Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Ratni put bivšeg SKOJ-evca, partizana i logoraša: Bogdan Petković, penzionisani oficir JNA, bio je tokom života i njemački zarobljenik i Titov partizan, a svoje dane u ustaškom logoru Jasenovac ovjekovječio je u knjizi „Sto trideset pet dana u logoru Jasenovac“.
Nekoliko je životnih situacija u kojima sam mogao izgubiti glavu, uz ostalo i u Jasenovcu, prisjeća se Bogdan Petković, penzionisani potpukovnik JNA i autor knjige „Sto trideset pet dana u logoru Jasenovac“, svoga burnoga života. Razgovaramo s njime u njegovu rodnom selu Gornji Marinkovac, u moslavačkoj općini Dubrava. Njegov neobičan ratni put počinje u novembru 1942. godine, kad su ga Nijemci poslali na prisilni rad u Beč.
(Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 12. septembra. 2017. godine.)
– U aprilu 1943. godine otac mi se teško razbolio pa mi je odobreno 14 dana da ga posjetim, no vlasti NDH odbile su mi dati papire za ulazak u tadašnju državu. Unatoč tome, nekolicina nas uspjela je ući u NDH. Bili smo u strahu da nas ustaška vlast ne uhapsi: čuli smo da su Nijemci bolesne zarobljenike iz Aprilskog rata puštali kući u Srbiju, ali bi ustaše upadale u vlak u Novskoj i odvodile ih u Jasenovac – pripovijeda nam naš sugovornik.
Kad se napokon domogao rodnog sela, preko poznanika se uključuje u Narodnoslobodilački pokret, pa se nakon učlanjenja u SKOJ već potkraj ljeta 1943. godine pridružuje Moslavačkom partizanskom odredu, u sklopu kojeg ubrzo postaje komesarom čete. Istu će dužnost obavljati i u Brigadi „Matija Gubec“ koja je formirana u decembru te ratne godine, a sredinom marta 1944. godine priključit će se Drugoj moslavačkoj brigadi. No nju su već u martu 1944. godine razbili Nijemci kod Oborova.
1945. Godine
– Kad sam vidio da naš otpor jenjava, pokušao sam se izvući, unatoč tome što sam bio ranjen, najprije u ruku, a potom, čak dvaput, i u nogu. Pomišljao sam tada i da se sam ubijem, no ipak sam se odlučio predati. Tako sam s drugim ranjenim zarobljenicima upućen u zagrebačku bolnicu Sveti Duh: ondje su nas Nijemci, ne ulazeći previše u detalje, brojali kao ovce, a kad me napokon jedan podoficir iz bolničke administracije pitao za podatke, kazao sam mu odakle sam, ali i prešutio činjenicu da sam pravoslavac – nastavlja Petković svoju životnu priču.
Iz bolnice je upućen u logor na zagrebačkom Kanalu. Mislio je da će ući u njemačku kvotu za razmjenu zarobljenika, ali ga je netko od njegovih supatnika odao tamošnjoj upravi, pa je prepušten ustašama. Nakon brojnih saslušanja po zatvorima endehazijske metropole, početkom oktobra 1944. godine otpremljen je u Jasenovac. Ondje će provesti 135 dana, koliko stoji i u naslovu knjige njegovih sjećanja na to doba.
Nakon oslobođenja, doznao je da mu je život spasio bivši šef njegova strica, koji je u međuraću bio policajac na Sušaku.
– Taj se čovjek kasnije pridružio partizanima i tom je prilikom ispričao da me je umjesto na vješala poslao u Jasenovac, čime mi je zapravo omogućio da preživim – objašnjava Bogdan za „Portal Novosti“, pa odmah nastavlja s pričom o svojoj logoraškoj odiseji.
– Čuli smo i prije za jasenovačke strahote, ali smo mislili da će tada, kad su Nijemci gubili na svim frontovima, uvjeti u ustaškom logoru ipak biti bolji. Kako smo se samo prevarili – kaže nam. Dani u Jasenovcu bili su teški. Naporno se radilo, a logoraši su svakodnevno maltretirani na različite načine, uz ostalo i izgladnjivanjem: svakodnevno bi dobivali tek pokoji zalogaj rijetke i nezasoljene pure.
– Osim stražara, mučili su nas i šegrti, djeca između jedanaeste i četrnaeste godine čiji su očevi poginuli u ustašama – prisjetio se Petković.
Nedugo nakon njegova dolaska, to je ustaško gubilište posjetila međunarodna komisija, naš sugovornik ne zna točno kakva.
– Kad su vidjeli koliko je teško stanje u Jasenovcu, neke su logoraše nastojali spasiti slanjem na rad u Treći Rajh, premda zapravo ondje više nije bilo potrebe za radnom snagom. I sam sam bio među njima: poslali su nas u okolicu Linza, gdje isprva nisu znali što bi s nama. Nakraju smo radili na izgradnji skloništa, sve dok Amerikanci nisu ušli u grad – kaže Bogdan, koji se u junu 1945. godine vratio u oslobođenu Jugoslaviju, da bi već za koji mjesec bio raspoređen u diviziju KNOJ-a u Beogradu, gdje je radio kao oficir-radiotelegrafist.
Za svoje je vojne karijere služio u Knjaževcu, Splitu i Ljubljani, a 1961. godine upućen je u Travnik, gdje će 1972. godine doživjeti zasluženo umirovljenje. Tumači nam kako je nastajala njegova knjiga sjećanja na jasenovačke dane.
– Često sam razgovarao s Milošem Bjelovitićem koji je pisao o stradanjima u NDH i koji me natjerao da se i sam prihvatim istog posla: „Ako mi to ne uradimo, nitko neće“, kazao mi je. Tako sam započeo pisati, misleći da će se moja sjećanja jedva dočekati. Nažalost, bila je to velika naivnost. Knjigu mi nije bilo teško napisati, ali je bio golem problem pronaći izdavača koji će je štampati. Obraćao sam se prvo Ministarstvu prosvjete i drugim institucijama Republike Srpske, ali mi nisu ni odgovorili. Kontaktirao sam potom hrvatsko Ministarstvo kulture, ali opet ništa. Novac sam naposljetku prikupio od gradskih vlasti Banjaluke, logoraških udruženja i jednog osiguravajućeg društva, pa su moje uspomene 2008. godine napokon dospjele pred širu javnost – dodaje. Naš sugovornik kaže da je tokom rada na knjizi pročitao gomilu dostupne građe o Jasenovcu.
– Potkraj osamdesetih prošlog vijeka vodio sam polemiku u beogradskom Svetu sa „stratezima“ koji su tvrdili da je ranije oslobođenje logora sprečavao Vlado Bakarić. Pobijao sam te tvrdnje, jer sam kao partizan iskusio kakve su se krvave borbe vodile na području između pruge Zagreb-Beograd i rijeke Save. Uostalom, na tom sam terenu i sam bio zarobljen – zaključuje Bogdan Petković, koji se i danas ne može načuditi različitim interpretacijama o broju žrtava jasenovačkog logora smrti, počesto bez ikakvog utemeljenja na pravovaljanim dokazima. Smatra da je tome pridonijelo i to što se nakon 1945. godine, dok je još bilo preživjelih, propustilo napraviti poimenične popise.
Autor: Nenad Jovanović; Portal Novosti
Vezane vijesti:
Moj put kroz Jasenovac | Jadovno 1941.
Jasenovac – Mislimo uvek na to i govorimo uvek o tome (1 …
