arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Bojan Vegara: Nikada nećemo zaboraviti ko smo, odakle smo i ko su nam komšije

Svi, koji nisu imali ili nisu htjeli da slušaju babu i đeda, završili su devedesetih kao Sveti Petar Zimonjić, te 1941 godine. Stradali su u logorima, jami Kazani i na ko zna koliko još stratišta. Na kraju rata kažu, da je falilo 8 000 duša srpskih u Sarajevu pod komšijskom kontrolom. Mi koji smo imali i slušali babu i đeda, te znali za sudbinu mitropolita Petra, digli smo se na oružje i sve što smo imali dali smo da stvorimo ovo malo Srpske. Nismo se odrekli Gospoda, Krsne Slave i pisma, a dušmani su nas zapamtili za sva vremena, u onom ratu protiv čitavog svijeta. Mi smo prvi zvjer ranili

Hronika temeljno pripremanog zločina

Jasenovac je mesto koje je postalo sinonim nacionalne traume. Ali bez sećanja i na žrtve na ostalim stratištima, buduće generacije neće moći da sagledaju tragediju i razmere zločina nad Srbima u NDH Piše: Marko Lakić Jasenovac je najstrašnija srpska reč. To je bila fabrika smrti na balkanski način. Brutalna i primitivna. Potpuna suprotnost nemačkoj industriji smrti koja je bila pedantna, administrativna i hladna. Jasenovac je bio sušta suprotnost. Tamo je sve bilo lično. Zločine su vršili pojedinci. Oni su žrtve gledali u oči. Takmičenja u klanju, maljevi, budaci, bajoneti… Zbog toga je to mesto postalo sinonim nacionalne traume. Ali, baveći se Jasenovcem i odbranom obima tragedije na tom mestu, koju

KAZIVANjE SIMA BOJBAŠE IZ GLUŠACA: U Jasenovcu su mi stradali majka Bosa, baba Mara, brat Milorad, sestra Danica i tetka Milica

Selo Glušci se nalazi u opštini Metković, u dolini rijeke Neretve, na samoj granici sa Hercegovinom. To je jedino čisto srpsko selo na prostoru od crnogorske granice na Debelom Brijegu, pa sve do Zadra, Šibenika i Knina. Pred Drugi svjetski rat brojalo je preko 200 stanovnika, a sada ih tamo ima oko 40. U logoru Jasenovac stradalo je 90 žitelja ovog mjesta, pretežno žena i djece. Porodice koje tamo žive su: Bojbaše, Pucari, Vukovići, Arnauti, Likići i Stanići, a u zaseoku (koje pripada Hercegovini) su Brstine. Nema nikakve razlike, u mentalitetu, običajima i svim ostalim karakteristikama ovih ljudi, sa ostalim Srbima iz Hercegovine. Ja sam, kao dijete, doživio ono što

Đurđica Dragaš: Ne pitajte koliko nas ima

Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. Pitate koliko nas ima…Ima nas više nego vas!!! Sa nama spavaju nerođena deca i presahle majčine grudi. Iza nas ostaše pusta sela, izgubljena stada i neuzorane njive.Iz naših kostiju raste trava po kojoj gazite.Iz naših očiju pobeže nebo pod kojim hodate. Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. U svakom smo drvetu, listu, cvetu, vetru što vam miluje lice.U svakoj smo kapi mirisne kiše, u pahulji što se ledi na prozoru. Naša duša je u

Đurđica Dragaš: NEIZBROJANI

Mnogo nas je… mnogo više nego vas!! Pitate koliko nas ima,tražite nam imena…. Mi smo neizbrojani, bezimeni.Sa nama spavaju nerođena deca i presahle majčine grudi.Iza nas ostaše pusta sela,izgubljena stada i neuzorane njive.Iz naših kostiju raste trava po kojoj gazite.Iz naših očiju pobeže nebo pod kojim hodate. Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. U svakom smo drvetu, listu, cvetu,u proleću što nas probuditi neće.U svakoj pahulji što se ledi na prozoru. Naša duša je u kamenu što ga bacate na nas,u svakoj gruboj reči,u zaboravu kojim nas ubijate ponovo. Al’ mi vas pratimo, nevidljivi, lagani,

STRADANjA SRBA U SJENIČAKU NA KORDUNU POSLIJE „OLUJE“ 1995. GODINE

Hrvatski vojnici i civili su mesecima pljačkali po Sjeničaku. Najpre su odvodili stoku, a zatim odvozili pokretnu imovinu najpre traktore i automobile, a potom i poljoprivredne mašine i priključke. Na „red“  su došli namještaj, stolarija i električne instalacije. Na kraju su odvozili čak i kuće-brvnare. Desetak imanja imućnih i viđenijih Srba u selu su zapaljena čime je poslata jasna poruka da se ni ne pomošlja o povratku. Piše: Svetozar Dančuo Vjerujući da nikome nisu nažao učinili i da za ništa nisu krivi, a najmanje za rat, mali broj srpskih civila, svega nekoliko stotina, uglavnom starijih, ostalo je na „kućnom pragu“ na Kordunu u toku hrvatske agresije u avgustu 1995. godine.

