Borba Sokolskog društva u Imotskom

Sokolsko društvo u Imotskom osnovano je 24. 1. 1919. Tamošnja inteligencija osnovala je  društvo pod imenom Jugoslovenski Sokol u Imotskom. Na čelu društva bili su Marko Danda, dr. Mihovil Vuković, Luka Milinović, Marko Šimić, i Nikola Vlajčić. O društvu je Sokolskom Glasniku pisao Marko Šimić, učitelj iz Imotskog.  (1)  Sokoli su nastojali da suzbiju uticaj  rimokatoličkih klerikalaca. Produžili su svoju borbu sa katoličkim klerikalcima koji su posle propasti Austro-Ugarske nastavili svoje aktivnosti u Jugoslaviji. Najače uporište klerikalizma bilo je u Zapadnoj Hercegovini. U pismu „Sokolskom Glasniku” iz Imotskog priznaje se da Imotski kotar sa prosvetom zaostaje za svim kotarima u Dalmaciji. Dalje se ističe : „I još tome, predstavnici ove mračne kule, kojima je u interesu da narod u mraku drže, ustaju danas da prosvjetljenom i rodoljubivom svijetu dijele poduke o prosvjeti, a diplome o jugoslovenskom patrijotizmu, dok su prije pljuvali u lice Jugoslavije, kad je ova još u zametku bila. Pa se u to ime predstavnici mraka, svom žestinom obaraju na kulturno Sokolstvo, kao na zatornika prosvjete i jugoslavenstva … Kad im ni to ne pomaže, onda pokušavaju, da u mjestima, gdje njihov demon hara i pljačka sve ono, što je napredno i savremeno, šire svoj upliv u sokolskim krugovima, namećući svoje mračne i nezdrave ideje i gaseći u mladome sokolu prvu iskru svijetla i rodoljublja, što mu se u mladoj duši javlja. Provociraju duhom ubogu masu, i od nje stvaraju vjerske fanatike, koji … teroriziraju slobodu mišljenja i uvjerenja drugih. I svaki je onaj odmetnik i terorizator katoličanstva, koji sprječava mračnjacima, da teroriziraju slobodu mišljenja prosvjetljenih !? Zatornicima prosvjete, a prijateljima mraka ukratko dovikujem : „I ako ste proširili svoj upliv i vlast po nevoljnoj krajini našoj, to ipak nemojte ni sanjati, da će imotski sokoli dopustiti, da pobedi  onaj klerikalizam, koji je sve otrovne strijele na sokolstvo upro. Mi dobro znamo, da je naša dužnost, da u narodu tražimo sve ono, što nas nacijonalno spaja, a ustrajemo proti svemu onome, što nas razdvaja. Jedan jezik, isti običaji, zajednički ciljevi i vjerska snošljivost nas spaja, dok nas vjerski fanatizam i zadrti klerikalizam razdvaja.” (2)

Sokolsko društvo u Imotskom osnovano je 1919. Bilo je pokušaja da se osnuje 1910. ali to nije bilo moguće zbog pritiska austrijske vlasti i klerikalaca. Posle dve godine imali su 150 vežbača svih uzrasta i skoro 200 ostalog članstva. Sama varošica Imotski imala je 1.600 do 1.800 stanovnika. Društvo je imalo svoju fanfaru, kulturno-prosvjetni, tamburaški i glumački odsek i zabavni odbor. Imalo je svoju čitaonicu, knjižnicu i ljetno vježbalište. Članovi su vežbali u školskoj gimnastičkoj dvorani. Društvo je priređivalo akademije, izlete u okolinu i javne vježbe. Učestvovalo je sletovima, a posebno se istaklo na sletu župe Mostar juna 1921. Sokoli su bili izloženi napadima klerikalaca i hrvatskih separatista. U pismu „Sokolskom Glasniku” iz Imotskog opisan je nastanak društva i prvi napadi : „Za vrijeme prevrata, kad se je svaki čovjek osjećao sretnim, što se je nakon toliko stoljeća ropstva, domogao žuđene slobode, kad je svaki duh bio sklon izmirenju i slozi, inicijativom nekih mjesnih rodoljuba bi osnovano sokolsko društvo. Na poziv promicateljnog odbora začlani se skoro sva mjesna omladina, te složno kao jedan prionuše radu tako, da nakon tri mjeseca društvo priređuje svoju prvu javnu vježbu, … Tim prvim uspjehom društvo stiče veliki broj pristaša, ali ni protivnika nije uzmanjkalo. Ti su se u početku nekako prezirno obazirali na društvo, kao na nešto, što im nije po volji, ali što im također ne može ni naškoditi, ali poslije prve javne vježbe uvidiše, da bi im društvo moglo postati opasnim protivnikom, te počeše napadati bilo u novinama, bilo javnim govorima. To nije ostalo bez uspjeha, jer se nekolicina od onih, što se začlaniše samo zato, da osvjetlaju svoj, tokom rata, pocrnjeli patriotizam, brisaše iz društva, ne navevši nikakva razloga. Ta okolnost potakne članove na još intenzivniji rad, ali se je u buduće dobro pazilo, koga se u društvo prima. … . Protivnici su prijekim okom motrili porast našega članstva, te su svim silama nastojali, da društvo sruše. Nekim roditeljima, čija su djeca bila u podmlatku, prikazaše društvo i svrhu mu u takovom svijetlu, da su mnoga djeca bila primorana žalosna srca ostaviti društvo, kojemu su bili dušom privrženi, ali koje su, krivnjom zavedenih roditelja, morali ostaviti. … društvo, usprkos svim napadajima, kojim je sa raznih strana bilo izvrgnuto, — ipak ustrajalo u čisto sokolskom duhu.” (3)

U Čapljini je  7 juna 1924. održan okružni slet sa 100 članova i članica, 103 muškog i ženskog naraštaja, 76 muške i ženske dece i 23 seoska pobratima iz Klepaca i  Prebilovaca.  Sokolska društva Čapljina, Blato, Korčula, Ljubuški i Imotski održala su 1929. društvene tečajeve. (4)

Sokolsko društvo Imotski proslavilo je 6 i 7. septembra 1930. rođendan prestolonaslednika Petra i čin predaje novih zastava pukovima jugoslovenske vojske u Imotskom. U katoličkoj crkvi održano je blagodarenje 6. septembra 1930, a posle blagodarenja  pošla je svečana povorka kroz grad sa sokolskom muzikom na čelu. U veče u 7 sati priređena je bakljada, a u 8 sati svečana akademija. Na akademiji govorio je dr. Janko Rako. Ujutro 7. septembra 1930. u prisustvu svih društvenih kategorija i mnogobrojnog građanstva održan je na  groblju parastos preminuloj braći i sestrama Sokolskog društva Imotski. Tom prilikom položen je venac  na grob istaknutog sokolskog radnika i bivšeg načelnika  dr. Nikice Jerkovića. Posle podne krenula je veličanstvena povorka na čelu sa sokolskom muzikom na vežbalište, gde je održana javna vežba. Na tribini bio je upravni odbor Sokolskog društva u Imotskom sa starešinom Petrom Dojmijem, podstarešinom Lukom Milinovićem, delagati uprave Župe Mostar : prosvetar župe dr. Mile Dokić i načelnik župe Pero Čolić. Dr. Mile Dokić u svom govoru istakao je značaj svečanosti. Posle prosvetara govorio je Antun Bartulović. Posle govora održane su vežbe svih kategorija društva, a naročito oduševljenje izazvala je vežba čete sokola-vojnika 32. pešadijskog puka iz Nevesinja. Četu vojnika predvodio je sokolski radnik iz Metkovića, Mišo Paranos. U veče priređena je akademija i koncert sokolske muzike. Na svečanostima  Sokolskog društva Imotski učestvovali su kao gosti preko 100 članova i članica Sokolskog društva Makarske sa muzikom. U redovima  Sokolskog društva Imotski isticala su se braća Dobromir, Živko i  dr. Janko Rako. (5)

U Imotskom je održan od 17 do 21 decembra 1932. društveni učiteljski tečaj sa 12 učitelja i  10 učiteljica. (6) Sokolsko  društvo Imotski osnivalo je seoske sokolske čete,  kojima su na čelu stajali učitelji. Četa “Krajišnik” nastupila je na četnim takmičenjima 4.9.1932. u Imotskom. Najbolja je bila sokolska četa  Proložac, druga četa Podbabje  i treća četa Krivodol, pa zatim četa Posušje.  Četu Podbabje vodio je njen osnivač učitelj Anton Vojko. (7)

U društvima i četama Sokolske župe Mostar prikazivani su poučni filmovi. Župski prosvetni odbor prikazao je 1933. u Imotskom, Mostaru (3 puta za učesnike IV tečaja za vođe sokolskih četa), Divinu (2 puta prilikom svečanosti razvijanja četne zastave), Nevesinju, Gacku, Avtovcu i Nadinićima 4 poučna filma sa predavanjima. Prikazani su filmovi : „Bolje je znati nego imati”, „Pošast”, „Birtija” i „Alkoholizam i tuberkuloza”. Filmove je i 1933. Župskom prosvetnom odboru  davao na raspolaganje  Dom Narodnog zdravlja u Mostaru. Prikazivanjima je u 10 četa prisustvovalo 1.457 lica zajedno sa osobama iz okolnih sokolskih četa. U sokolskim četama društva Mostar filmove je prikazivao prosvetni odbor društva uz saradnju članova ŽPO. Osim prikazivanja filmova župa je sarađivala sa Domom Narodnog zdravlja u rasturanju poučno-propagandnog materijala za socijalno-higijensko, poljoprivredno i zadružno vaspitanje širokih narodnih slojeva.. Sem aktivnosti ŽPO u sokolskim društvima Bileća, Čapljina, Gacko, Konjic, Mostar, Nevesinje, Stolac i Trebinje poverenik Prosvjetnog filma iz Beograda prikazivao je film o IX Svesokolskom sletu u Pragu. Na tim prikazivanjima  bilo je prisutno oko 5.000 učenika škola, 1.000 vojnika i oko 600 drugih gledalaca. (8)  U svom prosvetnom radu župa Mostar je do 1935. prikazala  poučnih filmova u 78 četa. (9) Župa Mostar je  1937. u saradnji sa Domom narodnog zdravlja iz Mostara prikazala 11 filmova u 20 seoskih četa pred 4.062 gledalaca. (10) Sa upravom Doma narodnog zdravlja u Mostaru 1938. župa Mostar prikazala je 53 puta 10 filmova i 4 serije dijapozitiva zdravstveno-higijenske sadržine. Održano 12 zdravstveno-higijenskih predavanja. (11)

Ministarstvo fizičkog vaspitanja naroda uputilo je 22. septembra 1939. banu dr. Ivanu Šubašiću predstavku o žalbama Saveza Sokola upućenim povodom smetanja rada sokolskog društva u Imotskom, … . (12)

 U okviru Sokolskog društva u Imotskom 1940. radile su sokolske čete u selima Glavina, Kamenmost, Nebriževac,  Proložac i  Krivodol. Sokolska četa u selu  Nebriževac podigla je most preko reke Vrlike, koji ni država, ni banovina, ni opština nisu uspele da podignu i ako je za gradnju nekoliko puta pripreman kamen, pesak, kreč, … . Drugi most, na istoj reci, na mestu zvanom „Bililo”, podigla je sokolska četa u Glavini. Most je preuzela i dovršila Banska uprava u Splitu, ali most ne bi bio sagrađen da ga sokoli nisu započeli.  Četa u Glavini je dobrovoljnim radom  svojih članova, a i mnogih seljana iz Glavine koji nisu bili članovi čete, iskopala bunar sa pitkom vodom, kojom se u leto oskudevalo.  Seljaci su preko leta morali pešačiti preko 3 kilometra dok su došli do pijače vode. Kopanje bunara pokušavano je od raznih opštinskih uprava, ali bez uspeha. Sokolske čete  Kamenmost,  Glavina  i   Proložac sagradili su svoje domove.  Četa  Proložac dala je deo prostorija svog doma na upotrebu osnovnoj školi. Za sokole to je bio primer kako se radom može pomoći zapuštenom selu. (13)

Sokoli u Imotskom bili su izloženi napadima hrvatskih separatista. Posle stvaranja Banovine Hrvatske 1939. HSS je koristio vlast za obračun sa sokolima. Usledio je napad na Čedu Milića, starešinu Župe Mostar, jednog od najistaknutijih sokolskih i nacionalnih prvoboraca. Napad je izvršen u više navrata posle završene skupštine društva Imotski 11.2.1940. Kao delegat župe Čeda Milić je išao je na skupštinu sokolske jedinice u selu Glavini kod Imotskog. Bio je u pratnji sokola iz Imorskog dr. Pave Radovanovića, načelnika Živka Rake, Novaka Vukićevića, Miha Tadića i načelnice Anđe Ivanišević. Na putu između Imotskog i Glavine sokoli su naišli na grupu članova Hrvatske seljačke zaštite. Oko stotinjak članova zaštite su u prolazu demonstrirali povicima, zviždanjem i dovikivanjem a kasnije su bacali kamenje u pravcu sokola. Za vreme rada skupštine u Glavini prošla je pored sokolskog doma četa  Hrvatske seljačke zaštite. Ponovo su se vratili ispred doma uz pesmu i pogrdne psovke. Posle završene skupštine Čeda Milić uz pratnju sokola iz Imotskog, krenuo je natrag u Imotski. Pri ulasku u grad opazili su dva člana Hrvatske seljačke zaštite koji su trčali iz kafane u kafanu i pozivali svoje ljude, da bi organizovali napade. Pred kafanom „Napredak” dočekali su Čedu Milića sa divljom drekom, zviždanjem, psovkama i povicima : „Dole Čeda Milić …”. Posle povika bacali su kamenje i pucali iz revolvera. Drugi napad izvršile su iste osobe sa pridošlim licima na pazarištu. Tu su počeli da bacaju veće količine kamenja i ispalili su dva metka. Na predlog starešine društva grupa sokola se sklonila u kafanu „Central”. Rulja je navalila kamenjem, demolirala vrata i zid i upala u kafanu. Tražeći Čedu Milića razdražena gomila je razbijala staklo. Čeda Milić se uklonio iz kafane kada mu je i vlasnik otkazao gostoprimstvo. U kafani je bilo preko 40 osoba, na čelu sa predsednikom mesnog odbora HSS advokatom dr. Milom Vukovićem. Niko nije ni pokušao da zaštiti napadnute sokole. Koristeći se mrakom, sokoli su se sklonili u kuću starešine sokolskog društva, dr. Pavla Radovanovića. Rulja je došla pred kuću i gađala kamenjem, te su neka stakla polupali. Napadači su mislili, da će Čeda Milić krenuti za Mostar automobilom, te su u borovoj šumi, odmah do Imotskog, pretražili svaki autobus, koji je naišao iz Imotskog. Povodom napada  Izvršni odbor Saveza Sokola uputio je telegram banu Hrvatske Banovine dr. Ivanu Šubašiću u kome se tražilo kažnjavanje krivaca, koji su vlastima u Imotskom bili poznati. Sokoli su smatrali da kada nisu mogli da ih skrše policija i šuckori Austrije, neće moći ni da ih razbije ni  bedna garda Seljačke zaštite. (14)  Zbog rada sokolskih protivnika Slavka S. Zovko, članica Sokolske čete u Kamenmostu, bila je prisiljena da  za  neko vreme ostavi svoj rodni kraj i da pođe na oporavak, kod svoje sestre, u Beli Manastir, gde se zbog promene zraka, razbolela i podlegla bolesti krajem maja 1940. Slavka je bila dete jedne od najzaslužnijih nacionalnih porodica u Kamenmostu, pa je njena smrt izazvala žaljenje u nacionalnim redovima u celoj imotskoj krajini. (15)  Starešina Tonković iz sokolske čete Kamenmost, iz društva Imotski,  uputio je sa godišnje skupštine čete pozdrav Savezu Sokola Kraljevine Jugoslavije. U pozdravu se isticalo :  „Živeći i djelujući na terenu sile, bezakonja i nepravde, koja nas teško tišti; sokoli čete Kamenmost, okupljeni na svojoj glavnoj godišnjoj skupštini upućuju svoje poglede jedino k Vama ! Iako malobrojni, ostajemo nepokolebljivi i vjerni vrhovnom starješini, sokolskoj uzdanici, kličući : Živio Kralj Petar II ! Živila Jugoslavija ! Živilo sokolstvo i sloboda! Zdravo !” (16) Sveštenik u selu Podbablje-Kamenmost, blizu Imotskog, fra Stanko Bradarić, bio je neprijatelj sokola. Prethodni sveštenik fra Luka Livajić nije se bavio politikom. Sokolskoj četi je pozajmio građevinski materijal sa katoličke crkve kada su zidali sokolski dom. Dao je i dobrovoljni prilog i svim svojim radom nastojao je da pravoslavni i katolici u selu žive u skladu i ljubavi. Dok je živeo pravoslavni su davali dobrovoljno prilog za opravku katoličke crkve ili nabavku zvona. Selo je moglo da služi kao uzor narodne sloge i ostalim krajevima. Novi župnik fra Stanko Bradarić poslužio se poluabnormalnim čovekom, koji je bio optužen zbog najgoreg prestupa, da pomoću njega teroriše sokole i sve koji nisu hteli da pristanu na njegovu politiku. Fra Stanko Bradarić  vodio je hajku protiv sokolske čete i njene uprave.  Oštro je napao sekretara sokolske čete Zovka, želeći da se sa njim fizički obračuna, ma da sekretar bio bez jedne ruke.  Pretio je njemu i svim sokolima, „crnom rukom” i teškim obračunavanjem. Tvrdio je da će se sokolski dom srušiti do zemlje. Sokolski dom je bio sazidan dobrovoljnim radom seljaka-sokola. Dom je služio samo prosvetnom radu. Ponašanje sveštenika izazivalo je opšte zgražavanje. U pismu upućenom Sokolskom glasniku  istaknuto je : „Ovo iznosimo kao primer od kakve koristi mogu za narod da budu dobri sveštenici, koji slede Hristovu nauku, a od kakve štete mogu da budu oni, kojima je glavno partijska svađa i politika. Naša četa u Kamenmostu neće, naravski, pokleknuti pred pretnjama fra Stanka Bradarića, jer veruje u pobedu svoje misli više nego ikada, i jer znade, da svakomu zulumu i nasilju treba da dođe kraj !”  (17) Iz Imotskog su pisali u  Sokolskom glasniku o otpuštanjima sokola. Jovan Kadijević, zvaničnik-dnevničar kod sreskog suda u Imotskom otpušten je iz službe zato što je bio tajnik sokolske čete u Glavini. Da je to tačno svedoči i činjenica, da je uvek bio ocenjen kao odličan. Bio je bačen na ulicu da učini mesto čoveku koji je nekada bio sokolski prednjak, a 1940.  najgrlatiji u Hrvatskoj Zaštiti. Kadijević je bio Srbin i ponos čete u Glavini. (18) U Sokolskom glasniku su preneli pisanje “Hrvatskog Glasnika” o priredbi “Hrvatskog Junaka” u Imotskom. Društveni stjegovođa, Miroslav Pušić, je čitav svoj govor posvetio napadima na sokolstvo.  U Sokolskom glasniku su primetili : „Šteta što „ Hrvatski glasnik” ne javlja, kakav je rodoljubivi hrvatski govor izrekao na toj priredbi i poznati imoćanski protusokolski heroj, – Italo Kolombani … “(19)

Inicijativom učitelja pučke škole i člana sokola Josipa Kirinčića (penzionosanog “po potrebi službe”) i članova uprave sokolske čete, uz saradnju i materijalnu pomoć sokola i ostalih meštana napravljen je bunar sa pumpom. Novac za nabavku pumpe sokoli i meštani  su sakupili među sobom, a rad na kopanju bio je dobrovoljan. Sokoli su time ispunili zavjet u okviru Sokolske Petrove petoletke. (12)

Sokolsko društvo u Imotskom osnovano je 24. 1. 1919. Bilo je pokušaja da se osnuje 1910. ali to nije bilo moguće zbog pritiska austrijske vlasti i klerikalaca. Sokoli su se borili protiv uticaja  rimokatoličkih klerikalaca.  Društvo u Imotskom osnivalo je seoske sokolske čete,  kojima su na čelu stajali učitelji. U pismima Sokolskom glasniku ističu se problemi sa kojima se suočavaju.  Sokoli u Zapadnoj Hercegovini bili su izloženi napadima hrvatskih separatista. Posle stvaranja Banovine Hrvatske 1939. HSS je koristio vlast za obračun sa sokolima. Napadnut je i Čeda Milić, starešina  Župe Mostar,  11.2.1940. Sokoli u Imotskom ostali su verni sokolskim idealima i Jugoslaviji. Uprkos napadima na sokole i otpuštanjima, sokoli su nastavili svoj rad u okviru Sokolske Petrove petoletke. Posle Aprilskog rata 1941. na teritoriji NDH. nastavljen je obračun sa sokolima župe Mostar. Ono što se dešavalo u Banovini Hrvatskoj bilo je uvod u stradanje sokola u NDH.

Saša Nedeljković član  Naučnog  društva za  istoriju  zdravstvene  kulture Srbije

Napomene :

1. „Sokolski Glasnik”, Zagreb 1919, br. 1, str. 37;
2. Dušan Bitanga, „Imotski Sokol u kulturnoj borbi”, „Sokolski Glasnik”, Zagreb, 1921, br. 9/10, str. 365,366;
3. Učesnik na javnoj vježbi, „Sokolsko društvo u Imotskom”, „Sokolski Glasnik”, Zagreb, 1921, br. 12, str. 438, 439;„Sokolsko društvo u Imotskom”, „Sokolski Glasnik”, Zagreb, 1922, br. 4, str. 119;
4. „Sokolska župa Mostar”, „Slavensko sokolstvo”, Beograd,1930, str. 124, 125;
5. „Sokolsko društvo Imotski”, „Sokolski Glasnik” Ljubljana, 21. septembar 1930, br. 23, str. 5;
6. „Sokolska župa Mostar”, „Spomenica II pokrajinskog sleta Sokola kraljevine Jugoslavije u Sarajevu”, Sarajevo, 1934, str. 106;
7. „Sokolsko društvo Imotski”, „Sokolski Glasnik” Ljubljana, 29. septembra 1932, br.39, str. 6;
8. „Rad Sokolske župe Mostar u godini 1933”, Sarajevo, 1934, str. 100, 101, 103, 143;
9. „Prvo desetgodište uspešnog rada Sokolstva na selu”, „Sokolski glasnik”, Ljubljana, 7 juna 1935, br. 24, str. 1;
10. „Rad Sokolske župe Mostar”, „Sokolski glasnik“, Beograd, 8 maj 1937, br. 13, str. 5;
11. „Izveštaj Uprave Saveza Sokola kraljevine Jugoslavije o radu u godini 1938 podnet IX redovnoj godišnjoj skupštini 23 aprila 1939 godine”, str. 10, 27, 32, 53, 77, 83, 98, 117;
12. Gojko Jakovčev, „Sokolska organizacija u borbi za bratstvo jugoslavenskih naroda do 1918, Progon Sokolske organizacije u Hrvatskoj”, Zagreb, 1970, str. 63;
13. J. Kadijević, „Rad Sokolstva u Imotskoj Krajini”, „Sokolski Glasnik”, Beograd,  14 juni 1940, br. 24, str. 2;
14. M.G.S. „Više se ne može ćutati ni trpiti”, „Oko sokolovo”, Beograd, 1 april 1940, br. 4, str.57-59;
15. „Smrt valjane sokolice”, „Sokolski Glasnik”, Beograd, 14 juni 1940, br. 24, str. 6;
16. „Pozdravi Savezu Sokola K.J.”, „Sokolski glasnik“, Beograd, 15 mart 1940, br. 7, str. 7;
17. „Dobar i loš sveštenik”,  „Sokolski glasnik“, Beograd, 12 april 1940, br. 15, str. 4
18. „Otpuštanje sokola”, „Sokolski glasnik“, Beograd, 17 maj 1940, br. 20, str. 6;
19. „Čitajući novine …”, „Sokolski glasnik“, Beograd, 17 maj 1940, br. 20, str. 7;
20. „Kratke vesti iz našeg sokolstva”, „Sokolski Glasnik”, Beograd, 28 mart 1941, br. 13, str. 8;

Vezane vijesti:

Srpski sokoli i Pobratimski pokret u borbi za ujedinjenje …

SOKOLI U BETINI KOD ŠIBENIKA | Jadovno 1941.

Sokolska župa Šibenik-Zadar | Jadovno 1941.

SOKOLSKA ŽUPA MOSTAR | Jadovno 1941.

RAD SOKOLA NA KOSOVU I METOHIJI | Jadovno 1941.

KRALjICA MARIJA NA PRIMORJU | Jadovno 1941.

Svesokolski slet u Beogradu 1930. | Jadovno 1941.