Djeca iz Divosela u koncentracionim logorima NDH – slike koje nikada na blijede

Na ubogom panju moga zavičaja, Ne čuje se pjesma veselja i žetve.[1]

Divoselo, srpsko selo u opštini Gospić ušlo je u istoriju kao najveće stratište  i  grobnica  srpskog  naroda  05.augusta 1941. godine.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 8. septembra 2018. godine.

„Ni na jednom stratištu u Lici, pa ni jednog datuma u toku 2.svjetskog rata nije palo toliko žrtava kao u Divoselu 5. augusta 1941.godine. I ne samo po broju žrtava,  nego i bestijalnosti i zločinačkoj  strasti  kakvom  je  počinjen“.[2]

Danas, 70 godina poslije, tragajući po spaljenim ognjištima za onima koji su nekada živjeli u Divoselu, ne nailazi se na preživjele, niti ima koga da kaže nešto o ovom selu, koje danas izgleda avetno i liči na muzej genocida na otvorenom.

Poslije pokolja srpskog naroda u Divoselu, opština Gospić, 05.augusta 1941.godine, gdje je u samo nekoliko dana na svirep način ubijeno, zaklano, obješeno i spaljeno 907 mještana ovog sela, od kolijevke do staračkog štapa /ukupno ubijenih u ratu od 1941 – 1945.godine u Divoselu 1307 mještana ili 60, 39%, od toga 384 djece od kolijevke do 15 godina života/, ustaše su počele detaljno pretraživanje Velebita, pronalazile sakrivene i izbezumljene porodice u grmlju, vododerinama, likvidirale ih, a neki su „imali  sreću“ da  završe  u koncentracionim  logorima  u  NDH.

Potresne su istine i sjećanja troje divoselske djece koja su prošla kroz ove kazamate, preživjeli sve golgote konclogora monstrum države,  kao i  kazivanja nekoliko odraslih  Divoseljana… Nezavisna država Hrvatska bila je jedina država na svijetu koja je imala koncentracione logore za malu djecu /čitaj srpsku djecu/. /Gospić, Jaska, Jastrebarsko, Travnik, sistem Jasenovac – Gradiška, Gornja Rijeka kod Križevaca,  Danica,  Loborgrad  kod Zlatara/.

Najčitaniji zagrebački dnevni list Vjesnik „stidljivo“ je objavio 1945.godine slijedeći tekst:

„Djeca su bila izložena sigurnoj smrti. Slabo obučena i još slabije hranjena, djeca su ličila na prave žive leševe i kosturčiće. Podvrgavana su svim mogućim mukama i patnjama. Ako bi se neko od izgladnjelih usudio da uzme „ukrade“ jednu jabuku, časne sestre bi ga strašno izudarale, a ono dete koje je pokušalo da beži, odmah je ubijeno. Ona dečica koja su po mišljenju milosrdnih časnih sestara bila neposlušna, jedna od njih izvodila ih je iza  logorske  štale  i  tamo  krampom  ubijala“.[3]

Strahote ovoga pakla preživjeli su Milan Počuča /dijete sa navršene dvije godine života/, njegova sestra Ljubica /4 godine života/, kumče  Olgica Jerković  /dvije  godine života/…

Milan  Počuča, dipl. pravnik, koji je kao dijete preživio pakao 8 ustaških koncentracionih logora, i igrom sudbine ostao na životu, osvrće  se  gnevno na vrijeme provedeno u „paklu”ustaških  logora  smrti i  iznosi  svoja  stravična  sjećanja:

               „Ja, moja sestra /Ljubica/ i naša majka Jela /otac Božo ubijen 1941.godine u Divoselu/ preživljavamo pokolj u Kruškovačama u ljeto 1941.godine /Divoselo, opština Gospić/, a osamsto dvadeset četiri lica, na istoj poljani, istog dana tu „sreću“ nisu imali. Mala je bila vjerovatnoća  da će neko preživjeti sav taj pakao, gdje su krvnici bili neumoljivi i temeljiti u hvatanju nemoćnih i ranjenih, da bi ih, neki dan potom, u posebnom krvavom piru i ritualu poslije „obrade“ kamom i maljem, bacili u Jarčju jamu na  Olanku  u podnožju Velebita.

Šta je i ko  pleo puteve, da po „isporuci“ u ustaški stan za nas ne bude mjesta u Gospićkoj kaznionici, odakle su vodili putevi bez povratka ka Slanom i Jadovnom i njegovoj „Šaranovoj“ i drugim bezimenim jamama, već nas ubace među ostale, na rijetko, ili skoro nepominjano „Maksimovića imanje“, ili „Ovčara“ u Budačkoj ulici u Gospiću. Iako smo već bili na stratištu Jadovno, ipak smo nekom igrom sudbine, utrpani u kamione da bi završili na Slanom. Koji slučaj sudbine i okolnosti je bio da budemo utovareni u zadnji kamion, i da se on na Baškim Oštarijama pokvari /Velebit/, da se stekne vremenska okolnost, da naiđu Italijani i narede vraćanje, a da potom ne budemo vraćeni na polazište, već nastavimo putešestvije: Jaska, Jastrebarsko, Kruščica, Danica, Gradiška, Gornja Rijeka kod Križevaca – Lobor /ili Loborgrad/.I najneobavještenijima značenje i smisao ovih imena su jasni: logori – područni ili glavni, sabirni ili prolazni – svejedno, mada i mnoga imena i upućenima su enigma, ali su nažalost realno – bila neke od smrtnih i stanica mučenja.Čudesnim okolnostima, a posebno zahvaljujući plemenitom i humanitarnom djelovanju dr Diane Budisavljević, alias Marije Budisavljević, oslobođeni smo i transportovani za Beograd aprila 1942.godine.

Ono što su izdržali ljudi, žene i slabašna djeca, životinje najvjerovatnije – ne bi. Gledati nož na nečijem vratu ili fotografiju o tome, ili vidjeti mržnju u očima, osjetiti dah krvnika i oštricu na vratu – budi različit intenzitet emocija i proživljavanja i skoro ga je nemoguće riječima dočarati“.[4]

                  O mučilištima u koncentracionim logorima kroz koje su prošle sestre Milica i Marija Vujnović iz Divosela, nakon kratkog zadržavanja u sabirnom logoru u Gospiću, slijede potresne izjave: „U Gospiću smo ostale u zatvoru do kraja augusta 1941.godine. Zatim je počelo prebacivanje iz logora u logor sve do 1943.godine, kada će biti i kraj našeg robovanja. Bez hrane, odeće, vode i ležaja, susreta s ljudima, uz mučenje, gladovanje, smrzavanje, u nama je raslo posle svega toga i neverovatno saznanje da čovek može sve da izdrži.

Za tri godine promenile smo pet koncentracionih logora, pet ustaških režima, nebrojena mučenja, ponižavanja, maltretiranja, šikaniranja, blaćenja čoveka i srozavanje njegovog ponosa do blata. To je naših pet života u pet ustaških koncentracionih logora.

Godine 1943. bile smo u logoru Lobor kod Zlatara. Taj logor je tada posetila delegacija Crvenog krsta, u kojoj je bio ustaški ministar Mile Budak i doktorka Budisavljević, čije ime nisam tada saznala. To je bila mlađa prečanka, elegantna, visoka, ali nejasnih namera koja se interesovala za logor u kome su bili Srbi.Po izvršenom pregledu je rekla da će tražiti i raditi na tome da zatvorenice iziđu iz logora, ali da ne idu u svoj kraj, nego u Srbiju, pošto su Srpkinje.Kratko vreme posle ove delegacije Crvenog krsta, strpali su nas u kamione i dovezli u Zagreb.U Beograd smo stigli u stočnim vagonima. Naše roditelje Nikolu i Anicu, brata Paju i Jandru su ubili 1941.godine u Divoselu, a brat od strica Vujnović Maksima Marko deportovan je iz Gospićkog zatvora u Jasenovac, gdje je pogubljen 15.juna1942.godine“. [5]

Prema zločinima koji su rađeni  nad ovim nedužnim narodom, koje su činile hrvatske ustaše 1941. godine i sam Gebels bi im pozavidio. U  ovim selima je mračna strana ljudske istorije ispisala svoje najstrašnije stranice.

U „pročešljavanju“  Velebita u vrijeme pokolja u Divoselu 05.augusta 1941.godine, ustaše su sakupile oko stotinjak Divoseljana /ostatak nezaklanog naroda, koji je pronađen  sakriven po šumarcima i vododerinama/, uglavnom žena i djece i poveli ih na „put spasa“ na Alanak. Jeziva sjećanja iz ovoga pakla ispričala su desetorica preživjelih, koji su se uspjeli izvući iz Jarčje jame i preživjeti ovaj zločin, kako bi živima i istoriji  „ostavili“ istinu o paklu i mučilištu Jarčje jame i pokolja u Kruškovačama. U Jarčju jamu na Alanku bačeno je 75 Divoseljana, 45 starijih žena i muškaraca  i  30 djece.

Pred ispovijestima i potresnim pričama ovih nesrećnih ljudi, što su se uspjeli izvući iz ovog mučilišta, mukama što su preživjeli i vidjeli, blijede slike Danteovog pakla. Majka Marija  je davno umrla  /1997./, ostala su tužna sjećanja, ostalo je pusto Divoselo etnički očišćeno, bez naroda i znakova života, ostalo je tužno sjećanje i ispovijest jedne hrabre žene, jednog velikog čovjeka, sjećanje na jedno vrijeme koje je bilo i prošlo…

Dio kazivanja Marije Počuče /čije je troje male djece zauvijek ostalo u Jarčjoj  jami  na Velebitu/  prenosim autentično:

„Tako formiraše grupu za klanje. Pred nama su bljeskali noževi, pravi koljački.

Krenuše prve žrtve. Svuda uokolo ustaša do ustaše. Njih dvojica zgrabiše prvu ženu, a druga dvojica drugu. Dva su čekala na rubu jame igrajući se dugačkim koljačkim noževima. Privedoše jadnu ženu. Dvojica je pregnuše, treći zasuka rukave i zabi nož duboko u leđa žene. Ona jauknu.Ustaša istegnu krvavi nož i nastavi tako još pet, šest puta.Ona dvojica je odgurnuše i ona se skotrlja niz liticu u ždrijelo jame. Odzvanjali su tupi udarci tijela koje je nastajalo u bezdanoj provaliji. Niz dugačku oštricu noža sijevale su guste kapi krvi. Zamračilo mi se. Privlačim svoje troje djece bliže sebi. Čvrsto ih stežem, a niz lice cure suze. Plakala su i djeca. Davi me u grudima, steže u vratu. Djeca vrište:  „Mama, mama“. „Bože pomozi“, otimao se vapaj. I mali Branko je plakao. Iako je svega nekoliko mjeseci kroz plač je slagao svoje prve izgovorene slogove u riječ  ma-ma. Činilo mi se da zemlja ispod mene propada.

