Juče su, na osamnaestu godišnjicu od pogibije heroja sa Košara, Predraga Leovca, porodica, prijatelji, rodbina i članovi Kulturnog centra „Predrag Leovac“ posjetili grob besmrtnog junaka.
U jednoj posebno emotivnoj atmosferi, okupljenima se ispred porodice obratio gospodin Mišo Dragićević, dok je ispred Kulturnog centra govorio pjesnik Aleksandar Tošić.
„Punih 18 godina, 14. april je dan kada i mrtav Peđa okuplja mnoge dobronamjerne ljude, svjesne njegove plemenitosti i nadaleko čuvenog junaštva. Za neke od njih (Peđini drugovi sa klase) današnji dan je i svojevrsno pokloničko putovanje – tradicija koja se, bezmalo 18 godina, ne prekida, poštuje i nadasve posebno cijeni“, kazali su iz Centra, koji je osnovan nedavno, kako bi se pronosilo ime i zasluge Peđe Leovca.
Ime Predraga Peđe Leovca, oficira Vojske Jugoslavije, pohranjeno je u svijesti svakog Pljevljaka kao sinonim za junaštvo, humanost i slobodarstvo – zbog čega je ulica u kojoj je živio Predrag Leovac imenovana upravo po njemu.
Ovom prilikom podsjećamo na riječi komandanta 53. Graničnog bataljona, pukovnika Duška Šljivančanina, o junaštvu i ranjavanju Peđe Leovca:
„Svi zaslužuju da budu spomenuti, a ja bih pomenuo potporučnika Predraga Peđu Leovca. Bio je potporučnik koji je 1998. godine završio Vojnu akademiju… Potporučnik Peđa Leovac je raspoređen u naš bataljon, na dužnost komandira voda za intervencije. Negde (oktobra)1998, on je u toku izvršenja zadatka ušao u minsko polje, koje je bilo postavljeno, opet sa teritorije Albanije i bio je teže ranjen. Geler ga je pogodio i skroz mu polomio deo vilice. Hitno je prebačen helikopterom na VMA. Kada sam ja došao na lice mesta, našao sam krvavi papir, koji su mi dali vojnici. Na papiru je bio nacrtan raspored ostalih mina, on je meni ostavio poruku, sa rasporedom mina, gde je njegova ostala puška sa porukom, da to razminiramo, da ne bi još neko stradao…Kada se pojavio kod mene (nakon ranjavanja), pitao sam ga: ‘Pa Predraže, zašto si došao, što se još nisi oporavio?’, a on kaže: ‘Pa ja da sam mislio da se oporavljam, oporavljao bih se kod majke i kod bake gde imam uslove, ja sam došao kod svojih vojnika.’ Nekoliko dana sam pokušavao da ga zadržim tu u kasarni, u Đakovici, on je opet došao kod mene, ja sam mu rekao: ‘Pa oporavi se malo’, a on je meni rekao: ‘Ne, ja idem kod svojih vojnika.’ Ponovo je ušao u to minsko polje, koje mi nismo dirali da ne bi rizikovali živote ljudi i iz minskog polja uzeo svoju pušku…“
(in4s.net)
Izvor: ISKRA
Vezane vijesti:
Sjećanje na bitku za Košare – neispričana ratna priča iz 1999.
Heroji Bitke za Košare | Jadovno 1941.
Moj tata je po zanimanju heroj | Jadovno 1941.
Zaboravili smo srpske junake: Heroj s Košara kosi dvorišta da …