BOLjEVČANI SAMI POD NEBOM

„Moglo bi i danas solidno da se živi od stočarstva, ali nema zarade ako jednu ovcu `pojede dvonogi vuk` (albanske `komšije`), a drugu čuvaš na jaslima u štali i dežuraš 24 časa“, kaže Slobodan Dikić.

Preostali Srbi u Kosovskoj Kamenici

Priredio: Neđeljko ZEJAK

U planinskom dijelu Kosovske Kamenice u selu Boljevce živi stotinjak Srba koji su godinama izloženi ubistvima, prebijanjima, krađama imovine i ucjenama.

Na prevoju koji odvaja Krivorečko (Novobrdsko) od Pomoravskog područja na nadmorskoj visini od blizu 900 metara ovi gorštaci opstaju kako znaju i umiju, davno ostavljeni i zaboravljeni.

Dug je spisak zločin albanskih separatista nad boljevačkim Srbima – a sve je počelo 3. decembra 1999. godine kada je na putu do kuće u selu Labjane ubijen Živorad Simić.

Kidnapovan je na autobuskoj stanici u Gnjilanu zajedno sa bratom po majci Srboljubom Stojanovićem.

U gluvo doba noći, na očigled vojnika iz američkog kontigenta KFOR-a, prebijeni su u čekaonici na stanici, a potom strpani u kamion i odvedeni u Labjane.

„Prebijene, gole i bose izbacili su nas u obližnji potok. S puškama na potiljak odvukoše nas stoinak metara s druge strane potoka. Tukli su kundacima, mom bratu zabijaju puščani bajonet u rebra.

On vrišti i zapomaže. Mene odvajaju i teraju da bratu vojničkim malim ašovom, kopam grob. Udaraju me kundakom u potiljak i padam u nesvest“ – sjeća se Srboljub.

Kada je došao svijesti čuo je bratovo zapomaganje i vidio petoricu napadača kako mu brata rastržu i ubijaju.

Iskoristio je „zauzetost“ zlotvora i skočio u klanac. Tu je do zore u vodi do koljena čekao prolazak vojne patrole KFOR-a koje su te 1999 godine obezbeđivala kretanje putevima u regionu Gnjilna, Kamenice i Novog Brda.

„Vrištao sam i molio da odemo do mesta gde mi je brat zaklan, ali oni su odbili i poveli me u pritvorsko odelenje u bazi `Bondstil` kod Uroševca.

Počela su saslušanja koja su trajala danima da bi me na kraju ponovo izbacili na autobuskoj stanici u Gnjilanu i kazali da nikom ni reč ne govorim o ubistvu brata“, završava priču Živorad, optužujući američke vojnike da su zataškali zločin.

Živoradova supruga Zorica, srećna što je četiri kćerke maloljetnice udala, kaže da će joj se sve želje ispuniti ako doživi da se bar jedan od sinova oženi i ako joj unuče po imenu Živorad zaplače u domu.

Malobrojni učenici boljevačke škole

Uz trojicu Živoradovih nasljednika još dvadesetak mladića uliva nadu da će ovdašnji Srbi opstati u Boljevcu.

Uz njih, još stotinjak Srba, od kojih je osmoro djece predškolskog i školskog uzrasta, živi isključivo od stolarstva i poljoprivrede.

Uberu po neki kubik ogrevnog drveta sa planine po kojoj je do povlačenja srpske vojske i policije na ispaši bilo i po nekoliko hiljada ovaca i goveda.

„Moglo bi i danas solidno da se živi od stočarstva, ali nema zarade ako jednu ovcu `pojede dvonogi vuk` (albanske `komšije`), a drugu čuvaš na jaslima u štali i dežuraš 24 časa“, kaže Slobodan Dikić.

On kaže da lopovi nastavljaju da terorišu i tamane sve – „makar to bilo i staro gvožđe“.

O neprestanom strahu svjedoči jedna od najstarijih Boljevčanki osamdeset trogodišnja Tasjana Marković.

„Svakog jutra ispraćam, a onda ispred škole dočekujem unuka Miloša. Ne smemo dete samo da pustimo da prođe nekih stotinak metara kroz šumu. Ima svakakvih zveri“ – priča Tasjana. Ona kaže da je plaše oni obučeni u „đavolja odela“.

Tasjana se sjeća da je u srećna vremena, koja su zavijek izgubljena, boljevačka škola brojala stotinjak đaka.

Izvor: 

Vezane vijesti:

PREMIJERA „ENKLAVE“ 4. MARTA U SAVA CENTRU

I u našim udžbenicima Srbija bez – Kosova!

MILETIĆ: UNIŠTIO SAM DJETINjSTVO SVOJOJ DJECI

SVETI NIKOLA IZ GORIOČA ČUVA SRBE

Kosovo – Jadovno 1941.