Darko Ristov Đogo: Ako Tara nije granica za „srpske krivice“

Kalendari i rezolucije.

Kišno jutro, a treba poći onim slomivratom između Foče i Plužina. Pa onda u Pivu. Pivski su sveti Mučenici. Služi Mitropolit Joanikije.

Čekamo ga, a kiša ne prestaje. Kako dolazi, okreće se: „Oče Darko, ti ćeš besjediti na jevanđelju!“

Šta čovjek da kaže kad zanijemi? Šta je ostalo i šta ima da se iskaže na mjestu na kome je smisao svijeta prestao da postoji, onakav bar kakvim ga je civilizacija gradila vijekovima, da bi se u prekidu smislenosti čovjeka koji je postao zvijer rodilo jedino što je veće od čovječanskog smisla – bogočovječanski Svesmisao Žrtve, onaj konačni pogled Jagnjeta u kome je spas.

Jaroslav Pelikan će napisati da ne može da shvati da postoji ateizam u svijetu u kome postoji Bahova muzika. I jeste tako. A opet: isti ti oficiri, odgojeni na Bahu i Betovenu, ljudi čija su djeca u tom momentu razmišljala o neuštimanosti klavira i teškoćama etida, došli su preko jednog kraja Hercegovine, gdje su već pobili mnogo, kroz Banjane, u Pivu, ne priznajući rijeke ni „granice“, tražeći samo žrtvu koja je žrtva jer pripada narodu Biničkog i Hristića.

Jer: mi možemo pripadati Evropi, ali ona nama neće oprostiti nas.

I šta čovjek da kaže onda? Gdje da započne?

Samo tamo gdje se sve desilo: u Jevanđelju, u mučeničkoj žrtvi čitavog jednog naroda koji nosi biljeg tog Jenanđelja i kada zabludi i zaludi, i kada mu političari naprave državu zasnovanu na jednakosti krvnika i žrtve, Solunca i šuckora. Zato: samo je ostajalo da se do Pive dođe, od Hristove riječi ka svim mjestima stradanja ovog naroda kome se Piva i desila jer „kao ovca na zaklanje vodi se“ i „kao nijemo Jagnje ne otvara usta svojih“. Od Jagnjeta do Jaglike Pivske i do Jaglike do Jagnjeta Božijeg stoje vijekovi i ne stoji ništa.

Kaže mi juče prijatelj, ushićeno: biće nova rezolucija! Ovaj put o Pivi i Velici!

Političke manevre ostavljam političarima. Rezolucije naročito. Resolutio znači odluka ili rješenje – kakvu „odlučnost“ mogu da imaju politički akteri na ovom kolonizovanom prostoru, kada znaju da ih kolonijalni upravnik (nad)gleda i shodno glasanju nagrađuje, održava u životu ili gasi? Šta je to riješila ijedna rezolucija? Pa ipak manevre sa kostima mojih predaka – jer ti Veličani i Pivljani jesu moji preci – ne dopuštam nikome.

Ako je politika poslovična prostitutka, i svojevrsna nužnost života – onda bi je valjda trebalo ukloniti od glasanja o etičkome, o zločinu i kazni. Ali ona se ne uklanja. Nego glasa –  o onome što se nikada nije moglo ustanoviti glasanjem: o istini. Ili, tačnije: o političkoj istini. A to je contradictio in adiecto. Ona glasa o važenju određenih interpretacija određenih laži ili činjenica u određenom političkom kontekstu.

Zato je neprekidni krik nas sa jedne strane Tare Srbima sa druge strane Tare da se čuje lelek i kravičkih majki ostao neuslišen. Tačnije neizglasan.  „Ne razumijete vi situaciju ovdje“. Ne razumijemo, braćo, Bogu hvala na tome.

Ne razumijemo ni kako ono čuveno „srpsko krilo“ ne reče onom „nesrpskom“ da postoji i neko srpsko razumijevanje događaja. Ne razumijemo, braćo, ni kakvo je to savezništvo u borbama sa režimom kojim se može opravdati da se glasa kako se glasalo, a da se opet ostane u sastavu „srpskog bloka“. Ne razumijemo, kao što mnogo šta u današnjem svijetu čovjek ne razumije, ali slutimo i intuitivno znamo ono što svaki Srbin na svijetu zna: da je onaj krik iz Kravice ili Jošanice ostao neuslišen, da se nije čuo preko Tare. Neki ljudi jesu sa nama zakukali – njima je ostao obraz, onaj naš, srpski, isti svagda i na svakom mjestu.

Pa ako već Tara nije bila granica za srpske „krivice“, onda jedino ima smisla da ona nije granica ni za naša istinska stradanja. Ali jednom kada čovjek pređe mentalnu granicu koja razdvaja srpski integralizam od crnogorskog gradnjanskog nacionalizma, jednom samo kada u njegovom vrijednosnom sistemu jedinstvo svoga naroda ustupi mjesto očuvanju tekovina secesije, očuvanju zajedničkog poduhvata Štedimlije, Drljevića, Đilasa i Đukanovića, sve, pa i žrtve svoga naroda moraju biti podređene podijelama na Srbe i Srbe kako bi se unutar ND Crne Gore krenulo u pobjede a ne podjele.

I zato je potrebno Pivu i Veliku omeđiti granicma koje nemaju smisla, izdvojiti ih iz Jadovna, od Kozare i Jasenovca, od Prebilovaca i Kragujevca, od naroda zbog čojeg su imena ti ljudi stradali. Jer – niko od tih ljudi nije stradao ni radi čega drugog, čak ni radi sopstvenog „Pravoslavlja“, već samo i jedno zbog konkretno življenog Pravoslavlja zvanog Srpstvo. Niko do naših krvnika i niko od naših đedova nije stradao zbog „državnog“ ili „zavičajnog“ identiteta.

U kalendaru naše Srpske Pravoslavne Crkve – u nebeskom Carstvu Hristovom na koje nas taj kalendar podsjeća u našim poslovima i danima – prebilovački i starobrodski i jasenovački i surdulički i pivski mučenici stoje u istome jatu, u istome redu pred prestolom Svevišnjega Hrista. Tu su gdje su. Njih nijedna rezolucija ne može da podijeli na „crnogorske“ i druge. Njima Tara nije granica. Ni Drina. Čak ni onim starobrodskim. I njima je, za Carstvo Božije – kolijevka.

Izvor: FRONTAL