fbpx
Претрага
Close this search box.
Ж | Ž

Подијелите вијест:

ЧЕДОМИР АНТИЋ: Седам сурових истина о Јасеновцу

Јасеновац, највећи концентрациони логор на територији Независне државе Хрватске. Формиран је 21. августа 1941, у околини истоименог градића. Усташе су га уништиле у априлу 1945. године. Био је стратиште за Србе, Јевреје, Роме, али и за комунисте, као и њихове помагаче.
Cedomir_Antic_1.jpg
Чедомир Антић

Његово постојање наводи се у бројним анализама фашистичких злочина и дефинитивно ће остати упамћен као пример бестијалности и погубности фашистичке политике. Центар „Симон Визентал“ у Лос Анђелесу наводи да је у Јасеновцу убијено око 600.000 људи у бројним масовним ликвидацијама.
Највећи логор на Балкану

„Нема сумње да је Јасеновац био највећи логор на подручју Балкана“, констатује Чедомир Антић. Документација показује да је логор био огромних димензија, односно да је био у питању читав комплекс, састављен из пет мањих логора: Брочице, Крапје, Циглана, Кожара, Стара Градишка и Циглана, који је имао и крематоријум. Јасеновац премашује сваки од 70 концентрационих логора колико их је постојало на подручју Југославије, па и логор Бањица, у ком је било готово 100.000 затвореника.

Срби највеће жртве

„Број страдалих у Јасеновцу креће се и до 700.000 људи, а готово 90 одсто страдалих били су неспорно Срби“, каже Антић. Фрапантно звуче извештаји немачких генерала, у којима се помиње да је број жртава православне вере у Јасеновцу мери стотинама хиљада живота. „Након изградње споменика ‘Камени цвет‘ – који је по мени неукусан и непримерен Јасеновцу – хрватска јавност почела је да умањује жртве. На крају су прихватили број који се креће од 20.000 до 60.000 жртава, али велика већина и даље не верује да је ово био геноцид“, каже историчар Чедомир Антић.

Био је под контролом Хрвата

Логор Јасеновац био је први систематски изграђивани логорски комплекс на територији НДХ, једини који је непрекидно деловао све до краја њеног постојања. Осмислио га је његов први управник Вјекослав Макс Лубурић, који је по оснивању НДХ био усташки добровољац. Лубурић је на месту управника концентрационих логора у НДХ наследио Мију Бабића. Од краја Другог светског рата, Лубурић је побегао из Хрватске. У емиграцији је основао терористичку организацију.

Хапшења по расним законима

Да је фашистичка политика подразумевала и геноцид према Србима доказује, како каже Антић, и доношење расних закона из 1941. године, који су се, осим на Јевреје и Роме, делимично односили и на Србе. Ови закони, које је потписао Анте Павелић и који су били познати и као Нирнбершки закони, донесени су одмах у првим месецима након формирања НДХ. Њима је легализовано хапшење Срба, Јевреја и Рома, који су третирани као нижа раса, што потврђује фашистички карактер НДХ.

Логор је био злочиначки

Јавност у Хрватској често логор у Јасеновцу жели да представи као радни а не логор смрти. Ипак, државна комисија Југославије, у којој је било и Хрвата, утврдила је још 1946. да је логор био злочиначки, те да је у њему страдало између 500.000 и 600.000 људи. „Према једној анкети, чак 40 одсто грађана Хрватске верује да су злочини према Србима били последица сепаратистичке политике Срба. Тај став је бесмислен и непристојан“, каже Антић.

Тито га никад није посетио

„Јосип Броз никада није био у Јасеновцу. Он је потискивао истину о логору, јер је имао отпор према злочинима које су, како се тада говорило, починили југословенски грађани против југословенских грађана“, каже историчар. Последице таквог размишљања данас се виде и у Србу, на обележавању устанка, где хрватски екстремисти не дозвољавају да се у чисто српском крају обележи почетак отпора геноциду, наглашава овај историчар. Ипак, прва истина о Јасеновцу јесте утврђена за време СФРЈ.

Логор смрти или радни логор?

„Хрватска страна се протеклих деценија јако трудила да Јасеновцу оспори карактер логора смрти, тврдећи да је то био радни логор. Ако јесте, поставља се питање како је у њему живот изгубило толико људи, откуд у њему особе неспособне за тежак физички рад – жене, деца, старци – и на крају, шта је он тако битно производио?“, пита се Чедомир Антић. И заиста, хрватска администрација и данас у својим званичним иступима говори о „Радном логору Јасеновац“.

Број жртава

„Тачан број убијених може се знати само уколико се сазнају сва имена жртава, а с обзиром на то да је Независна држава Хрватска функционисала попут злочиначке банде, подаци су махом изгубљени или нису ни постојали. Покушало се и са археолошким ископавањима, сондирањем терена, али тако се не може доћи до егзактног броја жртава. Уз то, у Јасеновцу је постојао и крематоријум. Лешеви су бацани и у Саву“, објашњава Антић.

Аутор/извор: Михајло Јовићевић / Блиц.РС

Подијелите вијест:

Помозите рад удружења Јадовно 1941.

Напомена: Изнесени коментари су приватна мишљења аутора и не одржавају ставове УГ Јадовно 1941. Коментари неприкладног садржаја ће бити обрисани без упозорења.

4 Responses

  1. Kako su zli komunisti skrivali istinu o Jasenovcu
    Pristalice zločinačkih ideologija nemaju saosećanja ni za žrtve koje pripadaju njihovom narodu.

