ĆOROVIĆ: Knjiga „Krajina koja nekad bejaše“ je spomenik Gordani Janićijević i vremenu koje ne smije biti zaboravljeno!

Nedavno je posthumno objavljena knjiga „Krajina koja nekad bejaše“, djelo preminule beogradske novinarke Gordane Janićijević. Izdavači – Arhiv Vojvodine i udruženje „Kultura bez granica“ – ujedno su i čuvari  jedinstvenog svjedočanstva o vremenu raspada Jugoslavije, građanskog rata, nastanka i sloma Republike Srpske Krajine i egzodusa stotina hiljada ljudi.

Sabrani tekstovi Gordane Janićijević, objavljivani u „Politici“, „Dugi“, „NIN-u“, na RTV „Politika“, kasnije i na drugim medijima, predstavljaju ne samo publicistički rad, već – kako po ocjeni recenzenta istoričara dr Milana Gulića – „vanvremensko svedočanstvo“.

Sagovornik Nade Vukelić u emisiji „Srbija na vezi“ koja se emituje na RTS bio je Trifko Ćorović, novinar, urednik „Srpskog kola“ i predsjednik UG „Kultura bez granica“, čovjek kome je sama autorka ostavila rukopis „u amanet“.

• Gospodine Ćoroviću, kako je uopšte počela priča o knjizi koja Vam je, kako kažete, ostavljena u amanet?

– Prije svega, teško je govoriti o ovoj knjizi bez nekoliko riječi o Gordani. Ona je bila mlada novinarka, svega trideset i nešto godina, kad je na RTV „Politika“ radila kao novinar. Počeo je rat, njoj se ukazala prilika da ode u Republiku Srpsku Krajinu službeno. Imala je i lični motiv – da pronađe svog zeta o kome njena sestra i porodica  nisu imali nikakvih informacija.  Tamo se suočila sa scenama koje je do kraja života nosila u sebi. Upoznala je patologa dr Zorana Stankovića u Vukovaru – vidjela je 140 leševa, među kojima je bilo i dvanaestoro dece. Taj doživljaj ju je, prema njenim riječima, natjerao da „progovori sama sa sobom“ i shvati da je pred njom veliki životni izazov. Znala je da u Beogradu, čak ni u političkim krugovima, niko nema predstavu šta se u Vukovaru dešava. Tada je odlučila da bude profesionalac – novinar koji ne bira teme. Da ide, gleda i bilježi.

• Kako je rukopis dospeo u Vaše ruke?

– Gordana i ja smo dugo se poznavali i kolegijalno sarađivali. Pratili smo srodne teme, razmjenjivali mišljenja, kontakte i iskustva. Ona mi je jednom prilikom pomenula da postoji rukopis, da postoji recenzija istoričara Milana Gulića, još iz 2015. godine, ali da rukopis „stoji u fioci“. Ohrabrio sam je da ga dovrši. Rukopis mi je poslala i on je brzo uobličen u knjigu, ali je nakon naknadnog iščitavanja Gordana ocijenila da bi, zbog mlađih naraštaja, neke stvari trebalo dodatno pojasniti. Rukopis je ponovo dotjerivala, a kako je bila već rovitog zdravlja, taj proces je potrajao.

Prošle godine 10. juna, dok sam bio van zemlje, stigao mi je mejl: „Evo finalne verzije. Ako mi se nešto desi, ni prema kome nemaš nikakvu obavezu …“ Nisam mogao ni da slutim da će 36 dana kasnije Gordana otići na neko bolje mjesto. Od tada, to je za mene bio amanet.

• Knjiga obuhvata njene objavljene i neobjavljene tekstove. Gdje se ona sve oglašavala tokom devedesetih?

– Gordana je bila kompletan novinar – radila je radio, televiziju i pisane medije. A to nije čest slučaj. Pisala je za „Dugu“, „NIN“, „Ilustrovanu Politiku“, izvještavala za RTV „Politika“, kasnije i druge medije. Neke tekstove, iako ih je napisala, mediji bez objašnjenja nikada nisu objavili. Zato je zanimljivo sada, sa istorijske distance, vidjeti koji su to tekstovi bili „tabu“, šta nije odgovaralo dnevnopolitičkim potrebama toga vremena.

• Da li Vam je ikada govorila da je imala problema zbog onoga što je pisala?

– Problemi su bili manji od šokova koje je doživljavala na terenu. Ono što ju je najviše pogodilo bila je podijeljenost među samim Srbima. Govorila je da, čak i u najvećoj nesreći, ljudi nisu mogli da se slože – „djelili smo se na Krajišnike, Ličane, Kordunaše, Dalmatince, Banijce, Slavonce…“.  A u Srbiji se, u to vrijeme, pričalo samo o brojkama. Ne o ljudima. Gordanina misija je baš zato velika: dala je ime i prezime svakom čovjeku koji bi, inače, ostao broj u statistici.

• U knjizi su i brojni političari iz tog vremena.

– Zanimljivo je pročitati i šta su nosioci vlasti u tadašnjoj RSK govorili. Moram naglasiti da Gordana nije bila jednostran novinar. U vrijeme kada je dijalog bio gotovo nezamisliv prešla je na drugu stranu fronta, sastala se sa gradonačelnikom Osijeka, dr Zlatkom Kramarićem, razgovarala sa hrvatskim novinarom Dragom Hedlom. Imala je čak dogovoren intervju sa Branimirom Glavašem. To, nažalost, nije realizovano.

• Uradili ste intervju sa njom 2022. godine. Sjećate li se naslova?

Dao sam mu naslov: „Niko u Beogradu nije bio svjestan šta se dešava u Kninu i Vukovaru“. To je , po meni, bila suština njenog novinarskog viđenja. Zato sam taj intervju uvrstio u knjigu,  jer je to bila njena poslednja poruka čitaocima – kako ona gleda na svoje tekstove sa distance, koje su lekcije i šta bi poručila mladim novinarima.

I tu se vidi još jedna važna stvar: često se u javnosti ocjenjuje da je novinarstvo privilegovana profesija. Sudbina Goce Janićijević to demantuje. Ona nije imala privilegije. U penziju je otišla sa nepotpunim radnim stažom – pola staža nije bilo upisano. I da se nije dogodila tragedija, pitanje je kako bi od bijedne penzije živjela.

• Gordana nije bila porijeklom iz Krajine. Kako je podnela njen pad?

– Teško. Lično i emotivno. Vidjela je kolone dece, ranjenike bez zavoja, ljude koji se raspadaju pod teretom tragedije. Pad Krajine dočekala je na Rači. I baš zato što nije bila „iz tih krajeva“, njeno svedočenje je čisto. Nije imala interes da ulepša ili sakrije bilo šta – pisala je „ni po babu, ni po stričevima“. To knjizi daje posebnu vrijednost.

• Prvobitni naslov je bio „Krajina koje više nema“. Kako je postao „Krajina koja nekad bejaše“?

– To je zanimljiva priča. Još 1996. godine, poslije rata, otišla je kod Patrijarha Pavla. On joj je dao blagoslov i savjet „da ne bude nestrpljiva, da će doći vrijeme za tu knjigu“. Došlo je – prekasno. A naslov je promjenila iz jednog plemenitog razloga – nije željela da nekom drugom novinaru, koji je nešto ranije upotrijebio sličan naslov, povrijedi autorsko pravo. To je bila Gordana: pedantna, moralna, osjetljiva.

Novi naslov nosi i jednu tihu poruku: Krajina živi dok god žive njeni potomci i dok god pamte grobove svojih predaka.

• Korice su simbolički snažne – grb RSK, mapa, imena opština…

– Gordana je za života knjigu autorizovala. Svaki detalj je pažljivo biran. Crvena boja nije slučajna. Na rubu knjige je iskrivljen grb, blijedo poređana imena svih krajiških opština, mapa na kojoj su upisane oblasti. Korice predstavljaju vizuelnu memoriju jedne nestale državnosti.

• Šta Vama lično znači ova knjiga?

– Za mene, ovo je spomenik jednoj ženi koja iza sebe nije ostavila biološke potomke. Ostaju joj riječi. Moja namjera je bila da njeno ime živi. Knjiga nije u prodaji. Dostupna je besplatno, u elektronskoj formi, na sajtu Arhiva Vojvodine. Štampani primjerci podijeljeni su bibliotekama. Svako ko želi da je pročita može da je pronađe.

NAPOMENA: KNjIGU MOŽETE PREUZETI OVDJE

• Na kraju – kome dugujete zahvalnost što je ova knjiga ugledala svetlo dana?

– Recenzentu, istoričaru dr Milanu Guliću, koji je Gordani 2015. rekao: „Ne dozvoli da ti bilo ko promjeni ijedno slovo.“ Naravno, nije promijenjeno. Zahvaljujem lektorki Dragani Bokun, koja je i sama rodom iz Slavonije, što je knjizi dalo dodatni kvalitet. I, naravno, najveću zahvalnost dugujem direktoru Arhiva Vojvodine, istoričaru dr Nebojši Kuzmanoviću. Kada je pročitao rukopis, rekao je: „Naš narod je gladan istine.“ I podržao izdavanje. Bilo mi je veoma važno da ovu knjigu odštampa ugledna državna institucija.

Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA – RTS – Srbija na vezi
(urednici: Miroslav Karlica i Nada Vukelić)

---

https://youtube.com/watch?v=wAV1waVrbEU%3Ffeature%3Doembed