Božidarka iz Velike Žuljevice

Gosti urednika Zagrebačke televizije, te večeri, bili su Kozarčani. Pred kamere i pod svjetlost reflektora sjeli su generali i heroji, kuriri i djeca s neobičnim ratnim sudbinama.

Za istim stolom s ratnicima sjedela je i Božidarka Frajt, filmska i pozorišna glumica. Samo, ona nije došla ni kao lijepa žena iz filma „Živa istina“, za čiju je ulogu na festivalu u Puli 1972. dobila „Zlatnu arenu“, ni kao mlada partizanka iz „Užičke Republike“. Došla je kao gost urednika da čuje priču o Kozari — i sebi.

Zato Božidarka neće zamjeriti što tu priču moram ponoviti od početka, jer ona počinje s Kozarom 1942, od njene druge godine.

Bogdan Grublješić, Božidarkin otac, otišao je u ustanak na Kozari 1941. sa još dva brata i tri sestre. Ranjen je u maju 1942. na bunkerima kod Prijedora, kada je grad prvi put oslobođen. U ofanzivi, u junu 1942, njegova rana još nije bila zarasla kada su ga zarobili Nijemci i potjerali prema Zemunu i Sajmištu. Kako je Bogdan pobjegao iz transporta i dospio u selo Žabare, živih svjedoka nema da nam to ispričaju. Sa prvoborcem Simom Simićem, čije rodno selo sada nosi njegovo ime, uspostavio je odmah vezu, a kada su naišli Krajišnici, nije mogao da odoli i otišao je s njima na rovove Sremskog fronta. Poginuo je na Bijeljini kao borac Druge krajiške brigade.

U istoj ofanzivi majka Vida svučena je s Kozare u sabirni logor Cerovljane. Dalje, put je vodio kroz Jasenovac u selo Klokočevac kraj Bjelovara. U naručju je nosila malu Božidarku, svoje jedino dijete. Selo je bilo partizansko i u njemu je jedne noći mnogo pucalo. Došle su ustaše i one koje odmah nisu pobili, otjerali su ponovo u logor. Vidu su, s porodicom kod koje se bila sklonila, sproveli u Sisak i zatvorili u bivšu tvornicu špirita. Već sutradan po dolasku, majkama su oduzeli djecu. Osumnjičene da su sarađivale s partizanima, strijeljane su noću. Među njima je bila i Vida Grublješić.

Kako je to bilo ispričala je tada Radosava Ljubišić, desetogodišnja djevojčica sa Vrištika pod Prosarom. Doslovce njena priča glasi:

„Bilo je to ljetos kada dođoše Nijemci i s njima ustaše. Moja mama strpa u vreću nešto hrane i krenusmo kud i ostali narod. Na Kozari smo ostali svega četiri dana, jer nam rekoše komšije da su otišli Nijemci. Kad smo sišli u selo, imali smo šta vidjeti: sve je bilo spaljeno. Još se dimila cigla, kud god pogledaš, svuda tinja žar. Onda su nas potjerali u logor. U Cerovljanima vrilo je od naroda. Bilo je djece u jastuku, žena i cura. Hranu što smo bili ponijeli pojeli smo još u Kozari. Ovdje smo čupkali travu i jeli korjenje. Jedne noći, prebacili su nas u selo Uštice. Tu smo ostali na vjetru i kiši jednu sedmicu, a zatim dotjerani u Jasenovac. Odmah su odvojili mušku djecu a nas strpali u vagone i dugo smo se vozili. Na jednoj stanici odškrinuli su vrata da se ne pogušimo, ali nismo smjeli izlaziti. Onda su nas ustaše odvele u neko selo kod Bjelovara i razdijelili po kućama. Poslije nekoliko dana, mnogo je pucalo i vodila se borba. Sutradan, ustaše su nas opet pokupile. U šumi, iznad sela, strijeljali su neke ljude i žene. Mi smo to morali da gledamo. Tada sam vidjela, i to je bilo strašno, kako su vezali jednog čovjeka za krmaču, a za njega ženu i dijete. Uplašena svinja je bježala kroz šumu, a ustaše su gađale jedno po jedno. Onda su nas opet strpali u vagone i dotjerali u Sisak. Mi smo mnogo plakali, jer su ustaše tukle naše majke kundacima u leđa, a one su čupale svoje kose. Kada su ih odveli i strijeljali, mi više nismo plakali. Meni je bilo svejedno, hoće li i mene ubiti. Mi, odraslije djevojčice, prigrlile smo one malene što nisu mogli ni da pužu. Kada su nas opet vozili u Zagreb, djeca su umirala, i mi smo se u početku plašili, jer kad su umirali, nisu zatvarali oči. Mi smo onda malu djecu, koja nisu umrla, stavljali u krilo i čuvali. Ona su bila mnogo gladna i žedna.“

U vagonima za stoku dovučeno je 850 djece iz Stare Gradiške. Bio je to prvi transport. Ustaše su nas požurivale da što prije ispraznimo kompoziciju. Izvukli smo četrdesetoro mrtve djece. Dok su prenošena, umrlo je sedamnaestoro, a za vrijeme kupanja i raskuživanja još trideset sedmoro.

Na trećem kolosjeku zagrebačke željezničke stanice vladao je užas. Ispred „Razkužne“ postaje na Senjaku bilo je još gore. Jer u toku avgusta, septembra i oktobra 1942. jedna kompozicija iz Stare Gradiške sustizala je drugu iz Siska. Ukupno 53 transporta sa 12.779 djece. Zagrebačka prihvatilišta — Glavni zavod. Dječiji dom na Josipovcu, Dvorana svetoga Jeronima, Zimski cvijetnjak nadbiskupije i zgrada Udruženja učiteljica u Kukuljevićevoj broj 19 — nisu mogli da prime svu djecu.

Profesor Kamilo Bresler i Jana Koch, mlada sestra Crvenog krsta, bili su među istaknutim organizatorima spasavanja djece na zagrebačkoj željezničkoj stanici. Jana se sjeća:

„Još jednom to sve ne bih mogla preživjeti. U vagonima za stoku dovučeno je 850 djece iz Stare Gradiške. Bio je to prvi transport. Ustaše su nas požurivale da što prije ispraznimo kompoziciju. Izvukli smo četrdesetoro mrtve djece. Dok su prenošena, umrlo je sedamnaestoro, a za vrijeme kupanja i raskuživanja još trideset sedmoro. Radnici iz željezničke kolonije, krišom od ustaša, donosili su kante s vodom i kvasili vapijuće dječje usne.

Ne, zaista, to se ne može opisati. Sljedeći transport od hiljadu djece bio je još stravičniji. Pred otvorenim vagonima čula se samo tiha i mnogo tužna melodija, prekidana po kojim dubokim jecajem. Pomodrela od plača, djeca su ležala na golom podu ili u klupče smotana na prljavoj slami. Ona malo odraslija čučala su držeći glavu naslonjenu na koljena i gledala beskrajno tužnim pogledom. Bila su preplašena kao ptići. I ovdje je umrlo osamdeset i četvoro.

U transportu od 17. avgusta 1942. dopremljeno je na zagrebačku stanicu 1.080 djece. Njihovo spasavanje najdublje se urezalo u moje pamćenje. U tom transportu bilo je daleko više dojenčadi od one malo odraslije djece koja su padala u nesvijest od žeđi. Žene s pelenama i benkicama izvlačile su iz vagona i trpale u korpe kao duleke onu najmanju djecu. Kasno u noći, otkrili smo u posljednjem vagonu još 250 dojenčadi. Teško su primala bočice s mlijekom i cuclu. Jedna osmomjesečna djevojčica mnogo je plakala. Kada sam ja uzela u naručje, ućutala je. Ah, čim bih je predala drugoj sestri, ili je položila na slamu, ona je opet plakala. Ponovilo se to više puta. Onda sam je uzela i dugo je golicala po vratu. Moje tepanje šapatom — dušo, dušice, do danas nije prestalo. Duška je sada odrasla i lijepa djevojka. Radi kao profesor dermatologije“.

I profesor Bresler tada nije mogao da se odvoji od jednog šestomjesečnog dječačića. Sada je i Ivica odrastao i ima dvoje djece.

Na apel organizatora ove humane akcije, više od 200 zagrebačkih porodica uzelo je djecu iz vagona smrti.

Majku Vidu su ubile ustaše u sisačkom logoru, a njenu jedinu kćerku, Božidarku Grublješić, usvojila je plemenita porodica Frajt iz Zagreba, oktobra 1942.

A kada su napunjena prihvatilišta u kojima je i po četvoro djece ležalo u jednom krevetu, mnogi ljekari su ilegalno u zagrebačke bolnice uvlačili stotine ovih malih bespomoćnih stvorenja. I kada ni to nije bilo dovoljno, komunisti zagrebačke partijske organizacije odlučili su da formiraju ilegalnu bolnicu. Vjekoslav i Marijan Ribarić, braća, stavili su svoju vilu u Vrapču na raspolaganje i ona je odmah napunjena djecom. Tako je u ovoj neobičnoj bolnici otpočela borba za spasavanje pedeset troje kozarske djece. Zahvaljujući doktoru Zlatanu Sremecu, ljekarima Klari i Stanislavu Župiću i doktoru Branku Dragišiću, nijedno dijete ovdje nije umrlo.

Tada su i druge majke uzimale djecu i plakale zajedno s njima. Tražile su one podatke, bilo kakve tragove o tim malim zamotuljcima rasutim po peronima zagrebačke stanice, ali njih nije bilo. Djeca više nisu imala imena, ni roditelje. Ostali su samo brojevi i poneka ceduljica oko vrata sa oskudnim podacima kao što su „Brazletica — Dragica, 1941“. Ali, djevojčica je umrla još u vagonu. Ili „Perla — crnomanjasta, plave oči; 1940. — Bosanska Gradiška“, pisalo je na drugoj kartici. Nju su uzeli Stjepan i Marija Stipetić iz Preradovićeve 12.

Većina djece koja su dolazila iz Siska imala su oko vrata kanapom privezane ceduljice sa oskudnim podacima. Djeca su te kartončiće kidala, a mnoge i pojela.

Božidarka je svoj karton sačuvala.

Kada je odvojena od majke, da li je bila s malom i bespomoćnom djecom u Sokolskom domu ili u Solani, u Teslićevom kupalištu ili u samostanu Sveti Vinko u Sisku — to se pouzdano ne zna. Ali se zna da je kompozicija iz Siska 16. oktobra 1942. dovukla 566 male djece s brojevima i karticama ispod vrata. Njih tridesetoro raspoređeno je u prihvatilište Crvenog krsta u Kukuljevićevoj broj 19. Božidarka je bila među njima.

Doktor Desanka Risanović-Štampar zaustavila je smrt koja je harala u ovim prihvatilištima. Zdraviju djecu ona je odmah odvajala i upućivala u porodice.

I samo pet dana kasnije, 21. oktobra 1942, došli su u prihvatilište Katarina i Stjepan Frajt, supružnici bez djece i uzeli na izdržavanje i odgoj — kako je to zapisano u dokumentima — žensko dijete s brojem 527-a. Imenu je dodato prezime novih roditelja i poklonjeno jedno srećnije djetinjstvo.

Dara Grubješić, Božidarkina tetka, radeći poslije rata u bjelovarskoj bolnici kao medicinska sestra, čula je jednu uzbudljivu ratnu priču. Žena je govorila o nesreći koja je zadesila njeno selo i kozarski narod što je tu bio dotjeran. Pomenula je i logor u Sisku i ime jedne lijepe i visoke žene koju su strijeljali, pošto su joj oduzeli djevojčicu. Bila je to Vida Grublješić, Božidarkina majka.

Tada i počinje dugo i uporno traganje.

A kada je tetka Dara prvi put vidjela Božidarkin lik na ekranu, sumnje više nije bilo.

Sa ovogodišnjih julskih praznika iz Velike Žuljevice kod Kozarom vratila se Božidarka sa novom ličnom kartom u kojoj su sve rubrike sada popunjene i buketom od 34 karanfila, što su simbolično obilježili godine čekanja i ljubav najdražih.

Sinu Tomislavu majka je ispričala svoju biografiju. On je već odrastao dječak i sve razumije. A maloj Bojani, što širom otvorenih očiju gleda mamu kako se igra sa lutkama, njenim junacima, još nije.

Za nju ima vremena.

Izvor: Dragoje Lukić – „Rat i djeca Kozare“.