Biljanski povratak u srednji vijek

Novosti u selu Biljani Donji, koje je prije 50 godina bilo znatno naprednije nego u ovom stoljeću: Prije rata život je bio tek normalan. Gledajući iz današnje perspektive, bilo je to neviđeno blagostanje. Danas, kada dođu u Biljane, Branko i Seka Cupać nemaju hladnjak na ovim vrućinama niti radio prijemnik. Ne znaju što se događa u Benkovcu, a kamoli u svijetu. Kad se seka 1973. udala u ovu kuću, imali su mašinu za pranje veša i struju

Desetak kilometara zapadno od Benkovca, u Ravnim Kotarima, u selu Biljani Donji, pedesetak mještana, uglavnom vremešnih povratnika, doslovno se bori za opstanak. Svakodnevno, kada pođu na počinak, postavljaju sebi isto pitanje: Da li bi bilo bolje da se nikad nismo vratili u svoj zavičaj ili su zemlja, ostaci kuća i grobovi njihovih djedova toliko važni da vrijede ovog čemernog života?

Za dvije godine, usamljena i boležljiva staricaBožica Škorić, navršit će 90 godina. Iako dugog životnog iskustva, prepunog radosti i tuge što se isprepliću i smjenjuju još od njenog najranijeg djetinjstva, još uvijek nije sigurna da li je dobro što se vratila na svoje ognjište. MužTodor pokopan je odmah nakon povratka, djeca se rasula po svijetu da ni sama Božica ne zna gdje su. Navrate ponekad i opet odu svojim obiteljima i životima, a ona ostaje čekati.

Kad su kolovoza 1995. godine oko Benkovca zagrmjeli minobacači i rafali zaparali nebo, Todor i Božica pobjegli su glavom bez obzira, najprije kod kćerke u Rijeku, a kasnije u Srbiju. Nitko ih tamo nije dirao niti uznemiravao, primili su ih dobri ljudi i brinuli o njima. Nisu bili ni gladni ni žedni, ali kako su dani prolazili, čežnja za kamenom kućicom u Biljanima Donjim, za mirisom smilja i pjevom cvrčaka bivala je sve veća, sve dok nisu odlučili krenuti na put prema rodnim Ravnim Kotarima. Pred šikarom punoj zmija koja je sakrila porušenu i do temelja opljačkanu kuću, obreli se deset godina nakon bijega.

Nekako se snašli, pomogli su susjedi koji su se ranije vratili i imali su gdje u prvo vrijeme prespavati. Pritisnut brigom i nevoljama, Todor je počeo kopniti, sve dok nije umro. Zahtjev za obnovu, koji su za još Todorova života podnijeli, par godina kasnije urodio je plodom. Kućica je, iako prilično traljavo, obnovljena i još je trebalo riješiti od čega će Božica živjeti. Nakon brojnih administrativnih peripetija, uspjela je ostvariti socijalnu pomoć od 300 kuna mjesečno, koju uredno prima i dan danas.

Svakog dana raspolažem sa 6 kuna koje moram pametno utrošiti jer ako postanem rastrošna, tada gladujem. Sa šest kuna dnevno mogu kupiti jedan kruh, ostane još jedna, dvije kune za hranu i ostale potrebe – Božica Škorić

– Kad platim nešto struje i ono malo sitnih režija, Ostane mi oko 180 kuna. Svakoga dana raspolažem sa šest kuna koje moram pametno utrošiti jer ako se uzoholim i postanem rastrošna, sve se poremeti i tada gladujem. Sa šest kuna dnevno mogu kupiti jedan kruh, ostane još jedna, dvije kune za hranu i ostale potrebe. Eto, kako mi je. Bolje ne pitaj! – objašnjava starica.

Na nekim spiskovima u benkovačkom Centru za socijalnu skrb, ime Božice Škorić uspješno je odloženo u registar riješenih. Mjesečno 300 kuna i država je rješila još jednog svog stanovnika. Zasigurno nije riječ o području posebne državne skrbi, već o području posebne i indolentne nebrige, lišene svih humanih i ljudskih načela. I kuća je upisana u nekakve registre kao obnovljena, ali kroz prozore, kada je bura, toliko puše da je nemoguće boraviti u prostorijama. Kad je pak južina s kišom, sobe su pune vode. Kako sama ne može gotovo ništa raditi, Božica ne obrađuje zemlju, nema vrta, ne drži kokoši, a što god je neophodno da se napravi, mora platiti.

– Neki dan sam vidjela u selu radnike Komunalca iz Benkovca kako kose uz cestu. Zamolila sam ih da mi pokose dvorište jer od trave više nisam mogla prolaziti. Za čas su to pokosili i naplatili mi. A ja bidna, mislila sam da će to babi napravit mukte, pa ću ih počastiti čašicom rakije i kavom.To me za ovaj mjesec potpuno srušilo i dotuklo, ne znam kako ću dočekati 300 kuna do kojih je još daleko – žali se Božica.

Svakih nekoliko dana obiđe ju patronažna sestra. Tada se njena financijska slika popravi. Pošto sestra zna za njenu neimaštinu, osim lijekova, u medicinskoj torbi nađe se i kila kruha, litra mlijeka i tu i tamo još poneki sitan dar.

Branku Cupaću je bilo rečeno da na području gdje su bila ratna djelovanja, a to je slučaj s Biljanima Donjim, zahtjev za obnovu nikada ne zastarjeva. Kad je podnio zahtjev, rečeno je da je ipak zakasnio

Nedaleko Božice, u Biljanima Donjim, Seka iBranko Cupać dijele sudbinu i brigu ostalih sumještana ovog ravnokotarskog sela, ali samo tokom ljetnih mjeseci. Oluja je, početkom kolovoza 1995. godine, Branka i Seku, dvoje djece i Brankove roditelje zatekla potpuno nespremne. Pokupili su nešto najnužnijih stvari, pustili stoku iz štala, pa puni straha i neizvjesnosti krenuli put nepoznatog. Nakon brojnih peripetija preko Bosne, završili su u prihvatnom centru, u Bačkom Jarku kraj Temerina. Tamo je u jednoj jedinoj velikoj prostoriji boravilo čak 78-oro izbjeglica iz svih krajeva Hrvatske, najviše iz Dalmacije, Banije i Korduna. Svakoga dana dobivali su jelo, a za ostalo je trebalo zasukati rukave. Jedini posao koji im je ponuđen bilo je okopavanje tuđih njiva i vrtova, i to za toliko sitnu naknadu da su imali osjećaj da rade besplatno. No, Seka i Branko, zajedno sa sinovima, nisu imali drugog izbora pa su tako preživljavali i nadničarili dugih pet godina. Roditelji su pomalo kopnili i na kraju umrli, Branko kaže – od tuge. Tamo u izbjeglištvu su pokopani, daleko od svojih Biljana. Nakon pet godina u prihvatnom centru, dobili su u Temerinu nužni smještaj, gdje žive i dan-danas jer nikakvih uvjeta za povratak nemaju.

S njima u četrdesetak kvadrata živi stariji sin Branislav. Mlađi sin Goran, podstanar je u istom gradu, ima suprugu i jedanaestogodišnju kćer, njihovu miljenu, unuku Adrijanu. U međuvremenu, svako malo, Branko je odlazio u svoje selo na dan – dva, kako bi istražio mogu li se stvoriti ikakvu uvjeti za povratak cijele obitelji. Kuća je bila i ostala porušena do temelja, sve pokradeno i odvučeno, zaraslo u draču. Podnio je zahtjev za obnovu, ali mu je rečeno da je zakasnio i da od obnove nema ništa. Zakasnio je sa zahtjevom jer mu je prvobitno bilo rečeno da na području gdje su bila ratna djelovanja, a to je slučaj s Biljanima Donjim, zahtjev za obnovu nikada ne zastarjeva. Kad je podnio zahtjev, rečeno je da je ipak zakasnio, što Branko ni danas ne može shvatiti.

– Evo, u Vojvodini sam već 21. godinu i cijeloto vrijeme kontam kako da se vratim na svoje ognjište. Za sada je to nemoguće, jer bismo u tom slučaju propali. Novaca za obnovu kuće nemamo, država za nas ne mari, kao da je netko sretan što se mi ne vraćamo. A ovdje, među ovom škrapama, cijeli je moj život. Toliko mi je u glavi povratak da stalno dolazim sa suprugom u ovo bespuće i kontam kako se vratiti. Dolazim i zimi, a čitava ljeta provodim na svojoj djedovini. Ne treba mi puno da se vratim. Skromni smo i znamo se boriti, ali, za početak nemamo niti gdje spavati. U ovim razdobljima boravka u Biljanima, spavamo u malenoj bivšoj ostavi koju smo najnužnije preuredili za kraće boravke. S praga te ostave, Seka i ja promatramo našu kuću, bez vrata i prozora, svu zaraslu u korov i pitamo se da li ćemo ikada više za našega života, prespavati u njoj, pa makar i jednu noć. Teško nam je i što nemamo struje, a davno nekad smo sami platili priključak i obavili sve potrebne radove. Podnio sam zahtjev u Elektri. Rekli su da sam opet zakasnio. I tako, živimo kao u 16. stoljeću – objašnjava Branko Cupać.

Tako prolaze dani, s njima i godine, a Seka i Branko u dalekom Temerinu sanjaju o Biljanima. Preživljavaju od Brankovog trženja na pijaci, gdje za svog poslodavca prodaje robu i tako dođu do neke crkavice. Prije rata, Branko je punih dvadeset godina radio u zadarskom Narodnom listu. Čim je navršio 65 godina i stekao uvjete za starosnu mirovinu, uputio je zahtjev za umirovljenje. Odgovor još čeka i sve više strahuje da nije možda i tu zakasnio. Od povratka više nema ništa, smatra Branko, objašnjavajući kako on i supruga nisu u mogućnosti vratiti se na svoje ognjište, a kamoli to mogu mladi ljudi koje ovdje čekaju srušene kuće i mjesto na burzi rada. Nekad je Branko imao vinograd od 3000 panjeva, badema da se ni broja nije znalo, stotinjak stabala trešanja i višnji Maraski. Sve se to prodavalo u okolnim gradovima i život je bio, gledajući kroz prizmu onog vremena, normalan. Gledajući iz današnje perspektive, bilo je to neviđeno bogatstvo i blagostanje.

– Danas, kada dođemo u Biljane, živimo u kamenom dobu – ponavlja Seka i pojašnjava. Zamislite, nemamo hladnjak na ovim vrućinama, nemamo radio prijemnik, nemamo televizor. Ne znamo što se događa u Benkovcu, a kamoli u svijetu. Perem robu na ruke kao moja baba. A kad sam se 1973. godine udala u ovu kuću, imali smo mašinu za pranje veša. Pa to je bilo skoro prije 50 godina! I kako onda da se vratimo? Nemamo ni vodovod, pa smo prisiljeni kupovati vodu za piće. Ovom iz gušterne možemo samo oprati rublje i ništa drugo. Nemamo zapravo ništa, a ovo je naša zemlja i kuća, ovdje smo ljubovali, ženili se, dobivali djecu, bili sretni i zadovoljni. Čini mi se, lijepih vremena nikada više -rezignirana je Seka Cupać.

A ta lijepa vremena još se itekako pamte. Selo je osamdesetih imalo gotovo 2.000 stanovnika i čak dvije osnovne škole, a danas jedva da je tridesetak duša.

U malenoj ostavi u kojoj Cupaći žive, nalazi se stara hrđava peć na drva u kojoj svakih par dana Seka peče kruh. Kaže da je peć pokvarena i da ne peče odozdo, ali ona na pola pečenja okrene tijesto, pa opet dobro. Problem je što se za ovih ljetnih vrućina ostava toliko ugrije od vatre da je nemoguće spavati.

– Pečemo kruh na ovoj vrućini zato što je ovdje kruh najskuplji na svijetu. Naime, prva pekara je u Benkovcu. Put do tamo košta 20 kuna, povratak isto tako. Kruh je pet kuna, pa ti računaj – pojašnjava Branko.

Velika radost Seke i Branka su rijetki posjeti njihove unuke Adrijane, ali i uz njen boravak u selu babe i dide, vezan je uz probleme. Naime, Adrijani je potrebno društvo i prijateljica da se zajedno igraju i uživaju, ali, kaže Seka, nekako je nezgodno dovesti tuđe dijete u ovu zabit bez struje i vode. Sramota ih je.

Misterij ‘Dobrog pastira‘ među ruševinama

Nisu sve zgrade i kuće u Biljanima Donjim ruine. Usred sela nedavno je sagrađen pravi dvorac, opasan visokom ogradom, potpuno nov s pomno uređenim ogromnim dvorištem. Približite li se ogradi, nekoliko opasnih pasa iskesi zube, pa je nemoguće doći do ulaznih vrata. Na glavnoj kapiji natpis : ‘Zajednica dobri pastir‘. No pastira, a ni stada nigdje. Na pozive se nitko ne odaziva. Nekolicinu mještana pitali smo o čemu se radi, no rekli su da pojma nemaju. Vrlo rijetko, kažu, vide nekoliko mladih djevojaka koje kratko prošetaju cestom i to je sve. U uredu gradonačelnika Benkovca, od tajnice saznajemo da ‘…tamo ima nešto, ali ona nema pojma što je to‘ Kaže nam neka nazovemo župnika. Župnik, don Anđelko Buljat objašnjava da je to nekakva vjerska zajednica o kojoj on baš ne zna mnogo, ali da nazovemo izvjesnog don Borisa, koji trenutno obavlja službu u Vrsima kraj Nina. Kako se don Boris nije javljao na telefonske pozive, pronašli smo adresu Zajednice Dobri pastir u Zagrebu. Revnosna službenica objasnila je da pojma nema o čemu se to radi u Biljanima Donjim, ali da će, kad uhvati vremena, pitati nekoga od pretpostavljenih. Sve u svemu, dovoljno misteriozno i prilično nezgrapno među stotinama porušenih i neobnovljenih kuća Biljana Donjih.

Autor: Vladimir Jurišić

Izvor: PORTAL NOVOSTI