Zgrabi me ustaša. Jedan pa drugi. Teško sam se odvajala od zemlje na kojoj sam sjedila.Vuku me. Noge slabe i drhtave pa klecaju. Padaju.U naramku mi mali Branko, a Milka i Dušanka drže se mojih skuta. Drhtavim rukama stežem svoju djecu. Ne dam ih. Milka vrisnu. Za njom i Dušanka.Ustaša udara nogom jednu pa drugu. Teška ustaška čizma udarala je iznemoglu djecu i odbacivala ih kao fudbalsku loptu. Pred nama koljači. Svoje omiljene alatke prebacuju iz ruke u ruku i poigravajući se nestrpljivo  očekuju novu žrtvu. Čekaju svojom oštricom moju nejač: Milku, Dušanku i u naramku mi maloga Branka. Opiremo se. Čupamo se iz oštrih kandža najkrvavijih zvijeri, ali se iščupati ne mogosmo. Plačemo. Strašno je. Dječji plač prolomio se u ovim teškim kandžama u vrisak i utopio se u kamenim liticama sumornoga Velebita. Sunce se sakrilo, skamenilo se od užasa i ne grije više. Iz dubine bezdanoga ždrijela drhte jecaji. Pred nama jama. Smrt.

Branko vrisnu. Grčevitim stiskom snažne šape zgrabi ga ustaša i istrgnu iz mog drhtavog zagrljaja. Iz grudi mi se izvi krik bola. Branka mi oteše. Ustaška nožina zabi  se u stomačić petomjesečnog djeteta. Bez imalo sustezanja izvi ustaša nožinu s nabodenim djetetom visoko u vazduh i tresnu o liticu.Razbi dijete. Ni trepnuo nije. Skotrlja se moj Branko niz ždrijelo Jarčje jame i nestade u dubini njene provalije. Na kamenoj litici ostade ostade još jedna fleka krvi. Opet mi se zamrači pred očima, ali osjećam Milku i Dušanku. Vučem ih k sebi. Niz rukave koljača curi krv. Krv moga Branka. Zgrabiše Dušanku pa Milku. Čujem vrisak jedne pa druge. Urlik se provali. Ote se iz mojih slomljenih grudi. Oštar ubod zabode se u moja leđa, zatim drugi, treći…sedmi. Nakon sedmog uboda otisnuše me krvavim tragom moje zaklane nejači.

U jami sam. Jama smrti. Dočekale su me na brklje nabodene žrtve. Ustavila sam se na jednoj kosoj litici i na narodu koji je stenjao u mukama. Pala sam u sjedeći položaj, leđima naslonjena na stijenu. Noge su mi do koljena propale kroz narod. Pogled mi okrenut ravno ka ustašama. Nisam izgubila svijest. Sjedila sam kao da se odmaram poslije nekog teškog posla. Rane ne bole, tuge nema, straha nema, a živa sam.Sjedim i gledam krvava zlodjela razjarenih koljača. Pogledom prebirem po narodu. Tražim i svoje. Milku, Dušanku,  maloga Branka, gledam za svekrvu. Nema ih. Ne vidim ih. Unutra veliki jauk. Vidjela sam pokojnu Jekicu. Brklje joj uhvatile noge  i ona je visila glavom okrenutom prema dolje. Vikala je :  „Vucite me, vucite me“. Tu su i tri curice Sare Milana Šimina.Sjede. Uhvaćene su im noge u brklje. Plaču i zapomažu: „Spasi nas, teta. Spasi nas, teta“. Cvile bespomoćna djeca i lamataju ručicama. Dečkić Nikše Markićeva skače po narodu i panično zove: „O mama, o mama. O tata. Spasite me“.

Jarčja jama na Olanku /ubijeno 30 djece iz Divosela/, nije jedino ni posljednje mučilište gdje su stradali mještani Divosela.To je samo jedna karika u lancu mučilišta: gospićki „Gericht“, Kruškovače, Jadovno /19 djece iz Divosela/, Slano, Šibuljina /24 djece iz Divosela/…, a svako mučilište ima svoju „fizionomiju i specifičnost“, zavisno od toga kakva su sredstva i torture primjenjivani  u  novostvorenoj NDH.

Pored ovih jezivih mučilišta, mi smo u Divoselu u XX vijeku svjedoci spaljivanja živih ljudi i djece /10 djece iz Divosela/ i primjenjivanja takvih divljačkih metoda koje po svojoj okrutnosti i načinu izvođenja daleko premašuju torture i šikaniranja  poznate  španjolske  inkvizicije…

U  Gospiću  su  obješena  33 mještana Divosela, od toga 13 djece. To su bile jezive i stravične slike NDH.

Prema kazivanjima rijetkih preživjelih iz ovih mučilišta, o onome što su vidjeli i preživjeli, blijede slike Danteovog pakla…

Spomen-kosturnica u groblju palih boraca u Divoselu podignuta 1959.godine. /Mještani Divosela sakupili su ostatke ubijenih, koje su vodene bujice izbacivale iz Jarčje jame na Alanku i 1959.godine prenijeli u spomen – kosturnicu u groblju palih boraca u Divoselu/.

Tekst na spomeniku:

„Kako treba čuvati slobodu

neka nas podsjećaju

ovih  65 nevinih žrtava

djece, žena i staraca

koje podivljale ustaše

baciše  u jamu na Olanku

06. VIII 1941. godine“.

Spomen – ploča je izrešetana rafalom sa 5 metaka 09.septembra 1993.godine prilikom hrvatske vojne akcije na Divoselo. Tada su se unuci onih, koji su počinili zločin u Jarčjoj jami na Alanku /Olanku/ svetili ponovo mrtvima iz ovog gubilišta, nastavljajući  „slavnu tradiciju“ svojih predaka.

Poslije 2.svjetskog rata postojala je Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina na tlu Jugoslavije u 2.svjetskom ratu. I ta Komisija je do 1948.godine  prikupila značajna dokumenta o zločinima i zločincima.Međutim, državni organi Titove Jugoslavije  donose odluku o prestanku rada  Komisije za utvrđivanje ratnih zločina, a svi dokumenti o zločinima i zločincima bili su proglašeni za državnu tajnu.

Danas, 75 godina kasnije Divoselo je pusto. Nema više kolijevke ni dječjeg plača. Sve je etnički očišćeno,započeto u Drugom svjetskom ratu 1941.godine, a dovršeno u građanskom ratu 1991 – 1995.godine. Svi istorijski i kulturni spomenici su porušeni, stambeni i gospodarski objekti, uništena infrastruktura, groblja oskrnavljena, nema tragova života… Sve je pusto, sve ruševina do ruševine… Kada čovjek dođe u ovo selo, koje je nekada imalo 3.000 stanovnika, ima osjećaj da je došao u prostor u kome je vrijeme već odavno stalo.U selo više ne stižu pisma. Niti ih ko šalje, niti ih ima ko da primi. Prošlost se ne može mijenjati, ali se iz nje može naučiti. Ostala su tužna sjećanja na jedno vrijeme, koje je bilo i prošlo i  koje nažalost,  još  uvijek traje…

_______________________

[1] Aleksa Šantić: Pjesme, 1931.str. 28.

[2] Gojko Vezmar: Ustaško – okupatorski zločini u Lici 1941 – 1945.g. str. 170.

[3] Vjesnik, Zagreb 24 – 26. XII 1945.godine.

[4] Milan Počuča Divoseljački: Most u vremenu; Tragovi i dokazi, Novi Sad, 2009, str. 173 – 174.

[5] Dane Rajčević:Monografija Divosela 1527 – 1945, Ličke novine , Gospić, 1990. str. 138 – 139.

Mile Rajčević, prof.

Beograd

Izvor: UDRUŽENjE GOSPIĆANA NIKOLA TESLA

Vezane vijesti:

Zločin nad Srbima iz sela Krš bacanjem u jamu „Nezdravka“ u …

Spisak srpskih žrtava rata na području opštine Gospić u …

Učenički rad o ustaškom dječjem logoru u Sisku nazvao …

Sandra Blagić: Djeca su bila samo broj bez imena i prezimena …

Spisak pobijene dece u logoru Jasenovac | Jadovno 1941.