Pošto se Cvijo Pajčin odmetnuo u planinu početkom maja 1941. godine i zaratio protivu ustaške vlasti, ustaše su nerado zalazile u Sajković i druga srpska sela. I kad bi krenuli, bile su to pojačane jedinice, uglavnom motorizovane i do zuba naoružane. Znali su dobro kako su zadužili ovog ponosnog i tvrdoglavog Dinarca, da on preskupo drži glavu i da je neće dati bez zamjene i krvi do koljena. To što on jedan ne zarezuje ustašku vlast i nije ih toliko brinulo koliko činjenica da je on iz dana u dan izrastao među srpskim življem — i ne samo među srpskim — u legendu i simbol nepokora i slobodarstva. O ovom

Nikada se sa sigurnošću neće saznati koliko je žrtava palo u Prologu, bez sumnje najkrvavijem stratištu u livanjskom kraju na kojemu su ustaše tog krvavog ljeta 1941. godine, kako se to po uobičajenom šablonu govori, umorile na razne načine oko pet stotina ljudi, isključivo zrelih muškaraca — uglavnom glava porodica. I nisu samo iz Livna i sela sa ruba Livanjskog polja već i iz drugih krajeva. Postoje, recimo, pouzdani podaci da su dovođeni i ubijani i Srbi iz nekih dalmatinskih sela kao i iz drugih, Livnu susjednih opština. Onako kako su Livanjcima govorili da ih vode u Srbiju pa ih potajno odvodili i klali u šumi Koprivnici između Kupresa i

P0MRAČENjE UMA  „…svaki koji zlo čini, mrzi na vidjelo i ne ide k vidjelu da ne pokaraju djela njegovijeh, jer su zla. A ko istinu čini, ide k vidjelu, da se vide djela njegova, jer su u Bogu učinjena…” (Jevanđelje po Jovanu) Dok je četrdesetih godina dvadesetog vijeka zahuktala fašistička mašina tutnjela niz Evropu, sve pršteći pred sobom i sklanjajući kao granu s puta jednu po jednu prepreku oskudno naoružanih, razjedinjenih i demoralisanih protivničkih armija, Ante Pavelić je u zavjetrini i pod tvrdom zaštitom fašizma zadovoljno trljao ruke i čekao da se i jugoslovenska državna tvorevina konačno raspadne kao kula od karata. Krvava jutra koja su drugima donosila strah, neizvjesnost i beznađe,