Biti neutralan značilo biti „prosrpski“ orjentisan

Jasuši Akaši, bivši izaslanik generalnog sekretara UN za bivšu Jugoslaviju, u knjizi „U dolini između rata i mira“ navodi da je ratna sarajevska vlada sve one koji su nastojali da budu neutralni smatrala „prosrpski orijentisanim“ i da je sve činila da izazove NATO intervenciju na Srbe.

On piše da su napori UN da sačuva nepristrasnost i neutralnost u odnosu prema tri etničke grupe posebno iritirale vlasti u Sarajevu.

Muslimanske vlasti stalno su računale na političku podršku SAD i njenu eventualnu vojnu intervenciju. Njihova vlada pribjegavala je svim sredstvima da se takva intervencija ostvari. Postavili su Muhameda Šaćirbeja /kasnije optuženog za pronevjeru/ za amabsadora UN koji je neumorno kritikovao humanitarne i druge aktivnost UN i uzporno zagovarao i borio se za muslimansku stvar kod američke vlade.

Potpredsjednik Ejup Ganić, ministar inostranih poslova Haris Silajdžić i Šaćirbej bili su energični i efikasni u kampanji odnosa sa javnošću da bi pokazali da je pravda na njihovoj strani i igrali su na osjećanja američke javnosti.

Mora se reći da su, osim činjenice da su Srbi vršili zločine, zapadni mediji veoma rijetko izvještavali da su i muslimanske i hrvatske snage činile zločine i nehumana djela. Zvaničnici UN kažu da nije uvijek bilo lako razlikovati dobro od zla u određenim slučajevima među Srbima, Hrvatima i Muslimanima.

Zato su muslimanski lideri neutralnost i nepristrasnost UN predstavljali kao veliku prepreku koja je morala biti uklonjena.

Kako su mediji često izvještavali o zločinima Srba u BiH u i oko Sarajeva javno mnjenje u Evropi i u SAD zaključilo je da su Srbi oličenje zla i jedini napadači. Oni su donijeli pojednostavljen zaključak da su muslimanska i hrvatska snaga – žrtve. Islamske zemlje, takođe, pokazale su veliku simpatiju za vladu u Sarajevu BiH i većinski muslimansku populaciju.

U tim okolnostima bilo koje rješenje koje bi izložili diplomate Sajrus Vens ili Dejvid Oven moglo je dobiti podršku evropskih vlada , ali ne i pristanak vlade SAD, iako je Vens bio uvaženi državni sekretar.

Govoreći o Lordu Ovenu, Akaši podsjeća da je on na početku sukoba vatreno nagovarao tadašnjeg britanskog premijera Džona Mejdžora da primjeni žestoke avio napade na Srbe u BiH, dok je kasnije postao oprezniji. Kako je upoznavao situaciju bolje, Oven je uvidio da je realnost mnogo složenija nego što je mislio te da je rat u BiH u suštini građanski rat, a ne agresija Srbije.

Oven je čak rekao da je često nemoguće razlikovati agresora od žrtve u situaciji etničkog sukoba. Činilo se da su zločini Srba brojniji i ektremniji po prirodi, ali je priznao da su zločine počinile i hrvatske i muslimanske snage, a mete nekih zločina bili su i pripadnici UN. Oven je zaključio da među političkim i vojnim liderima u BiH nema nevinih.

Na sličan način i general Majkl Roz, komandant zaštitnih snaga UN, došao je do zaključka da Srbi nisu jedini činili zločine, ali je da je to teško prenijeti predstavnicima međunarodne zajednice.

Međutim, za sarajevske vlasti, nije postojala potpuno nepristrasna i nezainteresovana strana i u tom smislu UN nisu bile izuzetak – ističe Akaši.
Sa gledišta strana u ratu, humanitarna pomoć nije bila nezainteresovana moralna akcija već instrument ili za slabljenje pozicije protivnika ili jačanja svoje vlastite strane, civilne kao i vojne.

Žestina kritike vlasti u Sarajevu na račun UN bila je nevjerovatna, a posebno glasni bili su potpredsjednik Ejup Ganić i tada već premijer Haris Silajdžić. Predsjednik Alija Izetbegović ih je podržavao, ali je on najčešće samo slušao i klimao glavom njihovim tiradama.

Zvaničnici UN koji su pregovarali sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem s ciljem dostavljanja humanitarne pomoći i prekida vatre i koji su tražili njihovu saradnju na kraju su predstavljeni kao moralno sumnjive osobe koje sarađuju sa đavolom – piše Akaši.

I ne samo zvaničnici UN, već i mnogi drugi koji su uložili napore u humanitarne akcije i diplomatsko posredovanje, takođe, su posmatrani kao prosrpski. U tu kategoriju svrstane su diplomate kao što su Amerikanac Sajrus Vens, bivši specijalni izaslanik UN za Jugoslaviju, Britanac

Dejvid Oven, izaslanik EU, bivši norveški šef diplomatije Torvald Stoltenberg, specijalni izaslanik generalnog sekretara UN, kao i sam Akaši. I većina viših vojnih zvaničnika UN, uključujući generale Luisa Mekenzija, Frensisa Brikmona i Majkla Rouza smatrana je prosrpskom.

Akaši svjedoči da je, kada je počeo rat, bilo nemoguće sakriti ozbiljne političke razlike među stalnim članicama Savjeta bezbjednosti. Najveći problem bio je do koje mjere UN treba da pribjegnu avio napadima NATO snaga.

Postoje dvije vrste napada iz vazduha – jedan odbrambeni, limitiran samo na oružje koje predstavlja opasnost za pozicije UN ili ugrožava živote osoblja UN. Prije provođenja takvih napada UN pažljivo prate i procjenjuju situaciju preko svojih posmatrača na terenu kao i iz vazduha. Onog trenutka kada se ispune uslovi za „blisku podršku iz vazduha“ UN neće oklijevati da pribjegnu tim limitiranim avio napadima NATO snaga.

Druga vrsta avio napada je puno bombardovanje sa ciljem da se slomi vojna snaga jedne strane upotrebom avio snaga NATO, što prevazilazi ciljeve samoodbrane. Meta tog napada doživjeće ovu akciju kao neprijateljsku, a kao rezultat biće nemoguće prebaciti humanitarnu robu u voizilima UN kroz oblasti pod kontrolom grupe koja je meta napada.

Kada je 1994. godine od Srba zatraženo da povuku naoružanje 29 kilometara od Sarajeva, Karadžić je rekao da će ili potpuno povući teško naoružanje ili ga staviti pod kontrolu UN. Zbog loših vremenskih uslova nije bio siguran da je to izvodljivo, ali je pristao, svjedoči Akaši.

„Razgovarao sam sa Izetbegovićem i Ganićem i obećao im da UN učiniti sve da ispouni rok i prenio im namjeru zaštitnih snaga UN da preuzmu teško naoružanje koje preostane nakon toga roka. Međutim, na konferenciji za novinare nakon našeg susreta Ganić i drugi lideri BiH javno su izrazili pritužbe prema zaštitnim snagama UN. Stekao sam utisak da ti ljudi iskreno žele napade NATO i uložili su sve napore da pažnju medija usmjere na to vjeruju da UN ne radi dobro svoj posao“ – sjeća se Akaši.

Američki sekretar odbrane Vilijem Peri na zajedničkoj pres-konferenciji sa Akašijem, nakon sastanka u Zagrebu, rekao je da su se saglasili o upotrebi sile i da je dogovoreno sa UN da upotreba sile mora da bude „robusna, ali i oprezna“.

Međutim, Akaši je bio zapanjen kada je kasnije vidio da je u saopštenju Perija po povratku u SAD izostavljena riječ „oprezna“, a da je naglasak stavljen na „robusne“ mjere protiv snaga Srba u BiH. Bilo je jasno iz izjave predsjednika Bila Klintona da je njegov stav da mora da bude „jasna razlika između dobra i zla“ i da tu, prema njegovom mišljenju, „dobru“ stranu, odnosno, vlasti u Sarajevu – treba podržati, a da snage Srba treba označiti kao zlo.

Akaši navodi da, kada se govori o dešavanjima u Srebrenici 1995. godine, nije jasnio da li je riječ o unaprijed smišljenom vojnom napadu ili je to više bila impulsivna akcija, čiji je jedini cilj bila odmazda za masakr nad srpskim življem 1992. godine.

Kometarašući hrvatsko-muslimanski sukob u BiH, Akaši je ocijenio da „hrvatsko uništavanje Mostara predstavlja zločinački čin sa predumišljajem i da to nije bila samoodbrana“. On smatra da se radilo o bezumnoj destruktivnosti, uništvanju džamija, koje su mnogi katolički sveštenici podržavali.

Prevela i priredila: Danijela DžELETOVIĆ

Izvor: