Došle su mama i Jovanka

Za vrijeme ručka rečeno nam je da su naše familije sretno prešle Dravu, da su se neke smjestile u Crvenku, Titel i Ruski Krstur. Poslana im je poruka da smo i mi svi dobro. Ovo je u nas unijelo veliko veselje i dalo nam neku izuzetnu snagu. Poslije ručka, za stolom tamo kod cura, poče pjesma. Nismo pjevali otkako smo otišli od kuće. Danica je povela pjesmu: „Slavonski smo mladi partizani, mi volimo svoj rodni kraj“. Svi prihvatamo pjesmu. Trese se veranda, sve grmi. Pjevamo i plačemo. Onda netko nastavi: „Gleda Geco sa bukova panja kako Seljo domobrane ganja“. Sve bruji od mješavine veselih riječi, radosnog smijeha i muzike radija. Najzad netko pokušava da uspostavi tišinu: „Šutite, čujte vijesti“. Na vijestima najprije o napredovanju Crvene armije prema Beču i borbama oko Budimpešte. Zatim je uslijedila vijest: „Saveznici teško bombardovali Berlin i sa zemljom sravnili Drezden i Darmštat“. Izlijeću komentari: „Neka, neka, majku im nj’iovu. To su i zaslužili“. „Samo ožeži, bratko, a ti odozgo ravnaj“, dodaje netko. Onda se nižu vijesti o partizanima – o tome kako presijecaju i ruše puteve i željeznice u pozadini Sremskog fronta. Bosanski partizani ne daju Nijemcima da se izvlače sa Balkana. Puno radosnih vijesti, a nama počela škola i to – kombinirani razred. Nećemo imati vremena da se veselimo sve ljepšim vijestima o pobjedi nad fašizmom i ološom koji mu se pridružio. Ali neka, dobro je i ovako. Mi moramo učiti i to je sve. Još u Grubišnom su nam rekli da je to naš udio u borbi za slobodu. Rekli su nam da su nam dali šansu da nadoknadimo izgubljene godine i da ćemo trebati razorenoj zemlji poslije rata. Slijedili su dani, jedan jednak drugome – odlazak u školu, učenje i slušanje vijesti poslije ručka… Jednog poslijepodneva u internat su došle mama i Jovanka. Radosti i suzama nigdje kraja. Stana im je ponudila nešto od ručka i topao čaj. Svi pitaju za svoje: da li su ih vidjeli, gdje su, da li će dolaziti… Neke porodice i nisu krenule u zbijeg, a neke su se vratile jer su zakasnile do Drave. Mama i Jovanka su iz Ruskog Krstura otišle kod ujaka Đukića u Beograd, pa im je on pomogao da dođu u Bajmok vlakom. Inače, sve te naše porodice pješice su, mada je januar, prešle cijeli put od prelaska Drave do Crvenke. Usput bi noćivali po kućama. Ujutro bi dalje išle do nekakvog improviziranog ručka pa zatim dalje. Odveo sam ih Išpanovićima i rekao da ću doći sutra poslije škole. Tu su ostale pet dana. Dolazile su pred mene u školu pa smo do internata imali prilike dugo razgovarati. Poslije podne sam morao učiti. Nekad bi Jovanka sa Jovanom i Ivanom došetala predvečer do internata. Jedno poslijepodne požurio sam iz škole pravo Išpanovićima jer nas je čika Ive vozio do željezničke stanice fijakerom.

Rastanak je bio primjeren tome zlom vremenu i one otputovaše za Beograd. Mene je čika Ive odvezao do internata. Rekao mi je da dođem kod njih kad god budem mogao.

< Pripreme za nastavu                                                       Sadržaj                                                        Umro je Mirko Kupres >