Dara iz Jasenovca (Dara iz Miloševca)

Istovremenom projekcijom na RTRS, RTS i Prvoj TV u Crnoj Gori, stvorena je neka vrsta telekomunikacione Velike Srbije, koje se oni koji svoj identitet zasnivaju na antisrpstvu najviše plaše. Strah ih je svesrpske samosvijesti i solidarnosti. Ako film sadržajem i razočara, ovim je već odavno osvjetlao obraz svojim tvorcima.

Piše: Dani(j)el Simić

Tako sam prije same projekcije sebi i drugima objasno svoj stav, koji sakriva zebnju. Slično sam, ali ni blizu ovako napeto, dočekivao prikazivanje 32. decembra, kao prvog ozbiljnijeg cjelovečernjeg filma iz Republike Srpske. Očekivao sam samo da ne obruka.

I nije. Nije ni Dara. Upotrebljivo je to, koliko je bilo i potrebno. Možda i više od toga.

Nekako me nasjekla RTV – taksa

Za srpski film nakon raspada SFRJ se može reći da je to uglavnom Beogradski film. Ovaj to nije. Po mnogo čemu on je nešto do sada nezabilježeno. Ne samo prvi igrani film o Jasenovcu, već film koji je preskočio bioskope i izvršio kulturološku demokratizaciju istine koja je sakrivana 76 godina.

Ulio infuziju saznanja u naraštaj koji je za srpstvo, nagrizanjem tkiva Nevladinićkim ološem, već možda i podobrano izgubljen u svom latiničnom pounijaćenju. U masu koja nikako da izbije klicu života iz ostataka ostatka, već će samo nastaviti da se dezintegriše u patnji.

U ovom filmu je mnogo, mnogo glumaca koji su autentični ijekavci, da vas to sve podsjeti na partizanske filmove koji su opjevavali neprijateljske ofanzive na Srbe, uglavnom zapadno od Drine. Zato je ovaj film izvorniji od svega što je iz kuhinje Kruga dvojke o ratu i Prečanima ikad snimljeno. Možda odudara govor Igora Đorđevića, koji i pored Mesa i Kostiju, nije uspio da istrijebi šumadijski naglasak. Ni Nataši Niković, koja je nemjerljivo bolja od njega, opet nekako ne ide. Nije to to.

Početak sa sažetim uvodom u zlo, opštom atmosferom odmah ukazuje da će to biti jedna epopeična saga, koja vodi računa o obrazovnom sistemu. Ali vodi i o ljudskosti. O srpskom kompleksu da se ne bude optužen za „nacionalizam“. Film nije ni počeo ljudski, već je jedna duševna ‘Rvatica uzela srpsko novorođenče da ne strada.

Uzvišeno strašni svjetlomajstor i fotografija

Da li zbog potreba kadra ili priče, ali Dara putuje u istorijski neautentičnom vlaku. U njenom vagonu ima dosta prostora, dok su u stvarnosti bili namjerno natrpani, gazili jedni po drugima, pišali i srali. Gušili se i umirali, a da ne mogu da legnu.

No, ovo je, kako se priča razvija dalje, jedno obično zakeranje. Da je u filmu sve opisano kako je bilo, morao bi promijeniti žanr i biti horor.

Jasno je da je scenario kataloški promišljan, sa istorijsko-obrazovnim i nacionalno-mitološkim namjerama. I sa masom već izgrađenih tuđih motiva, da prelaze u stereotipe filmova ove tematike. Dosta je tu već viđenog, ali prija trud oko svjetla i generalno je sva fotografija na visini zadatka. Uzvišeno strašna. Sjaj pozlaćene ikone u blatu.

Odmah ulazak u ludilo muzičkih stolica po ritmu Maksa Luburića i Ante Vrbana, sijevanje srbosjeka, čekića, kundaka i bodeža, uz orgazam na zadnjem sjedištu kola, najbolje oslikava različitost Pokolja, od svih drugih genocida, nad svim drugim narodima. Perverzija kakve nema ni na platnima Hijeronimusa Boša.

Ideološko-politički je to odmah riješeno povraćanjem Nijemaca na postupke Hrvata. Nijemci su tražili samo Jevreje i Rome, a Hrvatima su prioritet Srbi. Svi Srbi do jednog. Krivi samo jer su Srbi.

Neće Dara da ostavi Budu

Paralelna struktura radnje u kojoj Dari na oči ubijaju majku i starijeg brata, a sa mlađim je odvode u logor za žene i djecu u Staroj Gradiški, dok joj otac u Donjoj Gradini ukopava leševe, nalazeći ženu i sina; daje dinamiku i saznajni prostor za višeugleno sagledavanje logorskog kompleksa Jasenovac.

Grozno je kad pored Tesla, Šerbedžija, Kolara, čuješ i svoje prezime među prozvanim ženama koje idu „na rad“ u Njemačku. Potrudio se scenarista da mnogi čujemo svoj patronim. Da se naježimo kao da su nas prozvali. Da, ako smo pametni, ne dopustimo više takve prozivke srpskog naroda.

Već se tu brzo formira motiv desetogodišnje Dare, koja neće da se razdvoji od dvogodišnjeg brata Bude. I ćaća koji kopa mrtvake, prateći hoće li opet naići na svoje. Na dvoje djece. Kapo kojeg tumači Goran Jokić, javio mu je da su mu djeca živa, te on drži drveni pravoslavni krstić i nada se. Krstić zbog kojeg, kada ga je tako bezvrijednog ponudio ustaši uz zlatne zube, umalo nije izgubio glavu.

Dušanka Dakić nikako da uđe u autobus Crvenoga križa Dijane Budisavljević, bez obzira što joj je majka kapo i čini sve što ustaše kažu. I to sve boli. Žao vam je i te žene, za koju Dara kaže da nema dušu. Žao vam je njene djece.

Ideš li Daro, ideš li rode?

Bjelina i stočni vagon, kojim film počinje, javlja se opet kada lik koji tumači Nikolina Jelisavac, vidi svoju djecu pri ulasku u vagon, odnosno odlasku „na rad“, što znači kraj. Sve je bijelo, pada snijeg. Pa opet kada Sandra Ljubojević koja je odavno otišla „na rad“, stoji opet ujedinjena sa svoja dva sina. U trenutku kada gubi dijete jer se opet upišalo od straha, na čizme Maksa Luburića. Ante ga odvodi na klanje, bez obzira što su ga preveli u Hrvata i Srpče obukli u ustašku uniformu.

Opet se javlja kada je Darin otac uspio pobjeći, te scenaristički istesano, filmski uciljano i kako samo život i stvarnost mogu da udese, leži u rijeci i steže krstić, dok mu djeca preko mosta idu autobusom u pravcu opstanka.

To je neka Kočićevska mećava. Lirski vizuelni potpis Antonijevića, u kojoj niko za Lujom ne viče. U tišini se svi pitaju: Ideš li rode? Živ li si? Pamtiš li kako ti se zove majka, odakle si, ko si? To je kijamet i magluština, u kojoj je danas čitav srpski narod.

Je li Dara postala Hrvatica i sinovi joj 1991. pucali na Srbe?

Ne znamo da li je, kao što je lik Nikoline Jelisavac tražio od svoje djece da upamte, Dara zaboravila kasnije ko je. Postala Hrvatica, kao što su mnogi kojima se danas odriče čak i da su nekada bili Srbi.

Da li je zaboravila svoje selo, pa rekla da je iz Jasenovca, ili je nešto drugo? Ali naglasak je na tom dijelu, kada ona ovaj toponim, epicentar Pokolja, navodi kao mjesto svog porijekla Dijani. Udatoj Budisavljević. Svi smo mi Srbi 21. vijeka, biće, porijeklom iz Jasenovca.

Nakon što je preživjela dramatično loše gađanje iz pištolja mlade ustaške zapovjednice, taj lanac o vratu Srbi – Hrbi – Hrvati, nešto je čim se film Dane Budisavljević, namjerno nije htio baviti.

Antonijević, preko živog Darinog oca, ostavlja mogućnost da se to nije desilo. Da je Dara Ilić, ostala Dara Ilić iz Miloševca. Odnosno Mirkovaca. To je fikcionalno selo, jer pod Kozarom ima dubičko selo Mirkovac, ne Mirkovci.

Miloševac u naslovu uvodim zbog jednog dječaka Subotića, iz sela Miloševo Brdo, koji je danas Hrvat. Toliko je, Slobodana mi Miloševića, bitno nečije porijeklo.

„Istoričari“, samo vi radite svoj posao

Prvi poriv koji čovjeku nakon odjavne špice dođe, jeste da iščupa uši i izdijeli šamare, onim grešnim dušama koje se zavedene predstavljaju kao „istoričari“. Neki od njih, dakako. Srećom, samo neki od njih, ali zaposleni u državnoj službi srpskih zemalja.

Ni sami vam ne bi znali reći, vjerovatno, zašto dobrovoljno glume „naučnike“. Zašto se stavljaju u službu antisrpske propagande i dragovoljno agituju za smanjenje broja srpskih žrtava u Jasenovcu. A njegov broj, na slobodnoj teritoriji Donje Gradine, sveukupno sa Romima i Jevrejima, još uvijek je 700.000.

I tako će i ostati! Dara će učiniti da im uskoro neće pasti na pamet da se oglase ponovo takvim inicijativama. Ako im iznova padne na um da rade protiv svog naroda, opet ćemo im pustiti ovaj film.

Neki motivi, kao detalj sa starcem Vukašinom iz Klepaca, koji kaže „Samo ti sinko radi svoj posao“, nijesu iskorišteni onako kako bih ja to volio i uradio. Ali to sam ja.

Antonijević je opet bolje poentirao sa konzervom gasa u podrumu punom bolesne djece. Potresna scena, što je teško za podnijeti čak i izvanredno kostimografski udešenoj i odglumljenoj časnoj sestri. Madre supreriora. Zapovjednica dječijeg logora. To je jedno posebno zlo u ljudskom liku.

Sve sa merom

Sve je u filmu dovoljno rečeno. Jasno obuhvaćeno. Hijerarhija zločina, Ante Pavelić i Alojzije Stepinac, fra Sotona i drugi. Planovi i motivi Nezavisne Države Hrvatske, koji se protežu kroz Za dom spremni i do Neovisne Republike Hrvatske. Skroz do Hrvatske na Drini i do konclogora Zemun, gdje je pobijeno i na jevrejskom groblju pokopano 10.000 upravo tih Kozarčana. Darinih zemljaka, koji nemaju nikakav spomen danas.

Ništa nije pretjerano, nije banalno, nije preglumljeno. No, opet nekako siromašno i kratko. Ali samo zato što je zločin Pokolja ogroman!

Posebno ništa nije uvredljivo za druge, do stepena da se na ovo ne mogu vrijeđati ni nateži oblici oboljenja od jugonostalgije. Ovo je film koji ne bi mogao proći skrining Josipa Broza Tita u kinosali Starog dvora Karađorđevića na Dedinju.

Ali je mogao proći u vrijeme snimanja Kosovskog boja. I tad je trebao biti snimljen. Dosta toga bi u godinama raspada SFRJ bilo drugačije. Ta klupa na kojoj je spavalo 22 miliona Jugoslovena bi bila svedena na razumnu mjeru.

Na kraju opšta ocjena je da ništa nijesmo pretjerivali što smo ga podržavali na neviđeno. Kamate za pozajmicu, Antonijeviću i Dari trebamo isplatiti kao dividende. Dara je potrefila pravu meru.

Sada je vrijeme za sljedeći. Odmah, večeras. Inače ništa nijesmo naučili iz ove večernje sesije nacionalne psihoterapije.

Izvor: FRONTAL.RS