fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Banja Luka, 27. septembar 2017.godine

27. septembra 2017. godine sa početkom u 19 časova u Narodnom pozorištu Republike Srpske (scena Petar Kočić) pred oko 120 ljudi koji su uspeli da uđu, za ovu priliku malu salu, održano je veče sećanja na heroje sa Košara i promocija romana „Zov karaule“. Na promociji učestvovali gospodin Nenad Novaković, direktor Narodnog pozorišta RS, novinar Mihailo Medenica, veterani sa Košara Đura Elčić i Miroslav Maljah, kao i autor knjige Nenad Milkić, uz prisustvo velikog broja elektronskih i pisanih medija iz Republike Srpske. O promociji Nenad je napisao sledeće:

Gde god da kreneš i kuda god da ideš uvek postoje ta neka mesta koja ostaju nedostižna i koja želiš posetiti ali i koja ti ujedno u tim željama stalno izmiču. Banja Luka, ta divna prestonica bastiona srpstva, bila je moj nedostižni san.

I kao da je juče bio poziv tada tek poznanika, a sada prijatelja, Nebojše Tojagića iz Udruženja „Jadovno 1941.“ koji me je tada pitao zašto nikako neću da dođem u R.Srpsku, ne znajući da nikada poziva sa druge strane Drine nije ni bilo. I onda smo se u dve rečenice sve dogovorili. „Dolaziš?“ upitao je. „Dolazim“ odgovorio sam. Sve ostalo je istorija …

Dan pred promociju smo definisali da iz Srbije dolazimo iz dva pravca. Moja supruga i ja preko Zvornika i Doboja, a ekipa iz Beograda (Medenica, Ciciban i Pezos) autoputem preko Gradiške.

Ja sam svoj put namerno usmerio na Vučjak. Želeo sam odavno, a sada mi se za to pružila prilika, da se poklonim senima pripadnicika slavnih „Vukova sa Vučjaka“ i njihovog komandanta Veljka Milankovića. Tih desetak minuta kraj spomen hrama je jedno od hodočašća koje ću pamtiti celi život.

Dolaskom u Banja Luku prvo što sam želeo uraditi jeste da se poklonim anđelima. Bilo ih je 12. Malih divnih 12 zvezdica. Umoran od puta, nemareći za telo koje je žudelo za odmorom u nekoj bašti obližnjih kafića, uputio sam se pravo do spomenika bebama koje su na očigled celog sveta i zahvaljujući bezobzirnosti svetskih hoštaplera umirale jedna po jedna. Njihovom smrću počela je borba za život Srba u Bosanskoj Krajini i proboj koridora života. Nadam se da će jednog dana tim koridorom proći auto-put koji će spajati Beograd i Banja Luku i da će poneti ime „autoput 12 zvezdica“. Tek kada sam se poklonio pred spomenikom i pustio suzu, moglo se razmišljati o promociji mog romana. Kao da su mi senke tih nevinih duša dale dodatnu snagu.

Imao sam još jednu veliku čast pre same promocije a to je da upoznam Medenicinog prijatelja (sada i mog), velikog Srbina i ljudsku gromadu, čoveka snažne volje, blistavih ideja, i snage koja inspiriše – divnog Denisa Bojića. Ljudi, preporučujem da pogledate njegov film „Djeca“. Siguran sam da taj film mnogi neće moći odgledati do kraja (i ja sam to jedva učinio) ali… Taj film svaka srpska kuća i svako srpsko biće mora imati i prenositi dalje, jer to nije samo film nego opomena za buduća pokolenja.

Kako se bližila promocija tako su se i naše obaveze polako gomilale. Prvo je usledilo gostovanje na Alternativnoj televiziji, u kojoj smo Medenica, Ciciban i ja u direktnom prenosu govorili o temi romana i događajima zbog kojih je napisan, i obavestili Banjalučane o promociji koja je trebala da počne za nepuna dva sata.
Ubrzo nakon toga sledili su intervjui za državnu televiziju Republike Srpske – RTRS, zatim BN, K3 i druge (oprostite mi što nisam video ko je sve od novinara bio tu).

I na posletku, o svemu su dva dana nakon promocije izvestile i banjalučke “Nezavisne novine” čime se apsolutno medijski pokrila teritorija Republike Srpske koja je već pri prvoj organizovanoj tribini zadala ozbiljan zadatak u pogledu kako se cene i poštuju istinski heroji srpstva.

O samoj promociji neću pričati mnogo. Neka pričaju drugi. Slike dovoljno govore. Banja Luka se dostojno odužila senima heroja sa Košara. Među tih 120-tak ljudi koji su uspeli da uđu u salu, bilo je mnogo veterana iz Otadžbinsko-odbrambenog rata u BiH, koji su izvojevali jedinu srpsku pobedu prethodnih decenija (stvaranje R.Srpske). Bili su predstavnici više udruženja, među kojima sa ponosom ističem Udruženje „Jadovno 1941.“ (molim vas, pratite rad ovog udruženja i ako Bog da da im se svi zajedno sledeće godine priključimo u hodočašću i obilasku jama po Velebitu). Čast mi je što sam imao prilike da upoznam i Nenada Novakovića, veliko ime u kulturnom životu R.Srpske. Takođe, sa zadovoljstvom sam imao priliku da upoznam i jednog od heroja sa karaule Morina koji sada živi u Banja Luci, Bojana Vimića.

Mnogo duže od predviđenih sat vremena smo ostali tamo kako bi priču o Košarama preneli preko Drine. I ona je tamo pustila korene. Srpstvo je shvatilo i prihvatilo žrtvu heroja sa granice. Banjalučani su se odazvali zovu karaule i priključili se u borbi protiv zaborava. Srbi iz Srpske koji su kroz decenije morali se boriti za opstanak najbolje su naučili da očuvaju i sačuvaju prave vrednosti. Onog trena kada su prihvatili priču o Košarama, siguran sam da će to za naveka da živi.

 

I na posletku, konačno prilika da se ispričam i razmenim mišljenja i sa sjajnim Peđom Adamovićem. Ako vas nekada put nanese u Banja Luku, posetite njegovu knjižaru „Riznica“ i videćete da je to najlepša knjižara na svetu.

Hvala ti Banja Luko i Srpska republiko što ste mi jedan od najvećih snova ostvarili!

Izvor: nenad.in.rs

Vezane vijesti:

Predstavljena knjiga „Zov karaule“, ispovijesti vojnika sa …

„Zov karaule“: Vojnike sa Košara nije porazio rat, njih je …

Kraj Korićke jame | Jadovno 1941.

Potporučnik Leo | Jadovno 1941.

Idemo dalje… | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: