Dr Đuro Zatezalo: Pokolj na području Dvora na Uni

Datum objave: nedelja, 29 novembra, 2020
Objavljeno u Banija, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

BANIJA

DVOR NA UNI

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Milan Zec, Dvor na Uni

Zidovi učionice bili su poprskani krvlju     

„…Zovem se Milan Zec. Osnivanje NDH zateklo me je u Dvoru na Uni, gdje sam bio sa službom kao parohijski sveštenik. Bio sam očevidac progona i mučenja Srba u mom srezu.

Odmah po osnivanju hrvatske države, počeli su Hrvati na najbesramniji način izazivati i pretiti Srbima. Pevalo se: „Svetog Đurđa (parohijski hram) kandilo palo pa se razbilo.” Na sva izazivanja i pretnje, držali smo se mirno i pribrano. Mesni Hrvati, koji su u velikoj manjini, odmah održavaju tajne sastanke na kojima utvrđuju liste po kojima treba hapsiti i ubijati Srbe. Na broju nas je 30. Katolički župnik iz Divuše Ante Đurić, po ovlaštenju pristupa organizovanju ustaške vlasti. Pre toga je izvršio prisegu stanovništva, zatim ga otpustio, a na koncu dobavio dželate i mučitelje.

On na svojoj duši nosi smrt svih poubijanih i mučenih. Odmah po organizovanju vlasti, dolaze iz Zagreba ustaše. Velečasni je prilikom prisega obradovao prisutne da će iz Zagreba dobaviti ustaše za održavanje reda, pa nas moli za mir i red jer, znate, to su ljudi koji su došli iz emigracije pa su ozlojeđeni zbog progona i mogu svašta počiniti.

Ustaše su počele hapsiti Srbe već 27. aprila 1941. godine poslije podne. Kroz noć 28. aprila 1941. u zatvoru su bili skoro svi najugledniji Srbi iz Dvora na Uni i okoline.

Mene su odveli 28. aprila u tri sata ujutro. Preko noći su inscenirali „četnički” napad i za odmazdu ubili sledeće Srbe: Durman Mladena, penzionera, Vasu Mrkobrada, penzionera, Jovu Oreščanina, finansa, Milana Dragosavljevića, žandarma.

Kad su me uzeli i poveli pored ovih leševa, u školi koja je tada služila za ustaški stan, zatekao sam u hodnicima skoro sve moje parohijane, povezane i krvave. Podrumi su bili također puni, a i sreski zatvor Dvora bi je prvo mjesto u kojem je počela da uređuje ustaška vlast.

Odveden sam u jednu učionicu na „isleđenje”. Tu sam zatekao inženjera Anatolija Korobika, sreskog agronoma, povezana, na patosu, izbezumljena od batina.

Zidovi učionice bili su poprskani krvlju, a na patosu je bilo mnogo lokava krvi. Inženjer Korobiko je također sedeo u lokvi svoje krvi sa oguljenim kolenicama i sav isprebijan. Tukli su ga i preda mnom, cokulama i nekakvom žilom.

Mučenja su vršena u mračnim podrumima škole, noću, na taj način, što bi ustaše, na smenu upadale unutra imitirajući četnike. Svake noći su se jezivi krici prolamali kroz to malo srpsko mesto.

Druga partija Srba smenjuje prvu. Procedura ista. Iz druge partije ubijeni su inženjer Bogdan Smoljenović, šumar iz Rujevca i Dragan Kosijer, opštinski beležnik iz Divuše. Njihove su leševe psi pojeli. Za to je vreme insceniran novi četnički napad, ali ovaj puta nevešto, jer su ustaše nehotice ubile svog stražara.

Valjalo je u „borbi” ubiti ili uhvatiti bar jednog četnika da bi opravdali svoj postupak. Najzgodoniji im je za to bio sudski služitelj Stevan Bunjac, u čijoj se blizini dogodilo ubistvo. Zbog toga je on uhvaćen kao četnik koji je to ubistvo izvršio. Ubijen je 6. maja 1941. godine na Đurđevdan, poslije strahovitog mučenja. Kada su ga vodili na gubilište, to više nije bio čovjek, nego podbula pihtijasta masa sa slomljenim svim kostima, počem od hrptenjače.

Znam da je još za moje vreme nađeno po jarcima pet srpskih leševa. Imena istih ne sećam se. Posle izvesnog vremena smenile su se ustaše u Dvoru.

Došla je nova „četvrta jurišna satnija”, sve sama deca od 18 do 20 godina i nekoliko starih isprobanih ustaša koji su bili potrebni satniji. Ova je satnija trebala da krene ubrzo dalje. Međutim, mesni Hrvati imali su materijalne koristi od prisustva ustaša i tražili su da ustaše ostanu. Radi toga je opet izveden inscenirani četnički napad. Sutradan su uzeli desetoricu taoca a među njima i mene. U taoštvu smo bili osam dana. Za to vreme svaku noć su pucali.

Blagodareći zauzimanju jednog Hrvata na položaju, pušteni smo. Po savetu tog Hrvata ja sam odmah pobegao u Beograd. To je bilo 2. juna 1941.”[1]


Milka Ilibašić, Šegestin

Noć krvavih noževa    

U selu Šegestinu na području Dvora na Uni ustaše su 29/30. januara 1942. godine pobile 189 i odvele u logor smrti Jasenovac 22 Srbina, muškarca, žene i djecu.

O tom zločinu svjedočanstvo je zapisala Milka Ilibašić, kćerka Anđelije i Radovana Ilibašića koja je tada imala 20 godina. Ona je 18. maja 1945. godine ispričala:

„29. januara 1942. godine iz Unčana, Divuše i ostalih hrvatskih sela koja su uz rijeku Unu, oko 300 ustaša, domobrana i oružnika izmiješanih sa civilima Hrvatima pod zapovjedništvom satnika Bećirevića, rodom iz sela Unčani, opkolili su naše selo Šegestin.

S majkom Anđelijom, 53 godine i bratom Nikolom, 16 godina, bila sam u kući. Došla su dvojica nepoznatih ustaša i pitali gdje su nam muževi, da se ne bojimo, a zatim otišli. Opet su došla dvojica drugih ustaša i ispitivali nas. U to je naišao ustaša Dragan Knežić, 40 godina, iz sela Divuša, vodeći sobom Despota Ilibašića, 62 godine, i odmah ga iz puške ubio na cesti ispred naše kuće. Knežić je došao do kuće Dmitra Ilibašića i pitao ga gdje je oružje. Čula sam kada je Knežić pitao Dmitra voli li dati oružje ili glavu, a Dmitar je odgovorio: „Slobodno glavu, ja oružja nemam.” Na to mu je Knežić iz karabina ispalio zrno u glavu. Dmitar je na mjestu ostao mrtav. Knežić je zatim došao u naše dvorište.

Majka i ja stajale smo na pragu kuće. Pitao je majku gdje joj je čovjek, majka je odgovorila tu negdje. Na to je izišao moj otac Radovan, 61 godina, digao ruke pred Knežićem i rekao: „Predajem se.” Hajde sa mnom, ne boj se ništa. U isto vrijeme dvojica nepoznatih ustaša istjerali su majku i mene iz kuće. Kad smo pošle, moj brat koji je ležao bolestan, zaplakao je i rekao majci da ne ide. Na to je majka rekla meni da ja idem. Još je otišlo puno žena i djevojaka iz našeg sela.

Ja sam izletila van, pratila su me dvojica ustaša, i dok sam oblačila kaput u dvorištu, moj je otac bio daleko od mene 5-6 koraka, a uz njega je stajao Knežić. Pustio je oca ispred sebe 5 koraka i ispalio mu zrno u glavu. Otac je ostao mrtav. Ustaše su me potjerale, ja sam se opirala, a Knežić je uperio pušku u mene da me ubije.

U tom času naišla je putem Evica Nožinić, 27 godina, sa dvoje djece, jedno tri godine, jedno dvije godine, uplašena pucnjavom u selu. Knežić ju je zapitao gdje joj je kuća i kuda bježi. „Moja je kuća zidana, bježim da ne poginem,” rekla je ona. Knežić joj je opsovao srpsku majku uz riječi: „Ti hraniš četnike, a ta tvoja djeca bit će četnici.”

Zatim je ispalio na Evicu jedno zrno iz puške. Kad je pala mrtva, djeca su jako plakala, a Knežić je na to ispalio u muško dijete jedno zrno, a u žensko tri metka i tako ih jadne male ubio. Produžila sam kroz selo, a Knežić je ušao u kuću Mile Janjića. Nisam vidjela šta je tamo radio, ali sam čula plač i zapomaganje.

Mene su ustaše otjerale sa još 44 žene i djece i 12 muškaraca u Zrinj. Putem su nas tukle ustaše kundacima, a Sofiju Adamović, 50 godina, kada je pala, gazili su nogama. U Zrinu su žene i djecu izdvojili od muškaraca. Muške su zatvorili u jednu učionicu u školi, a nas u jednu sobu u općini, gdje su nas čuvali dvojica ustaša.

Prvo jutro došli su k nama dvojica zlikovaca krvavih noževa u rukama i šinjela. Držali su u rukama jedne čarape, od jednog Srbina koji je s nama doveden iz Šegestina. Nešto su međusobno šaputali i smijali se. Jedan od njih je rekao: „Kad sam ga maznuo u leđa nožem, odmah mu je krv špricnula, samo viče joj, joj.”

Tu smo bili tri dana. K nama je navraćao ustaški časnik Bećirević i govorio: „Narode, vidite šta ste dočekali da nevini stradate radi raznih beskućnika.” Tada su nas pustili kući.

U Šegestinu su tada spalili 22 kuće i 15 štala, a svu rogatu stoku i živežne namirnice su opljačkali. Za 12 ljudi koji su s nama dotjerani u Zrin, nije nam poznata njihova sudbina, niti smo kasnije šta čuli o njima. Mi smo zaključili da su ih ustaše iz Zrina poklale onu noć kada su sutradan ujutro, krvavih noževa došli k nama i donijeli čarape u rukama. Njih je nestalo zauvijek.[2]


Milka Adamović, Šegestin

Pobjegla sam i sakrila se. Ustaše me nisu našle

Milka Adamović, 50 godina stara iz sela Šegestina ostavila je svoje svjedočanstvo na ustaški zločin u svom selu 29. januara 1942. godine. Evo kako je ona opisala ustaški masakr Srba u Šegestinu:

„Istog dana kada je naišla ustaško-domobranska vojska Nezavisne Države Hrvatske u moje selo, nas oko 100 muškaraca, žena i djece sakrili smo se u moj podrum. K nama su ušle ustaše i naredile nam da izađemo van i vikali nam da odložimo oružje, koga nitko od nas nije imao. Znali su to oni dobro.

Prije nego su nas istjerali iz podruma, bacili su bombu na prozorske gatere. Bomba je udarila o gatere i eksplodirala ne uletjevši u podrum. Bacili su i drugu koja je u podrumu eksplodirala i teško ranila jedno dijete i dvije žene. Jedna je žena nakon kratkog vremena umrla, dok su druga žena i dijete ostali živi. Počeli smo izlaziti iz podruma, prva je izašla Janja Adamović, noseći u naručju svoje dijete, staro 5-6 mjeseci, a njeno drugo dijete od 14 godina išlo je za majkom.

Ustaša koji je stajao više moje kuće s puškomitraljezom, pustio je rafal po nesretnoj Janji tako da je taj rafal nju i dijete presjekao po pola, a djetetu koje je išlo iza majke, odrubljena je glava.

Kada su nas istjerale ustaše iz podruma, ja sam išla zadnja. Jedan zlikovac uperio je u mene pušku da me ubije, škljocnuo je tri puta, ali puška nije htjela opaliti. Onako bijesan udario je kundakom puške o šljivov panj pred kućom i opsovao mi mater srpsku.

U tom momentu začuo se jauk iz podruma žene i djeteta ranjenih od bombe. Ustaša je otišao k njima, ja sam to iskoristila, pobjegla sam i sakrila se u kuću. Gledala sam kroz daske kad je isti ustaša izašao iz podruma i otišao među pohvatani narod.

Dok smo još svi bili u podrumu, Dragan Puhača nalazio se pokraj samih vrata. Četvorica ustaša su ga zgrabile, Dragan je digao ruke u vis i rekao: „Braćo, ja nisam ništa kriv.” Ustaše su htjele da ga odmah ubiju, ali je Dragan uhvatio cijev puške koja je bila u njega uperena i odgurivao je. Gurali su ga od kuće do puta, a na putu su ga ubili.

Zatim je moj muž rekao našem sinu Savanu i zetu Dući Puhači:

„Bježite, sklonite se gdje znate.” Oni su pobjegli više kuće u jedan jarak ali su tu naletili na druge zlikovce. Još su četiri naše komšije potrčali za mojim zetom i sinom, no ustaše su ih sve pobile u mojem dvorištu pred našim očima.

Pošto smo ostale samo mi žene i djeca, pitale smo ustaše i domobrane da li će nas pobiti ili pustiti. Odgovor je bio: „Vodimo vas satniku na cestu.” Odveli su nas u Zrin i sutradan pustili kući.. .”[3]


Joža Horvat, književnik, Zagreb

Pokolj u Šegestinu     

„[…] Čudno me gledaš svetice. Ne znam da li ti je više tuđa moja bol ili želja. Da, dugo se vidjeli nismo, i već dugo ti nisam šaputao nikakve riječi. Zato me sada slušaj, Lucijo, a ja ću ti govoriti onako iskreno i pobožno, onako toplo, prostodušno, kako sam nekoć s tobom razgovarao u davnim danima moga djetinjstva.

Skoro će biti četiri godine kako u sebi osjećam neki čudni tugaljivi osjećaj, što me uvijek nanovo obuzme kada negdje na putu sretnem osamljenu ženu, majku, Srpkinju, ili kad naiđe na putu maleno srpsko siroče.

Da ne učestvujem u borbi, da skoro cijeli naš narod ne sudjeluje u borbi, izgorih od stida. Znam, svaki narod ima svojih izroda pa tako i naš hrvatski narod. No desilo se tako da cijelo ovo vrijeme, što učestvujem u borbi, nikada nisam svojim očima vidio zvjerstva četnika nad muslimanskim ili hrvatskim življem. Ja znam da ona postoje i da su krvava i strašna, ali eto, ja sam dosad živio neprestano i gotovo isključivo u srpskim selima, bio sam živi svjedok tolikih paljenja i tolikih smrti staraca, žena i djece! Doživio sam mnoge ofanzive. Vidio sam tolike zbjegove, tolike neiskazive patnje naše braće Srba, da ih nikad zaboraviti neću. I ne samo to. Dok živim, svi oni požari, sva ona klanja gorjet će u meni kao živa i nikad zacjeljiva rana.

I onda još nešto: neka svatko gleda prvo svoj rod i svoje ime, to je najbolje.

Reci, da li ti je sada bliža, da li ti je sada razumljivija ova moja želja?

Ali, svetice draga, jesi li ikada čula za selo Šegestin? Bilo je to veliko i bogato srpsko selo na Baniji, a jednoga dana dođoše ustaše iz Zrinja, popališe selo i zapališe sve živo u njemu. Stotinu i osamdeset devet leševa, raskrvavljenih od ustaških noževa, ležalo je smrznuto na snijegu, a svuda oko njih još su se dimila zgarišta njihovih kuća. Psi i svinje rastrgoše im utrobe, a ptice iskljuvaše oči i razvukoše crijeva. Na raskršću, usred sela, ležalo je u hrpi dvadeset i sedmero nejake djece. U snijegu, nekoliko koraka od njih, vidjeli su se još tragovi stopala onoga prokletog puškomitraljeza i pored stopala prosute čahure onoga rafala kojim je to čudovište pobilo ovu dječicu. Dugo sam ostao na zgarištima toga sela, gledao mrtve i puštao namjerno, da mi se njihova lica, lica svih onih iznakaženih mrtvaca, utisnu što dublje u sjećanje. Još i danas nosim ih u sebi i o svakom onom morao bih ti pričati dugu jezovitu priču. Kad god se sjetim Šegestina, u meni se javlja stid i neumoljiv osjećaj odgovornosti neiskupljenog duga.

Vjeruješ li mi, sveta Lucijo, i da li barem sada razumiješ moju želju? Da mi srcu bude teže, ostat će mi, dok živim, u sjećanju još jedan lik, lik srpske starice majke, koju sam sreo na Kalniku, u selu Mala Rijeka, u kasnu jesen 1942. Došli smo tada prvi put u to selo, a mrak se već spuštao, kad smo ulazili u kuće. S još jednim drugom ušao sam pod krov ove starice, kojoj nisam upamtio ime. Prepala se, nije sirota znala da li smo ustaše ili partizani. I dok smo se mi raspitivali za neprijatelja, njena kćerka, žena već u godinama, drhtala je ne znajući što bi odgovorila. Onda je starica istupila naprijed, prišla k meni, podigla svjetiljku i pogledala mi ravno u oči. Zatim se nasmijala i rekla veselo: „Ne boj se kćeri, naši su.” A kad sam ja zapitao po čemu ona zna da smo mi njeni, odgovorila je:

„Zato, jer si Srbin, jer si naš.”

,,A što majko, ako se varaš?,” upitao sam je kroz smijeh pomalo jetko, a ona je ponovno podigla svjetiljku i gledajući me u oči govorila tiho: „Ne varaj me, sinko. Srpska te majka rodila, srpskim te mlijekom dojila, srpske si knjige učio.”

Možeš li zamisliti, svetice, šta sam tada osjećao?

A kada sam joj rekao da sam ipak Hrvat iz Međimurja, da sam rođen u Kotoribi, nju je zahvatio grčevit smijeh, tresla se čitavim tijelom i u onoj napola mračnoj sobi, s onom svjetiljkom u ruci izgledala je strašno i sablasno. Problijedio sam pun kajanja za svoje riječi misleći da se u njoj od straha grč smrti pretvorio u grčevit smijeh. Oh, kako mije bilo milo, kad sam osjetio da sam se prevario! Ne, nije se prestrašila. To se ona samo od sveg srca nasmijala neobičnom imenu moga rodnog sela. Još isto veče ona je milovala moje obraze i stalno pitala: „Kako si ono reka, iz Kotoribe?”

Uvijek odonda, kad bi naša kolona prolazila njenim selom, izlazila bi starica na ulicu i pitala drugove da li je tu onaj iz Kotoribe.

Prala mi je rublje i vodila o meni brigu kao o rođenom. A i ja sam u njoj našao lik svoje drage majke, i bili smo jednako sretni kod svakog susreta. Nisam je vidio već godinu dana i ne znam da li je još živa, ali kad god pomislim na nju, uvijek me obuzme radost pomiješana s nekom neizrecivom tugom.

U onoj mojoj želji sadržan je i likove starice, sveta Lucijo. Znaš, nije to sve. Ti si svetica, crkva ti je sigurno bila mjesto gdje ti je duša bila najbliže Bogu. I mene dok sam još bio malen, privlačila je crkva, a najviše o Božiću. Uvijek sam motrio jaslice pastira s bijelom bradom, okićene borove, a iznad oltara papirnate anđele raširenih krila, koji, jer nisu umjeli pjevati, drže u rukama trake s ispisanim riječima: „Mir ljudima dobre volje…” A ti sigurno nisi bila na Kordunu? Ako te slučajno kadgod dovede put u Čemernicu ili u koje obližnje selo, pa ako negdje sretneš dijete, zastani načas i upitaj ga gdje mu je otac? Ono će ti odgovoriti da mu je otac ,,oša na pokrst” i to će ti kazati tako jednostavnim mirnim glasom kao da je rekao da mu je otac otišao u grad kupiti stvari ili u šumu nasjeći drva. Ti bi se možda radovala kad čuješ da mu je otac u crkvi, ali kad bi znala koliko je na tom „pokrstu” u glinskoj crkvi poteklo ljudske krvi pod noževima ustaških koljača, ti bi još većma rastvorila svoje velike svetačke oči, sjetila bi se one moje jedine želje i možda bi se usrdnije molila Bogu da mi je ispuni…”

Pred Božić u Lici 1944.[4]


Branko Šuškalo, Hrtić

Ni danas ne znam šta smo mi djeca skrivili da su nas tako mučili, tukli i ubijali

Dana 19. juna 1942. godine, oko tri sata poslije podne ustaše i domobrani opkolili su srpsko selo Hrtić, kraj Dvora na Uni. Njima je rukovodio ustaški bojnik Ivan Hrčko iz okolice Zagreba. Samo u roku od dva sata vremena pohvatali su 109 mještana, Srba, muškaraca, žena i djece. Muškarce su povezali žicom te ih s njihovom djecom, majkama, očevima i ženama odveli u Dvor na Uni. Sve u selu su opljačkali, a posebno veliki broj krupne i sitne stoke.

Na prijedlog ustaše, logornika iz Kapele Batrne, katoličkog župnika Ante Đurića strpale su ih ustaše u kamione i odvezle u Kostajnicu. Odvojile su ustaše muškarce od žena i djece te ih odvojeno pozatvarale. Sutradan su postrojili muškarce, povezali i odveli na željezničku stanicu Kostajnica, te vlakom u ustaški logor Stara Gradiška. Nakon četiri dana otpremili su njih 1.400 logoraša u vagonima za stoku za Njemačku. Jedan broj je prebačen u Estoniju, a većina ih je završila u logorima Njemačke.

Žene i djecu su također odvezli u ustaški logor Stara Gradiška. Detaljno svjedočanstvo zapisao je Branko Šuškalo koji je kazao:

„…Moja je kuća na kraju sela Hrtić okrenuta prema Dvoru i dvorskom groblju. Svakodnevno smo promatrali zakopavanje novih žrtava. Ubrzo se proširila propaganda o pokrštavanju pravoslavnih Srba u rimokatoličku vjeru. Zatekavši se jednog dana sa starcem Ljubanom u Dvoru, odlučili smo otići u školu na pokrštavanje. Ušavši znatno ranije nego je bilo zakazano u školsku zgradu znatiželjno sam razgledavao učionicu u kojoj sam proveo četiri godine djetinjstva u školovanju.

Obilazeći učionice opazili smo mnogo rupica na zidovima, pa poneku mrlju krvi. Shvatili smo odmah o kakvom se pokrštavanju radi. Brzo smo odustali od te namjere i nestali iz Dvora.

Dolazile su vijesti o ovakvim zvjerstvima i iz okolnih srpskih mjesta i sela. Narod se počeo samoorganizirati i čuvati, u selima su uvedena dežurstva i straže. S bosanske strane obronka Kozare vidio se oganj, gorjele su zapaljene kuće u srpskim selima. Prezimismo zimu 1941. u bježanju na oslobođeno područje Javornja pa sve do Ljeskovca. Hrtić je već bio sav popaljen i opljačkan. Proljeće je, međutim, ponovo okupilo narod na ona zgarišta. 19. juna 1942. godine u jutro, promatrajući okolinu, ugledasmo kretanje ustaša i domobrana u streljačkom stroju od Dvora, prilaze selu.

Digosmo uzbunu, na brzinu pokupismo najnužnije i potrčašmo prema Javornju. Banda je nastupala iz više pravaca, cijelo područje je bilo opkoljeno i pojas ustaša se stezao. Ušli smo u potok, zavukli se pod neku okapinu ispod žila ovećeg drveta. Nismo tu bili sigurni te krenusmo dalje. Nije se imalo kuda te pobjegošmo u pšenicu. Tu nas ustaše pohvataše i pripojiše već pohvatanoj ovećoj grupi ljudi, naših seljaka iz Hrtića. Odavde nas pod vrlo jakom pratnjom ustaše i domobrani dovedoše u Zamlaču, a zatim u Dvor.

Prizor hvatanja srpskih seljaka nemoguće je izbrisati iz sjećanja. Bio je to prizor identičan jurnjavi i hvatanju ovaca ili drugih životinja, kad ih se ima namjeru klati. Na sreću njihovu neki su uspjeli pobjeći.

U Dvoru smo okruženi zlikovcima naoružanim do zuba, među kojima je bilo komšija naših Hrvata.

Utovariše nas u kamion i odvezoše na željezničku stanicu Kostajnica. Uz galamu, viku i tučnjavu uguraše nas u teretni vagon G. kola, nas više od sto, u kojem je prije bio kreč. Stisnuli smo se jedno uz drugo. Tako prođe noć, nitko nije spavao osim male djece. S bratom Miloradom priklonio sam se strini Mariji. Ona nam je sad bila i otac i majka. Iz Kostajnice preko Sunje stigosmo u Okučane. Tu smo strpani u kamione i dovezoše nas u ustaški logor Stara Gradiška. Ugurali su nas u „Kulu.” Ujutro smo izvedeni na jednu poljanicu. Postrojiše nas i poče odvajanje djece od majki. Za majku nema strašnijeg nego kad joj dijete otimaju.

Tu nastade gužva, metež, strka, jauk, lelek, plač… joj rano moja…!

Priđe mi kuma Janja Kladar i dade mi svoju kćerkicu mislim od godine dana. Uz plač mi kaže: „Kume čuvaj mi moju Dušanku.” Primio sam dijete, zanijemio i preplašen ni riječi joj ne rekoh. Prišao mi je jedan ustaški podoficir i udario me po rukama. Mala je Dušanka ispala iz ruku, meni je stavio na ruke poveću djevojčicu. Netko je primio malu Dušanku, ali je ja više nikad nisam vidio.

Uz jauk i plač obeznanjeni od straha, tužno smo promatrali kolonu tih starijih od 14 godina, koje izdvajaju i odvode u Njemačke logore.

Ošišani smo do gole glave. Dobismo prvi put hranu kukuruznu kašu šen onako kako mi to u Baniji hranimo stoku, ali ni toga dovoljno.

Život u logoru bio je nemoguć, nesnošljiv. U našu prostoriju svako jutro stizalo je do nas preko hodnika smrad mokraće i izmeta iz prostorija gdje su bila mala djeca, gladna i bolesna. Zarazne bolesti su prevladale. I nadalje smo hranjeni šenom, kukuruznim šrotom, punim smeća i trave. Nije bilo ni vode. U otiscima kopita ostajala bi voda poslije kiše prekrivena zelenom pjenom. Pili smo tu ugrijanu i smradnu vodu. Žednih smo tim više što su zločinci u tu kukuruznu kašu stavljali takozvanu živu sodu. Nije bilo bolje ni kod odraslih. Jednom prilikom promatrao sam dva logoraša, kostura prekrivena kožom da se kosti ne raspadnu koji su po nalogu ustaša morali dići jednu veliku gredu, koju vjerovatno ne bi mogli dignuti niti dva jaka i fizički zdrava čovjeka. Ustaše su sa žilama u ruci udarili po tim kosturima dok nisu popadali. Iživljavali su se. Maltretiranje je bilo svakodnevno. Bolesti i oboljelih je bivalo sve više. Svaki dan umirao je sve veći broj djece i ostarjelih.

U prostoriji na katu dobismo instruktora, djevojka 16 godina, obučena u ustašku uniformu. Počeli smo učiti: prvo „Kad ustaša u boj kreće…” i teško onom ko nije naučio. Zatim su došle strojeve vježbe.

U prolazu dok mi vježbamo dvojica ustaša, oficira se smiju i kažu: „Vidiš, to će biti naša elitna vojska.” Onaj drugi nije se složio, rekavši: „Majku im njihovu, od toga ništa. Ja bi to sve poklao.” Nešto sam već znao iz istorije i kada nam dadoše ustaške uniforme i ono ,,U”, u sebi sam zajaukao: „Joj, majko, oni hoće da ja budem janjičar.” Naša nas historija nauči da je poturica uvijek bio gori od Turčina.

Jednog dana provjeravali su pismenost i sposobnost lijepog ponašanja pa mene i Đurića Vasu i Savu (Rejići) zadužiše za recitaciju. Nakon uvježbavanja (strojeve vježbe, recitacije i sl.) izvedosmo pred nekim ustaškim glavešinama dio nekog programa. Nakon te smotre doživjesmo čak i „promidžbu”. Upita nas zastavnik jednog dana da li bi bili voljni da pođemo u Zagreb na školovanje.

Rado to prihvatismo jer smo smatrali: svugdje je bolje nego ovdje u logoru Stara Gradiška.

Jednog dana prozvaše nas i na brzinu uguraše u autobus te preko Okučana željeznicom stigosmo u Zagreb. Za čudo, tu se najedosmo. Dočekale su nas žene, aktivistice Crvenog krsta s kazanima tople hrane. Opet vozovi, stočni vagoni, dopremiše nas u Križevce. Doduše i napismo se vode a zatim u ustaški logor u Gornju Rijeku.

Selo i plemićki dvorac s ekonomijom. Preuzeo nas je ustaški pukovnik. Osiguranje logora vršile su ustaše prekomandovane iz logora smrti Jasenovac. Život je i ovdje bio svakog dana sve te ži i gori. Zlikovci su nametali sve teži i nepodnošljiviji režim. Tuku nas i za najmanju sitnicu, maltretiraju, prijete, psuju. Hrana nikakva. Dobivamo juhu u kojoj se kuhalo meso za ustaše, tek da pokrije dno posude. Bacali su kuhane kosti u dvorište. Razbijali smo ih kamenom i vadili srž i to je bila prava poslastica. Ljuljali smo se po dvorištu i privirivali da li ima koji otpadak, mrvica ili bilo šta, da bi se stavilo u usta. Teške batine sam dobio jer sam turio glavu u kazan sa splačinama. Iscrpljen sam bio glađu da nisam mogao preći ni nekoliko metara. Tukli nas i zbog bolesti koje smo imali, a na njih nismo mogli uticati.

I ovdje su srpska djeca svakodnevno umirala. Očevidac sam ja i moji Đurići. U kola su upregli krave koje je vodio Hrvat, seljak. Stao je kod naše zgrade. Iz podruma su izvlačili mrtvu srpsku đecu, vukli za nožice i u zamahu bacali u seljačka zaprežna kola. Kola su bila natovarena dječjim leševima nabacanim bez reda i do vrha. Seljak je odvezao mrtve, ko zna kuda. To se ponavljalo svakodnevno u sumrak i po noći. Pamtim, dobro pamtim ustašu Mirka koji ubi iz pištolja jednog maćušnog dječaka. Prije nego što ga ubi, dugo gaje mrcvario.

Dođe i dan te napustimo logor u Gornjoj Rijeci zbog učestalih napada, rekoše bandita, partizana. S bratom Miloradom i ostalima opet preko Zagreba, gdje nas Crveni krst opet nahrani, završismo putešestvije u zloglasnom ustaškom logoru u Jastrebarskom. Župnika i časnih sestara koliko hoćeš. Hrana loša, nikakva. Časne sestre ko bijesne kuje. Tuku nas, psuju ko kako se kod nas na Baniji kaže kočijaši. Za svaki i najmanji kako kažu prekršaj batine i mučenje.

Jedna časna sestra pred našim plačljivim očima ubila je krampom jedno dijete bez ikakvog razloga. Mi djeca Banije, Korduna i Kozare najviše popunismo zidine ove zloglasne ustaške ustanove.

Gladovanje, batinjanje, pomor nedužne srpske djece bi glavni moto postojanja ove „ustanove”. Bolest je i ovdje harala, uništavala epidemijama. Svrab je bila najbezazlenija bolest i svi smo bili svrabljivi, a liječeni smo tako da je to bilo kvazi liječenje.

Jedne nam noći zaprijetiše „časne sestre” ne idite na prozore. Nešto smo naslućivali. Znali smo da su u blizini naše partizanske jedinice. Župnici, ustaše i „časne sestre” su nešto tako međusobno došaptavali.

Kada sam kroz prozor ugledao čovjeka sa trorogom kapom na glavi i čuo jasnu naredbu: „Desno krilo obiđi, djecu van!” mi jurnusmo na vrata, pregazismo fratre i izletismo van. Naši odmah komandovaše: „Drugovi, uzmite svako po jedno ćebe i brzo van.” Hvala Kordunašima, oslobodiše nas. Plakali smo od radosti, veselili se.

Kraj je našim patnjama.

Ni danas ne znam šta mi skrivismo da su nas tako i toliko mučili glađu, tukli, zlostavljali, ubijali i glađu, žeđu, bolešću i metkom i nožem.

Brzo smo evakuirani, dadoše nam partizani putem i kocku šećera. Borci su komadić kruha dijelili na desetke gladne djece oko sebe, a u zraku su se vidjele samo suve ispružene dječje ručice. I mi preživjeli Hrtićani Banijci tu se okupismo. Povedoše nas naši oslobodioci preko Žumberka u slobodu. Ostao sam živ…”[5]


Milan Ostojić, Ostojići Podlogić

Topla krv mi se slijevala niz lice  

Ustaše i domobrani izvršili su masovni pokolj srpskih seljaka u šumi Rastovači, jula 1941. Ubili su 100 muškaraca, žena i djece. U istoj šumi Rastovača hrvatski vojnici su i 27. augusta 1942. godine ubili 69 Srba, muškaraca.

Sedamdeseti u stroju za smrt Milan Ostojić ostao je živ. Svjedok iz kolone strijeljanih je zapisao:

„Dana 27. augusta 1942. godine već u rano jutro, između 5 i 6 sati naše selo Ostojiće opkolila je Treća ustaška pukovnija koju je vodio potpukovnik Rihtarić rodom iz Temerina Bačka. Pohvatali su sve muškarce starije 16 godina. Hvatanjem naših seljaka rukovodio je ustaški pukovnik Gregurić iz Gline koji je dobro poznavao naš teren Pohvatali su nas po kućama i u gospodarskim prostorijama. Poveli su nas 70 na brdo Ćordašica.

Tog sunčanog jutra u selu se spremala vršidba žita. Poslije doručka izašao sam iz kuće i preko šljivara uputio se u pravcu guvna. Odjednom začuh: „Stoj, ne mrdaj!” Noge su mi se presjekle, stadoh kao ukopan i na putu ugledah grupu ustaša. Priđe mi jedan ustaša, udari me puščanom cijevi u leđa i potjera prema putu gdje je već stajala grupa pohvatanih mojih komšija.

Kada sam prišao bliže, pored ostalih rođaka, ugledah i svog rođenog brata Peru. Tužno se pogledasmo. Pod jakom stražom potjeraše nas kroz selo do grupe kuća Kovačevići. Iznad puta na ledini već je sjedila oveća grupa ljudi. Sjedosmo i mi. Dovodili su i druge.

Tu ostadosmo čitav sat. Odjednom se začu komanda: „Dižite se partizanske svinje!” Potjerali su nas seoskim putem u pravcu brda Ćordašice, gdje je bilo ustaških i domobranskih oficira. Cijelim putem su nam psovali majku srpsku i udarali kundacima. Prolazili smo kroz gusto načičkane šatore u kojima su bili hrvatski vojnici.

Pod jednim hrastom bio je stol s nekoliko stolica. Oko stola su posjedali oficiri. Nas okružiše jakim stražama. Počeše nas prozivati i privoditi stolu na preslušavanje. Vodio nas je podoficir Jure Butorac, rodom iz Otočca. Gledao sam kako ljude ispituju i udaraju, a zatim ih izdvajaju u posebnu grupu u kojoj je već bio i moj brat Pero.

Od ustaških udaraca usne su mi bile krvave i modre. Prozvaše i mene. Priđe mi onaj podoficir Jure Butorac, slabunjav, malog rasta, ali oštrog krvničkog pogleda. Udari me kundakom u leđa i potjera prema stolu.

Saslušanja i mučenja nastavljena su do tri sata poslije podne. Tada nas podijeliše u tri grupe. U mojoj grupi bili su većinom mlađi ljudi, osuđeni odmah na smrt. Drugu grupu sačinjavali su stariji Srbi koji su bili predviđeni za upućivanje u ustaški logor smrti Jasenovac.

Moju grupu potjeraše u pravcu uzvišenja Ponorac, gdje im je bila smještena komanda. Priđe nam još ustaša. Jedan je od njih nosio kamu i šepao na desnu nogu. Opsovao nam je majku partizansku, a zatim rekao: „Vidite, moja noga je prebijena na Kozari, ali ćete mi vi za to platiti.” Oči su mu bile krvave, pune bijesa i mržnje.

Drugi ustaša koji je išao iza njega, nosio je kliješta i žicu. Povezaše nas za ruke, a zatim jakom pratnjom potjeraše prema mjestu stratišta, šumi Rastovači, gdje su jula mjeseca 1941. godine poklali više od stotinu srpskih seljaka: muškaraca, žena i djece.

U Rastovači nas dovedoše do jedne doline ispod koje je tekao šumski potočić. Tu nas postrojiše u liniju, dok nam je iza leđa bila raspoređena ustaška jedinica koja će izvršiti strijeljanje. Ubrzo se začu komanda: „Gotovs, nišani, pali!”

Osjetih udarac i bol s lijeve strane vrata, a zatim padoh na zemlju. Topla krv mi se slijevala niz lice. Kao kroz san čuo sam rafale puškomitraljeza i jauk mojih komšija iz sela Ostojića.

Nešto kasnije osjetih ubod u desni obraz i jak bol bio je to ubod bodeža.

Nakon nekog vremena došao sam svijesti. Bio je već pao mrak. U šumi je bila tišina, samo se čuo po neki cvrkut ptica i žubor potočića, a u daljini su štekali zlikovački mitraljeski rafali.

