DA LI STE ZNALI: Ko je bio Nebojša Kojić?

Nakon uspostavljanja Nezavisne države Hrvatske, 10. aprila 1941. godine, počela su i prva zlostavljanja Srba. Tako je bilo i u Lijevče Polju. Ipak, ubrzo su Srbi počeli da se organizuju i spremaju na otpor.

Ovo je priča o Nebojši Kojiću iz sela Kukulje (pripada opštini Srbac), i njegovoj grupi koja je ubila prvog ustašu u Lijevče Polju. Poslije vijesti o ustaškim zlodjelima u maju i junu 1941, Nebojša Kojić išao je od kuće do kuće i govorio o potrebi sakupljanja i sakrivanja oružja i organizovanju naroda za odbranu. Nebojša nije govorio o ustanku, već o potrebi da se osujeti ustaški pokolj ili masovniji progoni srpskog stanovništva. Bio je to rodoljub. Djelovao je samoinicijativno (nije bio ni četnik ni komunista), nastojeći da zaplašenoj seljačkoj masi otvori kakvu-takvu perspektivu.

Nebojša je 13. jula 1941. godine, u dvorištu Trive Šušnjara, u selu Kukulje održao govor kojem su prisustvovali iz Kukulje: Trivo Šušnjar, Mirko Mihajlović, Branko Kotur, Đurađ Golub, Drago Mihajlović, Đurađ Kokan, Marko Crnčević, Jovan Kokan, Stojan Jezdimir, Mirko Stojković, Milan Sajić, Stevan Koščica, Dragoljub Malešević, Jošo Šušnjar, Milan Pejašinović, Jovan Malbašić, Đurađ Šušnjar, Novica Kotur i Gojko Čubrilović. Bili su prisutni i Gojko i Veljko Radonić iz Lilića.

U svom govoru Nebojša je upoznao seljake sa ustaškim zvjerstvima i iseljavanju imućnijih Srba, trgovaca i pravoslavnih sveštenika, ali da će uskoro i ostali Srbi doći na red. Na silu treba odgovoriti silom. Bolje je i poginuti braneći svoja sela i domove, nego postati beskućnik. Ovaj govor pozitivno je primljen među narodom.

Iste večeri, tj. u nedjelju 13. jula, Nebojša se dogovarao sa ljudima. Kasno uveče je sa grupom seljaka otišao u dućan Mirka Mihajlovića. Tu su se do ponoći dogovarali kako da spriječe ustaški pokolj u svome kraju i kako da se suprostave iseljavanju Srba.

Oko ponoći, kad je Nebojša završavao dogovor, pred dućan je naišla ustaška patrola, na biciklima. Sačinjavali su je: Ante Duilović i Ilija Radić, iz Mahovljana. Čuli su glasan razgovor, pa su se privukli prozoru i osluškivali. Kad su čuli o čemu se tu razgovara, zalupali su na vrata i prozor vičući: „Otvori! Niko da se nije mrdnuo! Predajte se!“

Nebojša i njegova grupa u dućanu shvatili su da su to ustaše. Nisu znali koliko ih je, ali je odlučeno da se živi ne predaju, već da se probiju u noć, iako su bili nenaoružani. Naglo su otvorili vrata i izjurili prema ustašama. Pri tom je Đuro Šušnjar zgrabio sjekiru i ustašu Iliju Radića udario po glavi. Ante Dulović je pobjegao, ostavivši bicikl.

Iako teško ranjen, Radić je pokušao pobjeći i potrčao je preko puta u kukuruze Save Kotaraša. Tu su ga stigli Đuro Šušnjar, Mirko Mihajlović, Marko Crnčević i još neki, i oteli mu pušku. Mirko mu je ispalio metak u stomak. Uvjereni da su ga dotukli, a plašeći se da u selu ima više ustaša, razbježali su se.

Odmah sutradan, u ranim jutarnjim satim, u Kukulje stižu ustaše i vrše pretres sela i okoline tražeći buntovnike. Nebojšu su, kao najobrazovanijeg i najuglednijeg, proglasili za vođu pobunjenika. Uhapsili su mu majku i braću Nikolu i Ljubu. Uhapsili su i Aksu i Petra Šušnjaru i druge. Zatvorili su ih u kuću Trive Šušnjara i objavili da će ih pobiti ukoliko se Nebojša i ostali ne predaju ili ne budu uhvaćeni.

Pobunjenike su hvatali jednog po jednog, a tjerali su i stale seljake da ih traže. Nebojša se sakrivao po Srpskom Vakupu, u blizini kuće Nikole Mastale, a prenoćio je jednom i na šupi Koje Kotoraša, u Karajzovcima. Kada je saznao da su mu majka i braća uhapšeni, Nebojša je odlučio da se preda. Odlučio je da ode kod ustaše Ante Duilovića u Bosanski Aleksandrovac. Bili su stari poznanici, a prije rata bili su u dobrim poslovnim odnosima.

Ante ga je ljubazno primio i nije ga čak ni uhapsio. Garantovao je , da mu se neće ništa desiti, i  njih dvojica su zajedno otišli u Bosansku Gradišku. Međutim, čim su stigli tamo Nebojša je uhapšen i otpočelo je zlostavljanje. U Bosansku Gradišku su otjerani i Mirko Mihajlović, Branko Kotur, Drago Mihajlović, Marko Crnčević i Đurađ Golub.

Suđeno im je u Banjoj Luci, 31. jula 1941. Svi su osuđeni na smrt streljanjem. Streljani su istog dana u Banjoj Luci, kod Petrićevca. Nebojša Kojić kad je streljan imao je 28 godina.

Ustaše i žandarmi koji su riješili ovaj slučaj, pohvaljeni su naredbom broj 13 „krilnog oružničkog zapovjednika Banja Luka“, od 30 septembra 1941. Tu stoji: „Stožernog narednika Josipa Vukadina, narednika Mustafu Mašovića,  vodnika Tahirović Džemala, i oružnike Ivana Egerdžiju, Huseina Pelagića, Nikolu Medveda, Ivana Karduma, Viktora Purtkovića, Saliha Atajića, Šukriju Begovića, Stipu Haloneti, Pavu Vasilišina i Josipa Šćurića, pohvaljujem i ističem za primjer ostalim oružnicima na njihovom hrabrom držanju.“

(Mićo Radonić, Ubistvo prvog ustaše u Lijevče Polju, Kozara u narodnooslobodilačkom ratu – Zapisi i sjećanja, I, Beograd, 1971.)

Priredila: redakcija

Izvor: Srbi u BiH