Dejan Kojić: O Oluji i kada je sunčano

Etničko čišćenje i fizičku likvidaciju Srba u današnjoj Neovisnoj Republici Hrvatskoj nikad ne smijemo zaboraviti. O njoj, kao i o Pokolju za vrijeme Drugog svjetskog rata, treba pisati i kada „nije sezona“.

Piše: Dejan Kojić

Hegelu dugujemo znamenitu tezu da se istorija ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Najave tragičnog 20. veka po Srbe su se odigrale 1895, 1899, 1902. i 1914. godine.

Prva tri događaja se vezuju za Zagreb, kada je u demonstracijama podržanim od strane frankovaca došlo do nereda, napada na zagrebačke Srbe i njihovu imovinu; a isto se događa i u Sarajevu nakon Vidovdanskog atentata.

Ubrzo slede zverski zločini nad mačvanskim Srbima, zatim Pokolj u NDH odnosno etničko čišćenje sa prostora Hrvatske i Federacije BiH krajem prethodnog stoleća. Biološki i duhovni potomci zagrebačkih frankovaca i sarajevskih šuckora se nikada nisu odrekli uverenja svojih starih kako je suživot moguć, ali sa što manjim brojem Srba.

Najpoželjnije: bez njih.

Nakon nedavne odluke vrha Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) da njen član i novi potpredsednik hrvatske Vlade prisustvuje proslavi „Oluje“ u Kninu svedočimo Hegelovoj povesnoj farsi. No, kao svaka priča, i ova ima svoju predistoriju.

Leto je 1843. godine, a mesto zbivanja selo K. (puno ime: Kričke) u dalmatinskom Petrovom polju. Filipa i Jelu Bakljinu je zadesila velika oskudica zbog loših prinosa, a glad sa sobom donosi novu nevolju.

Srbima tog kraja je ponuđena pomoć u žitu, vlasti ga nude na poklon, ali se za tu velikodušnost mora odgovoriti upisom u carsku vjeru, odnosno unijaćenjem, formalnim zadržavanjem pravoslavlja, a suštinskim prihvatanjem pape. Dok magarcu Kurjelu daju rukovijet slame i jedu puru koja je većma crna, nego žuta, nesrećni supružnici razgovaraju o promeni vere.

Sačuvaj Bože veli Jela i gorostasni Filip – poznat kao Pilipenda – kreće ka gradu da proda kokošku Pirgu, jedino u kući što im se da unovčiti. Sreće unijata Jovana Kljaka koji zazire od njega, budući da mu Pilipenda bješe živi, oličeni prijekor. Nakon početnog straha – jer je možda izgubio veru, ali nije svest da se ogrešio o stare – Kljako počinje pravdati sopstveni postupak.

Poručuje Pilipendi da se orazumi, jer on i njegovi to ne čine od bijesa, niti žele da ostanu u poganiji; jedina logika koja ih vodi je da izimimo, opasemo nejač i čeljad, pa onda ćemo lako. Potom samouvereno tvrdi da će Pilipenda postati unijat pre Uskrsa, a na koncu poručuje sa visine, odvratno prekorno i zlobno:

„Muči, Pilipenda, ja sam carske vjere!“

Nekome će pozivanje na pripovetku „Pilipenda“ Sime Matavulja – napisanu 1901. godine – delovati kao prilično nejasan i nemušt pokušaj da se ukaže na postupke srpskih (?) predstavnika u Hrvatskoj.

Međutim, orazumi se čitaoče i shvati: ni oni to ne čine od bijesa, niti duboko u sebi žele da učestvuju u kninskoj poganiji 5. avgusta. Verovatno bi i oni da izime, opasu nejač i čeljad, pa će onda lako.

Zapitaćeš se ti šta će Srbin na proslavi „Oluje“ kada je među nama do skoro bilo neupitno da je to etničko čišćenje, mada se stvari moraju nazvati pravim imenom i reći kako se radi o konačnom rešenju „srpskog pitanja“, upravo onako kako ga je osmislio Mile Budak.

Setićeš se i da nas je raspametio prošlogodišnji odlazak crnogorskog oficira Ivana Mašulovića u Knin, da pre dva leta nismo mogli razumeti zašto izraelski avioni preleću Hrvatsku baš 5. avgusta, kao i da punih 25 godina ne shvatamo kako je moguće slaviti proterivanje četvrt miliona sopstvenih građana.

Ako odlučiš da ideš do kraja i pitaš koliko se Krajišnika vratilo zahvaljujući orazumljenim Srbima, zašto preostalima lome ćirilične table i skrnave nadgrobne spomenike, kako to da baš u srpska sela u Dalmaciji nikako da stigne struja na pragu treće decenije 21. veka, hoće li se prestati sa negiranjem Pokolja i ostalih zlodela počinjenih nad Srbima, uvek će se naći neko da ti odsečno poruči da ućutiš pred onima koji su počeli da ispovedaju carsku vjeru.

A ti – nesrećni moj Pilipenda – ti koji si početkom avgusta 1995. godine pod granatama poneo vekove krajiških graničara u zavežljaju, poruči mu poput Matavuljevog junaka:

Ja ne znam hoćete li lako i kako ćete, ali znam da vam obraz ne opra niko, ni dovijeka, ni dokle vam bude traga!

I dodaj:

Svako ko deli radost Hrvata,

za Srbe je persona non grata.

Izvor: FRONTAL.RS