Teškom mukom sam se podigao i sjeo, a zatim odriješio žicu s ruku. Oko sebe sam gledao nepomična, krvava tijela braće, rođaka i komšija. Jao, kakva je to strašna slika. Opet me obuze nesvjestica i padoh na zemlju kao pokošen. Oko dva sata po ponoći uspio sam da se podignem, siđem do rječice i operem rane, a zatim sam se seoskim putem uputio prema istoku.

Ustaše i domobrani su po drugi put opljačkali sve što su našli i ponovno popalili naše nastambe. Spomenuo sam samo neka imena zlikovaca. Znam i neke druge po imenu, ali njihova imena ne spominjem. Djece njihove radi…”[6]


Božo Ostojić Savin, Donji Žirovac

Pobjegao sam iz hrvatskog ustaškog logora smrti Jasenovac

„…Rođen sam u selu Ostojići, srez Dvor na Uni, zvali su me Vrajtović. Godine 1942. imao sam 25 godina. Nas 35 seljaka, Srba, pohvatale su ustaše i domobrani u našem selu 28. augusta 1942. godine.

Sa brda Ćordašica na 35 postrojeno je i uz veliku pratnju ustaša i domobrana sprovedeni smo u selo Donji Žirovac-Čukur i zatvoreni u crkveno dvorište naše Srpske pravoslavne crkve Sveti Petar. Odavde smo sa vojnim kamionom prevezeni u Kostajnicu u zatvor Kula.

U ovom zatvoru proveli smo devet dana u saslušavanju, maltretiranju, tukli su nas, nisu nam dali hranu, vrlo rijetko su nam davali vodu.

Dana 6. ili 7. septembra strpali su nas u zatvorene vagone (vagone za stoku) i uz ustašku pratnju odvezli u logor smrti Jasenovac. Dolaskom u logor, smjestili su nas na lijevoj obali rijeke Save (na hrvatskoj strani).

Ono što sam vidio i doživio teško je opisati, bio je to pravi pakao na zemlji. Kud god pogledaš vidiš samo nemoćne, zastrašene, izgladnjele i isprebijane ljude. Većina njih izgledala je na ogoljene kosture. Vukli su se kao aveti.

Svakodnevno je pristizalo mnoštvo novih logoraša, većinom staraca, žena i djece. Logor nije mogao primiti toliko mnoštvo, pa su žene, starce i djecu u pravilu odmah ubijali, usmrćivali na najzlikovačkiji način.

Iz onog što sam vidio na leševima žrtava bilo je uočljivo da su ustaše vršile likvidaciju na krajnje svirep način. Žrtve su ubijane sjekirama, maljevima, klane noževima što se dobro viđelo na tijelima žrtava. Slušali smo od logoraša da ustaše često bacaju žive logoraše u peći ciglane pod izgovorom daje to kazna za neposlušnost.

Svuda okolo okruživala nas je bodljikava žica, mitraljeska gnijezda, mitraljeske kule i stražari, a u krugu pijane i razbješnjele ustaše, koje stalno viču, psuju, prebijaju i ubijaju bez povoda i razloga.

U logoru su zlikovci postavili kaveze od bodljikave žice u koje su zatvarali pojedine logoraše i ostavljali ih danima izložene gladi i žeđi. Prikradali su se ustaškim zahodima i u izmetu tražili neprokuhanu hranu kao naprimjer zrna graha, izabrali to i jeli.

Ovdje smo ostali 40 dana na hrvatskoj strani logora, a tad su nas ustaše pretjerale na bosansku stranu. Bilo nas je tada 700 presuđeno na smrt, a likvidacija se trebala izvršiti peti dan naveče.

Tog dana dovele su ustaše još 380 srpskih staraca, žena i djece iz okolice Kozare i Kostajnice, tako da su nas sve zajedno trebali tada pobiti, nas 1.080.

Kad su nas počeli vezati, mi smo se razbježali na sve moguće strane. Uspjelo nas je tada pobjeći oko 50, a sve ostale su poubijali ustaški zločinci.. .”[7]


[1] Arhiv Hrvatske, broj ZK-PZ-ZX 55081. Imenični popis žrtava vidi Zbornik Dvor na Uni, SO Dvor na Uni, 1991. str 374-439

[2] Arhiv Hrvatske, broj ZK-PZ-ZX 14998 1945. Imenični popis žrtava vidi Zbornik Dvor na Uni, SO Dvor na Uni, 1991. str 374-439

[3] Arhiv Hrvatske, broj ZK-PZ-ZX 14081. Imenični popis žrtava vidi Zbornik Dvor na Uni, SO Dvor na Uni, 1991. str 374-439

[4] Joža Horvat, Za pobjedu, II izdanje, Ulomak iz „Svete Lucije”, “Lucija katolička svetica”, Zagreb 1946. Objavljeno i u Zborniku Dvor na Uni, SO Dvor na Uni, 1991, str. 432-433

[5] Svjedočanstvo objavljeno u Zborniku Dvor na Uni, SO Dvor na Uni, 1991., str. 373-376. Imenični popis žrtava vidi na str. 376-439.

[6] Arhiv Hrvatske, Zagreb. Br. ZK-PZ-ZX 28242 Imenični popis žrtava vidi Zbornik Dvor na Uni, SO Dvor na Uni, 1991. str. 376-439.

[7] Arhiv Hrvatske, Zagreb, ZX 28239. Imenični popis žrtava vidi Zbornik Dvor na Uni, SO Dvor na Uni, 1991, str. 376-439.


Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Dr Đuro Zatezalo sa saradnicima na promociji knjige.


Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top