    Tomislav Marković

    ,,Za sve je kriv onaj demon Tito koji je zabranio da se pominju ustaška klanja”, piše autor (Arhiva)
    Srpski mediji i društvene mreže u poslednje vreme bruje o još jednoj zaveri protiv Srba. Najzad je otkriveno da su zli komunisti tokom skoro poluvekovne vladavine skrivali istinu o stradanjima Srba u Jasenovcu, te da se praktično do juče o tome ništa nije znalo. U širenju ovog otkrovenja učestvuje popriličan broj mladih ljudi, ali ni stariji ne zaostaju. Suštinu zavere najbolje je opisao novinar i kolumnista Večernjih novosti koji veli: „Najveća i neprolazna vrednost Antonijevićevog ostvaranja je – što je konačno snimljeno! Što je najzad neko razbio to mučno ćutanje, tu grozomornu sedmodecenijsku tišinu koja je ponovo ubila na stotine hiljada mučenika”.
    Prava je sreća da nam je Bog podario predsednika Aleksandra Vučića koji je, kako sam kaže, inicirao snimanje filma Dara iz Jasenovca, tako da je zavera ćutanja duga sedam decenija najzad prekinuta i konačno imamo priliku da saznamo nešto o ustaškim zločinima o kojima do danas niko nikad ništa nije prozborio. Za sve je kriv onaj demon Tito koji je zabranio da se pominju ustaška klanja, jer se nameračio da uništi Srbe i da zatre njihovo istorijsko pamćenje.
    Zlim komunistima se u skorije vreme pridružila banda zlih Amerikanaca koji namerno nisu uvrstili Antonijevićev film u izbor za Oskara, samo da bi nam napakostili. O tome je nadahnuto progovorio poeta Ljubivoje Ršumović, opipavajući nevidljivi zid: „Jak je taj američki zid prema Srbiji koji ne dozvoljava da bilo kakva istina o tim stvarima, o tim zločinima iz prošlosti prodre u svet. Tu su jednostvano, rekao bih, bandoglavi, ali nisu bandoglavi po prirodi, nego se smišljeno prave ludi, i tako sprovode taj novi svetski poredak”.
    Što se tiče neprobojnog američkog zida koji sprečava da istina o Jasenovcu prodre u SAD i svet, dovoljno je pomenuti Američki muzej holokausta u kojem se čuva povelika zbirka eksponata o ovom ustaškom logoru. Ima tu koječega, od fotografija iz logora, preko tekstova i knjiga, memoara i dnevnika, pa sve do filmova i usmene istorije, brojnih svedočanstava preživelih logoraša. Kad su komunisti u pitanju, situacija je malo složenija.
    Četnici i ustaše, zajednička nesreća Srba i Hrvata
    Mora se priznati da su komunisti u kreiranju strategije prećutkivanja Jasenovca pokazali nesvakidašnju inventivnost, neverovatnu lukavost i natprirodnu prefriganost na kojima bi im i baron Minhauzen pozavideo. Zavera ćutanja je počela još tokom Drugog svetskog rata, dok je konc-logor za Srbe, Jevreje, Rome i antifašiste svih nacionalnosti radio punom parom. Jedan mladi komunista i pesnik, Ivan Goran Kovačić, u prvoj polovini 1943. godine ispevao je potresnu poemu Jama o ustaškim klanjima u Jasenovcu. Naravno, sa namerom da sakrije istinu o ustaškim zverstvima. Poemu je napisao na osnovu svedočenja odbeglih logoraša.
    Strašne su scene iz Jame, teško ih je zaboraviti: „Posljednje svjetlo prije strašne noći / Bio je bljesak munjevita noža, / I vrisak, bijel još i sad u sljepoći, / I bijela, bijela krvnikova koža; / Jer do pojasa svi su bili goli / I tako nagi oči su nam boli. (…) Al’ ovu strašnu bol već nisam čeko: / Krvnik mi reče: ‘Zgnječi svoje oči!’ / Obezumljen sam skoro preda nj kleko, / Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči; / I više nisam ništa čuo, znao: / U bezdan kao u raku sam pao”.
    Srpski četnici, vazda na braniku patriotizma, nisu bili zadovoljni poemom, najedili su ih stihovi napisani da bi sakrili istinu o ustaškim zločinima nad Srbima, pa su kamom ispisali književnu kritiku po vratu Ivana Gorana Kovačića krajem juna ili početkom jula 1943. godine, da mu se ni grob ne zna.
    O Goranovoj smrti pisao je njegov saborac Moša Pijade: “Goran Kovačić, nije proživio nedaće pete ofanzive. Mladi hrvatski pjesnik, koji je u pjesmi Jama tako snažno oformio najžešći u ovom ratu ispjevani protest protiv ustaških pokolja nad Srbima, bio je ubijen od ‘srpskih osvetnika’, četničkih izroda, tih švapskih i ustaških saveznika. Prerezali su grlo, koje je tako iskreno i snažno grmjelo iz bratske hrvatske duše protiv ustaških zločina nad srpskom nejači”.
    Reklama
    Još jedan komunista, Marko Ristić, koji je napisao i predgovor za francusko izdanje Jame opremljeno bakrorezom Pabla Picassa, pribeležio je: “Da se našla bratoubilačka ruka koja je prolila tu svetu, pevajuću krv pesnika i borca za slobodu svoga naroda, da su uopšte mogli postojati četnički koljači i ustaški koljači-jamari, to je zajednička nesreća i Srba i Hrvata koji vole i svoj narod i njegovu slobodu”. Očigledno je reč o antisrpskim elementima, pretečama autošovinizma, o ljudima koji nemaju nimalo razumevanja za četnike koji su klali isključivo u samoodbrani, naročito bebe u kolevci, ili kad su kamom hteli da izraze protest protiv levičarske estetike.
    Pišem, dakle prešutkujem
    Goranova Jama doživela je silesiju izdanja posle rata, štampana je u stotinama hiljada primeraka, a zli komunisti su je čak uvrstili u obaveznu lektiru kako bi – pogađate – sakrili istinu o ustaškim zločinima u Jasenovcu. Nije to bio kraj komunističke strategije poricanja i prikrivanja jasenovačkih klanja. Odmah po oslobođenju objavljena je knjiga U mučilištu – paklu Jasenovac Đorđa Miliše, sledeće, 1946. godine, usledila je knjiga Grad mrtvih: Jasenovac 1943 Milka Riffera, a iste godine izlazi i izveštaj Zemaljske komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača pod naslovom “Zločini u logoru Jasenovac”.
    Dve godine kasnije izlazi knjiga sećanja Jasenovac: 21. VIII 1941 – 31. III 1942. čiji je autor Drago H. Čolaković, a potom su nižu desetine izdanja o Jasenovcu: Zakon bezakonja: zapisi o ustaškim logorima Jasenovca i Stare Gradiške. Krvave staze Mata Kudumije i Cveje Jovanović, roman Smrt je hodala četvoronoške Vladimira Carina, sećanja Egona Bergera 44 mjeseca u Jasenovcu, Petnaest hiljada vagona smrti: zapisi o ustaškim zatvorima i logorima Jasenovca i Stare Gradiške Mata Kudumije, S one strane svijeta: žrtve jasenovačkog logora Anta Zukanovića, zbornik Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, studija Jasenovac i jasenovački logori Radovana Trivunčića, uspomene Čedomila Hubera Bio sam zatočenik logora Jasenovac, zbornici Riječi koje nisu zaklane: svjedočanstva preživelih zatočenika i Jasenovački logor: iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora i nebrojena druga izdanja. Pomenimo samo zbornik dokumenata Koncentracioni logor Jasenovac Antuna Miletića koji je objavljen u četiri toma, na preko 2.000 strana.
    Nekome će komunistička strategija zataškavanja delovati u najmanju ruku čudno, pošto se uobičajilo uverenje da se prećutkivanje zločina najefikasnije sprovodi tako što se o njima ćuti. Takvi pojedinci i pojedinke su očigledno puke naivčine, oni naprosto ne razumeju pokvarenost komunističkog uma koji se dosetio da je zločine najbolje negirati tako što se o njima neprestano piše. Postoji osnovana sumnja da su ovu strategiju komunisti preuzeli iz priče Edgara Allana Poea Ukradeno pismo, pošto je čak i među njima bilo nekoliko pismenih ljudi koji su ponešto čitali.
    Uostalom, sličnu strategiju poricanja danas primenjuju srpske neočetničke vlasti, pa zato u knjižarama vlada prava jagma za Razglednicom iz groba Emira Suljagića, upravo je objavljeno 376. izdanje Sarajeva za početnike Ozrena Kebe, Poljsku konjicu Marka Vešovića nemoguće je rezervisati u srpskim bibliotekama, a knjiga ratnih priča Pod pritiskom Faruka Šehića ne može se pronaći čak ni na Kupindu.
    Sedma umetnost prećutkivanja
    Nisu se komunisti zaustavili samo na knjiškom zataškavanju ustaških pokolja u Jasenovcu, već su posebnu pažnju posvetili kinematografskom prećutkivanju, znajući koliko je filmska umetnost popularna u širokim narodnim masama. Snimljeno je nekoliko filmova o Jasenovcu, ali i o drugim logorima, o holokaustu, o masovnom istrebljenju ljudi koje su sprovodili nacisti u saradnji sa kvislinzima. Odmah po oslobođenju, Gustav Gavrin i Kosta Hlavaty snimili su dokumentarac Jasenovac sa jezivim snimcima masakriranih leševa iz logora.
    Igor Pretnar režirao je 1959. film Pet minuta raja po scenariju pisca Vitomila Zupana. Naredne godine snimljena su tri filma: slovenački reditelj France Štiglic režirao je igrani film Deveti krug (prikazan na Kanskom festivalu i nominovan za Oskara), crnogorski reditelj Stjepan Zaninović snimio je dokumentarac Poruke po scenariju Branka V. Radičevića, a italijanski reditelj Gillo Pontecorvo, koji se kasnije proslavio filmom Bitka za Alžir, snimio je u Jugoslaviji film Kapo koji je takođe bio nominovan za Oskara u kategoriji najbolji strani film.
    Hrvatski reditelj Bogdan Žižić snimio je kratki dokumentarac Jasenovac 1966. godine, na prvoj komemoraciji u Spomen-području Jasenovac, a Žika Mitrović (koji je dve godine ranije snimio Marš na Drinu) režirao je Gorke trave po scenariju Fride Filipović. Naredne godine Eduard Galić snima igrani film Crne ptice koji se temelji na istinitoj priči njegovog tasta Grge Gamulina koji je pred kraj rata uspeo da pobegne iz logora Stara Gradiška. Iste godine bosanskohercegovački reditelj Suad Mrkonjić snimio je film Djeca iz pakla iz perspektive deteta logoraša.
    Gojko Kastratović 1973. snima dokumentarac o Jasenovcu Evanđelje zla, deset godina kasnije legendarni Lordan Zafranović napravio je dokumentarac Krv i pepeo Jasenovca. Vladimir Tadej snimio je 1987. film Kula smrti: Gradiška Stara logor broj 5. Ustaški zločinci prikazivani su i u drugim filmovima, na primer u filmu Zastava Branka Marjanovića iz 1949. godine, u Padu Italije i Večernjim zvonima Lordana Zafranovića, u Kraju rata Dragana Kresoje, u seriji Nepokoreni grad Eduarda Galića, a jezivu scenu klanja u autobusu iz Zafranovićeve Okupacije u 26 slika nemoguće je zaboraviti.
    Spomen-područje Jasenovac
    U socijalizmu se baš udarnički radilo na prećutkivanju nacističkih zločina, posebice ustaških klanja u Jasenovcu, tako da ne čudi što se takoreći do juče o tome ništa nije znalo, sve dok Vučić nije rešio da otkrije dugo skrivanu istinu uz malu pomoć filmske ekipe. Četiri pomenuta filma napravljena su u produkciji Spomen-područja Jasenovac: Evanđelje zla, Krv i pepeo Jasenovca, Kula smrti i Žižićev Jasenovac. Kakvo sad Spomen-područje Jasenovac? Ako se istina o ustaškim klanjima u Jasenovcu tako brižljivo skrivala, zar je iko znao da je taj logor postojao i gde se nalazio?
    Zle komuniste nije mrzelo da naprave memorijalni kompleks, da angažuju najvećeg umetnika među arhitektama Bogdana Bogdanovića da napravi spomenik, čuveni Kameni cvet, da postave još nekoliko spomenika i spomen-ploča, da obeleže mesta stradanja, da naprave muzejsku postavku i izdavačku delatnost, da štampaju razglednice, značke i priveske. Škole iz cele SFRJ organizovale su masovne posete učenika i nastavnika Jasenovcu, a mnoga deca su doživljavala traume gledajući jezive slike ustaških zločina. Toliko su komunisti sistematski radili na prećutkivanju da je po broju posetilaca Memorijalni muzej Jasenovac nadmašivao gotovo sve muzejske institucije u bivšoj Jugoslaviji.
    Neočetnička propaganda
    Koliko su zli komunisti bili agilni u zataškavanju Jasenovca govore i neki statistički podaci. U knjizi Objavljeni izvori i literatura o jasenovačkim logorima Jovan Mirković navodi da je do 2000. godine o konc-logoru Jasenovac objavljeno 1.188 knjiga, 1.544 teksta i 108 zbirki dokumenata. Najveći broj izdanja štampan je osamdesetih godina, dakle u vreme poznog socijalizma. Stvarno su Tito i komunisti učinili nadljudske napore da sakriju istinu o ustaškim zločinima u Jasenovcu, teško da su još nešto mogli da naprave.
    I posle svega ovoga dođu neki propagandisti i mrtvi hladni udaraju na sva zvona kako je u socijalizmu skrivana istina o Jasenovcu. Razumem da neočetničkim propagandistima nije lako, težak je posao stalno izmišljati kojekakve lagarije iz najnižih pobuda, ali mogli bi ipak malo da se potrude pa da smisle nešto što nije baš apsolutna budalaština u koju niko sa zrnom mozga ne može da poveruje. Doduše, njima nije bitno da lažu ubedljivo, pošto se ionako obraćaju publici kojoj je do istine stalo manje nego do lanjskog snega.

  2. UČEŠĆE ČETNIKA U BITKI NA KOZARI, juna 1942. _________________________________________________________________________________________________
    10. JUNA 1942. GODINE POČELA JE OFANZIVA NA KOZARU ________________________________________________________________________________________________
    Ukupno brojno slanje vojnika i oficira u ovim ustaško-domobranskim jedinicama, koje su bile potčinjene njemačkoj borbenoj grupi »Zapadna Bosna«, bilo je 436 oficira i 17.481 podoficir i vojnik. Sa svim ovim snagama sarađivalo je i učestvovalo u borbi protiv partizana na spoljnjem obruču i zaprečnim linijama i oko 1.000 četnika Vukašina Marčetića i Uroša Drenovića. Pored neprijateljskih snaga, u borbama sa Prvom krajiškom brigadom i snagama 4. kozarskog bataljona, koje su bile odsječene od Kozare u vrijeme proboja neprijatelja, od Banje Luke do Prijedora uzele su učešća i znatne četničke snage, koje su vršile napade na partizanske snage na sektoru Piskavica – Bronzani Majdan – Rakitovača i tako potpomagale neprijateljske snage koje su po dubini napredovale i obezbjeđivale front prema Kozari. Kad se vidjelo da 1. krajiška, uprkos svim nastojanjima, ne može razbiti neprijateljsku blokadu kod Piskavice, štab brigade je odlučio da bataljoni napuste to područje i preko rijeke Sane odu na slobodnu teritoriju Podgrmeča.

    1*) Documents from National Archive Washington NAW
    (Militärbefehlshaber Südost), T501 roll 248 frame no. 000289

    Dnevni izvještaj glavnokomandujućeg generala u Srbiji
    13. 6. 1942g
    …..
    Borbena grupa ,,Zapadna Bosna”
    d/ Grupa za zaprečavanje: LOJALNI ČETNICI POD NJEMAČKIM VODSTVOM napreduju iz Bronzanog Majdana prema sjevero-zapadu. Neprijatelj kod Piskavice opkoljen. Na sjeveru i zapadu ništa novo.

    2*) Documents from National Archive Washington NAW
    (Militärbefehlshaber Südost), T501 roll 248 frame no. 000290

    Izvještaj glavnokomandujućeg generala za Srbiju
    14.6. 1942 g

    Borbena grupa ,,Zapadna Bosna”
    c/ Grupa za zaprečavanje: […] Neprijatelj drži visove sjeverno i sjeverozapadno od Bronzanog Majdana. NAPAD NACIONALNIH ČETNIKA U TOKU. /… /

  3. НАПАД КНЕЖИЧКОГ ПАРИЗАНСКОГ ОДРЕДА НА ЈАСЕНОВАЦ / Документа /
    ____________________________________________________________________________________
    Ландесшицен-батаљон (Територијални заштитни батаљон) 823

    Предмет: Додатак извештају од 30/31. децембар 1941. год.

    Трећа чета је у могућности да пошаље следећи извештај за догађај у ноћи између 30. и 31. децембра 1941. год:
    Градину и околину заузели су устаници (200-300 човека). Ваше (јединице ЛБ 823-прим. АД) резервне снаге (400-500) налазе се у околини с. Алагинци. Хрватске снаге (25 човека) биле су опкопљене и једино су преко ноћи успеле да стигну до с. Уштице. Имале су 2 погинула и 3 тешко рањена који се опорављају.
    Нападачи су из пушкомитраљеза и минобацача отварали јаку ватру све до 8 сати увече. Затим су њихови бацачи усмерени у правцу јасеновачке железничке станице, која је око 10 сати била три пута погођена. Изгледа да је циљ нападача био да се снабдеју храном, јер их је њихова обавештајна служба на железници обавестила да вагони целе ноћи пролазе од Градине према југу.
    Потпис нечитак
    Сигнатура документа :
    Бундес архив-Фрајбург, RW 26/118.
    ____________________________________________________________________________________________
    Зборник докумената
    (1941–1942) (pdf)
    Приредио
    Милан Кољанин

    Предмет:
    Концентрациони логор Јасеновац. 9. јануар 1942.(* 166)
    Како је утврдила хрватска полиција, 37 комуниста је пуцало на логор Јасеновац. Међу комунистима су се налазили и Хрвати као и неколико Мађара. 2/3 комуниста је усмрћено приликом одбране, 4 су умакла, а остали су рањени и похапшени. Према изјави полицијских агената, у овом случају се радило о опасним комунистима. У овом нападу рањено је и усмрћено и више усташа. Из логора нико није умакао.
    мм.
    За тачност преписа:
    Маршал.
    канцеларијски службеник.
    (*166) АВ, Ф. 562, 3.1.1.2 (документ није нумерисан, у досијеу се налази после листа 78 )

  4. ДРУГИ – од Немаца задокументован – НАПАД ПАРТИЗАНА НА ЈАСЕНОВАЦ
    ___________________________________________________________________________________________________________
    Напомена: Док су партизани нападали на усташки Јасеновац и ГИНУЛИ, четници Раде Радића су – под њемачком командом – УБИЈАЛИ ПАРТИЗАНЕ !!!
    _______________________________________________________________________________________________________________
    Documents from National Archive WashingtonNAW
    (114. Jäger Division), T315 roll 1294 f.495

    MESECNI IZVEŠTAJ OPERATIVNOG ODELJENJA 114. LOVAČKE DIVIZIJE OD 31. MAJA 1943. O VOJNO-POLITlCKOJ SITUACIJI, BORBAMA PROTIV JEDINICA NOV I POJ I OBOSTRANIM GUBICIMA NA PODRUČJU BANIJE I BOSANSKE KRAJINE’

    114. LOVAČKA d iv iz ij a Ia Izveštaj o delatnosti maj 1943 / … /

    DNEVNI IZVEŠTAJI

    12.5.1943: Završena operacija „Ulrich“ . Kod Kamenice borba sa partizanima jačine čete. Neprijatelj imao 16 mrtvih. ODBIJEN NAPAD NA NA JASENOVAC. GUBICI NEPRIJATELJA : 30 MRTVIH , SOPSTVENI: 2. Posle završetka operacije „Ulrih“ izbrojano je kod neprijatelja 39 mrtvih, 33 su zarobljena i uništeno skladište u barakama.

    13. 5. : Partizanska grupa, jačine 1000 ljudi, zauzela je Staro Selo i prekinula put dotura za V. Kladušu. U rejonu V. Jasenice odbačena je na istok partizanska grupa jačine čete. Neprijatelj imao 18 mrtvih.
    14. 5. : S obe strane Starog Sela snažne borbe.

    16. 5. : Kod Starog Sela su uz podršku avijacije naneseni neprijatelju teški gubici. U rejonu Divan, 21 km ISTOČNO od 335 Banje Luke, ODBAČEN JE NA JUG NEPRIJATELJ j jačine bataljona UZ PODRŠKU ČETNIKA (Radića). NEPRIJATELJ je imao 59 MRTVIH. Sopstveni gubici: 3 mrtva.

Оставите одговор на BEOGRAĐANIN Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Пратите нас на друштвеним мрежама: