Dimitrije Ruvarac: „EVO, ŠTA STE NAM KRIVI!“

Ovu vrednu knjigu poklanjamo javnosti zahvaljujući dobroti gospodina Zlatomira Lazića, direktora izdavačke kuće „Gambit“ iz Jagodine.

AKTUELNOST DELA DIMITRIJA RUVARCA „EVO, ŠTA STE NAM KRIVI!“

Predgovor: Vasilije Đ. Krestić
Od šezdesetih godina XIX veka, kada je posle sloma apsolutizma započeo parlamentarni život u Monarhiji Habsburga, odnosi između Hrvata i Srba počeli su se zatezati i remetiti. Osnovni uzrok sukoba bio je taj što su sve hrvatske političke stranke svoju politiku temeljile na hrvatskom državnom i istorijskom pravu i što su na osnovu tog prava želele da stvore veliku i etnički čistu hrvatsku državu. Uzore za takvu nacionalnu politiku imali su u Mađarskoj. Poput Mađara, Hrvati su prihvatili instituciju hrvatskog „političkog“ ili „diplomatičkog“ naroda. Pomoću te institucije Srbe je trebalo učiniti Hrvatima, trebalo ih je asimilovati. Polazna osnova hrvatske politike, koju je podrazumevala ustanova hrvatskog „političkog“ naroda, bila je da su svi stanovnici Hrvatske, bez obzira na nacionalnu i versku pripadnost, u političkom smislu Hrvati.

PROČITAJTE KNjIGU.

Da bi ostvarili postavljeni nacionalni cilj, da bi Srbe pretopili u Hrvate i da bi stvorili veliku i etnički čistu hrvatsku državu, Hrvati su primenjivali sva, često i brutalna sredstva. Pritisak na Srbe iz godine u godinu je povećavan, a dostigao je vrhunac 1894, kada su se, dve najjače hrvatske opozicione stranke, Stranka prava i Neodvisna narodna stranka, tzv. obzoraši, sporazumeli i kada su prihvatili zajednički program.

Nesporazumi, sporovi i sukobi Hrvata i Srba polako su zahvatali sve oblasti života. Iz politike uvlačili su se u nauku i publicistiku, trujući čitav javni život i remeteći međusobne odnose do granica jedva snošljive tolerancije. Kada su uzajamne optužbe, obezvređivanja, vređanja i svakovrsna prepucavanja dostigla tačku usijanja, zagrebački Obzor, list Neodvisne narodne stranke, iza koje je svojim autoritetom stajao đakovački biskup Josip Juraj Štrosmajer, u jednoj polemici sa novosadskom Zastavom, koja je bila glasilo Srpske narodne radikalne stranke, tražio je da Srbi kažu šta su im Hrvati krivi.

Istupivši sa takvim zahtevom, Obzor je napisao da želi da zna uzroka „tužaljci srpskih novina radi velikih uvreda, progona i nepravdi, što ih Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji od Hrvata trpiti moraju, i šta je upravo ono, na što se Srbi tuže, pa ako su te tužbe opravdane, da krivnju popravimo, te da se s braćom u korist zajedničkih interesa izmirimo i tako zajedničkim silama u ljubavi i slozi na boljku zajedničke nam hrvatske domovine poradimo…“ Uz ovaj poziv upućen Srbima, Obzor je dodao: „… iskreno da kažemo, mi još ni danas ne znamo, šta je baš ono, čime Srbi u svojoj duši opravdavaju mržnju i antagonizam proti Hrvatima, osim ako nas mrze za to, što nismo Srbi“.

Ovaj, ovako sročen poziv, prividno naivan i bezazlen, pritvorno dobronameran, a stvarno perfidan i izazovan, nije mogao niti smeo ostati bez odziva. On je provocirao Dimitrija Ruvarca, tada paroha zemunskog, da načini temeljan odgovor. Pored toga što se Ruvarac u to vreme bavio pisanjem istorijskih tekstova, često se pojavljivao u štampi sa raznolikim člancima iz oblasti aktuelnog društvenog, partijsko-političkog, crkveno-školskog i kulturnog sadržaja. Bujnog temperamenta, Dimitrije je, kao i brat mu Ilarion, bio vatreni i žestoki polemičar. Pisao je bez uvijanja i bez obzira na to da li će se ono o čemu piše nekome dopasti ili ne.

Nikad se nije obazirao na javno mnenje već je imao potrebu svakome da kaže istinu. Mnogi stupci ondašnjih srpskih novina i časopisa bili su popunjeni polemičkim člancima prote Ruvarca. U skladu sa svojom polemičkom prirodom, Ruvarac je odlučio da i odgovor Obzoru napiše u vidu polemike. Baš zato što je bio iskreni prijatelj sloge sa Hrvatima, što je želeo da doprinese pomirenju, smatrao je da Hrvatima, bez uvijanja, treba reći istinu. Službujući u Zemunu, Dimitrije je u to vreme radio za mesni list Novo vreme, čiji vlasnik i izdavač je bio Sima Pajić. Te novine konzervativnog smera, bliske patrijarhu Georgiju Brankoviću, veoma kritične prema srpskoj opoziciji, imale su kod znatnog broja čitalaca određeni ugled i uticaj. Ruvarac je svoje odgovore Obzoru najpre objavio u nastavcima tokom 1894. godine u Novom vremenu. Odlučio je da odgovor Obzoru sastavi u vidu inventara svih ogrešenja, koja su Hrvati učinili i koja čine Srbima.

PROČITAJTE KNjIGU.

Štampajući odgovore u nastavcima, Ruvarac je od samog početka želeo da članke iz Novog vremena preštampa i objavi ih posebno, u vidu brošure, kako se to, u ono vreme, često radilo. U tom smislu obznanio je i poziv za pretplatu, smatrajući da brošura neće imati više od pet do šest štamparskih tabaka. Međutim, kada je serija novinskih članaka prestala da izlazi, Ruvarac je odustao od običnog preštampavanja. Rešio je da prvobitne tekstove dopuni i proširi novim podacima pa da ih tek onda objavi u knjizi.

Knjiga se pojavila februara 1895. na, bez malo, punih devet štamparskih tabaka. Ona je rezultat rada od svega nekoliko meseci, što je osobito svedočanstvo o neiscrpnoj radnoj energiji Dimitrija Ruvarca, ali i njegovih širokih znanja i zadivljujuće obaveštenosti o temi kojoj je knjiga posvećena.

Zbog toga što je Obzor zahtevao od Srba da javno iznesu šta su im Hrvati krivi, Ruvarac je knjigu posvetio Obzoru. Međutim, Obzor nije na nju nikada odgovorio, već je, kako je zabeležio Branik, list Srpske narodno liberalne stranke iz Ugarske, iskreni zagovornik sloge i saradnje Srba i Hrvata, „u mesto odgovora viclovao, nazivajući protu Ruvarca ’pabirčarem“.

U srpskoj sredini Ruvarčeva knjiga toplo je pozdravljena. U časopisu Srpski pregled, čiji je urednik bio dr Ljubomir Nedić, prikaz je potpisan inicijalima St. S. Po svoj prilici reč je o Stevanu Sremcu, čija Ivkova slava je u istom časopisu izlazila u nastavcima. Među saradnicima Srpskog pregleda jedini je Stevan Sremac mogao biti označen sa St. S.

O Ruvarčevoj knjizi Sremac je napisao: „Dok smo se mi Srbi pošteno držali one izreke Brat je mio, koje vere bio, dotle su Hrvati, naša ’braća‘ druge vere, ili bolje reći, nikakve vere, radila na našu štetu, i mi, hvala Bogu, jedva jednom dođosmo do te žalosne istine da nam taj naš ’brat‘ ipak najdublje kopa oko i da je od domaćeg tata teško sačuvati svoje. Ćutati i gledati kako i dalje ’brat Hrvat‘ razvlači ono što je naše, i samo naše, i bedi nas još da se mi njegovim perjem kitimo (još gore, dakle, nego ona svraka iz basne koja se tuđim perjem kitila) – tu ćutati i ne davati glasa bilo bi ne bratski nego nazarenski.

Zato je ustao naš poštovani protojerej D. Ruvarac da prekine s tim našim političkim nazarenstvom koje već toliko godina gleda šta to ’braća‘ naša rade, i samo viče: ’vidi Bog‘, – da pokaže toj ’braći‘ da i ako smo mi ’braća‘ da nam kese nisu sestre, nego svakom svoje. Mi smo još jako zahvalni D. Ruvarcu što se potrudio i svojim perom ispričao sve prilike od Četrdeset Osme na ovamo, u kojima smo mi Srbi bili iskrena braća prema njima, a oni čas servilni čas naduveni prema nama, – kako im je kad trebalo, i sve tom, što kažu, aktima i faktima dokazao.“

I novosadska Zastava obavestila je čitaoce o pojavi Ruvarčeve knjige Evo, šta ste nam krivi! Zanimljivo je što je taj u svemu afirmativan i razuđen prikaz potpisao Sremac. Međutim, da li je i u ovom slučaju reč o Stevanu Sremcu, ili o nekom piscu rođenom u Sremu, teško je utvrditi. U svakom slučaju radi se o veoma pismenom i obaveštenom recenzentu. On je pohvalio naučnu akribiju Dimitrija Ruvarca. Istakao je njegovu darovitost i naglasio da je dao odgovore „na sva podla i nepoštena izazivanja i napadanja ’korenitih Hrvata“. Stoga je preporučio knjigu, smatrajući da svaki pismeni Srbin treba da je pročita i „dobro prouči“, „jer će mu se pogled na naše prilike raširiti, doznaće mnoge, i na žalost premnoge, napadaje puni[h] podlosti i nepoštenja, i s kakvim gadnim imenima nas Srbe, u njihovim spisima (što ih sad ima kao pečuraka posle kiše), kad nas spomenu, grde i tvrde da i nema Srba u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. Kad bi pobirao sve, što su i kako su nas svuda i uvek grdili, bila bi lepa kita smrdljiva cveća ’korenitih Hrvata‘!

Sve što je u Srba dobro, visoko i lepo, to su Srbi ukrali i oteli od Hrvata.“ Dalje je Sremac napisao: „… u ovoj ćeš brošuri, dragi čitaoče, silne primere i dokaze naći, i čitati, kako su neki pošteni Hrvati o nama mislili i pisali – simpatično i bratski. Ali na žalost naći ćeš više nebratskih misli u duhu gadnih namera, kao n. pr. da ostavimo našu lepu pradedovsku veru, i da se pounijatimo i postanemo Hrvati…“ Hrvatima je Sremac poručio: „Vi u vašoj gadnoj zanešenosti sve bi nešto hteli, naravno na račun drugih plemena, koja bi vi rado sebi potčinili, a ne znate ni sobom vladati…“ Visoko vrednujući rad prote Ruvarca, recenzent njegove knjige nije štedeo komplimente i na jednom mestu izrazio ih je rečima: „… Čitao sam, hvala Bogu dosta: raznih, lepih, duhovitih i vrlo dobro… i davno pisanih knjiga i brošura, ali moram rado priznati, da i ovako što, što se našeg naroda tiče, nisam čitao, a valjda i neću skoro čitati.

PROČITAJTE KNjIGU.

