Dani(j)el Simić: Stefan Nemanja na Venecija mostu

Nedavno sam na ATV u 1:1 rekao da Ulicu olimpijskih pobjednika pod hitno preimenujemo u Vojske Republike Srpske. Zvali su me potom odbornici Grada BL, poslanici u NSRS, predstavnici raznih udruženja, stranačko osoblje, umjetnici, privrednici… presreću me nepoznati ljudi na ulici.

Svi su redom oduševljeni i daju potpunu podršku. Potpisujem, kažu najčešće dok mi stišću ruku. Zašto je onda, ako iskreno pogledamo jedni drugima u oči, to nešto što se već nije desilo i što se (ali ovo je posebno gorko) možda neće ni desiti? Šta nas kao narod i državu, sprečava da to učinimo u najvećem gradu Srpske?

Koči nas potpuno nepostojanje svijesti o važnosti ideološkog konstrukta u izgradnji zdravog kolektivnog svjesnog i nesvjesnog. Životarimo na razvalinama socijalističkog realizma, gdje neko uporno vodi računa da Banja Luka ostane na nivou skrajnute i potlačene srpske kasabice.

U kojoj se, što se SFRJ tiče, desio zemljotres i neznano kako odnos 7:1 žena i muškaraca. Niko, nikako i nipošto; pri tom ne smije ni pomisliti da je to zbog ratovanja i Pokolja sa epicentrima u Jadovnu i Jasenovcu.

Hibridizovani smo u kičasti, bratstvojedinstveni i latinizirani mozaik gdje su, što se tiče identiteta grada, dopušteni samo ćevapi (obavezno kod Muje), Safikada, dajak i nepismeno ime; koje se može ubilježiti onako kako kome dođe.

Čega se boje vlasti u Banjoj Luci?

Možda se plaše orkestriranih i gnjevnih reakcija okupatorskih medija, kao na renovirani Savski trg i spomenik Stefanu Nemanji (ne Svetom Simeonu!) ispred Željezničke stanice u Beogradu?

Povodom toga čovjekoliki reditelj, kojem je Vlada RS dala 700.000 maraka u gotovom novcu, bez drugih vrsta pomoći i usluga, da snimi teško antisrpski film, sada traži od Emira Kusturice da reaguje i učini sve što je u njegovoj moći da se taj spomenik ne postavi. Ružan je i napravio ga je Rus.

Incko i njegova austrougarska kunclarija, što bi rekao Petar Kočić kroz svoje likove, danas imaju sprdljiviju ulogu od Valentinova kao praznika. Čega se boje onda oni koji donose odluke i na izborima su pobijedili, jer su se biračima više izreklamirali kao čuvari Srpske?

Sarajstanski džigeranluk, poznat kod nas kao Nevladinići na baterije, reaguju samo po komandi i za glupe stvari, za koje se ne rizikuje guzica. A imam i dokaz.

Emir je, navodeći da mu je Nemanja kršteni imenjak, sve lijepo i po redu odgovorio. Ne bih tu imao šta dodati, da nije na samom početku pogriješio. Pitao je čizmolisca Bernar-Anri Levija gdje to u svijetu ima spomenik Stefanu Nemanji?

Niko nema, što Srpska imade

Ima u Banjoj Luci! Naši mrzitelji svega što je srpsko, šutili su kao zaliveni kada je preko noći osvanuo, čak i po školskim mjerilima izuzetno loš spomenik rodonačelniku dinastije Nemanjića. Ni mukajet!

Da se razumijemo, to ninašta ne liči i nije prošlo nikakav oblik javne rasprave. Kao što u Beogradu jeste. A i Kusturici je Vlada RS dala do sada neutvrđen iznos miliona maraka, da bi sebi dopuštao takve prolupe i propuštao priliku da pomene sponzora po dobru. Mada dobro nije.

Banja Luka je beslovesna. Što se ideologije u prostoru tiče, većina ne zna kako se zvanično zove jedan od mostova preko rijeke Vrbas. Kada kažete „Most KAB-a“, tek onda im ništa nije jasno. Prosto, jer je Banja Luka jedna bezidejna kasaba. Identitet ne da nema, već ga ni ne izgrađuje.

Mi ne smijemo da vratimo dvoglavog orla na Banski Dvor, ali ostavljamo petokraku. Gimnazija bezimena, a ne po Vasi Pelagiću, naprimjer.

Jednokolovozni i trošni Zeleni most, koji su izgradili njemački zarobljenici i etimologiju imena vuče jer je bio ofarban u sivomaslinastu boju JNA, srušen je i zamijenjen novim – kojem Banja Luka takođe nije smogla snage da da neko ime.

Pogotovo ne – Vojske Republike Srpske, kad će već imenom sigurno u narodu ostati zelen kao gušter. Kao regrut.

Klub akademičara Banja Luka – jeste, samo se to zove drugačije

Ko su KAB-ovci? Arheološki možemo utvrditi da su to ljudi koji „nisu došli s Marsa“ i zavrnuli su 1960. latiničnu ploču sa tim svjedočenjem na Banski dvor, te nazvali jedan most po sebi. Niko nema pojma šta su ti ljudi uradili tako važno.

Isto tako, osim zaljubljenika u sportsku povijest, samo statistička greška bi uspjela navesti ime lokalnog olimpijskog pobjednika.

No, probajte sad dati mostu ime, recimo, Stefana Tvrtka Kotromanjića, pa ćete vidjeti ko se javlja da bi takvo odavanje pošte srpskom kralju bio neoprostivi skandal.

I ti ljudi su problem. Nesposobni da uvide kako se iz vremena diktatora Josipa Broza svašta promijenilo u ulozi Banje Luke u regionu i svijetu, a da ona ne odgovara potrebama države Srpske, kojoj ni po ustavu nije zvanično glavni grad. Ostaje sa varoškim duhom, ne shvatajući da je veća od Podgorice. U svakom smislu.

Poniženje da most zovemo, ne po gradu sa kojim nijesmo pobratimi, već po nekadašnjoj kafani, usporedivo je samo s tim da centralnu pješačku zonu kličemo „Gospodska ulica“, a administrativno nosi ime Veselina Masleše.

Komuniste koji je štampao pokoji članak u novinama Miroslava Krleže. Toliko je bio bitan, da su i u vrijeme komunizma stanovnici radije birali gospodu, umjesto predmetnog proletera. Bez obzira što još ima bistu ispred Narodnog pozorišta RS i folklorno društvo latiničnog logotipa.

Po nama se ništa neće zvati

Je li umobolno i samopotirući da se sjedište vlade nalazi na Trgu Republike Srpske, koji je raskrsnica Ulica Kralja Petra Prvog Karađorđevića Ujedinitelja i – olimpijskih pobjednika?

Da li je normalno da budući rusko-srpski kulturni centar bude na uglu Olimpijskih pobjednika i Gundulićeve? Gunduliću svaka čast, ali on već ima svoju ulicu i novoprobijeni pravac kroz kasarnu Mali Logor je samo pridodatih brojeva, jer su se vlasti u Banjoj Luci bojale dati ime, recimo, generala Momira Talića.

Da nije bilo stihijske promjene u vrijeme Otadžbinskog rata, kada su ulice dobili Prvi krajiški korpus, Relja Krilatica, vojvoda Mišić, Marko Kraljević, Milan Tepić, Srđa Zlopogleđa i drugi pojmovi iz epskih pjesama, još uvijek bi imali Trg Evarda Kardelja.

Od tog vremena mi smo u Banjoj Luci odbacili table na srpskom pismu i napravili ćirilično-latinične, dok u Sarajevu nijesu i nepredratno su im zelene, umjesto plave.

Bogovi sa Olimpa: Može grb, ne može ulica

Vodeći računa o svom identitetu, ekspresno i poslušno smo promijenili grb grada. No, ni nakon 25 godina se ne možemo odužiti borcima, živim i mrtvim, koliko tzv. Ustavnom sudu BiH koji je zabranio i 9. januar?

Jednom prostom izmjenom imena ulice, koja prije rata nije postojala i u kojoj niko nema kućni broj? Onoj čije ime – olimpijskih pobjednika – nikad ništa i nije značilo, jer nije kraj (bezimenog) Olimpijskog bazena, gdje most preko Vrbasa takođe nema ime. Kao ni gradski stadion.

Da kostolomac Miodrag Lazić nije umro u vrijeme koronične pomame pravljenja ljekara herojima, Banja Luka mu ne bi pustila Marš na Drinu ni sa danom zakašnjenja. Na Palama se, istovremeno, studentski dom predizborno zove po živom Radovanu Karadžiću.

Ako do izbora u novembru ovo ne oposlimo, to će biti jasan pokazatelj da republički poslanici i gradski odbornici u većini nemaju srpski identitet, ne mare za tekovine Vojske Republike Srpske, osluškuju šta će reći Tito iz groba i sebe vide baš kao njegovi komesari koji su streljali bez suda – kao atropomorfne bogove sa Olimpa.

Izvor: FRONTAL.RS