fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Božić kada su braća spasla braću

Sto i jedna godina od Mojkovačke bitke, najsvetlije u istoriji Crne Gore i Srbije. Crnogorska sandžačka vojska pod komandom serdara Janka Vukotića zaštitila odstupnicu srpskoj vojsci pri povlačenju ka Grčkoj

Serdar Janko Vukotić sa ćerkom Vasilijom
Serdar Janko Vukotić sa ćerkom Vasilijom

OVOG Božića navršava se sto i jedna godina od velike bitke, jedne od najsvetlijih u dugoj istoriji Crne Gore i Srbije. Od krvavih badnjaka na Mojkovcu, kojima se slavi Roždestvo Hristovo, bez kojih, kako reče jedina žena učesnik te bitke, ne bi bilo ni Vaskrsa na Kajmakčalanu. A ime te heroine, čija se poruka pamti ceo jedan vek je Vasilija Vukotić.

Bila je to ćerka glasovitog serdara Janka Vukotića, koji je komandovao Sandžačkom vojskom Kraljevine Crne Gore u neravnopravnoj borbi na Mojkovcu sa daleko nadmoćnijom austrougarskom vojskom. I svoga oca ordonans, pošto Jankov sin Vukašin u vreme istorijske bitke nije bio stasao za vojsku.

Kako ističe vrli istoričar s Cetinja Predrag Vukić, krajem 1915. oko pola miliona austrougarskih, nemačkih i bugarskih vojnika napalo je Srbiju, čija se vojska uz teške gubitke povlačila preko Kosova i Metohije, Crne Gore i Albanije, sve do Krfa. Aleksandar Karađorđević, kako navodi Vukić, uputio je istorijski telegram divizijskom generalu Janku Vukotiću u kome se kaže: „Ako, serdare, zadržite neprijatelje 24 časa da ne prodru na Kosovo, vi ste se odužili srpstvu i slovenstvu!“

Vrela srca Crnogoraca u jednoj od najljućih zima su bila jača od vojnika Crno-žute monarhije. A naspram 6.500 boraca Crnogorske sandžačke divizije, stajalo je 20.000 do zuba naoružanih austrougarskih vojnika. U odlučujućim bitkama 6. i 7. januara 1916, okupator nije uspeo da se probije prema Čakoru. Vojska Kraljevine Srbije povukla se preko Čakora i Podgorice za Albaniju. Jedan deo je to učinio preko Kosova i Metohije, sliva reke Drim, preko Skadra ka albanskom primorju.

U toj ljudskoj klanici, grotlu mina i granata, gladi, bolesti, patnji raznoraznih, braća su uspela da spasu braću. Punih 45 dana Crnogorci su branili položaje i odstupnicu srpskoj vojsci, koja je stigla na Krf.

A kako je to izgledalo uoči same bitke i tokom nje, najbolje ilustruju zapisi Vasilije Vukotić, koje je umrla 1977. godine u Beogradu i sahranjena u grobnici svojih roditelja.

PONOSNI NA PRETKE

Unuk Janko Vukotić
Unuk Janko Vukotić

VASILIJA se udavala dva puta, ali nije imala dece. Sin serdara Janka, Vukašin Vukotić, bio je ađutant kralja Aleksandra Karađorđevića. U Podgorici živi serdarov unuk koji nosi dedino ime – Janko Vukotić.

– Ponosan sam što su moji preci zlatnim slovima ispisivali istoriju svoga naroda. No i oni su samo deo ukupnih junaka, njihovih saboraca za koje se to isto može reći. Posebno čuvamo sećanje na tetku Vasiliju, koja je na ratnom poprištu bila uz oca i ostavila svedočanstvo o velikoj epopeji – kaže Janko Vukotić.

– Vojnici i oficiri – piše Vasilija – nasekli badnjake i zapalili veliku vatru, pred zgradom u kojoj se nalazio štab. Vatru je upalio moj otac, pa redom ostali oficiri, bacajući na plamen hrastove grančice. Bila sam jedino žensko čeljade među njima, dočekivala ih sa upaljenom svećom i žitom. A onda planuše puške i označiše početak slavlja. Oko badnjaka koji su lagano sagorevali odjeknuše gusle. Noćas, uoči velikog pravoslavnog praznika osećam da svi slute da će sutrašnji dan biti obojen krvlju, da će se sudariti dve vojske, jedna malena,ali hrabra, vojska koja brani svoj krš i svoju čeljad, a druga silna i osvajačka“…

Borba se rasplamsala, srpska vojska je odmakla – ako mi izginemo imaće ko da nas osveti i satre švapsku silu, piše dalje Vasilija,opisujući prilaze Mojkovcu gde su zemlja i nebo u plamenu.

– Petar Martinović i serdar Janko posmatraju položaj zahvaćen ognjem i dimom. Pošto učestaše granate, general Martinović reče Janku:“Sklonite se serdare, nije pravo da izgubite život sada kada ste nam najpotrebniji.“ Otac ni da se pomeri, osluškuje bitku. Uto stiže moj rođak Đuro Vukotić i reče da je Rovački bataljon, pod komandom Milinka Vlahovića, pošto je svojim grudima iskidao nekoliko redova žice, kojom se Švaba štitio, uspeo da ga potisne sa Uloševine i da ga razbije i goni. Rovčani su, priča Đuro, jurišali na nož, lomeći sve pred sobom. Napreduju još, razgone neprijatelja i Bog zna gde će se zaustaviti. Kolašinska brigada pod komandom Miloša Medenice u jurišu satire neprijatelja u gustoj šumi. S boka je na neprijatelja udario izviđački odred pod komandom Krsta Popovića. Neprijatelj odstupa preko Bojne Njive i Uloševine, a mrtvi se satima ne mogu prebrojati… zapisala je Vasilija.

I tu na Mojkovcu glasovitom guvnu junaka i vitezova, serdar Vukotić je doživeo ratnu slavu, ali i najveće razočaranje. Srpskoj vojsci je oslobođen put, a Crna Gora pada u ropstvo. Austrougari su, naime, otvorili Lovćenski front, da bi 11. januara pao Lovćen, dva dana kasnije i Cetinje. Komandir Petar Lompar je 22. januara 1916. potpisao odluku o kapitulaciji. Kralj Nikola, koji se, nažalost, povukao i izbegao u inostranstvo, ovaj akt nije priznao kao punovažan. No, njega je tek izbrisalo oslobođenje 1918. godine.

A kako je serdar Janko to podneo? Iako mu je bilo 49 godina „beše oronuo kao starac“, zapisala je Vasilija. Pao je u očajanje, kao i mi koji smo u tim časovima bili uz njega. Mislili smo da je svršeno da neće preživeti. Sudbina je htela da preživi i bude zarobljen da bi posle oslobođenja i ujedinjenja, kada se vratio iz austrougarskih kazamata, bio dočekan svim počastima i priznanjima. Umro je 1927. i sahranjen u izdvojenoj parceli na Novom groblju, u blizini grobnice Nikole Pašića. Pet godina kasnije, tu je sahranjena njegova supruga Milica.

Parastos učesnicima Mojkovačke bitke

PROŠLE GODINE ODRŽANE DVE PROSLAVE EPOPEJE

U MOJKOVCU će biti održane dve proslave slavne epopeje. Prvu, koja počinje na Badnji dan, a biće nastavljena na Božić, polaganjem venca predsednika Crne Gore Filipa Vujanovića, i svečanom akademijom, organizuju Opština Mojkovac i Vlada Crne Gore.

Prava narodna proslava Mojkovačke bitke počela je u Sabornom hramu Hristovog Roždestva u Mojkovcu, gde je episkop budimljansko-nikšićki služio parastos učesnicima slavne bitke.

Proslava se nastavlja na praznik Roždestva Hristovog, u četvrtak 7. januara, kada će svetu arhijerejsku liturgiju, sa početkom u 8 časova, u Sabornom hramu u Mojkovcu, služiti mitropolit crnogorsko primorski gospodin Amfilohije i episkop Joanikije. U subotu 9. januara, na praznik Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana, u sali mojkovačkog Centra za kulturu održaće se svečana akademija povodom obeležavanja velikog jubileja – stogodišnjice Mojkovačke bitke. Ovu kulturno-duhovnu akademiju, koja počinje u 18 časova, organizuju Eparhija budimljansko-nikšićka i Srpski nacionalni savet Crne Gore. Na akademiji će besediti akademik Matija Bećković. (M. S.)

ZAKLETVA

PESNIK Radovan Bećirović, koji je napisao više pesama o Mojkovačkoj bici, posmatra je kao izraz bratske, samožrtvene ljubavi, zasnovane na jevanđelju i podstaknute podvigom kosovskih junaka. Stoga Janko zaklinje borce:

„I tako vam groba Njegoševa

i ljutoga mača Miloševa,…

I tako vam Nikčevijeh rana,

i Kosova i Vidova dana….

Ne pustite Nijemce i Švabe,

da Rugovsku klisuru ugrabe.“

 

Izvor: NOVOSTI

 

Vezane vijesti:

Oskrnavljen spomenik mojkovačkim junacima

Stotinu godina od Mojkovačke bitke

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: