prijatelja Crnojevića, da me odvezu doktoru Tomašiću, Hrvatu. On me je pregledao uz silno uzbuđenje i zaprepaštenja vidjevši šta su mi učinili. Dr. Tomašić je nazvao ustaškog povjerenika Ivu Jurašina i rekao mu da nisam sposoban za zatvor u Kostajnici, nego neka me ostavi kod Crnojevića dok se malo zdravstveno oporavim. Na moju sreću u nesreći, tako je i bilo.

Ležao sam u kući Jovinoj, pomalo se oporavljao. Dobro su me pazili ukućani, ali i ustaše koje su stalno obilazile kuću, da ja ne bih pobjegao. Ustaški povjerenik im je naredio da ne smiju ulaziti k meni, i da me ostave na miru dok ne prizdravim. Kada sam se malo podigao, došao je k meni povjerenik Ivo Jurašin s pisarom. Preslušali su me i izdali potvrdu da sam slobodan i da se mogu vratiti kući.

Kod kuće, u Živaji sam više dana ležao i liječio se. Ustaše su me stalno obilazile. Odvele su i tukle tih dana i moje komšije Srbe: Đuru Bašića, Stojana Janjića, Stevana Smiljanića, Iliju Berberovića, Cviju Ralića i još nekoliko drugih. Sve one koji su prošli ustašku torturu kao i ja. Ove pohvatane, kao i druge Srbe, ustaše su pobile.

Pomišljao sam i na samoubojstvo, samo da više nikada živ ne dospijem u ruke tih ustaša krvoloka. Trebao sam se liječiti, a nije bilo nikakve mogućnosti. Krajem maja, moja je žena uspjela preko jednog prijatelja dobiti propusnicu od sreskog načelnika u Kostajnici. S njom sam noći 1. juna 1941. godine vozom otputovao u Beograd. Smješten sam u bolnicu gdje su me liječili…

Od zadobivenih udaraca izgubio sam sluh, imam zapaljenje usta i nosa od one prašine koju sam morao lizati i gutati po podu tavana, izbili su mi zub, imam bolove s lijeve strane grudnog koša, proširenje aorte, oštećeno srce i češće bolne živčane napadaje. Ostao sam živ. Srpsku pravoslavnu crkvu i parohijski dom su opljačkale ustaše i uništile.” [1]

Jerej Mihajlo Kotljarevski, paroh Živajski, s.r.


SUNjA

Ilija Grbić, Petrinjci

Žene i djecu koji su se uspjeli sakriti, ako bi ih primijetili, ubijali su ih

„Već sredinom aprila 1941. godine došle su u Sunju naoružane ustaše rukovođene Ivanom Šestanovićem, zemljoradnikom iz Grede kraj Sunje.

U julu su počeli s hapšenjem i odvođenjem Srba u nepoznato. Tako su uhapsile sveštenika Nikolu Vučkovića iz Drljača, općina Sunja, odvele ga u petrinjski zatvor gdje mu se gubi svaki trag. Zatim su došle ponovno u selo Drljače i sazvale srpske seljake na jedan skup pod izgovorom da će im pročitati neku poglavnikovu naredbu. Okupilo se njih 14 i to: Dušan Bajić, Jovan Pojić Petrov, Ignjatije Pojić, Jovan Pojić Mirkov, Miloš Pojić, Petar i Stojan Pojić, Mile Nijemčević, Stegić Dušan, Đuro Adamov i Đuro Stegić Miličin, Ljuban Vukotić, Milan Vukotić i Stevan Pojić. Ustaše su ih povezale špagom za ruke i odvele u marveno groblje (mrcilište) 1,5 km udaljeno od sela Drljače. Tu su već po naređenju ustaša Cigani bili iskopali jamu i dovezli kreč. Uspio je pobjeći Stevan Pojić, a druge su ustaše ubile iz pušaka i ostavile njihove leševe. Da, Dušana Bajića su još putem izmrcvarile ubodima nožem od čega je podlegao.

Iste noći tj. 4. augusta ustaše su se vratile u selo Drljače, uhvatile Stevana Gvozdića, Stojana Vukmanovića i Ljubana Beuka i naredili im da idu zakopati pobijene Srbe, svoje komšije. Dok su se povratili, dočekao ih je ustaša Zdenko Vranešić, inače trgovac, i rekao im da se vrate i da zakopaju još jednog Srbina. Čim su došli na mjesto prethodno pokopanih dočekale su ih ustaše i iz pušaka pobili. Sutradan, 5. augusta u selo je došao ustaša Omer, inače željeznički radnik u Sunji, i u selu Drljače kod kuće Stevana Pojića, oteo od njegovog djeda Mirka, starog 72 godine, 400 dinara, 30 kg masti, 50 kg suhog mesa i dva jastuka. Upregnuo njegova zaprežna kola i odvezao u Sunju.

Istoga dana uhapsile su ustaše Jovana Vujnovića, zemljoradnika iz Petrinjaca, Petra Sabljić iz Sunje i Stevana Čigriju iz sela Brđana. Nakon par dana izvele su ih iz zatvora i odvele na obalu rijeke Save kraj sela Grede. Tu su ih mučile, prebili im noge i ruke i žive ih bacile u vodu, u kojoj su se ugušili i leševi otišli vodom. Ovim zlikovcima rukovodio je Marijan Marković. Tada su ubili Dmitra Dončića iz sela Četvrtkovca, jednu ženu po prezimenu Lađević i jednog čovjeka kome sam ime zaboravio. Ubili su ih Joža Lane, radnik, Ivan već spomenuti Šestanović i onaj musliman Omer. Tih dana odvele su ustaše Nikolu Stojakovića i Jovana Sablića i kod potoka Sunje ubile, a leševe im bacile u vodu.

Prvih dana maja 1942. godine, pohvatale su ustaše iz sela Petrinjaca oko 140 Srba: muškaraca, žena i djece, odvezli u logor Stara Gradiška a muškarce uglavnom zatočili u logoru Jasenovac. Tada su otpremljeni u ove logore i seljaci iz susjednih srpskih sela: Kinjačke, Bestrme, Blinjskog kuta, Brđana, Paukove Male, Vukoševca, Svinice, Drljača, Radonje, Četvrtkovca kao i iz više srpskih zaseoka petrinjskog kotara.

U selima su ostavile pustoš. Žene i djecu koji su se uspjeli sakriti, ako bi ih primijetili ubijali su ih. U pljačkanju i paljenju sela učestvovali su i hrvatski seljaci iz okolnih sela. Jedan dio Srba su ustaše i njihovi katolički popovi, posebno onaj iz Sunje Orlić, preveli na katoličku iz pravoslavne vjere, ali ni to kao i njihova obećanja „ako to učine, nikome se ništa neće deseti,” nije im ni malo pomoglo. Ustaše su opljačkale i porušile srpske pravoslavne crkve u Drljačama, Brđanima, Kinjačkoj, Četvrtkovcu, Svinici i Petrinji.

Ja sam se uspio spasiti bijegom u Beograd, gdje sam stigao 24. juna 1942. godine. Drugo ništa nemam iskazati, a na iskazano i pročitano mi, mogu se i zakleti.[2]

Grbić Ilija, v.r.


Mile Požar, Strmen Crkveni Bok

Prevodili su nas u katoličku vjeru, pa ubijali

„Godine 1941. imao sam 47 godina života, suprugu i dvoje djece. U selima naše općine Crkveni Bok živjelo je 3.000 Srba.

Već 29. aprila 1941. došle su ustaše iz Sunje, Bobovca i Lonje u naše selo Strmen i Crkveni Bok. Odveli su nekoliko ljudi, isprebijali ih i pustili kućama. Već 1. maja došle su ustaše ponovno i pohvatale 25 Srba. Među tim Srbima bio sam i ja.

U Sunji u zatvoru su nas tukli cijeli dan i noć, kundacima i glogovim štapovima. Pustili su nas i kućama. Ponovno su došli 2. augusta 1941., uhvatili Peru Purajlića i ubili ga u selu. Iza toga su naredili iz Kotarske oblasti Kostajnice, da mi Srbi pravoslavne vjere moramo svi preći na katoličku vjeru. Prijetili su nam ako to ne poslušamo da ćemo biti ubijeni i imanja naša će uzeti Nezavisna Država Hrvatska. U naša sela zaredali su dolaziti katolički svećenici iz Zagreba i župnik iz Sunje, Orlić.

Držali su nam govore i dokazivali nam da je jedino rimokatolička vjera prava i da mi pravoslavci moramo preći u katoličku, jedino ispravnu vjeru. Govorili su nam da su naši djedovi bili Hrvati i katolici pa da trebamo i mi da se povratimo u hrvatstvo i rimokatoličku vjeru. Pretili su nam i oni, ako to ne učinimo da ćemo biti odvedeni u logore i tamo pobijeni.

Pod ovakvim pritiskom, Srbi s područja naše općine prešli su u katoličku vjeru, misleći da će tako spasiti svoje živote.

Srpsku pravoslavnu crkvu u Crkvenom Boku su pretvorili u rimokatoličku i u njoj je vršio rimokatoličku misu župnik iz Zagreba August Kralj. Naš „dušobrižnik”. Ovaj je župnik tražio da moramo redovito dolaziti na katoličku misu i da se moramo ispovijedati. Srpska pravoslavna crkva u Strmenu je opljačkana a zatim je ustaše i porušile. Prisiljeni smo slaviti katoličke svece, a slavljenje pravoslavnih bilo nam je zabranjeno pod prijetnjom najtežih kazni.

Prisiljavali su nas da se upišemo u ustaše. Naši mladići i djevojke morali su se upisati u „ustašku mladež”. Dolazili su k nama iz Sunje i držali predavanje o ustaškim načelima. Kada smo se tako pokorili, svim njihovim naređenjima pustili su nas u nekakvom miru sve do 13. oktobra 1942. godine.

Toga 13. oktobra naše su kuće opkolile ustaše iz Jasenovca zajedno s našim susjedima Hrvatima ustašama. Pohvatali su sve koji nisu uspjeli pobjeći i odvele u logor smrti Jasenovac. Psovali su nam srpsku i partizansku majku. Ulazeći u sela pucali su i ubijali muškarce, žene i djecu koji su bježali. Toga dana pobili su tako naših 100 suseljana.

Sjećam se nekoliko imena ubijenih pa ću Vam ih kazati: Mi le Đuričić, Đuro Zlokapa, Mile Dragosavljević iz Crkvenog Boka, Matija Rušnov, Boško Rak, Stojan Đurišić i Nikola Kačar iz Strmena. Iliju Garića, slijepog starca od 90 godina iz Strmena uhvatile su ustaše u njegovoj kući i odvele ga do Save i bacile ga u vodu, gdje se utopio.

Ubili su, sjećam se: Maru Kukavicu, Anđu Maslovara, Anku Zlokapa, Stoju Dragosavljević, Milku Karan iz Crkvenog Boka, Inđiju Radovanović, Mariju Radovanović, Katu Cikota, Macu Dražić, Soku Rak, Katu Dokman, Ljubu Vilić, Janju Kordić, Smilju Bijelac iz Strmena.

U kolijevci su ustaše ubile dijete Đure Radovanovića iz Crkvenog Boka, kome je bilo samo četiri mjeseca.

Leševi pobijenih ostali su duže nepokopani, pa su ih razvlačili psi i jeli krmci. Leševi su bili iznakaženi. Sestri Jovana Ivančevića, Stoji, ustaše su zabole kolac u spolovilo i tako je ostavili. Tom prilikom odvele su ustaše u logor Jasenovac 236 Srba seljaka. Jedan broj su pustili kućama. Kuće su im bile opustošene i stoka odvedena u susjedna hrvatska sela.

Hrvate je u pljački predvodio i onaj katolički župnik koji nas je učio da je rimokatolička vjera jedina prava. Župnik August Kralj pljačkao je iz srpskih kuća sve što je smatrao vrednijim za njega i njegove župljane katolike, a zatim se odselio u Sunju. Kada su neke naše žene tražile svoje stvari od župnikove sestre Marice, ona im je prijetila riječima: „Šta će vam stvari, kada ćete opet biti dignuti i otjerani u logor…”

Mi smo se od tada skrivali po šumama. Neki su otišli u partizane. Ja sam uspio preko nekog Hrvata da dobijem propusnicu za novac i 12. maja 1943. godine uspijem da pod tuđim imenom izbjegnem u Zemun…”[3]


Ilija Srbljanin, Donji Hrastovac Staza

U hrvatskoj državi ne smije biti Srba, niti pravoslavne vjere

Sela Donji Hrastovac i Pobrđani su čisto srpska i nalaze se jedno uz drugo. U općini Staza ima dvije trećine Srba i jedna Hrvata. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, već u aprilu 1941. u naša srpska sela dolaze ustaše kojima se u većini pridružuju i naši susjedi seljaci Hrvati. Pozvali su Srbe da predaju oružje, bilo ono koje vrste. Pod prijetnjom smrti, Srbi su predali sve što su imali, pa i lovačke puške, te i poneku kuburu, ručne izrade. Istovremeno hrvatske vlasti naoružale su Hrvate u njihovim selima. Svaki od njih dobili su vojničku pušku, čak su naoružali i maloljetnu djecu stariju od 14 godina.

Već nakon par dana poslije Svetog Đurđa došle su u jednom kamionu iz Siska ustaše u naše selo Donji Hrastovac. Njima su se pridružili, naši susjedi ustaše iz sela Staze i Vedrog Polja. Dali su se odmah na posao. Hvatali su Srbe po kućama, njivama gdje god bi ih zatekli i trpali ih u kamion udarajući kundacima. Sjećam se dobro tih mojih susjeda. U kamion su tako ubačeni iz mog sela Donjeg Hrastovca: seljaci Nikola Đukić, Trifun Srbljanin, Miloš Diklić, Janko Sužnjević, Milan Halagić, Tešo Mišić i Dušan Marković. Iz sela Pobrđana odveli su Jovana Mrđenovića i njegovog sinovca Stevu, te iz drugih okolnih srpskih sela: Boška Očigriju iz Papića, Stojana Jelića iz Jasenovca, Milana Rakića iz Kostreša i više drugih čijih se imena ne sjećam.

Sve su njih ustaše odvezle u ustaški logor „Danica” kod Koprivnice, te sa drugim zatočenim Srbima željezničkim teretnim vagonima u Gospić, te logor Jadovno na Velebitu gdje su ubijeni. Istovremeno s hvatanjem srpskih seljaka ustaše su ulazile u njihove kuće i pljačkale sve što im se sviđalo, novac, nakit, pšenicu, kukuruz, odjevne predmete, posteljinu, rakiju i odvozile svojim kućama.

Dolazile su i dalje u naša sela, mi smo se sklanjali, a oni su i dalje pljačkali sve što bi zatekli.

Na dan Svetog Ilije 1941. godine, ponovno je u naša srpska sela došla grupa ustaša iz Kostajnice i Sunje i uz pomoć domaćih ustaša hvatali Srbe. Tada su iz Donjeg Hrastovca uhvatili: Vasu Sužnjevića, Miću Mihajlovića i njegovu majku Anu, iz Pobrđana Boška Bajića i Milu Stanojčića, iz Gornjeg Hrastovca Jovana Polovinu, Dragana Radanovića, Dušana Šaponju, Petra Rudića i više drugih čijih se imena ne sjećam. Sve su njih ustaše pobile u Sunji ili Kostajnici.

Već u septembru 1941. godine došle su ustaše u naša sela i zahtijevali da svi Srbi ako žele ostati živi pređu iz pravoslavne u katoličku vjeru. Dolazi s njima i katolički župnik iz Sunje Orlić s dvojicom katoličkih kapelana, koji okupljenim srpskim seljacima objašnjava da je katolička vjera bolja od pravoslavne i da u hrvatskoj državi ne smije biti Srba, niti pravoslavne vjere. Nakon nekoliko njihovih dolazaka i pritisaka uz obećanje ako pređemo na rimokatoličku vjeru da se neće više nikome od nas ništa ružno događati, veliki dio naših suseljana je pokršten koncem oktobra iste godine na području cijele općine Staza.

U svako naše srpsko selo došao je po jedan rimokatolički župnik u pratnji s nekoliko naoružanih ustaša. Sakupili su nas u zgradu škole u kojoj su katolički župnici u propovijedi naglašavali, da je jedino rimokatolička vjera spašavajuća, pa da zato svi Srbi moraju preći u tu vjeru i da se ubuduće pišu da su Hrvati. Da bi spasili živote prisutni su pred župnicima položili zakletvu da dobrovoljno prelaze iz pravoslavne u rimokatoličku vjeru. Već slijedeći dan su rimokatolički župnici u tim našim selima odslužili rimokatoličku misu, a potom pričestili prisutne. Pored župnika Orlića iz Sunje drugi župnici su došli iz Zagreba, pa im imena ne pamtim.

I pored svih obećanja da će Srbi nakon prekrštavanja mirno živjeti u svojim kućama, to nije bilo. Ustaše ponovno dolaze u naša sela, pljačkaju i hapse. Oni ulaze u srpska sela općine Majur, pljačkaju, hapse i ubijaju. Tako su u kući Drakulić u Gornjem Hrastovcu zaklali starca od 70 godina na njegovom krevetu, kuću opljačkali kao i druge u selu. Istovremeno su u njihovim kućama zaklali još dvojicu Srba čijih se imena ne sjećamo. Krajem septembra 1941. godine u naša sela došle su ustaše i domobrani, hvatali su one koji nisu uspjeli izbjeći.

