Baka Milica i njeno pravo

Milica Vranješ pukim je slučajem 1941. godine, kao devetogodišnja djevojčica, preživjela ustaški pir. Jednog tmurnog jesenjeg dana u kordunskom selu Begovom Brdu poklani su gotovo svi članovi njene obitelji i nekolicina mještana. Vlastitim očima gledala je kako ubijaju njenog oca Đuru, dva mlađa brata, Dragana (6) i tek rođenog Ninu, te sestru Boju (16). Kada je Milica došla na red, krvnik nije obavio posao do kraja. Nožem joj je probio vrat i misleći da je mrtva, bacio je među ubijene. No ona je preživjela pokolj, a za tu strahotu koju je doživjela danas prima naknadu od bijednih 399 kuna mjesečno. To je sav novac kojim ova boležljiva starica raspolaže. 

– Bilo bi bolje da su i mene tada dokrajčili – rezignirano, ali i vrlo ozbiljno, suznih očiju govori 87-godišnja Milica, koja od 1950. živi u selu Ruševici.

– Slike tog strašnog događaja toliko su se urezale u moje sjećanje, u mozak i srce, da ni za trenutak ne postaju bljeđe, već mi se čini da su svakoga dana sve jasnije i bolnije. Zbog toga što sam proživjela kao civilna žrtva Drugog svjetskog rata, do prije pet-šest godina primala sam gotovo četiri puta veću naknadu. No već dugo vremena primam samo 399 kuna mjesečno i s tim novcem jedva mogu preživjeti. To su moja jedina primanja. Dvaput tjedno obilaze me djelatnici Crvenog križa, nešto malo pomognu. Ako im dam novac, kupe mi kruha i to je sve – žali se Milica.

Starica teško govori. Svaka izgovorena riječ zahtijeva veliki napor jer je krvnička bajuneta cijelom dužinom prošla kroz vrat tadašnje djevojčice. Njen brat Dragan je imao tek šest godina, a drugi manje od mjesec dana i u naručju ga je držala šesnaestogodišnja sestra Boja. Tog malog dječaka su ubili, a još službeno nije imao ni imena. Tek su ga, onako iz milošte, zvali Nina. Bolje nije prošla ni Boja. Otac Đuro pokušao je pobjeći, ali ga je sustigao puščani metak, dok je majku Dragicu netom prije pokolja jedan ustaša spasio, omogućivši joj bijeg u šumu. Milica je s teškom ranom, sva krvava, bačena na mrtva tijela svojih najdražih i još desetak mještana. Sačekala je noć i nekako se iskrala iz hrpe tjelesa. Ubrzo je primijetila da se još netko miče i iz strašne grobnice izašao je još jedan dječak kojeg je poznavala.

– Vidjela sam kako još netko izlazi iz krvave mase. Prepoznala sam Vladu Bastaju, mog parnjaka iz susjednog sela koji je isto kao i ja bio sav krvav. Kada je pala noć, uputili smo se prema šumama Petrove gore, gdje su nas, na svu sreću, iscrpljene pronašli partizani. Bolničarka je rane zalila rakijom, namazala nekakvom mašću, previla nas i tako smo se spasili. Dugo nisam mogla ništa jesti, samo sam pila mlijeko, kada bi ga bilo. Vlado Bastaja je u Beogradu, mislim da je još živ – priča Milica za „Portal Novosti“.

Već deset godina s Milicom živi komšinica Ljuba Vujaklija (79), usamljena starica koju je primila pod krov kako bi njih dvije lakše podijelile nedaće i neimaštinu. Ljuba prima mirovinu od 600 kuna, a uz to dobiva i mjesečnu naknadu od 500 kuna zato što je za posljednjeg rata u njenoj neposrednoj blizini eksplodirala granata pa je oglušila i gotovo oslijepila. Sav novac ove dvije starice zdušno dijele: plaćaju struju, telefon i ostale dadžbine. Najveći problem su, kažu, drva koja plaćaju skupo, a za sljedeću zimu još ih nisu pripremile.

Izvor: Banija online

Vezane vijesti:

Pusta zemlja Banija..

Luščani na Baniji– Volimo i čuvajmo naše običaje

Parastos stradalim civilima Capraških sela na Baniji 1991. godine