Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Svaki ratni sukob donosi teške i traumatične događaje čije posledice traju decenijama, vekovima a neke, čini se, čak i večno. Međutim, i u tim teškim trenucima kakvih je bilo bezbroj tokom minulih ratova za vreme raspada bivše nam države – SFR Jugoslavije, mogu se pronaći svetli primeri ljudskosti i humanosti.
Piše: Igor Mitić, Beograd
Baš u tim teškim trenucima svaki pojedinac nađe se u situaciji da pokaže svoje pravo lice – da li je čovek ili ne. Naš srpski narod, pre nego što je i sam prognan iz svojih domova u avgustu 1995. godine, pokazao je veliku humanost prema dobrim ljudima – pripadnicima muslimanskog naroda Cazinske Krajine i Zapadne Bosne.
Iako o tome možemo pronaći tek poneki šturi podatak na društvenim mrežama, Arijan Jelenović, uspešni preduzetnik i aktivista iz Velike Kladuše, podsetio je (ili bolje reći) upoznao širu javnost sa ovim dešavanjima. Gostujući u PodPodcastu „Dijalog“ kod istaknutog voditelja, komunikologa i marketing stručnjaka, Vladimira Trifunovića, Arijan je upoznao javnost sa mnogim važnim lekcijama iz oblasti preduzetništva ali i sa bitnim činjenicama vezanim za period devedesetih, među kojima su upravo i ta humana dela koja je naš narod iskazao prema prognanom narodu iz Zapadne Bosne. Sve ovo postaje dosta jasnije ako napomenemo da je Arijan, zapravo unuk velikog i čuvenog Fikreta Abdića, direktora najveće firme u celoj bivšoj Jugoslaviji – „Agrokomerc“. Kao što je svima već poznato Fikret Abdić je vodio najjaču kompaniju u bivšoj SFRJ „Agrokomerc“ koja je privredu čitave zemlje u značajnoj meri unapredila i doprinela boljitku i ostvarenju dotad nemogućih snova. Kako mnogobrojni stanovnici Cazinske Krajine sami vole da istaknu, oni su zahvaljujući ovom privrednom gigantu živeli u prosperitetu i blagostanju zbog čega ljudi širom sveta i danas sa velikim poštovanjem spominju ime velikog Fikreta Abdića.
Ovaj intervju naišao je na mnogobrojne pozitivne reakcije gledalaca širom Balkana a naročito naših Srba sa područja Banije, Like i Korduna koji su sa velikim oduševljenjem, radošću i pažnjom ispratili svaki sekund ovog razgovora edukativnog karaktera. Arijan je govorio o događajima iz leta 1994. godine kada su Srbi sa područja Like, Banije i Korduna pomogli pripadnicima muslimanskog naroda sa područja Zapadne Bosne koji je prognan sa svojih ognjišta od strane pripadnika 5. korpusa tzv. Armije BiH i Alije Izetbegovića. Nažalost, o ovoj humanosti našeg naroda iz nepoznatih razloga nismo imali prilike da čujemo i pročitamo u našim domaćim medijima.
Međutim, upravo je Arijan podsetio na ove pozitivne priče koje nikog ne mogu ostaviti ravnodušnim. Naime, u avgustu 1994. godine ljudi, takođe Muslimani (koji sebe ubrzo prozvaše Bošnjacima) predvođeni politikom Alije Izetbegovića doveli su do egzodusa stanovnika, takođe Muslimana, pristalica dobrodušnog i poštenog Fikreta Abdića, koji su se zalagali za mir i suživot. Primorani da napuste svoje domove ovi dobri ljudi našli su se u velikoj neizvesnosti i bespuću pa su odlučili da privremeno prebivalište pronađu kod komšija Srba tj. na području Banije, Korduna i Like sa kojima ih je delio „samo potok“ kako često vole da navedu ovi čestiti ljudi široke duše. Arijan je prilikom svog gostovanja ispričao:
„Taj teritorij – Lika, Banija, Kordun u tom periodu sukoba 1994. do 1995. godine, do akcije „Oluja“, je bio pod srpskom kontrolom, tu su bili Srbi i naši kad su izbjegli, izbjegli su na taj teritorij, i stvarno prihvaćeni su od Srba koji su tamo živjeli bratski, znači, nije bilo razlike u vjeri i ja kada sam završio sa svojim trčanjem. Bilo mi je žao što niko – tamo postoje srpske stranke koje imaju određeni broj vijećnika u tim njihovim skupštinama gradskim po Karlovačkoj županiji tamo – međutim, niko nije tamo podsjetio. Podržali su TIHO trčanje, ali svi su se bojali glasno da izađu pošto je u tom periodu baš bila akcija „Oluja“ i to…ja sam spomenuo kada sam završio sa trčanjem da sam trčao tih šezdeset kilometara prvenstveno radi našeg naroda, ali isto tako se zahvaljujem ljudima koji su u tom periodu, to su bili Srbi sa Korduna, Banije, nas prihvatili kao braću i pomogli nam koliko su mogli pomoći. Nas je bilo daleko više jer smo iz većih mjesta, nas je bilo više stanovništva a to su bila okolo sela uglavnom, pomogli su sa zbrinjavanjem ljudi, hranom…baš su nas primili kao da je njihov narod izbjegao a ne neki drugi…zato sam i zahvalio i radi njih sam isto trčao jer su oni isto doživjeli sličnu sudbinu kao i naš narod i žao mi je što se to ne obilježava“.
Arijan je, naime, zajedno sa još jednim mladićem koji je bio civilna žrtva rata, trčao 60 kilometara u znak sećanja na egzodus (ali i sve što je usledilo nakon toga) koji je njegov narod doživeo 1994. i 1995. godine sve sa ciljem da se ne zaborave ti važni događaji i da se u narodu probudi svest!
Sve reči navedene u intervjuu duboko su pogodile u srce sve Srbe sa područja Like, Korduna i Banije, najviše zbog činjenice što to niko nikada nije spomenuo svih ovih godina. Ljudi su beskrajno zahvalni i Arijanu i Fikretu Abdiću i čitavom narodu Velike Kladuše i Cazinske Krajine kako zbog toga što nisu zaboravili pruženu pomoć u tim (po sve) teškim danima ali i najviše zbog toga što su oni – stanovnici Zapadne Bosne takođe zbrinjavali i pomagali Srbima civilima kada je njima bilo teško zbog čega su mnogi i ostali živi.
Na video snimcima koji su postavljeni na internetu mogu se čuti ispovesti prognanog muslimanskog naroda i sve te teške, potresne izjave ovih unesrećenih ljudi koji su tuđom krivicom proterani sa svojih ognjišta! Bili su krivi samo zato što su želeli mir, suživot – zato što su se zalagali za bratstvo, jedinstvo i državu koja bi svima omogućila jednake šanse i prosperitet. Mnoge kuće tih poštenih Muslimana su u napadima 5. korpusa popaljene i devastirane a imovina je opljačkana.
U izbeglištvu su ovi ljudi jako teško živeli ali vera i nada da će se opet vratiti na svoje nikada nije prestala. Potresne fotografije iz izbegličkih kolona koje su pod pretnjom 5. korpusa bile prinuđene da napuste svoje domove i privremeno prebivalište pronađu na Kordunu, te na području Like i Banije i danas jednako bole baš kao što boli i nepravda koja je pogodila ovaj častan i pošten narod. Privremeni izbeglički centri postojali su u mestima Batnoga kod Slunja kao i u Turnju kod Karlovca a mnoge porodice bile su smeštene i u porodičnim domovima običnih stanovnika Srba.
Govoreći o teškoj sudbini izbeglog naroda, te humanosti Srba, dvadeset petogodišnji mladić, jedan od izbeglih Muslimana, ranjenik – pripadnik AP Zapadne Bosne, ispričao je te 1994. godine za medije:
„Tog dana smo se nas trojica kolega povlačili zajedno, naletjeli smo na njihove grupe, jedan moj kolega je poginuo, dvojica su teško ranjeni…gledali smo svojim očima kad su pucali u civile, u žene, u đecu i starce. Ta narodna vojska kako je naziva gospodin Izetbegović je pucala u đecu od četiri godine pa nadalje… Naša sudbina je u rukama našeg predsjednika gospodina Fikreta Abdića. Uslovi su dobri, ova nam je vlast pružila sve što su mogli i ovaj narod, sve što su mogli dali su nam, više nisu mogli…nisu u mogućnosti…“. Na tešku sudbinu izbeglog naroda više puta je podsetio i ugledni imam Ferhat Mujkić koji je javno osudio politiku progona.
SRPSKI NAROD PAMTI HUMANOST NARODA ZAPADNE BOSNE
Treba istaći da su i pripadnici muslimanskog naroda zapadne Bosne, pristalice velikog Fikreta Abdića, u više navrata pokazali svoju humanost spašavajući srpske civile. Srpski narod večno će ostati zahvalan i Fikretu Abdiću i celokupnom muslimanskom narodu Velike Kladuše i Cazina na svim humanim delima počinjenim u tom najtežem ratnom periodu. Ti dobri i čestiti ljudi nisu ni u jednom trenutku odstupili od svojih ciljeva i principa već su pomagali i čuvali Srbe civile od svih ratnih dejstava. Mnoge srpske porodice prognane iz svojih domova u tom ratnom periodu novo prebivalište pronalazile su upravo u Velikoj Kladuši i gradovima i selima zapadne Bosne gde ih je muslimanski narod koji je podržavao politiku Fikreta Abdića raširenih ruku dočekivao. Bila im je pružena svaka vrsta pomoći – i hrana i smeštaj / krov nad glavom i medicinska pomoć. Narod Zapadne Bosne prihvatao je unesrećene srpske porodice kao svoje najrođenije. „Iako neki nisu imali dovoljno ni za sebe, bili su spremni da to malo podele sa Srbima“, svedočiće godinama kasnije mnogi Srbi o humanosti ovog dobrodušnog naroda. Na području pod kontrolom APZB srpsko stanovništvo je bilo maksimalno zaštićeno a malobrojni Srbi i Hrvati imali su jednaka prava kao i ostali građani Muslimani.
Baš kao što je Arijan, unuk čuvenog Fikreta Abdića, u više navrata podsetio na humanost Srba iz Like, Banije, Korduna i okolnih krajeva koji su prihvatili muslimanski narod Velike Kladuše i Zapadne Bosne tokom egzodusa 1994. i ponudili im smeštaj i sve vrste pomoći, tako i svi mi moramo podsećati na humanost porodice Abdić i naroda zapadne Bosne koji su prvi pritekli u pomoć našem unesrećenom narodu. Mnogi ljudi su zahvaljujući tome ostali živi i zdravi; imovina i društveni objekti u vlasništvu Srba na području pod kontrolom APZB su ostali sačuvani i netaknuti a posebna briga bila je posvećena očuvanju pravoslavnih i katoličkih svetinja.
Fikret Abdić i njegov narod su u najtežim trenucima pokazali šta znači biti čovek i naša je dužnost da sve te priče, ispovesti i svedočanstva otrgnemo od zaborava i neprestano ih ponavljamo i prenosimo sa generacije na generaciju. Zahvaljujući dobroti tamošnjeg naroda – u Velikoj Kladuši nije bilo scenarija sličnih onima koji su se, nažalost, dogodili u drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Pripadnici APZB hrabro su branili svoj grad i svoja sela i brinuli o svim civilima, nezavisno od njihove verske, nacionalne pripadnosti i političkog opredeljenja.
Fikret Abdić je čovek čije će ime večno ostati zlatnim slovima upisano u istoriji balkanskih naroda. Politika mira i pomirenja, baš kao i sva humana dela Fikreta i njegove časne porodice ali i čitavog naroda koji je podržavao (i dalje podržava tu politiku), najveći su doprinos čovečanstvu i nešto što nikada ne sme izbledeti niti otići u zaborav. Fikret Abdić je nesumnjivo jedna od najodgovornijih ličnosti za privredni, kulturni i društveni procvat čitavog područja zapadne Bosne i bosanske Krajine i neko ko je doslovno svojim višedecenijskim radom i trudom ispisao istoriju!
Svesni činjenice koliko smo često kao narod bili izloženi „satanizaciji“, sa pravom možemo konstatovati da malo ko naš narod cenio i poštovao kao narod Zapadne Bosne! I dok potomci sarajevskih političara krase naslovne strane domaćih i regionalnih medija uglavnom zbog svojih neprimerenih i diskutabilnih izjava na račun srpskog i hrvatskog naroda, dotle nam od samog Fikreta Abdića i njegovih potomaka stižu samo pomirljive poruke i najpozitivnije reakcije. Uprkos brojnim iskušenjima i pritiscima kojima su već tri decenije izloženi, ovi hrabri i čestiti ljudi nisu se odrekli najvažnijih moralnih principa! Tekovine svog višedecenijskog rada veliki Fikret Abdić preneo je i na svoje potomke a Laburistička stranka u BiH se bavi egzistencijalnim stvarima i brine o dobrobiti svakog čoveka zbog čega i zaslužuju podršku svih poštenih, ispravnih ljudi! Njima su sukobi i bilo kakve razlike potpuno nepoznata i strana stvar! To je ta civilizacijska, kulturna i moralna razlika između časne porodice Fikreta Abdića i naroda Velike Kladuše i Zapadne Bosne – sa jedne strane, i nekih drugih kojima su samo vlast, novac i sukobi u glavi!
Izvor: I.M. – BLOG
One Response
Samo ću reći: „Multietničko Sarajevo“ pod vlašću Alije Izetbegovića je imalo 124 logora i zatočeničkih objekata gdje su zatvarani, mučeni i ubijani Srbi a žene i djevojčice zlostavljane. U tom multietničkom Sarajevu je ubijeno 3000 Srba, od čega 154 djece i 1244 žena.
Velika Kladuša pod vlašću Fikreta Abdića nije imala nijedan logor za Srbe i nijedan civil – Srbin ili Hrvat nije ovdje ubijen. Pa vi vidite ko je bio za suživot i koje je mjesto bilo više multikulturalno.