fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Bombe i danas razaraju život

U granatiranju autobusa „Niš-ekspresa” poginulo je 46 putnika

(Arhivski snimak)
(Arhivski snimak)

„Leži ugljenisano telo s podignutim rukama, prilaze da ga odnesu i kako ga dodirnu ono se raspadne. Ničeg nije bilo što nije sagorelo”, kaže Boban Sekulić, snimatelj RTV Priština. On je zajedno s kolegom Goranom Koprivicom, među prvima, došao na mesto zločina.

Dok su dolazili i njih je gađala avijacija, preživeli su napad i nastavili, a Boban govori da je čuo zastrašujući huk treće bombe i da su se od njene detonacije otvorila vrata na njihovim kolima dok su bili u pokretu, a da je ambulanto vozilo nestalo i da su ga nekoliko trenutaka kasnije primetili survano ispod puta.

Zlokobne eksplozije učinile su da tog dana, prvog maja 1999. godine, nestane i porodica Petrović. Na mostu u selu Lužane kod Podujeva, u prah i pepeo, NATO bomba je pretvorila autobus „Niš-ekspresa” i 46 putnika u njemu. Polovina autobusa ostala je na mostu. Ostaci njegove metalne konstrukcije ličili su na sagorelo drvo, oboreno u velikom požaru.

Petnaestogodišnja Marija Petrović i njen dve godine stariji brat Nikola, koji su zajedno sa svojom bakom Smiljanom krenuli na rođendan u Gračanicu, ubijeni su u toj gomili izgužvanog metala i ljudskih tela. Tog trenutka, majka Zorica je nešto spremala u kuhinji i slušala radio, znala je da su njeni najmiliji krenuli iz Prokuplja, znala je da nije dobro. Kasnije su kuhinju zatekli u neredu i nesrećna majka od tog dana više boravi na groblju u Gračanici nego u svom domu, a deca su, kako kaže, „samo htela da proslave rođendan kod kuće”.

I ona i otac Dragiša pretvoreni su u senke, čini se da žive za ovaj grob, da ga urede i da se ,,njihov život bez smisla i dece konačno završi na ovom mestu gde će počinuti s najmilijima”.

Ovi tihi ljudi gotovo nikada ne govore o nesreći, njihova bol kao da nema odjeka i glasa već 20 godina, kao da su iznenađeni što se oko njihove žrtve okupio veći broj ljudi. Zaglušujuću eksploziju bombe zamenila je gluva tišina i tuga. Vozač autobusa Vukadin Jelić se te ratne 1999. godine ponašao kao da nema sukoba između Srba i Albanaca, on je na stajalištima od Podujeva prema Prištini primao putnike Albance, pa ih je bilo puno u autobusu.

Njihove nesrećne porodice na ogradi lužanskog mosta ispod kojeg teče reka Lab redovno postavljaju vence. To je jedini vidljivi spomen na zločin NATO-a. Šta je sa četvoro ljudi koji su preživeli masakr – to, danas, nikoga ne zanima.

Slika koja je ipak, kako-tako, stigla u svet proizvela je da 2. maja 1999. najmoćnija svetska vojna sila zaključi kako je autobus „slučajno pogođen”, da je most bio glavna meta i da se preko njega snabdevaju jugoslovenska vojska i specijalne snage policije koje deluju između Prištine i Podujeva. Most je lakše oštećen, jarkocrveni autobus pun civila je raznet, a tvrdnja o prekidu komunikacije preko malene reke Lab nema nikakvog smisla. Tada je NATO saopštio da ulaže „maksimalne napore” i da nastoji da „izbegne nanošenje štete civilima koji su se našli usred sukoba na Kosovu”.

„Kako je moguće da sve ovo bude tako brzo zaboravljeno”, kaže sveštenik Darko Marinković, koji je zajedno s ocem Savom Šmigićem služi pomen u Gračanici. Taj zaborav pre bi se mogao nazvati pomirenošću sa sudbinom i sposobnošću kosovskih Srba da trpe i tiho govore o svojim žrtvama.

„Kad bismo mogli da živi uđemo u ovaj grob mi bismo to odmah uradili, ali ne možemo. Ni deca nam ne daju, jer kad nas dvoje nestanemo onda nema više ko da ih obilazi, to će da zaraste u korov. Dok nas drži snaga mi ćemo da tu dolazimo stalno”, kaže otac Dragiša.

Predsednik Opštine Gračanica Srđan Popović položio je venac na mesto gde počivaju unučad i baka i rekao: „Mi kao narod smo uvek imali snage da žrtvu pretvorimo u pogled u budućnost, i tu snagu našeg naroda niko nikada nije mogao da pobedi.”

Nesrećni putnici, Srbi i Albanci, iz autobusa „Niš-ekspresa”, otputovali su na neko bolje mesto jer, dvadeset godina kasnije, njihovi sunarodnici najčešće ne putuju zajedno. Čak ni ono što je moglo u ratu, u miru koji su donele NATO bombe nije moguće ostvariti.

Odvojene etničke linije većinom primaju i prevoze samo „svoje”, putnike a Vukadin Jelić je zauvek ostao u svom ratnom multietničkom autobusu. Strah, oprez i nepoverenje postali su način života, a tuga je zajednička u 46 domova Srba i Albanaca. Između svake porodice, između sedišta u autobusima „spava” neka eksplozija, neka podela i zlo kao deo rešenja koje su donele bombe.

Autor: ŽIVOJIN RAKOČEVIĆ

Izvor: POLITIKA

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: