Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Dr Đuro Zatezalo: Pokolj na području Petrinje

Datum objave: četvrtak, 26 novembra, 2020
Objavljeno u Banija, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

BANIJA

PETRINjA

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Stevo Simić, Cepeliš Hrastovica

Tukle su nas ustaše, gazile nogama, čupale kosu i brkove

Godine 1941. imao sam 44 godine života, suprugu i dvoje djece. Mirno smo živjeli i bili u dobrim odnosima sa susjedima Hrvatima. Pomagali smo se u poslu, išli jedni drugima na svetkovine, Božić, Uskrs, Krsnu slavu i druge praznike.

Međutim sve se promijenilo kada se uspostavila Nezavisna Država Hrvatska 10. aprila 1941. godine. Već 18. toga mjeseca iste godine uhapsio me ustaški povjerenik iz Hrastovice, učitelj Milan Banić. Sutradan me oslobodio Hrvat, trgovac iz Hrastovice Pero Pađan. Ali, već 21. aprila došle su ustaše iz Petrinje u naše selo Cepeliš i uhapsile mene, mog sinovca Gligu i Marka Stojčevića. Tukli su nas kundacima po prsima i plećima. Zatvorili su nas u petrinjski zatvor. Bio sam sav krvav od udaraca. Sa mnom su tada bili u zatvoru, pravoslavni sveštenik iz Starog Sela, Dušan Klipa, Milan Kalinić, trgovački putnik iz Petrinje, Damjan Sablić iz Velike Graduse, Jovo Nikoliš, lugar iz Petrinje, Glišo Milojević, penzioner iz Petrinje, Živko Relić iz Petrinje i Joco Obrenović iz Velikog Šušnjara.

U noći 25/26. aprila tukle su nas nemilosrdno ustaše od kojih najviše šofer, Dujo Krpan. Onako isprebijane, 26. aprila izvele su nas ustaše: Lončarević, Joško Šmisl i Joso Gregurinčić i povezane žicom vlakom otpratile u zatvor zagrebačke policije. Već 23. maja, vraćeni smo u Petrinju u isto zatvorsko mučilište. Ujutro 10. jula istražni sudac Kovačević nam je saopćio da nismo ništa krivi i on nas pušta na slobodu. Međutim, odmah po izlasku iz zatvora, dočekale su nas druge ustaše i vratile u zatvor.

Nakon 17 dana izveli su nas iz zatvora, rano ujutro (27.7.) i pripojili jednoj grupi od 140 Srba seljaka iz glinskog sreza. Bili su zatvoreni u dvorištu Osnovne škole u Petrinji. Tu su nas ustaše i domobrani tukli kundacima i volovskim žilama. Odveli su nas povezane na željezničku stanicu. Naredili su da pjevamo: „Sprem’te se sprem’te četnici”, kundačili su nas, a građani Hrvati su prosto urlikali: „Udrite ih, udrite.”

Ukrcali su nas u stočne vagone i odvezli noću u Zbirni ustaški logor u Gospić. Na putu sa željezničke stanice morali smo pjevati istu pjesmu, a sada su nas tukle gospićke ustaše uz povike gospićke frankovačke rulje: „Tucite, udarajte ih.” U kaznionici gospićkoj zatekli smo mnogo zatočenih Srba iz svih krajeva NDH. Već 29. jula svi su iz naše grupe odvedeni na Velebit i ubijeni istoga dana, bacivši ih u Šaranovu jamu. Iz naše grupe ostao sam ja, Milan Kalinić, Jovo Nikoliš, Živko Relić i Jovan Sablić. Svaki dan odvodile su ustaše na Velebit po dva transporta Srba iz kaznionice u Gospiću.

Jedni kamioni odlazili su prije podne, a drugi poslije podne. U svakom transportu bilo je 400 500 zatočenika. Koliko ih je svaki dan iz kaznionice odvoženo u logor Jadovno na Velebit, toliko ih je novih pristizalo u Gospić. Ustaše bi Srbe postrojili u dvorište, povezali ih čvrsto žicom dva po dva, a zatim sve zajedno vezali dugačkim lancem i tako ih onda odvodili.

Sjećam se dobro transporta u kojem je sav krvav odvezen na Velebit Episkop plaščanski Sava Trlajić i još nekoliko sveštenika. S njima je bio i narodni poslanik za srez Crljenica i profesor iz Karlovca Marko Sabljić.

Ustaše, domobrani i oružnici u kaznionici Gospić su se iživljavali u svojim zvjerskim nagonima prema nama. Tukli su nas danju i noću štapovima, kundacima i volovskim žilama. Tukli su nas i gazili nogama i čupali brade i brkove. U mojoj ćeliji je bilo nas 18 od kojih tri brata prezimenom Počuča. Njihove muke su neopisive. Šta su sve njima radili to ni zvijeri ne bi nikom, pa ni čovjeku činile.

Klali su Srbe i u zatvorskim ćelijama. Vidio sam jedno jutro kako iznose dvojicu zaklanih Srba iz ćelije na dvorište. Jednoga izmučenog ubili su kod česme u dvorištu. S trojicom mrtvih izvezli su nas iz kaznionice i nekoliko živih i više se nisu vratili.

Sjećam se dobro jednog nedjeljnog dana kada je jedan Srbin, seljak iz okolice Jajca u dvorištu najednom od muke, izbezumljen počeo vikati: „Dajte mi dovedite moju djecu da ih vidim.” Njega su ustaše istu večer u ćeliji zaklale i leš mu u nekoj krpi iznijele iz kaznionice.

U gospićkoj kaznionici mučilištu bilo je 2.000 – 3.000 ljudi od kojih 200 – 300 žena i djece.

Uspio sam se nekoliko puta sakriti da ne odem s drugima u logor smrti na Velebitu. Nisu nas uspjeli sve pobiti do nailaska talijanske vojske, pa su nas brzo, da nas ne bi Talijani oslobodili, transportirali 20, 21. i 22. augusta u stočnim vagonima u logor Jastrebarsko. Ja sam bio u transportu 21. augusta. Stigli smo u Jasku 23. u jutro. Prvi transport 20. augusta otišao je pravo za logor smrti Jasenovac. Ti Srbi su i bili njegovi prvi zatočenici. Mi Srbi bili smo smješteni u podrumske prostorije vlastelinskog dvorca, a Židovi i Hrvati na prvom katu i u dvorištu. Mi Srbi uopće nismo dobivali hranu. Davali su nam ponešto Židovi što bi im ostalo, jer su oni dobivali pakete od svojih kuća ili židovske općine. S nama su došle i gospićke ustaše, koje su nas i ovdje nastavili tući i mučiti.

Ja sam s većom grupom Srba i Židova 1. septembra odvezen u stočnom vagonu u Jasenovac. Nas 180 Srba smo te noći u Jasenovcu prenoćili u vagonima, zagušljivim i punim smrada, jer smo u njima i uždu bili prisiljeni obavljati.

Sutradan, 2. septembra 1941. preuzele su nas ustaše iz Jasenovca. Postrojile su nas Srbe naprijed i iza nas Židove. Vodili su nas u logor, tukli i silili da pjevamo srpske pjesme. Niko nije pjevao jer nije više ni mogao, zato su nas još više kundačili zlikovci.

Sa mnom su iz Gospića došli u Jasenovac: Nikola Popović sreski školski nadzornik iz Vrginmosta, Branko Martinović, učitelj iz Petrinje, Đorđe Čalić, učitelj iz Srijema, Siniša Paunović, učitelj iz Šida. Bili su rezervni oficiri. Došli su kao ratni zarobljenici iz Njemačke. Ustaše su ih pohapsile u Zagrebu i odvele ili u logor smrti u Gospić.

U Jasenovcu smješteni u logoru koji je bio podignut u jednoj livadi udaljenoj oko 2,5 km zapadno od željezničke stanice. Tu smo zatekli nekoliko stotina Srba koji su prije nas dopremljeni iz Gospića. Tu u barakama bili smo do 14. novembra, naišla je voda pa su nas premjestili u logor na imanju Srbina Ozrena Bačića. Navozili smo zemlju na nasip na rijeci Lonji. Gladni i uvijek batinati. Radili smo i na nasipu oko same ciglane Ozrenove. Srbi su lopatama iz polja, morali nositi zemlju na nasip. Tukli su nas čim su stigli, a neki od oficira su pucali iz pištolja i ranjavali ili ubijali. Dana 14. novembra premješteni smo u logor koji se nalazi u ciglani Ozrena Bačića, 3 km udaljenoj od baraka u kojima smo do tada bili. Prilikom preseljenja 13. novembra mnoge su Srbe poubijali. Nas koji smo se selili 14. februara, nisu ubijali jer smo radili u kuhinji kao posluga ili negdje slično, pa smo i stvari nosili sa sobom.

Smjestili su nas prvo u otvorenu šupu. Bili smo bez pokrivača, poneko ćebe. Ustaše su nas tukle. Neke su te noći zaklale. To su činili i drugi dan i noć. Te dve noći zaklale su ustaše 40 Srba, najviše seljaka od Bijeljine u Bosni. Ovdje sam susreo i svoje poznanike, sveštenika Branka Baraća iz Siska, učitelja Branka Martinovića iz Petrinje i Živka Relića iz Siska. Oni mi i rekoše da su jučer ustaše ubile i sreskog školskog nadzornika Nikolu Paunovića iz Vrginmosta. U podrumu smo ostali 10 dana. Davale su ustaše po 25 do 75 batina po izmučenom tijelu zatočenika.

Nakon 10 dana izdvojili su bolesne, njih 40 i iz dvorišta natovarile u kamione, pokrili ceradom i odvezli u logor iz koga su nas doveli. Sve su pobili. Tada je ubijen dr. Branko Barać, Branko Martinović, Živko Relić i Trifun Gulan, željezničar iz Siska. Od 20. novembra 1941. godine pa do 6. januara 1942. bio sam u jednoj baraci ciglane kroz čiji krov je padala kiša i snijeg. Bili smo mokri i smrznuti.

Sve transporte Srba koji su dopremali u logor Jasenovac od polovice novembra 1941. godine ustaše su odmah ubijale. U transportima je bilo do 200 zatočenika. Već onako povezani sa žicom sa željezničke stanice dovedeni su pred kancelariju. Tu bi ustaše izdvojili najsnažnije i predali ih upravniku barake, a druge su odveli izvan logora na jedno polje gdje su već bile iskopane jame u blizini ciglane i tamo ih ubijali i zakopavali. Ubijanja su izvršavali tako da su drvenim maljevima i sjekirama tukli Srbe po glavi pa ako bi koji slučajno poslije toga davao znakove života, tome su onda nožem prerezali grkljan.

Tako su ustaše radile sve do 15. marta 1942. Tada su prestali zakopavati leševe ubijenih Srba, već su ih spaljivali u peći od ciglane. Spaljivanje leševa pobijenih Srba uveo je ustaški inženjer Dominik Piccili. Ubijali su ih drvenim maljevima i sjekirama po glavi i bacali u peć. Vidio sam to svojim očima. Vidio sam kada je slučajno naišao jedan Židov i ustaše ga upitale: „Kuda si pošao”, a drugi ustaša odmah skočio i viknuo: „Daj ga ovamo!” Uvukli su jadnika u ciglanu, zaklali i spalili zajedno sa Srbima. Židov je bio postariji čovjek.

Još 4. oktobra 1941. vidio sam kada su izveli iz logora 26 Srba među kojima sam poznavao: Jovo Nikoliš, lugar iz Petrinje, Jovo Sablić, trgovac iz Sunje, Stevo Božić, trgovac iz Slavonskog Broda, Dušan Bjelančić, advokat, pripravnik iz Slavonskog Broda i Lazo Bjelić, trgovac iz Slavonskog Broda. Drugi su bili većinom iz Bosne. Povezane žicom su ih pobile ustaše. 1. januara 1942. ubili su 70 Srba i sutradan 2. janura 140. Gledao sam kada su ih povezali žicom, izveli na polje i pobili. Tog istog dana pred logorom su ubili 30 bolesnih Srba i izveli još 110 te pobili maljevima nad već iskopanim jamama. Spasilo me to što sam radio u kuhinji a u kuhare nisu dirali.

Znam da su toga 1. januara 1942. godine ubijeni: Branko Tomić iz Sunje, Jovan Dabić, Simo Dabić, Trninić i još jedan Dabić, svi seljaci iz Komogovine, sreza Kostajnica. 2. januara su ubijeni: Đuro Pejaković iz Joševice, Milan Begović, opštinski blagajnik iz Jabukovca, Stevan Peškir iz Moštanice i seljak Dejanović iz Dejanovića, opština Jabukovac. Gledao sam kako je toga dana maljem po glavi pred barakom ubijen Savo Popović pravoslavni sveštenik iz Janje, srez Bijeljina, star 60 godina. Ja sam lično iz kuhinje gledao kada su ustaše i njihovi oficiri ubijali onih 30 starih i bolesnih Srba pred barakom, udarali ih drvenim maljevima i sjekirama po glavi. Njihove leševe su Židovi morali odnijeti i zakopati. Padao je snijeg pa su neki leševi ostali pred barakom do sutra dan.

Nitko se od Srba nije smio prijaviti daje bolestan, jer bi bio odmah izveden i ubijen.

Preko zime ustaše su odvodili Srbe preko zaleđene Save u Bosnu u selo Gradinu i tamo ih ubijali ili spaljivali žive u zapaljenim srpskim kućama. Srpsko stanovništvo u Gradini je pobijeno ili izbjeglo iz svojih kuća. Ustaše iz Jasenovca su domaćinstva opljačkale i njihovi seljaci Hrvati nekoliko su dana iz Gradine u Jasenovac dovozili i spremali u jedan veliki magazin u ciglani. Suho meso su odvozili u Staru Gradišku. Nešto su stoke i živine zadržale ustaše za sebe, a ostalo su u tri partije odagnali u Novsku i tamo prodali. Mast i meso od zaklanih svinja otpremili su u Zagreb. Sve to lično znam, jer sam bio dodijeljen tada kao mužar krava.

Hrana je u logoru bila nikakva. Od 19. decembra 1941. pa sve do marta 1942. nismo dobivali nikako kruha, već samo ujutro kašu od kukuruznog brašna. Često bez soli. Za dolazak u Jasenovac međunarodne komisije 6. februara 1942. morali smo nekoliko dana prije raditi dan i noć na podizanju novih baraka, pa su nas tada ustaše i bolje hranile. Čim je komisija otišla opet smo dobivali lošu hranu kao i prije.

Dva dana prije dolaska Komisije stavili su nam trake oko ruke s brojem. Židovima žute, a nama Srbima plave. Ja sam na traci imao broj 235. Ime i prezime nismo smjeli reći, već samo zatočenik broj taj i taj, a ako bi nas neki član Komisije štogod još upitao morali smo odgovoriti: „Izvolite se obratiti u glavnu kancelariju, pod mojim brojem pa ćete tamo dobiti podatke.”

Sve slabe i bolesne, poubijale su ustaše prije dolaska Komisije, a na njihova mjesta doveli su u ambulantu zdravije i jake ljude.

Komandant logora Vjekoslav Luburić i njegov zamjenik Miloš Ljubo, bili su najkrvoločniji. Mnoge su Srbe poklali svojim nožem. Isti kao oni, bio je i jedan musliman iz Bosne imenom Mujo. On je za klanje Srba dao iskovati poseban dugački nož, kojim je klao Srbe.

Sjetio sam se da Vam još kažem. Početkom novembra 1941. u logor je doveden dr. Oton Gavrančić, advokat iz Zagreba. Njega su ustaše strahovito svaki dan mučile. Po noći su ga zatvarale u žicu u kojoj se nalazila voda i on je od silnih muka nakon desetak dana umro.

30. marta 1942. godine nas 13 su Nijemci transportirali u Beograd. Sjećam se tužnih i žalosnih pogleda mojih poznanika koji su iza mene ostali u logoru Jasenovac: Slobodana Miličića iz Janje, Bijeljina, Nikole Čalića, rezervnog poručnika, Mile Lemajića, stolara iz Gospića, Cvjetka Radića, seljaka iz Janje i Milana Kajmakovića, seljaka iz Bijeljine.

Na moje svjedočenje se zaklinjem mojim potpisom daje istinito.”[1]

Simić Stevo s.r.


Branko Jakšić, Jabukovac

Njih šestorica silovali mu kćerku staru 15 godina

„Poslije rasula jugoslavenske vojske i proglašavanja Nezavisne Države Hrvatske, već 13. aprila 1941. godine, kroz naše selo su prošle motorizirane njemačke jedinice. Nedugo zatim, došle su ustaše i naredile da Srbi predaju sve oružje koje posjeduju, pa će im se garantirati mir i red. Srbi i nisu imali oružja, ali su predali neke lovačke puške, a po naređenju i sve noževe koji se preklapaju. Bilo je donekle i mirno sve do 3. maja kada je otpočeo pakao. Po svim srpskim selima jurile su ustaše pod izgovorom da traže oružje koje nije, kako su govorili, sve predato. Naređivali su da Srbi stave na svoje kuće bijele zastave ili bijele plahte u znak predaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Hrvatima. Zabranili su upotrebu ćirilice i naziv Srbin, već samo pravoslavac.

U moju parohiju jabukovačku, došli su iz Petrinje, putem Srpskog Čuntića i ubili četiri čovjeka, zatim u Mlinogu gdje su isprebijali više mještana među njima i učitelja Danu Krajčinovića. Čuvši za njihovo stradanje, mi smo u Jabukovcu istakli na kuće bijele zastave, pa su Hrvati otišli dalje u selo Pastušu gdje su ubili Miloša Mikulića, odveli Pavla Dragosavljevića i nekoliko seljaka sa sobom u Petrinju, gdje su ih pobili.

Sutradan ujutro, došli su u selo Bačuga, upali u kuću Jankovića i njih šestorica silovali mu kćerku staru 15 godina. Otac je pokušao obraniti kćerku, ali su ga zlikovci izboli noževima i vezali više kreveta, tako i majku joj. Otac i kćerka su umrli, a majka poludjela. Produžili su dalje i poubijali 19 Srba na najzvjerskiji način. Protu Gligorija Živkovića odveli su u Petrinju, tamo ga u zatvoru mučili i ubili u Popovači, kod Siska, s još nekoliko Srba.

Ubrzo je za komesara u našoj općini, koja je brojila 5.400 Srba i oko 600 Hrvata, imenovan franjevac gvardijan samostana u Čuntiću. Nas dvojica smo se dobro poznavali, živjeli smo kao drugovi, često je dolazio k meni i ja k njemu u samostan. 7. maja 1941. godine, došao je k meni sa zaprežnim kolima i zahtijevao da mu izručim školske stvari: biblioteku, kulise i tambure (imali smo školski orkestar od 15 instrumenata).

Sjetio se da mi je prošli dan bila Krsna slava (Đurđevdan). Prišao mi je teatralno, poljubio me i kratko rekao: „Žao mi je što kao i do sada nisam stigao da dođem k tebi na slavu. Naročito zato što poznam tebe i što znam da si uvijek težio da se jaz između crkava hrišćanskih ukloni, pa da budemo svi hristovi. Nastupaju bolji dani. Došlo je vrijeme kada će biti jedno stado i jedan pastir… Znam da ćeš i ti sve učiniti u tom pravcu i vjeruj nećeš se prevariti. U to ime čestitam ti Krsnu slavu i dajem ti na znanje da, dok sam ja živ, tebi se ništa ne smije dogoditi…”

Ubrzo je moj prijatelj gvardijan iz samostana u Čuntiću pokazao svoje pravo lice. Ustaše su dolazile u naša sela, narod se sklanjao u obližnje šume i povremeno dolazio kućama. To zatišje iskoristio je gvardijan. Naredio je svim mojim parohijanima da mu obrade oko 40 hektara samostanske zemlje, pa da im se neće ništa dogoditi. Vršio je pritisak na mene da primim uniju, a Srbi pravoslavci da prime katoličku vjeru. Ubrzo je došao k meni i poznanik unijat, sada ustaški logornik N. Laban. Predlagao mi je da primim uniju i da s njim pođem u Križevce gdje je već sve pripremljeno. Rekao mi je da to učinim iz realno tehničkih „razloga” tj. da spasem glavu. Situacija je bila više nego očajna.

Neke su sveštenike ustaše već ubile, a neki su uspjeli izbjeći u Srbiju. Sa svih strana stizale su vijesti o počinjenim zločinima. Čuli smo i za masovni pokolj glinskih Srba 11/12. maja. Upravo tih dana upale su ustaše u moju sabornu crkvu Svetog Petra u Tremušnjaku, pod izgovorom da traže skrivene četnike i oružje.

Sve su po hramu ispreturali, isparali odežde noževima, sjedili na časnoj trpezi, pili rakiju i pušili. Napali su sestru crkvenjakovu Anku Stepančević. Ova hrabra žena udarila je jednoga, srušila ga i uspjela pobjeći. Uspio sam otići u Komogovinu gdje su još bili Nijemci pa je bilo sigurnije. Tamo sam se sastao sa sveštenikom Ilijom Dragašem. Uspio je k nama doći i sveštenik iz Blinje, Navale Mile. Odsjeli smo u Joševici. Odbacili smo sve kombinacije sa unijom. Rastali smo se sa velikom olakšanjem na duši… Zli dani su se brzo mijenjali. Ubrzo je k meni opet došao gvardijan. Tražio je od mene odluku. Znao sam, čim odbijem da je sa mnom gotovo, pa sam kazao da dođe za šest dana i da ću mu dati zasigurno konačan odgovor. Bio je bijesan, ali se nekako savladao.

Već treći dan, tj. 10. juna, bio je već kod mene. Očigledno mu se žurilo. Poljubio me kao i ranije, uopće u poljupcima je bio darežljiv iako su oni djelovali kao iperit, a pozadina, zna se, bila je kao i ona Judina. Dalje se razgovor vodio ovako: „Dakle, dragi, Branko, preći ćemo odmah ,,In medija res”. Dobro, imam dobrih vijesti za tebe. Bio sam u Zagrebu juče. Svratio sam kod nadbiskupa Stepinca i izložio mu tvoj slučaj. Kazao sam mu da znaš latinski, grčki, jevrejski i da si divan pastir i da bi bilo šteta da propadneš. On nije ni sačekao do kraja već je rekao: „Daj nam toga čovjeka, daj odmah. Postavićemo ga za bibliotekara ovdje pa neka i dalje dela na njivi Gospodnjoj.” Dalje smo se dogovorili ovako: „Sada u nedjelju 15. juna bit će ovdje u samostanu prošćenje. Doći će nadbiskup Stepinac i tri biskupa, maršal Kvaternik i general Rumler. Bit će mnogo svećenika na prošćenju, dođi k nama, ili bolje, ja ću doći kod tebe i privesti te nadbiskupu. Zamisli što će biti divno: bit ćeš primljen u krilo jedino spasavajuće crkve. No nije potrebno da mi se zahvaljuješ. To je bila moja dužnost koja izvire iz hrišćanske ljubavi.”

Nisam mogao da izgovorim ni jedne riječi, tolikoj pokvarenosti i drskosti nisam se nadao. „Ja sam i sam sretan”, produžio je on, „što privodim Hristu jednog ispravnog radnika. Ja te već vidim kako u tišini prelistavaš rimske i grčke klasike. Ja već slušam kako gromoglasno tumačiš okupljenim slušaocima hebrejsku prošlost i potkrepljuješ citatima na hebrejskom jeziku. Ja…“

Preživljavao sam užasne trenutke. Prekrstio sam se kao da progonim užasnu neman od sebe. Dao sam znak fratru da stane i odgovorio: „Moram, kolega, da ti priznam da si zaista katolik. Kada bi drugačije odgovorio i radio, to ne bi bilo u skladu sa tvojim vlastitim vaspitanjem. No, ja pred mojim očima imam drugačiju viziju strahovitih patnji jednog naroda koji se zove srpski. Ja vidim srušene srpske dvorove, spaljene i obeščašćene srpske domove i crkve. Gledam čitav jedan narod u samrtnom ropcu, vidim grobove hiljada nevinih ljudi. Vidim Hrvate kako bajunetima bodu i muče goloruk narod i iznad njih vas fratre i biskupe, kako ih upućujete i dajete sveti blagoslov Isukrstov za njihovo djelo.

„Ali, Branko, ti se svakako šališ!”

„Ne, ne šalim se nego evo ti moje odluke: ne mogu primiti ni uniju, ni ono što mi nudiš.”

„Ah, dragi Branko, to je ludost (skočio je na noge), to je nemoguće.”

Ustao sam i sam, prekrstio se ponovo i odgovorio: „Nije mi lako, ali sam ipak svjestan svega što govorim. U ovome momentu ne zanimaju me mnogo dogmatske razlike naših konfesija. Ja sam sada ostao kao jedini predstavnik srpskog imena, nije po novim zakonima i ne bih ga smio ni spomenuti pred tobom. Ja sam srpski sveštenik i kao takav ostajem. Imam i vanrednu priliku da budem ovdje pastir dvije do tri stotine godina, jer ako me ostavite da živim, radit ću još najviše 20 30 godina, a ako poginem, živjet ću vjekovima. Da sam u mirnim vremenima prešao u katoličku vjeru, kazalo bi se da sam prešao iz uvjerenja. Sada bi mi se predbacilo da sam iz straha to učinio. Na kraju ja bih time duhovno ubio svoju pastvu i to u trenutku kada ste vi izvršili sekciju na njegovom tijelu… Ako sam ovim zaslužio smrt, ne bježim od nje. Valjda će i na mom grobu nići neki cvijet dok se ne sastanemo pred Gospodom Hristom da naš prestup presudi koji je od nas dvojice danas imao pravo.”

„Za dom!” čuo sam iza mojih leđa kad su se otvorila vrata.

„Spremni!” odgovorio je gvardijan ustaši koji je donio hitan poziv za njega.

Rastali smo se hladno, samo je gvardijan napomenuo da ipak još razmislim do nedjelje. No, ja sam bio presudio jednom za uvijek i bio sam neobično radostan iako sam bio svjestan da svakoga časa mogu da poginem. Na pomenutu svečanost trebalo je da dođe oko 1.000 ustaša pa je gvardijan poduzeo korake da ih dobro ugosti. Zato je u sva okolna srpska sela i slao Hrvate iz Čuntića da sakupljaju stoku, janjce, sir, mlijeko, med, brašno, gotov novac itd. U isto vrijeme izdao je naređenje da svi pravoslavni moraju da dođu na svečanost.

Kako sam inače noću bio u polju ili šumi, u subotu uoči te proslave, ostao sam kod kuće jer sam držao da će do sutra sve biti mirno. Spremio sam se na spavanje. Bilo je oko 11 sati noću. Žena i djeca su već spavali. Odjednom je zazvonilo zvonce na vratima. Otišao sam da vidim i upitao: „Tko je?” „Ovdje ustaše, u ime poglavnika otvori!”

Mogao sam da pobjegnem na druga vrata, ali nisam smio zbog žene i djece jer bi se vjerovatno na njima osvetili. Otvorio sam vrata, a Hrvati su me, njih dvojica, ščepali, svezali mi oči, strpali u auto i odveli na rijeku Kupu kod Petrinje. Padala je kiša te sam po šumu vode znao da sam pred rijekom. Njih dvojica su se povukli natrag i jedan je viknuo: „Bježi, pope majku ti tvoju.” Ne mogavši bježati svezanih očiju, trgnuo sam se s mjesta i pao u vodu. U međuvremenu Hrvati su opalili, ali su meci svirnuli preko glave ne povrijedivši me.

Ronio sam tiho kroz vodu i prikrio među vrbe uz obalu držeći samo usta na površini. Tako su ustaše otišli, a ja sam preko brda Pećko i Kinica došao kući oko 4 sata ujutro, potpuno iscrpljen i iznemogao. Sutradan rano ujutro već je bio gvardijan kod mene. Čestita mi što sam se spasio. Rekao je da je to bila greška što sam ja poveden, a trebalo je da se uhapsi jedan drugi čovjek. Pokušao je još da me pridobije, a kada nije uspio, „savjetovao mi je” da bježim iz Hrvatske, jer ću inače sigurno poginuti. Tražio sam ga propusnicu i on je obećao da ću je dobiti pod uslovom da šutim o pokušaju mog ubistva.

Nastali su još crnji dani za srpski narod. Sveštenika Danila Babića iz Svinice su ustaše iskasapile, tako i sveštenika iz Sunje Nikolu Vučkovića i s njim više drugih muškaraca. Jedan broj sveštenika s porodicama ustaše su pohapsile i otjerale u logor Caprag, a neke u logor Velebit Jadovno. Ja sam se skrivao. Došao sam do gvardijana koji mi je obećao propusnicu. On mi je rekao da bi je možda dobio, ali bi je morao platiti. Tražio je od mene kravu i novce. Dao sam mu kravu, moja su djeca plakala kada ju je odvodio. Prodao sam mu i moj četverosobni namještaj u bescijenje i dao mu novac. To je bilo 22. juna. Samo dan kasnije, došao je ustaša Marko iz Čuntića i zahtijevao da mu dam 10.000 dinara za ustaški fond. I to sam dao. Nisam imao kud, jer obećanu propusnicu još nisam dobio. Spasio me je Srbin Stanko Mlljević koji je još radio u općini, jer nisu imali sposobnog Hrvata da radi na mobilizaciji. On je reskirao svoju glavu da bi spasio moju.

Uzeo je noću dvije legitimacije i nekoliko čistih propusnica i donio mi. Dana 24. juna 1941. poslije podne sam se obrijao i maskirao kao zidar. Upravo kada sam se spremio da krenem, došao je jedan Hrvat, po imenu Jandra, i donesao od gvardijana propusnicu. Zatražio je od mene 500 din. obećavši da će me pratiti do Slavonskog Broda. Saznali smo u Capragu gdje smo čekali beogradski voz da ustaše traže nekog „vlaškog popa.”

Zakratko, uhapsili su jednog Hrvata, mene nisu prepoznali, a ovaj je više ličio na popa nego li ja. U Slavonskom Brodu moj pratilac Jandra tražio je od mene 5.000 dinara da me prati do Sremskih Karlovaca. Rekao sam da imam 2.000 i on je pristao.

Patrola koja je prošla vozom, hapsila je sve one koji su imali propusnice do Zemuna i prije nego li je voz krenuo, odveli su ih iza kompozicije i strijeljali. Spasilo me to što je moja propusnica glasila za Sremske Karlovce. Tako sam najzad 25. juna 1941. srećom stigao u Beograd…”[2]

U Kolinu, selu, 27. maja 1942.

Branko Jakšić, s.r.

Paroh jabukovački, Gornjokarlovačka eparhija


Boško Dragić, Blinja

Tukle su nas ustaše volovskim žilama i lancima

„Bio sam državni lugar i službovao kao takav sve do 10. aprila 1941. godine tj. do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Imao sam 41 godinu, bio oženjen i imao troje djece.

Već 11. aprila 1941. godine, oko 17 sati, ušao je u moj stan u Volinji rimokatolički župnik iz Divuše, Ante Đuričić s još trojicom ustaša. Svezali su mi pred djecom i suprugom ruke žicom na leđa, ugurali u auto i odvezli u Bosansku Kostajnicu. Zatvorili su me u ustaški stan, kome je bio na čelu ustaški poručnik Pudić. On me je odmah u svojoj kancelariji izudarao bokserom po vratu i glavi, pa srušio na pod. Pri tom mi je opsovao kralja Petra, kraljicu Mariju i srpsku majku. Zatim je došao jedan kovač Musliman, koji mi je stavio lanac na noge.

Pet dana držali su me u jednoj sobi bez hrane i vode. Šesti dan su me premjestili u zatvor ispostave sreskog načelništva u Bosanskoj Kostajnici.

Tu sam zatekao dr. Glišu Tadića, advokata iz Kostajnice, njegovog sina Boška, Boru Lukića, kafedžiju iz Bosanske Kostajnice, s ukupno oko 250 Srba iz Kostajnice i drugih srpskih naselja.

Svaku noć upadale su u zatvorske sobe ustaše i tukle nas zatvorenike volovskim žilama i lancima. Neke su Srbe izvodile ustaše iz zatvora, vezane ubacivale u čamce, odvozile rijekom Unom, ubijale ih i bacale u vodu. Većina ovih nesretnika bili su iz Bosanskog Petrovca, pa im ne mogu navesti njihova imena i prezimena.

Sjećam se dobro daje na prvi dan pravoslavnih Duhova, juna 1941. godine došao u zatvor ustaški nadporučnik Jelača i izveo iz ćelije Aleksu Ostojića, srpskoga seljaka iz Hrvatske Kostajnice. U dvorištu mu je naredio da legne na lijevu stranu. Kada je Ostojić legao hrvatski oficir, ustaša Jelača, uzeo je u jednu ruku veliki čavao, a u drugu čekić i ovaj čavao zabio nesretnom Aleksi Ostojiću u desnu sljepoočnicu. Ostojić je pri tome naricao.

Mi ostali zatvorenici morali smo gledati. Natporučnik nas je upozorio da bi ovako mogao svaki od nas proći ako dobro ne budemo slušali njegove zapovijedi.

Naš Aleksa Ostojić nije odmah umro. Prišao je jedan drugi ustaša i iz pištolja ga ubio. Njegov leš su ustaše po noći izvukle iz zatvorskog dvorišta i bacile ga u rijeku Unu, gdje su inače bacale pobijene srpske seljake. Ja sam se nekako izvukao iz ovoga pakla i pobjegao u šumu, 30. jula 1941. godine.

Skrivao sam se kao i mnogi drugi Srbi po šumi i uspio sam doći vezom do neke propusnice na tuđe ime, te 26. septembra 1941. doći u Beograd.”[3]

Boško Dragić s.r.


[1] Arhiv Jugoslavije, Beograd, fasc. br. 922

[2] Arhiv Jugoslavije, Ka zločini, f. 217.

[3] Zapisnik sastavljen u Beogradu septembra 1941. Arhiv Jugoslavije, Beograd, fasc. 922.


Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Dr Đuro Zatezalo sa saradnicima na promociji knjige.


Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top