„Dokazi“ o „bijelim trakama“ u Prijedoru 1992. godine

Dokaza nema. Odmah da se razumijemo. U pitanju je ratno huškaštvo i pozivanje na nacionalnu i vjersku mržnju i to na osnovu laži!

Piše: Boris Radaković

Ove godine, kao i nekoliko prethodnih godina, tzv. nevladine organizacije u savezu sa muslimanskim* udruženjima žrtava rata i sličnim organizacijama, obilježiće tzv. „Dan bijelih traka“, odnosno sjećanje na 31. maj 1992. godine. Tada su, kako oni tvrde, srpske vlasti Prijedora naredile svim Hrvatima i tada Muslimanima (danas Bošnjacima) da nose bijele trake oko ruke kako bi se raspoznavali i razlikovali od srpskog stanovništva, a na svojim kućama i stanovima da istaknu bijele zastave.

Kao i prethodnih godina, i ovaj put ponoviće se iste, ili slične, napamet naučene parole, odnosno laži, da su bijele trake i zastave bile u službi segregacije nesrpskog stanovništva, koje je trebalo označiti, prikupiti i likvidirati, tj. nad kojim je, navodno, počinjen genocid.

Ne pada nam na pamet da negiramo da su počinjeni određeni zločini nad nesrbima u Prijedoru, ali na žalost, zločini nad civilnim stanovništvom, ali i vojnicima, činile su sve strane u ratu u BiH. Ono što pak zahtijevamo već nekoliko godina od tzv. nevladinih organizacija i njihovih saveznika jesu dokazi za tvrdnje o bijelim trakama i navodnom genocidu u Prijedoru.

Dajte dokaze koje nemate

Prošle godine su nam aktivisti nevladinih organizacija, njihovi saradnici i pomagači ponudili nekakve šture „dokaze“ pa je red da ih pogledamo i osvrnemo se na njihovu validnost.

Prvo ćemo pogledati dokaze koje je nama, ali i svjetskoj javnosti, ponudio Haški tribunal napravivši video posvećen „bijelim trakama“ koji možete pogledati ovdje:

Video počinje scenama iz sabirnog centra Trnopolje, koji je, navodno, bio jedan od tri „logora smrti“ u Prijedoru. Na tom snimku vidimo veliku grupu civila, ali niko od njih ne nosi bijelu traku.

Prostor na kojem se nalazi nije ograđen onako kako bi navodni „logor smrti“ trebalo da bude ograđen. Takođe, ne može se vidjeti ni veliki broj naoružanih stražara, koji bi spriječili moguće bjekstvo onih ljudi koji su tu dovođeni kako bi bili ubijeni.

Logor smrti bez ograde

Sa druge strane, postoje istorijski izvori, dokumenti nastali u vezi sa djelovanjem sabirnog centra Trnopolje, naredbe ratnih vlasti u Prijedoru i razni TV snimci. Ti dokazi nam govore da je funkcija Trnopolja bila da se nesrpsko stanovništvo skloni od borbenih dejstava, jer je u ratnim okolnostima prijetila opasnost od odmazde ili osvete, budući da su muslimansko-hrvatske paravojne formacije dejstvovale po Prijedoru i okolini.

Postoje svjedočenja ljudi koji su boravili u Trnopolju, koja govore o teškim uslovima života u njemu ili pojedinačnim slučajevima maltretiranja pojedinih ljudi koji su se tu nalazili. Ipak, u prvim danima rata nije bilo mnogo lakše ni ljudima van sabirnih centara, a kamoli onima u njima.

Nedostatak hrane, higijenskih potrepština i drugih stvari bila je opšta pojava, usljed okruženja u kojem se našla Autonomna Regija Krajina, jer su put snadbdijevanja od Banje Luke do Beograda preko Sremske Rače, blokirale paravojne jedinice iz Hrvatske i one pod kontrolom nelegalne vlasti u Sarajevu. Tek je operacija Koridor dovela do nesmetanog snadbdijevanja okruženog stanovništva.

Što se tiče pojedinih sučajeva maltretiranja to je žalosna stvar i svakako zaslužuje osudu, a počinioci tih nedjela kaznu, ali se na osnovu toga ne može tvrditi da je Trnopolje bio „logor smrti“.

Stvarno Trnopolje je bilo na Ilidži

Da je sličnih mjesta (u kojima su Srbi zatvarani pa čak razdvajani po polovima i tjerani na rad, uz njihovu dehumanizaciju time što su osuđivani kao „petokolonaši“) bilo i na strani tzv. Armije BiH, govori naredba Štaba Oružanih snaga Ilidža od 25.07.1992. godine, koja glasi:

Republika Bosna i Hercegovina
Štab Oružanih snaga Ilidža
Pov. Br. 221a/92
25.07.1992. godine

Preduzimanje mjera protiv petokolonaša, zahtjev:

1. Građane srpske nacionalnosti u navedenim Mjesnim zajednicama prikupiti i obezbijediti na jednom mjestu. Mjesto određuje organ Civilne zaštite.

2. Potrebno je izvršiti odvajanje po polovima. Nepotrebno je razdvajati djecu od majki.

3. Radno sposobne muškarce koristiti za izvršenje različitih zadataka (skupljanje smeća, kopanje raka, sječe i sl.) vodeći računa da navedeno lice pri uređivanju eventualnih vatrenih položaja ne dođu u dostup telefonskim aparatima.

4. Navedene radnje je neophodno izvršiti što prije, a otpočeti dana 25.07.1992. godine.

5. Ishranu navedenog ljudstva vršiti shodno mogućnostima. Kao izvor hrane koristiti i hranu nađenu kod građana srpske nacionalnosti.

Komandant Zukanović Enes“ (Iz knjige Bosnia-Herzegovina, Chronicle of an announced death, str. 49)

Razlika između Trnopolja i Ilidže je u tome, što nema mladih aktivista koji će marširati ulicama Ilidže uz parole da je nad Srbima tu počinjen zločin.

Starlete Hagvudovskog blokbastera

U ostatku videa koji nam je priredio Haški tribunal vidimo nekoliko svjedoka pred Haškim tribunalom, a jedan od njih je i Mirsad Mujadžić zvani Mirza. Njega su zarobljeni muslimanski ekstremisti 1992. godine označili kao glavni organizator za stvaranje vojnih formacija i kao i oko naoružavanja stanovnika (SJB Bosanska Gradiška, P0056498, 28. 05. 1992).

O ulozi haškog svjedoka Mujadžića tokom sukoba u Prijedoru govore i muslimanski izvori: Imali smo dosta naoružanja u tom dijelu naše zemlje – posvjedočio je generalni komandant Patriotske lige Meho Kariška zvani Kemo – I mi smo se u to uvjerili , a to i sad tvrdi Mirza Mujadžić, koji je za taj prostor bio najodgovorniji. Dakle, Patriotska liga je tamo mogla pružiti jači otpor nego što je pružila. Izgleda da su neki ljudi iz Sarajeva procijenili da na tim prostorima nemamo šanse da se odupremo. I to je uticalo da se u sanskoj dolini dogodi ono što se dogodilo. (Oslobođenje, Sarajevo, 14.01.1999, str. 19)

Propagandna mantra o “genocidu nad muslimanima” spremana još prije rata

O karakteru svjedoka Mujadžića svjedoči i njegov feljton objavljen nakon rata u listu Novo Ogledalo od marta 1999. godine. O prijeratnim planovima njegove SDA između ostalog on kaže:

„Mi nismo mogli u tom momentu javno reći: Ljudi pazite se! Nismo to mogli reći javno. Biće rata koji će biti strašan rat, u kome će se dogoditi ovo ili ono… Na taj način bi ‘izgubili’ u očima međunarodne zajednice, pored ionako, od strane srpske propagande, stvorene slike da smo mi neki militantni pokret koji poziva na rat, koji provocira rat, koji se priprema za rat“.

Dakle, ko garantuje da svjedok Mujadžić, koji je sa saradnicima ovako pritajeno radio i trudio se da politiku muslimanskih predstavnika pokaže u drugačijem svjetlu međunarodnoj zajednici, može kasnije u Hagu iskreno svjedočiti?

U istom feljtonu Mujadžić govori o sastanku muslimanskih predstavnika iz Bosanske Krajine, održanim još „sredinom januara devedeset prve godine“, na kojem je zaključeno „da će nužno doći u jednom momentu do ratnih sukoba i da se mi u tom slučaju trebamo pripremititi za odbranu“.

O genocidu nad Muslimanima, još znatno prije ikakvih borbi u BiH, govorio je početkom jula 1991. godine Rusmir Mahmutčehajić na jednom sastanku regionalnih odbora SDA, a njegove riječi Mujadžić citira u svom feljtonu: „Treba početi intenzivne aktivnosti na pripremama odbrane muslimanskog naroda od genocida, odnosno potpunog uništenja“. Vidimo da je priča o genocidu nad Muslimanima projektovana još prije bilo kakvog vojnog sukoba u BiH i nije prestajala do današnjih dana.

Nakon ovih dokaza svaki svjedok, pa makar on bio i pod patronatom Haga, ne može da važi za nepristrasnog i jakog svjedoka, tako da, kada sve ovo uzmemo u obzir, zaključujemo da ovaj propagandni video ne dokazuje bijele trake u Prijedoru.

Hag nekad valja, nekad ne valja

Kada smo kod optužbi za genocid u Prijedoru, isti sud u Hagu je Radovana Karadžića oslobodio optužbe za genocid u Prijedoru i ostalih šest opština u BiH, ali NVO aktivisti i njihovi saveznici ne odustaju od teorije o genocidu. Stiče se utisak da oni priznaju sud u Hagu samo kada presuđuje u njihovu korist, ali kada se desi da haška presuda nije po njihovoj volji, NVO aktivisti i bošnjačka udruženja odbijaju prihvatiti presudu, iako se gotovo uvijek pozivaju na Međunarodni sud pravde.

Takođe, uz propagandu o „bijelim trakama“ ide obavezno i propaganda da Muslimani i Hrvati nisu bili naoružani, niti su se spremali za rat. Međutim, iz Mujadžićevog feljtona vidimo da su se, još polovinom januara 1991. godine, dogovarale metode borbe i počeli praviti ratni planovi.

Mujadžić na jednom mjestu čak kaže da je tokom raspodjele naoružanja preko Teritorijalne odbrane, Muslimanima dato oko 1200 pušaka: „bilo je negdje oko hiljadu i dvije stotine cijevi koje je legalno dato Bošnjacima“. Ovdje se ne računa ilegalno naoružavanje muslimanskog stanovništva u Prijedoru koje je počelo još 1991. godine. U prilogu je snimak na kojem se vide naoružani Muslimani prije ratnih sukoba.

Neka dežurna srpska piskarala koja rade za račun muslimanske strane, navela su još neka svjedočenja uz komentare kako Srbi moraju da priznaju svoje zločine.
Srpska strana nikad nije ni pokušala da negira zločine koje su počinili pripadnici srpskog naroda, ali istrajava u zahtjevu da se i srpske žrtve jednako tretiraju kao i žrtve druga dva naroda, što za sada nije slučaj.

Pazi svjedočenje: Čuo, rek’o, kaz’o

Jedan od svjedoka, gospodin Mesud Blažević, između ostalog, svjedoči:

„U to vrijeme od preuzimanja vlasti od strane Srba, počele su razne naredbe počev od policijskog sata, čaršafa, bijelih traka itd. Nisam palio radio, ali mi je rahmetli mati uvijek donosila te informacije jer je to čula u komšiluku od komšija Srba koji su slušali radio ili su prolazili kombiji i pincgaueri sa kojih se to naređivalo megafonom. Mogu posvjedočiti da sam jedan duži period nosio traku, a to je bilo kada sam morao ići u grad. Znam da sam u gradu sretao dosta ljudi sa trakama. Ljudi koji su nosili trake nisu uopšte smjeli kontaktirati između sebe, samo smo u prolazu razmjenjivali poglede. Nisam siguran koliko je dugo trajala naredba (mislim do mjesec dana, a možda i kraće, jer su tad dani u Prijedoru bili godine). Na isti način sam saznao da se ukida nošenje traka“.

Odmah na početku svjedočenja vidimo da svjedok ne govori istinu, jer obavještenje koje se čulo sa Radija Prijedor, o isticanju bijelih zastava (čaršafa), objavljeno je tek 31. maja 1992. godine, nakon odbijenog napada muslimanskih ekstremista na Prijedor, i bilo je u vezi sa borbama u gradu, a ne, kako svjedok tvrdi „od preuzimanja vlasti od strane Srba“ (vlast je preuzeta 30. aprila).

I pored svih uslova i moći koje ima Haški sud, kao i NVO grupe, razna “bošnjačka” udruženja i sl. nije pronađena nijedna naredba koja bi se odnosila na nošenje bijelih traka, pa iz toga proizilazi da, ili naredbe nije ni bilo, ili su pak Srbi moćniji od Haške međunarodne zajednice u prikrivanju dokaza, u šta je, ako imamo u vidu odnos snaga, teško povjerovati.

Ni jednog materijalnog dokaza

Sa druge strane, ne postoji nijedna fotografija ili snimak civila koji nosi bijelu traku, a i niko od Prijedorčana koje smo pitali ne pamti da je neko morao nositi bijelu traku kako bi se razlikovao od Srba.

Ako nesrbi, kako kaže svjedok, nisu „uopšte smjeli kontaktirati između sebe“, kako objasniti da je u Vojsci Republike Srpske sa područja Prijedora bilo nekoliko stotina lica nesrpske nacionalnosti? Ako nekome branite čak i da komunicira sa svojim sunarodnicima, nećete ga valjda primati u svoju vojsku?!

Kad smo kod obavijesti o bijelim zastavama od 31. maja, važno je istaći da tu nije pravljena razlika između Srba i nesrba, nego je jasno rečeno da svi lojalni građani istaknu bijele zastave: „Nema potrebe za strah i paniku, a od građana koji su lojalni Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini traži se da na svojim kućama na vidno mjesto istaknu bijele zastave“.

Bijela zastava neko vrijeme bila je i na kući autora ovoga teksta.

O bijelim zastavama imamo podatak i prije 31. maja 1992. godine. Naime, prijedorske vlasti su preko „Kozarskog Vijesnika“ uputile proglas 23. maja u kojem su zahtijevali da se svo nelegalno oružje preda u kasarnu „Žarko Zgonjanin“. Kao znak raspoznavanja, naglasili su da oni koji budu dolazili da predaju oružje istaknu bijele zastave.

Treba spomenuti da je ovom proglasu prethodio napad muslimanskih ekstremista na vojsku u mjestu Hambarine. Ali ni tada nije izdata naredba o obilježavanju pojedinaca ili kuća bijelim trakama i zastavama!

Industrijski genocid i segregacija provođeni usmenom predajom…

Ako bi kojim slučajem povjerovali svjedoku (iako za to ne postoji nijedan validan dokaz) da je postojala naredba koja je prisiljavala nesrbe da nose bijele trake, kraj njegovog svjedočenja veoma je zanimljiv, i on glasi: „Na isti način sam saznao da se ukida nošenje traka“.

Kako to, da neko ko sprovodi genocid i bijelim trakama markira jednu grupu za likvidaciju, u jednom momentu ukida markiranje bijelim trakama? Nema logike, osim ako bijele trake, ukoliko su i postojale, nisu imale za cilj nešto drugo. To drugo moglo je biti obilježavanje lica koja ne učestvuju u sukobu i od kojih ne prijeti opasnost po vojsku i policiju (jer znamo da bijela boja označava mir, predaju ili lojalnost). Ipak, da nema govora o bijelim trakama govori činjenica da, kako ne postoji naredba za njihovo nošenje, tako ne postoji ni naredba za njihovo ukidanje.

Zanimljiv je jedan podatak o bijelim trakama do kojeg je došla Hrvatska vojska, odnosno njena služba za prisluškivanje, koja je pratila borbe u Prijedoru, (jer su Hrvati pomagali muslimansko-hrvatske paravojne formacije i čak ih na terenu nazivali „HVO-vom“): „Neprijateljskoj tenkovskoj postrojbi koja se nalazi u rejonu Prijedora je naređeno da hitno krene u Prijedor i da njezini pripadnici trebaju imati bijelu traku na lijevom ramenu ili zavrnut rukav“.

Kako to objasniti? U isto vrijeme naređuje se nesrbima nošenje bijele trake oko ruke i srpskim vojnicima bijele trake na ramenu? Ko se tu od koga razlikuje?

Stvarni razlog laži: Srbe poistovjetiti sa Hitlerovim nacistima

Oni koji vrše propagandu o „bijelim trakama“, kao oruđu „genocida“, nastoje napraviti paralelu između događaja u Prijedoru 1992. i nacista iz Drugog svjetskog rata, te „bijelih traka“ Prijedora i traka sa Davidovom zvijezdom za Jevreje.

Zamislite samo scenu da su nacisti naredili svojim tenkovskim jedinicama da na rame stave trake sa Davidovom zvijezdom, kao što su naredili Jevrejima u Poljskoj?! Bolesni um koji je uporedio Srbe sa nacistima, iste one Srbe koji su od nacista i njihovih saveznika hrvatsko-muslimanskih ustaša, najviše stradali tokom Drugog svjetskog rata na Balkanu, nije imao u vidu ove podatke.

Jedan od organizatora „bijelih traka“ iz Prijedora, gospodin Sudbin Musić, u gostovanju na banjalučkoj Alternativnoj televiziji, u emisiji „Apostrof“ od 3. juna 2016. godine, u razgovoru sa voditeljem emisije i drugim gostima u vezi sa dokazima o „bijelim trakama“ rekao je (36:32-36:35) između ostaloga i sljedeće:

„Bijele trake su nosili oni koji su uglavnom živjeli u užoj gradskoj zoni.“

U toku rasprave sa jednim od sagovornika u emisji, Dani(j)elom Simićem, koji je tražio bilo kakve dokaze koji bi upućivali na naredbu o „bijelim trakama“, gospodin Musić je odgovorio:

(1:19:42 – 1:19.46) „Naći ćemo… iskopaćemo je neđe.“

Dakle, prvo govori da su navodne bijele trake nosili nesrbi u užoj gradskoj zoni, a nakon toga, kada je upitan za konkretan dokaz tj. dokument koji naređuje nošenje bijelih traka, on kaže da ga nema, ali da će ga naći tj. iskopati. Ovim je direktno potvrđeno, od strane jednog od organizatora „bijelih traka“, da dokaza nema, ali oni ne odustaju od tvrdnje o bijelim trakama kao dijelu navodnog genocida nad nesrbima u Prijedoru.

Ne iskopasmo dokaz, ali nastavljamo sa lažima

Ovo nije smetalo da gospodin Musić održi predavanje na Novinarskoj akademiji koja je upriličena u organizaciji BH Novinara na Boračkom jezeru od 25. do 30. juna 2016. godine. Između ostalog, od gospodina Musića moglo se čuti i ovo:

„Na pomen genocida u Prijedoru svi imaju nešto da kažu i da se prema tome odrede. Najveći je problem to što, dok jedni pominju sporne događaje, drugi ih negiraju. Unaprijed se zna ko dolazi na koju komemoraciju. Čini se da smo mi, kao stanovnici Prijedora, i danas taoci nečega što je već dio prošlosti“.

Dakle, iako je i Haški tribunal ocijenio da u Prijedoru nije bilo genocida, BH Novinarima, čiji su članovi i novinari iz Republike Srpske, nije problem da šire dezinformacije o ovako važnim pitanjima, kao što su dogaćaji iz građanskog rata u BiH, i da daju prostora organizacijama koje imaju za cilj bacanje krivice na Srbe za nepostojeći genocid u Prijedoru.

Na ovoj novinarskoj akademiji bili su i studenti novinarstva iz Republike Srpske, pa se pitamo da li je ovo pokušaj vrbovanja mladih ljudi, budućih novinara da, kao neke njihove starije kolege iz Republike Srpske i Federacije BiH, počnu da pišu laži i poluistine o proteklom ratu?!

Ma, šta da se pitamo? Naravno da je to janjičarenje po ukrajinsko-venecuelanskom scenariju koji su još u toku. Sramota je, gospodo novinari iz Republike Srpske, što pristajete na ovakve igrarije sa vašom strukom!

Na kraju, kada smo pretresli sve ponuđene dokaze o navodnim „bijelim trakama“ u Prijedoru 1992. godine, možemo konstatovati da dokaza nema. Nadamo se da će se institucije Republike Srpske, a prije svega institucije grada Prijedora, aktivirati i oformiti grupu stručnjaka koja bi ispitala sva dešavanja u Prijedoru i jednom za svagda stavila tačku na ovo pitanje.

Izvor: FRONTAL

Vezane vijesti:

Dan bijelih trakavica: Šuti ako se ne slažeš (da lažeš …

,,Dan bijelih traka“ u Banjoj Luci – kultura destrukcije i …

osuda postavljanja bijele trake na spomenik narodnom heroju