Tu su silni dokazi, to sve njine rođene reči iz njinih knjiga i spisa, vrlo retki i nepristupačni svakome – iskupljeni, koji sve dokazuju, o čemu je govor. Citati su zaista valjani, jer nam pred oči stavljaju tu našu veliku nesreću; zaista je nesreća, da pametan i obrazovan čovek može, zbog vere svog bližnjeg omrznuti tako, da napadaji nisu polemički, no zaista divljački ili piljarski!“ Završni stav i zaključna misao recenzenta Sremca glasi: „Ko me je razumeo, neće se kajati, a ko me posluša i knjigu pročita i dosta zapamti, biće mi za celo zahvalan, jer će uživati, kako je pisac tu utuknutu četu i gad, od naroda svoga temeljito i dostojanstveno odbio i razagnao, da će svaki Srbin posvedočiti i dokazati moći, kad sve prouči ko su i kakva su to jednokrvna braća, koji, kad su tuđe prišipetlje – pevaju da žele svima Srbima ’štrik o vrat‘. O Bože, opameti te zabludele Hrvate! No ne sumnjam i verujem da ima, mora biti mudrih i poštenih Hrvata, kao što ih je i dosele bilo, koji spram Srba nisu tako raspoloženi, kao neki preterani i usijani ludovi, i da sigurno kao i mi iskren sporazum i zajedničko delanje, za bolju budućnost toplo žele!“

Povodom Ruvarčeve knjige Novo vreme objavilo je redakcijski tekst. U njemu je rečeno da prota „u najživljoj boji predočuje svekoliku besmislenu borbu, koju su ’Obzoraši‘, ’Pravaši‘ i njihovi privrženici poveli protiv Srpstva“. Autentičnim istorijskim podacima, koje je pažljivo prikupio, prota je, po oceni Novog vremena, „skinuo koprenu sa zgrade Velikohrvatstva i srestva, kojima se ono služi u borbi protiv nas, te nam se obzoraška i pravaška taktika pokazuje u svoj nagosti svojoj“. Ruvarčeva knjiga „je moralni utuk za pobornike velikohrvatskih ideja“. Zbog svega toga, redakcija Novog vremena je smatrala da delo Evo, šta ste nam krivi! „treba svaka srpska kuća da ima i čuva ga kao evanćelje, pa čim se ko od Velikohrvata drzne kidisati na istoriju i istinu, a njega tim delom po usti, pa će zamuknuti“. „Ne smemo ni pretpostaviti“, – veli Novo vreme – „da će Srbin biti nemaran, jer inače nemojmo nikoga drugog kriviti, nego priklonimo glave i recimo ’Propast tvoja od tebe Izrailju.“ Novo vreme završilo je tekst sledećim apelom: „Poteci brate Srbine, poteci inteligencijo, ti koja treba narodu da prednjačiš, ti koja tvrdiš, da si rodoljubna, ti koju narod gleda kao u budnog čuvara svog nacionalnog individualizma. – Ti sad imaš reč!“

U Braniku, listu kojem je smer davao učeni i u političkom pogledu mudri, taktični, u svemu umereni i odmereni Mihailo Polit-Desančić najpre je objavljen književni oglas, kojim je najavljena Ruvarčeva knjiga. Potom se, mesec dana kasnije, osvrnuo na knjigu Evo, šta ste nam krivi!, poznati srpski političar, baron Jovan Živković, koji je jedno vreme, kao istaknuti unionista, zauzimao položaj predstojnika za unutrašnje poslove Hrvatske i Slavonije. Učinio je to usput, u članku koji je objavljen u nastavcima sa namerom da iznese više konkretnih i autentičnih pojedinosti o tome zašto je došlo do razmirice između Hrvata i Srba i ko za to snosi odgovornost. Živković je smatrao da je Ruvarac „vrlo dobro učinio, što je, ’u njegovoj‘ vrlo poučnoj knjižici Evo, šta ste nam krivi! sakupio i kao jednu celinu na svet izdao sve one podatke od 1848. godine na ovamo, koji nam pokazuju i čudnovato rasvetljavaju postupak i ponašanje braće Hrvata prema nama Srbima kroz ceo taj niz od četrdeset i više godina!“

Posle Živkovića, Ruvarčevu knjigu pozitivno je ocenio u Braniku i dr Branislav Stanojević, po obrazovanju pravnik, a jedno vreme i urednik novosadskog liberalskog lista.

To su samo neke od izašlih recenzija o Ruvarčevoj knjizi, koje smo naveli kao ilustraciju. Daleko bi nas odvelo da prikazujemo sve, stoga što je njih mnogo, jer gotovo da nijedan značajniji srpski list onog vremena nije propustio da zabeleži njenu pojavu.

PROČITAJTE KNjIGU.
Knjigu Evo, šta ste nam krivi! Ruvarac je podelio u sedam odeljaka, koji čine zasebne tematske celine. U njima je prota ređao optužbu za optužbom, dokaz za dokazom, podatak za podatkom. Na prvo mesto, kao krivicu zbog koje su poremećeni odnosi sa Srbima, Ruvarac je naveo to što hrvatska štampa, hrvatski političari i naučnici, u izdanjima koje izdaje Matica hrvatska, Jugoslavenska akademija, Jeronimovo društvo, ali i drugi izdavači, uporno i smišljeno, na sve strane pišu i govore da u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, pa i u Bosni i Hercegovini, nema Srba, da u tim zemljama žive samo Hrvati i da su sve to čiste hrvatske zemlje. Ovu tvrdnju Ruvarac je potkrepio brojnim i uverljivim dokazima. Iz raznih tekstova programsko-političkog sadržaja, iz knjiga i studija istaknutih hrvatskih naučnika, kao što su Armin Pavić, Vjekoslav Klaić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Franjo Rački, zatim iz novinskih članaka raznih listova, časopisa i onovremenih brošura, Ruvarac je pokupio dokaze i u opširnim izvodima ih citirao i komentarisao. Tako je činio iz odeljka u odeljak pa njegova knjiga, Evo, šta ste nam krivi!, predstavlja pravu antologiju dokaza o razlozima sukoba Hrvata sa Srbima i o tome ko je kriv, ko izaziva sukobe.

Ne priznajući postojanje Srba na zemljama na kojima se, navodno, „protezalo hrvatsko državno pravo“, Hrvati su, kako je pokazao Ruvarac, bezobzirno svojatali tuđe teritorije, krivotvorili istoriju, otimali srpske narodne pesme i srpski jezik, najpre ilirizmom, a posle jugoslavizmom pokušali Srbe da pretvore u Hrvate. Kad im to nije pošlo za rukom, onda vi Hrvati, napisao je Ruvarac, „… udariste u ’hrvatstvo‘, te objaviste na sve četir strane sveta, da je u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, sam „zgoljni“ Hrvat, i da u tim zemljama nema Srbalja ni srpskog naroda, i da je jezik, kojim i mi Srbi u pomenutim zemljama govorimo i pišemo, hrvatski jezik“. Na kraju prvog odeljka svoje knjige Ruvarac je poručio Hrvatima: „Ako ste dakle sebi dobra radi Vi pre svega ne vređajte srpski narod i otvoreno priznajte srpski narod, živeći u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, za narod, i tek kad to uradite, može biti ljubavi i sloge između srpskog i hrvatskog naroda, a bez toga nikako!“ Imajući u vidu da su Hrvati mnogo puta Srbe prevarili, da su ih priznavali za narod kad su im bili potrebni, a poricali kad su im bili nepotrebni, Ruvarac je tražio, kao uslov za pomirenje da sve hrvatske političke stranke svečano priznaju Srbe za narod i da se uvek toga pridržavaju.

Na drugom mestu, kao uzrok zbog kojeg je dolazilo do nesporazuma između Hrvata i Srba, Ruvarac je naveo to što su „Hrvati, suviše veliki katolici“ i što im je „katolicizam, alfa i omega“ u politici. Već u prethodnom poglavlju prota je prebacio Hrvatima što su verski isključivi, što veru uzimaju za merilo narodnosti i što se iza mnogih nacionalno ekstremnih hrvatskih novina u većini slučajeva nalaze katolički fratri.

Kako je knjiga Evo, šta ste nam krivi! posvećena Obzoru, što znači Neodvisnoj narodnoj stranci, Ruvarac je u ovom odeljku o katolicizmu glavnu pažnju posvetio Štrosmajeru i Račkom, dvojici najuglednijih i najuticajnijih ličnosti iz tzv. Stranke obzoraša. Na osnovu članka Franje Račkog, Grčka crkva i narod bugarski, koji je objavljen u Zagrebu 1861. g. u Katoličkom listu, na temelju Štrosmajerove okružnice od 24. maja 1881, biskupovog pisma od 21. septembra 1888. upućenog papi Lavu XIII, i drugih njegovih izjava, Ruvarac je izveo zaključak da je njima jedan od osnovnih zadataka da, po mogućstvu, najpre Bugare i Ruse, a potom i Srbe „privedu u krilo rimokatoličke crkve“. Poput njih, i ostali hrvatski prvaci, kao što su: Š. Brešćenski, K. Vojinović, A. Jagatić su u proglasu na Hrvatske katolike objavljenom 1881, koji je potpisao i Rački, javno rekli da se Hrvati drže načela katoličke crkve: „jedinstvo crkve na stolici sv. Petra i štovanje narodnih osobina u granicama toga jedinstva.“

PROČITAJTE KNjIGU.

Ruvarac je tvrdio da se Štrosmajer drži devize Graeca fides, nulla fides (Pravoslavna vera nije nikakva vera) i da se njegov odnos i ljubav prema pravoslavnima osniva na tome: „da vjerom i crkvom jedni budemo (t. j. da priznamo starešinstvo papino), i da to jedinstvo kano zalog sreće naše i vremenite i vječne smatramo“, a uz to u isto vreme, poziva svoje verne: „da se skrušeno bogu pomole, prvo, za svetu majku crkvu i za svetu rimsku stolicu, da ju Bog od napasnika njenih oslobodi, i da narode sve u vjeri okriepi; one pako, koji se crkvi otuđiše (a pod tim podrazumeva i nas Srbe pravoslavne), opet u njeno materinsko krilo privede.“ Drugim rečima, napisao je Ruvarac, Štrosmajerova deviza je „sve za veru i domovinu, t. j. za katoličku veru i za veliku Hrvatsku“. Međutim, sasvim umesno i istorijski osnovano naglasio je Ruvarac, Srbi imaju dve svoje nezavisne države, a Hrvati nemaju ni jednu. Srbi žele svoje države da održe i da ih rašire, a Hrvati nastoje da se uz pomoć Austrije i njih dokopaju, žele da ostvare na Saboru Hrvatske 1861. javno izraženu misao, „oživotvorenje virtualne teritorije trojedne kraljevine“ u okvirima Habsburške monarhije. Kako su takva nastojanja Hrvata uperena protiv interesa srpskog naroda, prirodno je što između Srba i Hrvata „ne može biti prave ljubavi“, zaključio je Ruvarac.

U trećem odeljku knjige Ruvarac je hronološkim redosledom, počev od revolucionarnih dana 1848. pa nadalje, nanizao autentične dokaze o tome kako su se Hrvati, u teškim trenucima, kada im je bila neophodna srpska pomoć i podrška odnosili prema njima prijateljski, nazivali ih pravoslavnom braćom, rečima, zakonima i proklamacijama zauzimali se za njihova prava, a kada su opasnosti minule, sve što su dotle obećavali i činili, bezobzirno su zaboravljali i odbacivali. Više puta prevareni, iskorišćeni i zloupotrebljeni, Srbi su, po mišljenju Ruvarca, shvatili s kim imaju posla i stoga više neće da „vade kestenje iz vatre“ za račun Hrvata. Iz tih razloga, zbog dvoličnosti i nepostojanosti, prota je poručio Hrvatima da se više ne uzdaju u bilo kakvu pomoć Srba, koji će od sad sa Hrvatima da igraju „otvorenim kartama“.

PROČITAJTE KNjIGU

U četvrtom odeljku knjige Ruvarac je podrobno razmotrio pitanje ko je od koga preuzeo jezik kojim govore Srbi i Hrvati. Učinio je to stoga što su Hrvati uporno tvrdili i upinjali se da dokažu da Srbi govore jezikom kojeg su uzeli od Hrvata. To je još jedna uvreda koju su Hrvati naneli Srbima i tom neistinom remetili međusobne odnose. Da bi dokazao da su Hrvati jezik preuzeli od Srba i da nije obrnuto, Ruvarac je sabrao brojne podatke, posebno one sa hrvatske strane. O tome je napisao dokumentovanu i uverljivu studiju, koja ima trajnu naučnu vrednost. Kao krunski dokaz da su Hrvati preuzeli jezik kojim govore od Srba, Ruvarac je naveo izjavu Ljudevita Gaja, koji je taj jezik i uzeo za Danicu ilirsku i Novine. Gaj je u Danici, u broju 31. za 1846. godinu, između ostalog, napisao da „… sav sviet zna i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli; nu nama još niti izdaleka nije na um palo ikada tvrditi, da to nije srpski već ilirski jezik; ponosimo se i hvalimo Bogu velikomu, što mi Hrvati s braćom Srbima sada jedan književni jezik imamo“.

Iako Ruvarac to nije napisao, iz čitavog njegovog odeljka o jeziku jasno se vidi da su Hrvati uzimanjem srpskog za svoj književni jezik i transformacijom naziva jezika: ilirski, jugoslavenski, hrvatsko-srpski, hrvatski – vrlo smišljeno i na štetu Srba, ali ne i bez uspeha, radili na integraciji hrvatske nacije i na stvaranju velike Hrvatske.

Kao još jedan uzrok tužbi srpskog naroda protiv uvreda hrvatskih, Ruvarac je naveo mržnju hrvatskihopozicionih stranaka, i gotovo svih Hrvata, protiv takozvane srpske zastave, koju Srbi koriste u Hrvatskoj i Slavoniji. Sa tim u vezi on je u dotadašnja haotična, nepouzdana i netačna znanja o tome kada su nastale i kakve su bile srpska i hrvatska zastava i kada su nastali i kakvi su bili srpski i hrvatski grbovi, uneo više reda i novih podataka, ali je raščistio i sa nekim zabludama. Ne ulazeći u pojedinosti, Ruvarac je dokazao da se zastava i grb Srpske karlovačke mitropolije i po vremenu postanja i po izgledu razlikuju od zastave i grba Kraljevine Srbije. Shodno tome, sva prebacivanja koja Hrvati čine Srbima da u tzv. Trojednoj kraljevini koriste zastavu i grb jedne strane države su neosnovana i neumesna.

Pošto je očitao lekciju Hrvatima o tome kada su nastali i kakvi su bili njihovi zastava i grb, Ruvarac je zaključio da je zakonita zastava Hrvatske u tom trenutku bila crveno-bela, a Slavonije plavo-bela. Crveno-belo- plava zastava, koju Hrvati smatraju zemaljskom zastavom Trojedne kraljevine, nije zemaljska, „već zastava ’jugoslovena‘, koju su ’jugoslovenski rodoljubi‘ 1860. g. stvorili“. Ako Hrvati žele da Hrvatska, Slavonija i Dalmacija dođu do zakonite zemaljske zastave, što žele i Srbi, onda, zaključak je prote Ruvarca, Hrvatsko-slavonski sabor o tome mora doneti zaključak. Dotle, dok taj zaključak ne bude donet, isto tako kako Hrvati crveno-belo-plavu zastavu drže za hrvatsku i Srbi imaju pravo da crveno-plavo-belu zastavu Srpske karlovačke mitropolije i srpskog patrijarha, smatraju srpskom zastavom.

U vezi sa tim zaključkom, Ruvarac je poručio: „Kao god što Vi Hrvati niste mogli naš srpski narod, navesti da ostavi svoje ime, i da primi tuđe ime, a tako isto i svoj jezik, i svoju prađedovsku veru; tako isto nećete dočekati ni to, da Srbin ističe hrvatsku zastavu“. Drugačijim jezikom rečeno, ova poruka značila je da nasilnim potiskivanjem srpskih simbola, a bezobzirnim nametanjem hrvatskih, Hrvati neće uspeti da asimiluju Srbe i tako stvore etnički čistu i veliku hrvatsku državu. Sa najboljim namerama, Ruvarac je, kako sam kaže, doviknuo obzorašima: „nosimo braćo boju koju hoćemo, i nemojmo se zbog nje svađati, samo se složimo na opšte dobro i klonimo se od nesloge i nemira. Mir dakle braćo i ljubav, gdi je sloga, tu je Bog!“

PROČITAJTE KNjIGU.

U red glavnijih tužbi srpskog naroda protiv uvreda koje su im nanosili Hrvati, Ruvarac je izneo njihovu očiglednu mržnju prema ćirilici, koju su identifikovali sa Srbima. Uprkos tome što je od 1887. g. i zakonom bila dozvoljena upotreba ćirilice, Hrvati, posebno njihova omladina, često su na nju atakovali i naslađivali se time što su ćiriličke napise zamazivali blatom, „a, u samom Zagrebu još nečim gorim“. Da bi pokazao koliko je slepa i u osnovi stupidna hrvatska mržnja prema ćirilici, a to znači prema Srbima, Ruvarac je pozvao u pomoć čitav niz hrvatskih naučnika (Račkog, Kukuljevića, Jagića, Ignjata Alojzija Brlića, Ljudevita Gaja i dr.) koji su dokazali da je to pismo vekovima bilo i pismo Hrvata.

Činjenicu da su ga oni napustili i da su prema njemu stvorili otpor i mržnju, Ruvarac je pripisao katoličkim sveštenicima i fratrima. „I kad to sve stoji“, – napisao je Ruvarac – „onda se Vi ’obzoraši‘ nama čudite, što smo mi Srbi spram Vašeg Štrosmajera, i Vaše stranke, koja se većinom sastoji iz sveštenika, nepoverljivi! Ta kad Vas Vaša ’oporbenjačka‘ braća Starčevićijanci drže za prevrtljivce i nepouzdane saveznike, kako Vas za što drugo možemo mi držati!“

Vređanje, izazivanje, denunciranje i mržnja Hrvata prema Srbima, po mišljenju Ruvarca, takođe spadaju u red glavnijih uzroka nesporazuma i sukoba između dva naroda. Za razliku od drugih odeljaka knjige, koji su krcati dokazima, u ovom je prota bio uzdržan. Pretpostavljamo da je do uzdržanosti došlo stoga što bi primerima vređanja, izazivanja, denunciranja i mržnje lako mogao ispuniti čitavu knjigu. Da je ne bi opterećivao onim što je savremenicima bilo dobro poznato, Ruvarac je ovaj odeljak ilustrovao samo nekim značajnijim i ubedljivijim primerima. Njima je pokazao da su ne samo frankovci već i obzoraši hrvatski šovinisti, da su se čak i katolički sveštenici, u optužbama protiv Srba, služili lažima.

Naveo je dokaze iz kojih se vidi da Hrvati zameraju Srbima što kažu da su svi Srbi koji govore srpskim jezikom, bez razlike vere, a da, nasuprot tome, Hrvati slobodno nazivaju i pravoslavne Srbe i muhamedance Hrvatima. Velikim brojem optuženih Srba, koji su bili izvedeni pred sud i prinuđeni da se brane, „da nisu pili i nazdravljali u zdravlje srpskog kneza i kralja Milana“, dokazivao je nebratsko postupanje i mržnju Hrvata na Srbe. Da Hrvati mrze Srbe pokazao je i time što „skoro svi bez razlike“, neće ni da izgovore i napišu reč Srbin i srpski. Zaključak Ruvarca je da razdor između Hrvata i Srba „bukti posvuda“, u čitavoj Hrvatskoj, da Hrvati na Srbe viču kao na divlju zver i to samo zato što Srbi vole i poštuju svoju veru i narodnost.

Sve je to rezultat hrvatskog šovinizma, koji šire i raspaljuju hrvatski učitelji, profesori i katolički župnici, zaključio je Ruvarac i naglasio da njegove odgovore na pitanje šta su Hrvati krivi Srbima ne bi trebalo smatrati subjektivnim, ličnim mišljenjem, već odgovorom srpskog naroda.

PROČITAJTE KNjIGU

Kad se pažljivo osmotri sve šta je pre punih sto godina napisao Dimitrije Ruvarac o glavnim razlozima srpskog nezadovoljstva u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, nije teško zaključiti da je u svemu bio u pravu, da su njegove ocene, gotovo bez izuzetka, prihvaćene i u savremenoj istoriografiji, a da ih je potvrdio i razvoj istorijskih događaja. Ruvarac je prvi među Srbima napisao knjigu koja predstavlja neku vrstu optužnice protiv Hrvata, njihovih velikohrvatskih težnji. Sa najboljim i najplemenitijim namerama napisao je knjigu kojom je ne samo ukazao na zlo već ga je i razobličio, sa željom da ga zaustavi, da mu stane na put i predupredi sve one tragične događaje koji će uslediti u potonjim decenijama. Nakon punih šesnaest godina posle Ruvarca, knjigu sličnog sadržaja napisao je Radoslav Grujić. Reč je o njegovoj Apologiji srpskog naroda u Hrvatskoj i Slavoniji, koja je nastala povodom protivsrpskog veleizdajničkog procesa vođenog u Zagrebu 1909. godine.

Ruvarčeva i Grujićeva knjiga međusobno su komplementarne. Nastale u drugačijim uslovima i povodima, pisane različitim metodima, od dvojice ljudi nimalo sličnog temperamenta, obe te knjige su vredna i nezaobilazna svedočanstva o tome kako su u okvirima Austro-Ugarske nastajale, rasle i razvijale se hrvatska antisrpska mržnja i agresivnost, koje su, vremenom i razvojem događaja, poprimile genocidne osobine. Zbog toga nijedna od tih knjiga nikad neće i ne može izgubiti naučnu i političku aktuelnost. Međutim, našim nemarom, sklonošću ka brzom i lakom zaboravu, spremnošću na praštanje i neoprostivih grehova i uvreda, našim kratkim dahom i malom istrajnošću znamo da zapostavimo i ono što bi nam morala biti alfa i omega u našim nacionalnim putokazima.

Iz pomenutih razloga, ali i zbog varljivih nada da će se odnosi sa Hrvatima popraviti, da će oni srpskim popuštanjem prestati da mrze Srbe, da će odustati od svojih velikohrvatskih i antisrpskih težnji i ciljeva, Srbi su gotovo zaboravili na Ruvarčevu knjigu Evo, šta ste nam krivi! Umesto da za nju zna svaki srpski intelektualac, kao što svaki hrvatski zna za knjigu Južnoslovensko pitanje Südlanda iliti Pilara, retki su Srbi, čak i među onima kojima je knjiga neprestano u rukama, koji znaju za delo Dimitrija Ruvarca. Hrvati su se pobrinuli da antisrpske ideje Südlanda Pilara postanu deo intelektualnog sklopa većine njihovih mislećih ljudi. Oni su do sada objavili dva nemačka i dva hrvatska izdanja Pilarove knjige i njome su zadojili sve koji su bili spremni da se nadahnjuju njenim pogani rasističkim velikohrvatskim idejama. Ruvarčeva knjiga, objavljena u nekoliko stotina primeraka, danas je prava retkost. Srbi se nisu pobrinuli, a to su morali učiniti radi zaštite i svog opstanka, da istine koje je izneo Ruvarac o Hrvatima, njihovim težnjama i namerama, prodru u javnost, da budu ugrađene u strategiju i taktiku srpskih odnosa sa Hrvatima. Srbi su to morali učiniti utoliko pre što Ruvarčeva knjiga nije zadojena mržnjom, već zato što daje odgovore na mrziteljsko ponašanje i delanje Hrvata, što je napisana u odbrambene, a ne u napadačke svrhe.

Prota Ruvarac ne bi bio u nauci i polemici ono što je bio da knjigu Evo, šta ste nam krivi! nije prožeo njemu svojstvenim cinizmom, ironijom, strogošću i oštrinom. Međutim, taj cinizam i ta ironija proistekli su iz njegovog superiornog poznavanja materije o kojoj je pisao, ali i iz jake odbrambene pozicije sa kojih je, činjenicama, zasnovanim na neoborivim izvorima, razarao silne falsifikate, izmišljotine i nebuloze hrvatskih spisatelja spremnih da perom služe idejama velike i etnički čiste hrvatske države.

PROČITAJTE KNjIGU

Ruvarčeva knjiga je, kako smo već rekli, zaboravljena, zanemarena i zapostavljena pre svega krivicom Srba, ali i zaslugom Hrvata. Oduvek su Srbi bili spremni „da radi mira u kući“, radi sloge, „bratstva i jedinstva“ i „zajedništva“ čine ustupke Hrvatima, da im gledaju kroz prste sve njihove nestašluke, mangupluke i bezobrazluke. Uvek su živeli u lažnoj iluziji da će umilostiviti Moloha, koji se i na biološkom i kulturnom planu hranio njima i njihovim dobrima. Moloh je tako rastao i jačao. Rasli su i njegovi apetiti, a Srbi, naviknuti na popuštanje i žrtvovanje, samouvereni da su zbog brojčane nadmoćnosti, nesavladivi i nepobedivi, nisu znali da nađu razumnu granicu i na njoj zaustave Hrvate, da im doviknu da se tako dalje ne može i neće moći, da su za istinsku slogu, bratstvo, jedinstvo i zajedništvo potrebni dvoje, da i njihove snage nisu neiscrpne.

Baš to učinio je Dimitrije Ruvarac. Doviknuo im je da Srbi više neće „da vade kestenje iz vatre“ za račun Hrvata, da Hrvati više ne očekuju bilo kakvu pomoć od Srba, jer će oni odsad sa Hrvatima da igraju „otvorenim kartama“.

Već smo videli da je i Stevan Sremac, u prikazu Ruvarčeve knjige pozdravio takvo protino pisanje, označivši ga kao prekid sa dotadašnjom srpskom nazarenskom politikom prema Hrvatima, koja se sastojala u ćutanju, popuštanju i trpljenju, uz neprestano uzdisanje i nadanje da svu tu nepravdu vidi Bog.

Ruvarčeva poruka Hrvatima ostala je, na žalost, mrtvo slovo na papiru. Kada se među Hrvatima pojavila struja koja je sledila politiku tzv. novog kursa i bila spremna da, ako ne zauvek ono, iz taktičkih razloga, privremeno, odustane od hrvatskog državnog i istorijskog prava i nađe zajednički jezik u politici sa Srbima, Srbi su olako i lakomisleno žrtvovali Ruvarca i njegovu knjigu Evo, šta ste nam krivi! Pruženu ruku jednog dela Hrvata Srbi su oberučke prihvatili i ne samo da su zanemarili Ruvarca, njegove poruke i pouke, već su, da bi doprineli pomirenju, saradnji i slozi i zlo koje je dolazilo sa hrvatske strane svesno umanjivali i ulepšavali. Eufimističko pisanje Jovana Skerlića o Anti Starčeviću može da posluži kao uzor bezrezervne srpske participacije srpsko-hrvatskoj saradnji, slozi, jedinstvu i bratstvu.

Kada je skerlićevski idealistički projugoslovenski smer preovladao srpskim društvom, kako u Kraljevini Srbiji tako i među Srbima u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, Ruvarčeva knjiga bila je osuđena na zaborav. Naučno proverenim činjenicama, koje nisu mogle biti osporene, beskompromisnim razobličavanjem velikohrvatskih ciljeva i jasnim porukama, Ruvarčeva knjiga mogla je samo smetati novom političkom smeru, koji je budio srpske nade da će Hrvati odustati od politike koju je žigosao srpski istoričar, da će i oni isto tako iskreno i bezrezervno kao i Srbi prihvatiti jugoslovensku orijentaciju.

Deo Hrvata koji nije prihvatio politiku „novog kursa“, koji nije odustao od hrvatskog državnog i istorijskog prava, produžio je još žešće i ružnije, sa više strasti i mržnje, da napada Srbe no što je to činio do pojave Ruvarčeve knjige. Zbog toga, Ruvarčeva knjiga i nadalje je svojim sadržajem itekako bila aktuelna. Međutim, da njome ne bi bili povređeni Hrvati, koji su u Hrvatsko-srpskoj koaliciji postali srpski partneri, Srbi su je svesno prećutkivali, čime su je osudili na zaborav.

Danas, kada su mnogi ciljevi Hrvata, o kojima je blagovremeno pisao Ruvarac, ostvareni, morali bismo se ne samo prisetiti njegove knjige već se i potruditi da sve što je njome rekao prodre u što šire slojeve srpskog naroda, da Srbi, konačno, shvate kakva je strategija i taktika hrvatske politike i koji su njeni ciljevi. Tom knjigom treba rušiti srpske zablude o jugoslovenstvu Štrosmajerovog obzoraškog tipa, jer te zablude su vodile i, nažalost, još uvek vode srpsku politiku na stramputice sa posledicama tragičnih razmera. Ruvarčeva knjiga i danas je aktuelna zato što su aktuelni problemi o kojima je pisao. U Tuđmanovoj Hrvatskoj na sceni su sve nedaće o kojima je Ruvarac raspravljao na izmaku prošlog stoleća. Premda su Hrvati napravili etnički čistu Hrvatsku, i dalje im smetaju Srbi i smetaće im dogod ne dopru do Drine i dogod se ne podboče pod Beograd i ne domognu Zemuna. U tim težnjama oni će istrajavati dok ih ne ostvare, jer, lepo su to pokazali, oni ne vode politiku, kako to naš narod kaže, na kratkom, već na dugom štapu.

Tu njihovu politiku na dugom štapu razobličio je prota Ruvarac, a već pomenuti dr Ivan Pilar, čiji je pseudonim najpre bio Südland, a onda dr Juričić, u brošuri Svjetski rat i Hrvati. Pokus orientacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, objavljenoj u dva navrata (1915. i 1917.) otvoreno i jasno stavio je čitavoj javnosti na znanje šta je i šta mora biti strateški cilj Hrvata. Na 65. strani tog spisa dr Pilar, t. j. dr Juričić je napisao: „Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim uskim teritorijem vrlo male dubine, koji se proteže u dva smjera (Dalmacija mestimice samo nekoliko kilometara) same za sebe u opće nisu sposobne, da budu poprište ikakve državne i političke tvorbe, te u tom obliku kao narodno-političko tijelo u obće ne imaju nikakve budućnosti. Ovo spoznanje bilo je po našem uvjerenju uzrokom onom grčevitom traženju jednog šireg okvira za naš narodni razvoj prije godine 1878., bilo je zadnjim uzrokom oblikovanja Ilirstva i Jugoslavenstva. Trojedna kraljevina dobiva svoje elementarne uvjete života tek onda, kada joj se priključe Bosna i Hercegovina. Hrvatski narod na samom teritoriju Trojedne Kraljevine ima vrlo malo nade, da se održi, i Bosna i Hercegovina prikazuju se kao jedan bitni uvjet za narodno održanje i politički razvoj hrvatskoga naroda. Ograničen na samu Trojednicu, hrvatski narod može samo životariti, živjeti može samo onda, ako ima i Bosnu i Hercegovinu.“

Da su Hrvati odustali od Pilarovih ideja ne bi njegovu knjigu objavili već četiri puta u razmaku od nekoliko decenija. Pilarove ideje i danas su u osnovi nacionalnih i geostrategijskih planova i ciljeva Hrvatske. Oni se ne menjaju već punih stotinu godina i, svi su izgledi, neće se menjati ni u narednim decenijama, a, verovatno, i stolećima. Dogod je to tako, knjige Dimitrija Ruvarca, Radoslava Grujića, dr Laze Kostića i drugih autora, koji su se bavili istim ili sličnim temama, biće aktuelne. Njih treba objavljivati i na sve strane širiti. Svojim sadržajem i porukama one treba da postanu svojina čitavog srpskog naroda, jer Srbi moraju biti svesni opasnosti koja im preti od jednog malog, perfidnog, ostrvljenog, agresivnog, preambicioznog i grandomanskog naroda, koji nikada dosad nije birao, a neće ni birati sredstva u ostvarivanju svojih ciljeva. Treba imati u vidu činjenicu da su se Hrvati danas, stvaranjem etnički čiste Hrvatske, tim ciljevima znatno približili.

Bez Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, bez tog unutrašnjeg remetilačkog faktora, kako su ih nazivali, oni će sa više snage, a manje smetnji i prepreka, i sa znatno povoljnijim geopolitičkim položajem, kidisati na Bosnu i Hercegovinu, na Srbe i muslimane, da, kako reče Pilar, Hrvatska ne bi samo životarila, već da bi mogla živeti. Ako Srbi to budu dočekali nespremni, ako ponovo budu dozvolili da ih Hrvati zavedu i obmane nekim novim ilirizmom, jugoslavizmom, bratstvom i jedinstvom, ili zajedništvom, svoju naivnost, kratkovidost, površnost, neukost i plitkoumnost platiće skupo i nikad više neće se moći oporaviti, jer odnos snaga bitno će se izmeniti u korist Hrvata.

Zbog svega rečenog želimo da verujemo da se Srbi neće više, kao dosad, ponašati nemarno i neodgovorno prema knjizi Dimitrija Ruvarca, njegovim poukama i porukama. Nadamo se da će njegova knjiga doprineti otrežnjenju i osvešćivanju od mnogih zabluda i iluzija. Kao što Ruvarac nije želeo da širi mržnju i zlovolju, ne želimo ni mi. Njegovom knjigom nameravamo da razvejavamo istine, koje su bile zatamnjivane i potiskivane. Želimo da Srbe učinimo opreznim prema Hrvatima kao susedima i poslovnim partnerima, da sa njima uspostave odnose na principu strogog reciprociteta, na osnovi do ut des. U protivnom, ako tako ne postupe, ako ponovo zapostave i zaborave Ruvarca i njegova upozorenja, onda, kako je 1895. godine zabeležilo Novo vreme, nemojmo nikoga drugog kriviti, nego priklonimo glave i recimo „Propast tvoja od tebe Izrailju“.

Vasilije Đ. Krestić

PROČITAJTE KNjIGU