Pucali su im u potiljak

Datum objave: utorak, maj 28, 2019
Veličina slova: A- A+

Nikada se sa sigurnošću neće saznati koliko je žrtava palo u Prologu, bez sumnje najkrvavijem stratištu u livanjskom kraju na kojemu su ustaše tog krvavog ljeta 1941. godine, kako se to po uobičajenom šablonu govori, umorile na razne načine oko pet stotina ljudi, isključivo zrelih muškaraca — uglavnom glava porodica.

I nisu samo iz Livna i sela sa ruba Livanjskog polja već i iz drugih krajeva. Postoje, recimo, pouzdani podaci da su dovođeni i ubijani i Srbi iz nekih dalmatinskih sela kao i iz drugih, Livnu susjednih opština. Onako kako su Livanjcima govorili da ih vode u Srbiju pa ih potajno odvodili i klali u šumi Koprivnici između Kupresa i Bugojna, tako se i taj put „u Srbiju“ završavao u Prologu za mnoge Srbe iz tih krajeva kako bi se krvavi tragovi što više zamrsili i što lakše prikrili.

Nekadašnji spomenik žrtvama u Prologu
Nekadašnji spomenik žrtvama u Prologu

Kako su stvarno punjene rupe iz kojih je nekada vađen šljunak tu u Prologu i rovovi za temelje nesuđene žične željeznice unekoliko otkriva već spomenuti i dati zapis nepoznatog hroničara krvavog ustaškog pira u Livnu. On je dosta detaljno opisao i kako su ljudi hvatani i odvođeni u Prolog, odnosno kako su pogubljenja vršena.

To u potpunosti potvrđuje i kazivanje, nažalost odavno već pokojnog Ilije Radete, zvanog Iluka, iz sela Gubera, koliko se zna jedinog preživjelog svjedoka sa ovog gubilišta.

I Ilija, tada već čovjek od kojih četrdeset, četrdeset i pet godina, bio je kao i mnogi drugi uhapšen negdje krajem jula 1941. godine. Kad se poslije izvjesnog vremena vratio kući ispričao je i objelodanio stravičnu istinu o plotunima koji iz noći u noć odjekuju u Prologu, o krvavom ustaškom piru i orgijama nad svezanim ljudima.

Zatvorenicima su, po kazivanju Ilije Radete, prvo vezivali ruke na leđa bodljikavom žicom. Potom su po šestoricu prevezivali konopima jednog za drugog i tako ih peli na kamione.

Kad su stigli u Prolog, kamion se zaustavio iznad same rake, odnosno zadnjim krajem se nadnio nad sami krater. Svi zatvorenici su morali da se okrenu prema zadnjoj stranici karoserije i posjedaju. Na kamion su se onda popela šestorica ustaša sa puškama i stali iza zatvorenika uz kabinu i odatle redom, šestorici po šestorici pucali u potiljak i leđa pošto bi im prethodno naredili da ustanu i priđu uz samu zadnju stranicu karoserije. Nesrećnici su odatle direktno padali u rov i više niko nije provjeravao da li je neko od njih još živ već su ih redom posipali živim krečom i na kraju tankim slojem zemlje ( i danas se priča kako je poslije strijeljanja zemlja u Prologu danima disala, da su mnogi živi zatrpavani i tako umirali pod leševima i tankim slojem zemlje, prim. B.S.).

Jedan od skeleta pobijenih Srba nađenih na strelištu Prolog 1991. godine

Jedan od skeleta pobijenih Srba nađenih na strelištu Prolog 1991. godine

Ilija Radeta je bio u zadnjem redu do kabine. Još na putu do stratišta uspio je da slomi žicu i neopaženo oslobodi ruke. Olabavio je i konop kojim je bio vezan za druga pored sebe i tako vrebao priliku da iskoči i pokuša pobjeći.

Na njegovu sreću, kad su ubili šestoricu u redu ispred njega, i kad je on došao na red, dželati su počeli pripunjavati puške. Ilija je istrgao ruku, skočio preko stranice i sunuo da bježi kroz zrela žita.

Dok je bio blizu, spasilo ga izgleda to što ustaše nijesu smjele pucati iz straha da ne pobiju jedan drugoga, a poslije ga je ipak, koliko toliko, noć sakrila iako je bila mjesečina. Nekolicina su se dali u potjeru za njim, ali je on vješto i na vrijeme promijenio pravac bjekstva i uspio da umakne.

Iako mu je odatle do kuće svega dvanaest kilometara, trebalo mu je šest dana i šest noći da se probije i provuče između straža i zasjeda koje su vrebale na svakom koraku i budno kontrolisale sve puteve i prilaze Prologu.

Kazivanje Ilije Radete čuo sam od njegovog sina Dušana, uglednog domaćina koji i sada živi u Guberu. Zanimljivo je da je i on toga ljeta kao trinaestogodišnji dječak na sličan način uspio da pobjegne ustašama iz ruku i izbjegne sigurnu smrt.

Čuvao je ovce pod Cincarom. Naišla je patrola ustaška i povela ga prema jednoj obližnjoj jami. Na njegovu sreću, blizu ustaša iz šume su sasvim slučajno izbila nekakva dva dječaka i kad su vidjeli ustaše dali su se u bjekstvo. Ustaše su počele da viču i pucaju na njih. Dušan je iskoristio pometnju i strugnuo da bježi na suprotnu stranu. Nije se obazirao na plotun i kuršume koji su zviždali oko njega već je grabio naprijed i uspio da umakne u prvi gustiš…

Slučaj Ilije Radete, inače, u svom poznatom „Dnevniku“ spominje i Vladimir Dedijer, opisujući oslobođenje Livna u ljeto 1942. godine. Tom prilikom partizani su zarobili i veći broj ustaša, među kojima i neke od najistaknutijih i najagilnijih koljača:

„Pun hodnik ustaša s rukama uvis i partizana s puškama na gotovs — piše Dedijer. Jedan fratar, onaj mali doktor filozofije, belih brkova, ide mirno kroz gomilu — prekrštenih ruku!

Pošao sam s Đidom u Livno, do kuće Mitrovića (radi se o kući dr Dušana Mitrovića, jedne od prvih ustaških žrtava u Livnu, prim. B. S.). I mi se guramo kroz hodnik. Nastaje gužva. Seljak Radeta, temeljit čovek četrdesetih godina, iz sela Gubera, čuo da su ustaše pohvatane, pa došao da prepozna svoje krvnike. Među prvima je prepoznao Smaja Čakara, koji je 450 Srba vezao prilikom bacanja u jamu i koji je i njega vezivao, ali se Radeta izvukao.

— Dajte meni da ga svežem. On je mene vezivao!

Stražar mu je dozvolio, ali mu je rekao da ne sme tući ustašu. Radeta dobro pritegao ustašu, pa ga onda zviznuo svom snagom. Tako se gužva napravila…

Svratio sam pred veče u sud. Vodopija, Smajo Čakar i ostale ustaše osuđeni su na smrt. Čitavo Livanjsko polje došlo da svedoči. Dokazi — desetak jama u koje su bacali Srbe…“

Od spomenika u Prologu nije ostao ni kamen na kamenu, a šta se sprema bilo je i slijepcu jasno još devedesetih godina kad je spomen-ploča na ovom stratištu počela da osviće „ukrašena“ ovim  zlokobnim porukama.

Od spomenika u Prologu nije ostao ni kamen na kamenu, a šta se sprema bilo je i slijepcu jasno još devedesetih godina kad je spomen-ploča na ovom stratištu počela da osviće „ukrašena“ ovim  zlokobnim porukama.

Naknadnim provjerama, zahvaljujući prije svega Miću Radeti, ustanovio sam da se ovaj zapis Vladimira Dedijera ipak odnosi na drugog Iliju Radetu, zvanog Kurilj, koji je takođe preživio pravu golgotu i samim čudom ostao živ, a koljač Smajo Čakar je i njega žestoko zadužio…

Zajedno sa velikom grupom komšija i rođaka iz Gubera i taj Ilija Radeta (i ocu mu je bilo ime Ilija) obreo seu livanjskoj školi koju su ustaše u ljeto 1941. godine pretvorile u kazamat. Strpali su ih u prostorije na spratu i onda odatle izvodili po dvojicu, tvrdo ih vezivali i potom trpali u učionice u prizemlju.

Iliju je zapalo da ga veže Smajo Čakar. Trudio se svojski da ga valjano pritegne, ali je Ilija bio izuzetno jak čovjek i nije dopustio da mu krvnik stegne ruke kako je naumio pa je ipak, koliko-toliko, mogao da ih pokreće kako mu ne bi pretrnule i krv stala u šakama.

Ilija je uspio nekako da se progura do prozora i odatle je počeo mjerkati kako bi iskočio i pobjegao. Pored njega su bili njegove komšije iz Gubera Đorđe Raco i sin mu Spasoje. Ilija je počeo i njih nagovarati da bježe i da ne čekaju smrt kao ovce nož. Spasoje je, izgleda, pristao, ali njegov otac nije dao ni progovoriti — nadao se ipak da je sve to nekakva velika greška i zabuna i da ih neće pobiti.

Kad je shvatio da drugi neće, Ilija je sam skočio. Leđima je provalio staklo i glavačke ispao kroz prozor. Dok se starža snašla i shvatila šta se događa, on je, iako vezan, uspio da odmakne kroz bašte put planine.

Kad je dovoljno odmakao i uvidio da je potjera odustala, pronašao je jedan oštar kamen i na njemu prerezao veze na rukama. Naumio je odatle da se prebaci put Glamoča, ali je zalutao i izbio u planinu Hrbine. Već iscrpljen i malaksao, javio se grupi kosača na jednoj livadi, ubijeđen da su Srbi. Ispostavilo se, međutim, da su Hrvati i to iz Zlosela, najozloglašenijeg ustaškog gnijezda u kupreškoj opštini iz kojega su, kažu, Paveliću poručivali da dođe da ga oni čuvaju ako mu u Zagrebu nije sasvim sigurno i bezbjedno…

Počeli su odmah da ga tuku i mrcvare, ali ga nijesu ubili već su odlučili da ga odvedu u Kupres i dobiju zasluženu nagradu kakva se dobijala za svakog „četnika“. Doveli su ga uveče u katun i smjestili u jedan ajat. Vezali su mu tu ruke na leđa, sputili noge, namakli omču na vrat i svezali ga za gredu kako ne bi mogao u toku noći leći da počine.

Izređalo se potom sve živo u katunu, od starca do djeteta posljednjeg,  da ga vidi, da ga šutne, pljune ili na bilo koji drugi način ponizi. Tukao ga ko je stigao i čim je stigao, a žalio se kasnije da mu je najteži bio ćutek nekakve babe koja ga je raspalila pravo po glavi jednom bukovom mačugom da ga je krv svoga zalila.

Ostavili su ga na miru tek kad su krenuli na večeru. Ilija je znao da im večera dugo traje, da će proći dosta vremena dik izređaju sve molitve, pa je počeo očajnički trzati da se nekako kurtališe veza. Prvo je uspio rasputiti noge. Smakao je nekako i omču sa vrata, ali ruke nikako nije mogao osloboditi. Ipak, i tako vezan je uspio nekako da pomjeri drvenu ključanicu na vratima i neopažen se izvuče u kišnu i karamlučnu noć.

Nije bio daleko odmakao kad je kod kuće čuo strku i galamu. Onda su se oglasili i psi i shvatio je da su za njim pustili pse. Pokušao je da bježi, ali je znao da nema nikakvih šansi da umakne tako pretučen, izmrcvaren, očajan i izgladnio. U zadnjem času je nazreo pored puta žito dozrelo za žetvu i u magnovenju se sjetio da pas neće kroz veliku rosu. Bacio se u žito i pritajio i zaista se dogodilo da su psi projurili bez zadržavanja.

Tako ga ponovo razminula sigurna smrt.

Putujući dalje, Ilija ipak stigne u Glamoč, među Srbe. Javi se jednom čobančetu, Ninkoviću. Tek tu iskrsle nevolje.

Priča koju je Ilija ispričao bila je toliko nevjerovatna da su Srbi posumnjali da se radi o ubačenom ustaši pa su počeli da ga provjeravaju i ispituju. Pored ostalog, pitali su ga i koju slavu slavi. Ilija odgovorio: „Sveti Stevan“.

To je, međutim, bio signal za nove batine i prijetnje: otkud kod Srba Stevan kad je Stefan…

Bog sami zna kako bi se sve i okončalo da se blizu nije zatekao Rade Ždero koji je Iliju dobro poznavao i potvrdio ko je i otkud je. Tek tada je uspio da se izbavi i spasi muka.

E poslije je bilo kako je Dedijer opisao. Nakon oslobođenja Livna, grupa okorelih ustaških koljača, među kojima je bio i zloglasni Smajo Čakar, pala je u ruke partizanima.

— Smaja dajte meni — rekao Ilija. De, Smajo, stani da ja tebe svežem.

— Kako ću — počeo se zlikovac nećkati.

— Baš kao ono što si ti mene gonio da stanem i kako si me krvnički pripremao za gubilište, ma se u boga nadam da ti nećeš uspjeti da se razvežeš kao što sam ja…

*   *   *

Ilija Radeta, zvani Iluka, iz Gubera ipak nije bio jedini koji je umakao sa gubilišta u Prologu, već je to, izgleda, pošlo za rukom  još nekom njegovom rođaku, ali, nažalost za kratko. Mićo Radeta je, naime, 1991. godine, u jeku akcije vađenja posmrtnih ostataka iz jama i sa gubilišta, u Čaprazlijama zapisao  priču Milice Garić, udovice Petra Garića, koji je skončao u jami Samograd:

– Nekako početkom osmoga mjeseca 1941. godine eto  jednoga dana grupa ustaša na čelu sa Jurem Granićem  odavde iz Čaprazlija, vode na lancu jednog svezanog mladića. Rekoše da je Radeta iz Gubera. Crn mladić, lijep ko zlatna jabuka – imao je oko dvadeset godina. Sav nagrđen, izgreben i pocijepan – na jednoj nozi  mu nema pola nogavice, poderao je, zar, bježeći kroz grmlje.

          Moli i kumi da mu donesemo vode. Dozvoli nekim čudom Jure i ja mu donesem pun sić. On nagnu, ne umije prestati.

           Nemoj jadan mnogo, škodiće ti, zborim mu ja, a on, žalostan, kaže: neka, dabogda da odmah crknem…

          I popio je, mislim, pola sića – sjećala se, dalje, Milica Garić. –  Jure i družina su ga odatle poveli i poslije smo čuli da su ga ubili kod Juretine kose i bacili u Bilinu jamu. Saznali smo onda da je taj mladić, iako svezan, nekako pobjegao sa strelišta u Prologu i danima lutao i zlopatio se po planinama. Tu iznad Čaprazlija je naišao na čobanina Mirka Stojića koji je čuvao koze. Kako su mu ruke bile vezane žicom, Mirko mu je pomogao da se kurtališe  žice, a onda ga uputio prema Gubinu. On nesrećnik nije pogodio  nego se  prije spuštio sa planine i umjesto u Gubin izbio u Čaprazlije. Tu je  naletio na ustašku patrolu sa Granićem na čelu i sigurno odmah zažalio što nije završio u Prologu…

Ova priča se u potpunosti poklapa sa onim što sam svojevremeno čuo i zapisao od Janka Stojića iz Čaprazlija:

– Mnozina su se spasavali i izbavljali sa gubilišta – veli Stojić, govoreći o stradanjima onih kojima je polazilo za rukom da se istrgnu iz ruku ustaških dželata – ali je bilo džaba kad ti nijesi imao kud pobjeći nego opet njima u kandže.

          Pamtim dobro jednog nesrećnog mladića. Umakao sa gubilišta u Prologu, i to svezan, pa kud će, šta će, te opet ustašama u ruke. Dovede ga Jure Granić u Čaprazlije. Mi mu tu dadni vode i malo ga okrijepi, ali mu to bila predsmrtna.

          Poveli su ga nekud put Rujana da ga tamo ubiju i bace u neku jamu ili vrtaču. On zlosrećnik, po prilici, opet pokušao da utekne, ali kako je bio svezan nije mogao daleko. Stigli ga, ubili na mjestu i onda natovarili na nekakve civare i taman ga onako sa civarama i bacili u jednu jamu mi bi je zvali Golubnjača. Mislim da su mu kosti i danas tamo — vidio sam ih prije dvadesetak godina kad sam se spuštao u tu jamu za golubovima.  A takvih jama u kojima je završilo po jedno, dvoje, po nekoliko ljudi, niko živ ne zna ni koliko ima  podno Dinare i po planinama oko Livanjskog polja i nikad se, nažalost, to neće ni saznati – nemoćno širi ruke Janko Stojić.

          (Poslije rata Jure Granić ipak nije odgovarao niti ga je stigla zaslužena kazna – nije mu se, vele, mogla dokazati krivica i zločin, da je ubio toga mladića, jer nije bilo onih koji su to lično vidjeli i mogli posvjedočili, prim.B.S.)

          Nikome od preživjelih Radeta, čak ni upornom i neumornom Miću Radeti nikada nije pošlo za rukom da utvrde ko je i odakle je  bio taj  mladić i da li se baš prezivao Radeta, a nikada niko nije zavirio ni u tu jamu da izvadi njegove posmrtne ostatke i tu eventualnio pokuša naći kakav trag koji bi pomogao da se riješi ova zagonetka.

          Dugo se, inače, govorkalo da je iz Prologa pobjegao i neki Ilija Pažin, rodom iz Golinjeva, da je uspio da se probije do Glamoča i da je negdje tamo kasnije tokom rata i poginuo. I to je do danas ostalo nedokazano i nepotvrđeno, a u spisku stradalih Golinjevaca stoje i imena dvojice Pažina po imenu Ilija – i oba su ubijeni u Prologu – Pažin Artenija Ile, rođen 1893. i Pažin Đorđa Ilija, rođrn 1918. godine

Pop MIRKO JAMEDžIJA drži opelo u Prologu pred početak vađe kostiju 1991. godine

Pop MIRKO JAMEDžIJA drži opelo u Prologu pred početak vađe kostiju 1991. godine

Stravična slika pripremanja kostiju žrtava iz Prologa za sahranu poslije pedeset godina

Stravična slika pripremanja kostiju žrtava iz Prologa za sahranu poslije pedeset godina

 

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

ognjena_marija_livanjska.jpg Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

 

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top