Tom prilikom uhvatili su iz Donjeg Hrastovca, Nikolu Burtića, Dušana Kovačevića, Ljubana Kovačevića, Dušana Ličan i još nekoliko drugih. U selu Brđani zatekli su dvije žene na polju gdje su čuvale stoku i zaklali ih. Isto tako i u selu Kinjačkoj, zaklale su ustaše dvije žene. Tada su ustaše i domobrani pokupili svu stoku, živežne namirnice i odagnali kućama. Tako je sve teže i teže bilo živjeti, bježati i doživljavati ta razbojstva. Kupili smo preko poznatih propusnice i izbjegli u Srbiju.

Drugo nam ništa nije poznato, a na iskazano i pročitano nam možemo se zakleti.[4]

Ilija Srbljanin, s.r. Mirko Srbljanin, s.r. Nikola Vrlinić, s.r. Ljuban Vujaković, s.r.


Mihajlo Đuričić, Crkveni Bok

„Ne bojte se ništa, idete do Save i vratit ćete se svojim kućama. Nemojte da bi netko bježao”

… Skoro godinu dana iza toga, početkom listopada 1942. godine, došla je jedna grupa ustaša u selo i tamo se nastanila. Taj župnik [August Kralj, op.ur.] je češće puta svraćao k meni i pokazivao se ne samo kao duhovni pastir nego i kao prijatelj. Kada sam ga upitao što znači da su tu ustaše došli, on mi je rekao da ne prijeti nikakva opasnost.

U okolici se događalo svašta, premda je kod nas bilo mirno, pa sam se interesirao i ja, kao i cijeli narod, što će biti. On je meni jamčio da nema opasnosti i rekao da ja to protumačim i drugima, pošto se s njima više sastajem. Međutim, pored svega, treći dan iza toga,

13. listopada 1942. godine, u noći, veliki broj jasenovačkih ustaša opkolio je cijelu općinu, a da za to nitko nije znao. Nismo se nadali pa nismo ni postavljali straže, a ta grupica koja je bila u selu, valjda je pripremala teren. Ja sam u svanjivanje — bilo je maglovito — pošao cestom u susjedno selo. Međutim, ti ustaše odmah su me na cesti zgrabili i potjerali s nekoliko komšija cestom uz selo. Na sredini sela sretnem drugu grupu ustaša koji su pred sobom gonili žene i djecu, napola gole, onako kako su ih istjerali iz kreveta. S tim ustašama ide i naš župnik August Kralj, koji je imao mantiju do koljena, dosta blatan, kako je preko rosnih livada i oranica išao i pokazivao put ustašama, kako da opkole općinu da ne bismo mogli pobjeći u šumu. Pitao sam ga: „Što to znači, velečasni?” „Ne bojte se ništa, idete do Save i vratit ćete se svojim kućama. Nemojte da bi netko bježao” — odgovorio je on. Nisam mu vjerovao. Iskoristio sam gužvu i, kako je bilo maglovito, pobjegao sam u šumu.

Ustaše su pohvatali oko 2.000 duša i otjerali sve u Jasenovac. Nas oko 500, koji smo utekli, nakon tri dana, kad smo se vratili u selo, našli smo tamo 34 žrtve, koje su bile na sve moguće načine iznakažene. Među njima bila je jedna djevojka koja je na kolac nabijena, jednom mladiću bili su odsjekli pojedine dijelove tijela… Neki su od njih ubijeni tupim predmetima i na sve, moguće načine iznakaženi.

Mi smo njih sahranili i doznali kasnije da je taj župnik unaprijed ishodio premještaj iz sela. On je otišao zajedno s ustašama, jer su i on i ustaše dobili oko 40 kola i prevezli njegove stvari, a također i stvari iz komšijskih kuća, koje su bile opljačkane. On je otišao u Sunju i tamo je ostao…[5]


[1] Svjedočanstvo u Arhivu Jugoslavije, fasc. 922, zapisano 15. marta 1942. u Beogradu.

[2] Zapisnik od 26. juna 1942. godine sastavljen u Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u Beogradu. Arhiv Jugoslavije, Beograd, fasc. 217.

[3] Opširnije svjedočanstvo u Arhivu Jugoslavije u Beogradu. Imenički popis izvršioca zločina i drugo.

[4] Zapisnik od 12. oktobra 1943. sastavljen u Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u Beogradu. Arhiv Jugoslavije, fasc. 215 Napomena autora: Na kraju svog iskaza svjedoci navode imena i prezimena ustaša koji su činili zločine nad srpskim stanovništvom u njihovim selima.

[5] Izvod iz zapisnika sa suđenja Alojziju Stepincu, Vladimir Dedijer, Vatikan i Jasenovac, str. 457.


Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Dr Đuro Zatezalo sa saradnicima na promociji knjige.


Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top