BRANKO..

Kad zaželiš pobjeći od stvarnosti i vratiti se snovima djeteta, pođe ruka prema polici sa njegovim knjigama. Generacije su odrasle uz njegove knjige.

Piše: Željko Kresojević

Branko kaže da je njegov začarani svijet sav satkan od bajki i maštarenja, mjesečine i prozračne svile, bio svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su im u kuću dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno priča i obilja, kad je i mačka bila sita i miroljubiva, a miš debeo i bezbrižan…

Ti đedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih njegovih literarnih motiva.

Sad tek vidim kolika je sreća bila odrasti na selu uz likove slične njegovom đedu Radi, Jovandeki Babiću, samardžiji Petraku…

Uz mog djeda Ninka “Paruna” zavoljeh konje i pjesmu. On i stari Mijajlo Škara, jedini su u našoj okolici pjevali uz gusle. Zategne đed Ninko strune od konjskog repa na guslama, pa zaveze:

– Daaaj mi Božeeeeee dobraaa konjaaaa vranaaaa…

Prva slova sricao sam čitajuci staru pjesmaricu. Skoro raspalih korica stajala je u starom kredencu. Listaš redom, uvijek poneka stranica ispadne.

“Ženiba Dušanova”,”Boj na Kosovu”, “Smrt majke Jugovića”, “Milan Toplica”…Svaka pjesma počinje onim velikim ukrašenim crvenim slovom.

Ništa ljepše djetetu, nego za dugačke kasno jesenje ili zimske noći sjesti na već uleknuti drveni prag kraj zidane peći i slušati staroga Loškotu “Paruna”. Da je Branko negdje na njeg nabasao, vjerujem da bi ga bilo u knjigama.

Svega bi u njegovim pričama: hajduka, vila na vrelima, krilatih konja, ljutih Turaka, vampira kraj mlinova, brkatih žandara… Kad izbeči očurde i zagladi svoje sive brčine prošarane duvanskim dimom, pa kaže:

– Na š’ušaj, gledaj ume!

Jedino što je zahtjevao bilo je da ga gledaš pravo u oči dok priča. Valjda je tako bio uvjerljiviji u svojoj laži. Omami te “Loškotina” priča, zacrvene se obrazi od vatre iz peći…

Zaspeš onako kako samo dijete može zaspati. Snovi se množe, što Branko reče:

– Ne znaš jesi li još na zemlji ili zajedno s mjesecom roniš kroz rasperjane naviljke oblaka.

Možda smo Branka mi Krajišnici mogli bolje razumjeti. Ostavi njegovo slovo velika traga u mnogima.

I sam je bježao od svijeta za kojeg se borio i stvarao. Bolje se osjećao pod krilima zmaja.

Čuo je u daljini bat kopita crnih konja, sa još crnjim potkovicama.

Nedočeka crne konjanike.

Vezane vijesti:

Jadovnička priča o Milici i Kati – Jadovno 1941.

GDJE LEŽE KOSTI KOLARIĆKIH MUČENIKA ? – Jadovno 1941.

Zaboravljeni pravednici sa Korduna – Jadovno 1941.

Svjedočenje Mile Džodan o zločinu nad Srbima Korduna …

Pokušaj hrišćanskog razmišljanja: 24. mart … – Jadovno 1941.