Vidite li ovu rijeku ispod nas, tu zelenu, silovitu vodu!? Baš na njoj, na Drini, međa je vascijele pravoslavne civilizacije! Ovdje se eho ruskih zvona sa Valaama i Optine čuje kao grmljavina gnjeva, a riječi Slovenstva kao varvarstvo Istoka. Ovo je naša kapija, a na dverima straže ruski i srpski grobovi.
Tako govorim Anastasiji, Romanu i Andreju dok stojimo među srpsko-ruskim grobovima, bijelim mermernim krstovima na Vojničkom groblju u Višegradu. Prvi put su u Republici Srpskoj i Srbiji.
Anastasija i Roman su rođeni Moskovljani, a Andrej je iz Donbasa. Ciljno su doputovali da bi prisustvovali parastosu u čast ruskih vojnika koji poginuše 12. aprila 1993. godine. Ali i svih drugih prije i poslije ovog dana pogibelji. Na današnji dan poginula su tri ruska vojnika u borbama na Zaglavku, brdu na sat vožnje od Višegrada. Branili su prilaze gradu.
Među njima tada je postradao i najmlađi ruski dobrovoljac Konstantin Bogoslovski. Imao je tek 21 godinu. Godinu dana ranije, u istim godinama poginuo je i Nimenko Nikolajevič. Dali su po 21 godinu za Republiku Srpsku koja se u ognju uspravljala.
– Ti Rusi bili su ludo hrabri! Nema tog položaja u koji se nisu smjeli ubaciti. Ja sam bio komandant Višegradske brigade kada je stigla prva grupa ruskih dobrovoljaca. Oni su gradu i vojsci dali čudesnu volju, sve se odjednom osnažilo. Da nije bilo njih teško da bi odbranili Višegrad. Već smo bili upali u čamotinju i malovjerje. Ruska mladost naduhnala je lavlja srca u nama.
Tako mi pripovjeda g. Drago Gavrilović, ratni komandant Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, a koga srećem u hotelu „Višegrad“.
I još mi priča.
– Bio je sa dobrovoljcima i jedan ruski ljekar, Sergej Bataljin. U jednoj borbi nagazio je na minu i tada mu je stradala potkoljenica. Nismo mu odmah mogli prići i pružiti pomoć. On je uspio sam sebi zaustaviti krvarenje i previti ranu. Kasnije je prebačen u Užičku bolnicu, potom u Moskvu. Čim se rana koliko-toliko umirila stavio je protezu i ponovo došao u Višegrad. Htio je na front! Nismo mu dali, radio je u Domu zdravlja. Kasnije je tragično umro.
Ispod crkve Rođenja Presvete Bogorodice na Megdanu u Višegradu, jedan mali Zejtinlik. Na njemu prah srca istinskih junaka. Bjehu velika kao Rusija, trpeljiva kao Srbija. U Vojsci RS borilo se oko 700 ruskih dobrovoljaca. Njih 37 je poginulo, a 7 je sahranjeno na Vojničkom groblju u Višegradu. U okolini Srpskog Sarajeva je grob ruskog monaha i dobrovoljca Romana Mališeva. Krenuo je na Svetu Goru Atonsku, a položio život za Republiku Srpsku.
Iznova poče sitna kiša… Ne, ne kvasi ona nas, samo orošava vojničke grobove pored kojih cvjeta novo proljeće, mlada jagorčevina i ruska romaška.
Balkanska međa surova i strašna… Osvećena.
Na njoj straže braća, sedam Rusa, oko njih mnogo Srba.
Na višegradskom brijegu poviše Drine straža koja nema smjenu.
Autor: GORAN LUČIĆ
Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA