fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Čiji si ti mali?

Tako smo se mi Srbi kazivali, noseći s’ ponosom, od Kosova do dana današnjega, svoje ime i krst časni, moj sokole. I zapamti, čestit čojek gine jednom a pogan stotinu puta. Ko jednom obraz presvuče, taj će svačiju čašu popiti i zatrovati. Od takvih se pazi, moj sokole. Slatkoreki ljudi su najotrovniji.

Piše: Mišo Vujović

„Čiji ti ono bješe mali?“
„Vidaka Petkova.“
„E, od dobroga čojeka i Srbina, Božja ti vjera.“

Prođoše godine, dečak postade čovek, visoki funkcioner Saveza komunista u Beogradu. Redovno je posećivao roditelje, Vidaka, rođenog na Vidovdan i Božanu, rođenu dan po Božiću. Đeda mu Petka je na svet, majka Gospava, rođena za Veliku Gospojinu, donela o Svetoj Petki. On, Petar, rođen je o Petrovu dne, a brat mu Mihajilo o Aranđelovu danu.

Ako bi ko bio rođen van velikih praznika, dobijao bi ime po nekom od predaka. Petar se oženio Tanjom iz Zemuna i dobio sina Valentina. Vidaku beše krivo što nije Trifun ili Blagota, po svom đedu – junaku, ali nevjesta pretegnu na njenu stranu.

„Pi, pogani, đe nas osramoti!“, govorio je, sebi u bradu, stari Vidak, partizan kome se nije dopadala jednakost i ravnopravnost, a najmanje da žene rukovode.

„Zna se ko nosi gaće i, Božja te vjera, dok daha imam niko mi neće soliti pamet. Ja nijesam od velikih škola, k’o moja đeca, ali bolje znam što je od napretka, a napretka nema đe se ne zna ko je glava kuće“, govorio bi ili prigovarao za trpezom kada su leti svi na okupu.

Valentin je dolazio za vreme raspusta u selo svog oca. Za ime ga niko nije pitao. Baba Božana i đed Vidak zvali su ga Vajo po Božaninom bratu Vasiliju, jedincu među pet sestara, poginulom 1942. godina kod Malog Garča u okršaju sa zagaračkim četnicima.

„Čiji ti bješe, mali?“, pitao bi ga Đoka, stari trgovac u zadružnom domu na Čevu.
„Ja sam Valentin“, odgovorio bi stidljivo.
„Reci, sokole, čiji si“, gurkala bi ga baba Božane.
„Kako ti se zove otac?“
„Petar“.

„Petar Vidakov, reci glasno da te svi čuju. Dobar čojek i dobar komunista“, smejući se grohotom, grlio ga je Đoka. 

Vaju je i kada je odrastao trebalo dugo vremena da shvati zašto u Crnoj Gori svi pitaju čiji si ti mali, a niko kako se zoveš.

Đed Vidak mu je objasnio da je to jedna vrsta ulaznice i davanje legitimiteta, da su njegovi preci živeli za sudnji čas, da ne obrukaju pretke i da svojim potomcima ostave moralni kapital među ljudima.

Ilustracija

„Tako smo se mi Srbi kazivali, noseći s’ ponosom, od Kosova do dana današnjega, svoje ime i krst časni, moj sokole. I zapamti, čestit čojek gine jednom a pogan stotinu puta. Ko jednom obraz presvuče, taj će svačiju čašu popiti i zatrovati. Od takvih se pazi, moj sokole. Slatkoreki ljudi su najotrovniji.

Moj đed Blagota, junak sa Krusa, zboraše često – Bolji je dan sokolov no kokoškinih sto godina“, govorio je Vidak unuku.

Izvor: IN4S portal

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: