Demonski cerek dželata

Ustaše su za vreme ofanzive na Kozaru, u Jasenovac i druge logore NDH odvele desetine hiljada Srba. Do sada je popisano 33.398 pobijenih. Nema pera koje bi bilo u stanju opisati strahote i užasnu atmosferu Jasenovca

Sredinom 1942. Titova vojska je na Kozari doživela jedan od najvećih poraza u celokupnom Drugom svetskom ratu. Potpomognute Nemcima, ustaše su samo u jednom selu na Kozari zaklale 450 civila, „uglavnom žena i djece“. Jednog dana masakrirali su 500 ranjenih partizana, a partizani su likvidirali 283 zarobljenih ustaša.

Ustaše su za vreme ofanzive na Kozaru, u Jasenovac i druge logore NDH odvele desetine hiljada Kozarčana, među kojima je bilo i nekoliko hiljada dece. Do sada je poimenično popisano 33.398 pobijenih kozaračkih Srba stradalih u ovoj ustaškoj operaciji, koja je trajala 35 dana.

Na ovu tragediju uticala je i činjenica da partizanske komande Banije i Slavonije, odakle se oko 30.000 ustaša i Nemaca, sa avionima i tenkovima, ustremilo prema Kozari, o tome uopšte nisu obavestile krajiške partizane.

U kaznenoj ekspediciji na Kozaru učestvovao je i nacistički obaveštajni oficir Kurt Valdhajm, koga će Pavelić zbog zasluga u ovoj operaciji odlikovati Srebrenom kolajnom kralja Zvonimira. Titov režim će Valdhajma posle rata proglasiti ratnim zločincem, a 1968. će ga odlikovati Ordenom jugoslovenske zastave s lentom!

U leto 1942. Tito je znao mnoge pojedinosti o masovnim ustaškim zločinima nad Srbima u NDH, jer su izbeglice iz okoline Duvna u julu te godine detaljno informisale glavnog propagandistu Vladimira Dedijera o masovnim zločinima ustaša nad Srbima. Pored ostalog, i o tome kako su ustaše u Kavurmi kod Duvna bacile u jednu duboku jamu 40 zavezanih Srba, u Pušćicu 20, Redžepovki između 300 i 400, u Prologu u Livanjskom polju 473 Srbina.

– Ni pas iz tih sela nije ostao – izveštavale su izbeglice iz okoline Duvna.

Posle jednomesečne inspekcije u zapadnoj Bosni, Titu je o zločinima ustaša tih dana referisao i Milovan Đilas:

– Ono što sam vidio tog jutra (u selu Urija u zapadnoj Bosni), a o čemu sam i čitao i slušao, tako me je zapanjilo svojim užasom. Sve je to ipak izgledalo drugačije nego kada se čita. Najprije smo kraj puta, pod krošnjom ogromne kruške, naišli na dva seljaka. Ležali su na travi, u hladu. Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izišli ispod desnog uha i otvorili rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak. Tu je ubijeno još šest seljaka.

– Pošli smo dalje putem, s obje strane živice od ljeskovog žbunja i paprati, i, najednom, nasred puta, deset-dvanaest leševa. Čini mi se samo dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri-četiri koraka od ove gomile krvi i mesa – kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječije mokraće. Činilo se da je slama još topla od dječijeg tijela. Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lobanji. Mozak – da li tog djeteta? – upravo malo guste bijele kaše, ležalo je pored glave, s komadima mesa. Dijete bez lobanje.

– I ostali leševi bili su unakaženi.

– Krenuo sam dalje. Na raskršću dvadeset pet do trideset leševa, bijahu tu dvije majke s djecom, s dojenčadima.

– Jedan sedamdesetogodišnji starac luta po kući ispreturanih stvari i izlomljenog posuđa. U sobi dva mrtva sina i žena. Mlađi sin leži nasred sobe, prosuta mozga.

– I tako redom od kuće do kuće. Živih nema da sahrane mrtve.

– U cijelom biću kod mene, a sigurno i kod svih: ne vrijedi živjeti na ovom svijetu dok ima ljudi koji rade takva nečovještva.

Septembra 1942, ako ne i ranije, Tito i njegovi najbliži saradnici znali su praktično sve i o tome šta se dešava u Jasenovcu.

O tome su ih naširoko obavestili lider hrvatskih komunista Andrija Hebrang i njegov saradnik Mladen Iveković, koje su ustaše septembra 1942, sa tridesetak drugih logoraša, pustile iz Jasenovca u zamenu za oslobađanje dvojice ustaških funkcionera.

Iveković je opisao neke od najpotresnijih scena u Jasenovcu:

– Nema pera koje bi bilo u stanju opisati strahote i užasnu atmosferu Jasenovca.

– Mjeseca juna i jula u Jasenovcu su se obavljale masovne likvidacije židovskih žena i djece. Transporti su dolazili iz logora u Đakovu i Staroj Gradiški. Vagoni sa žrtvama stajali su na pruzi pred logorom često puta više dana. Bila je strašna žega, žene i djeca umirali su u vagonima bez vode i bez hrane. Zapomaganje i plač djece „Vode, vode“, „Ubijte nas!“, znale su vikati očajne majke i žene. Odgovor je bila ustaška psovka.

DOBRI OKUPATORI

Poput priče kako su nesrećna kozaračka deca u Jasenovcu, umesto „Živio Pavelić“, demonstrativno vikala „Živio Staljin“, Tito se posle sovjetskog diktatora na sličan način, početkom 1942, dodvoravao i šefu Kominterne Georgiju Dimitrovu: – Do sada su se bugarski [okupatorski] vojnici dobro ponašali prema stanovništvu Srbije, a Bugari su već od proleća 1941. vešali Srbe na okupiranim teritorijama, zabranili im upotrebu srpske ćirilice, denacionilizovali Srbe, terajući ih da postanu Bugari.

– Gledao sam kako iz vagona unose lješnice djece; gledao sam iznemogle i izbezumljene majke i nemoćnu preživjelu djecu kako pod udarcima ustaške toljage posrću na putu za Gradinu, u smrt.

– Svako veče donosili su grobari pred magazine haljine, rublje, cipele i druge stvari žena i djece koji su ubijeni maljem po glavi.

– Kako je užasan i jezovit bio koncert koji su Cigani jedne nedjelje mjeseca juna [1942] priredili zatočenicima i sebi! Uprava logora je Cigane i druge zatočenike nagonila da priređuju koncerte…

– Koncert je održan u doba kad je klanje Cigana bilo u punom jeku. U logoru su se još kretale zaplašene i užasnute grupice Cigana, a među posljednjima i jedan ciganski zbor pjevača i svirača. Pjevali su duže, pjevali su sa suzama u očima, pjevali su svima nama i nebu u bezumnoj nadi da će ih pjesma njihova spasti od smrti.

– Kako su se demonski cerekali ustaški dželati, koji su se vjerovatno već naslađivali kako će ciganske lubanje pucati pod udarcima krvavog malja!… Drugog dana odvedeni su na klanicu.

Jedan od najokrutnijih jasenovačkih koljača bio je fratar Katoličke crkve Miroslav Filipović, kome je Pavelićev poverenik za sve logore u NDH Vjekoslav Luburić, zbog „majstorstva“ u klanju logoraša, 1942. dodelio i drugo prezime – „Majstorović“.

Zagrebački Jevrejin, koji je u Jasenovcu proveo 44 meseca, svedočio je o jednom od najmonstruoznijih zločina fra Sotone, kako su u Jasenovcu zvali fra Filipovića Majstorovića:

– Svećeničko lice fra Majstorovića, obučenog u elegantno odijelo, našminkanog i napudranog, u zelenom lovačkom šeširu, sa nasladom je posmatralo žrtve. Prišao je djeci, čak ih je i pomilovao po glavi. Društvu se priključio Ljubo Miloš i Ivica Matković. Fra Majstorović reče majkama da će biti krštenje njihove djece. Oduzeli su majkama djecu, a dijete koje je nosio fra Majstorović u svojoj dječijoj nevinosti milovalo je našminkano lice svoga ubojice. Majke, izbezumljene, nude svoje živote tražeći milost za mališane.

– Dvoje djece su metnuli na zemlju, dok je treće bačeno kao lopta u zrak, a fra Majstorović, držeći u ruci bodež okrenut prema gore, tri puta je promašio, dok je četvrti put, uz šalu i smijeh, dijete ostalo nataknuto na bodež. Majke su se bacale po zemlji čupajući kose, a kad su počele strahovito vikati, ustaški stražari 14. osječke satnije odveli su ih i likvidirali. Kad je sve troje djece tako svirepo stradalo, tri dvonožne zvijeri su međusobno davale novac, jer izgleda da su se kladile tko će prije nataknuti dijete na bodež.

Autor: Pero Simić

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti:

Tito i Jasenovac (1): Ćutanje o logoru smrti

Tito i Jasenovac (3): Spokojstvo Vukašina od Klepaca

Tito i Jasenovac (4): Dva ordena za pokrštavanje Srba

Tito i Jasenovac (5): Ubistvo mitropolita i tri episkopa

Tito i Jasenovac (6): Paktiranje s Nemcima i ustašama

Tito i Jasenovac (7): Nemci protiv ustaških zločina

Tito i Jasenovac (8): Uzaludne nade logoraša

Tito i Jasenovac (9): I ustaše oslobađaju Srbiju

Tito i Jasenovac (10): Revizija istorije počela u Glini

Tito i Jasenovac (11): Najtužnija stranica genocida