ĐURIĆ: FRANCETIĆEVI ZLOČINI JOŠ NISU ISTRAŽENI

Vršilac dužnosti direktora Muzeja žrtava genocida iz Beograda Veljko Đurić rekao je da zločini koje je počinila ustaška legija Jure Francetića još nisu istraženi.

Đurić je na sinoćnoj tribini pod nazivom „Da se ne zaboravi Srebrenica, juni 1943“ rekao da postoji mnogo dokumenata koji su dostupni i, što je za nauku interesantnije, postoji još i nedostupnih dokumenata koji će, kada budu dostupni i kada se svi stručno obrade, dati odgovor na pitanje u čemu su korijeni zla koje su počinile Francetićeve pukovnije.

On je istakao da su neprecizni podaci o žrtvama koji se pominju u elaboratima koje je BiH sačinila 1947. godine o Francetićevim zločinima, kao i podaci koje je država Jugoslavija 1964. godine sačinila popisom žrtava Drugog svjetskog rata, među koje nisu uvrštene žrtve iz porodica čiji su članovi bili u vojskama suprotstavljenim partizanima.

Đurić je upozorio da se često pominju brojke o stradalima u ratovima, ali da je to nezahvalno jer su podaci neprovjereni i kada se uporede različiti izvori i dokumenti dođe se do potpuno drugačijih podataka o ciframa.

„Svjedočenja sudionika i očevidaca određenih istorijskih događaja su veoma pouzdana, ali kada su u pitanju brojevi nastradalih, ta svjedočenja ne mogu biti sigurni dokazi“, tvrdi Đurić i ističe da su Francetićevi legionari ubijali sve što je srpsko s namjerom da etnički od Srba očiste prostor BiH do Drine.

Prema Đurićevim riječima, istraživanje ovih tema bilo je nedopustivo u prošlom sitemu zbog politike „bratstva i jedinstva“, jer bi istina anulirala „zasluge“ mnogima koji su bili na vlasti.

„Tek kada je `zemlja progovorila` i kada je počelo ekshumiranje srpskih kostiju iz mnogih jama, počelo je ozbiljnije istraživanje zločina koje su ustaše počinile nad srpskim narodom u istočnoj Bosni“, rekao je Đurić i dodao da treba prikupiti ustaška, njemačaka, četnička i partizanska dokumenta da bi se potpuno istražila ova tema i korijeni Francetićevih zločina.

Književnik Momir Krsmanović je preživio ustaška klanja oko Rogatice i Višegrada 1941. i 1942. godine, kada su mu zaklani majka i brat.

On je cijeli život posvetio istraživanju i pisanju o ustaškim zločinima nad srpskim civilima u istočnoj Bosni i o tome je napisao dvadesetak knjiga sa dokumentima koje je prikupio od preživjelih.

Krsmanović posjeduje ogromnu dokumentaciju sa imenima nekoliko hiljada ubijenih srpskih civila u naletima ustaških legija na ovo područje koji su namjeravali da zagospodare prostorom do Drine i da ona bude granica takozvane Nezavisne Države Hrvatske.

„Imao sam devet godina 1941. godine kada smo pobjegli od ustaša u zbjeg u vrtače na Sjemeću između Rogatice i Višegrada. Tada su mi ubili majku i brata, a ja sam preživio skriven u smreki. U zbjegu je bilo srpsko stanovništvo iz nekoliko srpskih sela. Sve su ustaše pobile i samo rijetki su se uspjeli izvući iz obruča ili sakriti u smrekama i vrtačama“, prisjeća se Krsmanović.

On kaže da su ustaše-muslimani iz susjednih sela ubijali srpske civile i da je njegovu majku ubio komšija Osman Šišić sa kojim im je zemlja graničila.

Krsmanović dodaje da je zaklano mnogo žena, djece i staraca, te da su se nakon pokolja, svi preživjeli iz tog zbjega okupili u jednu kuću koja nije izgorjela.

Kaže da je htio tužiti tog Šišića koji mu je zaklao majku i brata, ali da Srpkinje koje su preživjele, a bile su očevici klanja, nisu smjele da svjedoče zbog prijetnji predstavnika tadašnje vlasti i režima.

Krsmanović kaže da je zabranjivano štampanje njegovih knjiga i da su generali JNA najviše osporavali to što je pisao, jer se to nije slagalo sa njihovim predstavljanjem istorijskih činjenica.

On je govorio o Francetićevim napadima i etničkom čišćenju istočne Bosne i pokoljima na Drini kod Skelana, Starom Brodu i Miloševićima kod Višegrada i o hiljadama zaklanih, ubijenih i u Drinu bačenih srpskih civila od Olova, Sokoca, Rogatice, Han Pijeska, Pala, Šekovića…

„Djevojke su se hvatale za kose i ruke i u grupama skakale u mutnu nabujalu Drinu da izbjegnu obeščašćivanje i klanje. I nakon rata, partizanske vlasti nastavile su progon srpskog naroda ovog kraja i poznato je da je u zeničkom zatvoru 1947. godine bilo 3.000 djevojaka i mlađih žena iz ovih krajeva“, iznio je podatak ovaj preživjeli svjedok tih zločina koji su ostavili duboke rane u njegovoj duši i cijeli život je posvetio istraživanju i dokazivanju istine o ustaškim zločinima nad srpskim narodom.

On tvrdi da su ustaše i domaći muslimani kao njihove sluge ubili više od 6.000 Srba 1942. godine prilikom Francetićeve ofanzive ka Drini.

O stradanju Srba u Srebrenici i Zalazju drugog i trećeg dana Trojčindana 1943. godine govorio je Miloš Nikolić, čiji je djed Jovo sa snajom i jednom petočlanom jevrejskom porodicom ubijen u svojoj kući prilikom tog napada.

Za ta dva dana ubijeno je više od 250 srpskih civila iz Srebrenice i okolnih sela, među kojima čak 45 članova porodice Rakić sa Zalazja.

Ova svjedočenja biće štampana u zborniku o stradanjima 2.262 srpskih civila Srebreničkog sreza, među kojima 430 djece, od Francetićevih i domaćih ustaša u Drugom svjetskom ratu, a za koje nikada niko nije odgovarao.

Prije početka večerašnje tribine prikazan je film o svjedočenjima preživjelih o pokolju u Starom Brodu i Miloševićima kod Višegrada 1942. godine.

Organizator tribine bili su Pravoslavna crkvena opština Srebrenica i Muzej žrtava genocida iz Beograda.

Izvor:

Vezane vijesti:

NADGROBNA PLOČA ZA ŽRTVE USTAŠKIH ZLOČINA – Jadovno …

Zalazje- srpske žrtve niko ne primjećuje – Jadovno 1941.

Zločin u Starom Brodu – Pokolj 6000 Srba na Drini 1942 …