Pomoć stradalnicima iz Banovine Hrvatske

Pred hajkom HSS i njegove Zaštite sokolske izbeglice iz Banovine Hrvatske pomoć su potražile u Beogradu i Srbiji. Najveće iskušenje na kome se pokazala čvrstina sokolske zajednice bio je dolazak izbeglica iz novostvorene Banovine Hrvatske 1939. Pred hajkom HSS i njegove Zaštite sokolske izbeglice iz Banovine Hrvatske pomoć su potražile u Beogradu i Srbiji. Najugroženiji sokoli u Betini kod Šibenika Branko Bilić, Šime Kapov, Petar Juroš i Jere Mikin, pred terorom Zaštite, sklonili su se u Beograd 21. novembra 1939. Primio ih je Savez Sokola u Beogradu i pomogao im. (1) “Jutarnji list” od 17 decembra 1939. objavio je apel Sokolskog društva Beograd II za pomoć sokolima, koji su bili

Saranova_jama.jpg

Milan Ružić: Noćas zvale su me jame

Noćas zvale su me jame, usta sam im zapušio tamjanom i oči oslepeo svećama. Sad svi polako, svako u svoju jamu. Dok je jama, biće i Srba što nad njima, to u njima. Jama Kapavica (Foto: Slobodna Hercegovina) Noćas zvale su me jame – crne rupe srpske istorije. Obilazio sam ih lak poput pera kojim nisu ispisana imena svih onih koji su u jamama zanoćili zanavek. U svaku sam glavu proturio prema onima koji su svoju u tom mraku gubili i ljubio stene, palio sveće, suzama spirao prašinu zaborava sa njih. Ne znam da li ste ikada bili blizu tih jama, a neko vaš sigurno jeste ako ste srpskim imenom

Slavko Vasić iz Adaševaca, preživeli zatočenik Jasenovca

Pokušaćemo da iznesemo potresni deo jedne životne istorije, kratku istinu čoveka koji pune tri godine nije nosio zvučno ime – čovek – jer to nije bio – ne svojom krivicom. Živeo je pod okolnostima gde se ljudski život nije cenio – bio je bezvredan. Nosio je samo broj kao zatočenik Jasenovca. Spasao se poslednjeg dana iz „fabrike smrti“, iz strašnog pakla, 1945. godine, ispred poslednjeg krvavog obračuna ustaša nad preostalim zatočenicima, pred njihovo bezglavo povlačenje i izbezumljeno bekstvo sipred jedinica Narodnooslobodilačke vojske. Hteli su svaki trag i svedoke da unište, što im je samo delimično uspelo. Slavko Vasić, ćurčija u krojačkoj zadruzi u Šidu, pričajući otresnu priču o užasnim nedelima

Đurđica Dragaš: Paška plava grobnica

U znak sećanja na žrtve NDH logora na ostrvu Pagu. U noći između 14. i 15. avgusta ubijena je poslednja grupa logoraša. Bilo ih je 791 -91 dete do 15 godina, uključujući bebu od pet meseci, 293 žene i 407 muškaraca. Logor je zatvoren pod pritiskom Italijana koji su kasnije ekshumirali ove žrtve i spalili njihova tela u strahu od zaraze. Na ovom ostrvu smrti stradalo je oko 8 hiljada Srba i Jevreja, a među njima je bilo i Divoseljana. Mir njihovim dušama! PLAVA GROBNICA Vezaše mi kamen oko vrata. Odvuče me na dno, plavo i samotno. Nestade mi daha u grudima, zaboli me so na ranama. Al’ trajaše kratko.

Dvije ruže za dvije crtice

Praćeni jutranjom maglom kasnog ljeta, vozimo se prema Jastrebarskom. Nailazimo na tablu koja nam želi dobrodošlicu na područje ove opštine. Nedugo zatim pojavljuje se šarena, razigrana tabla sa natpisom: Jastrebarsko – grad prijatelj djece. Zbog djece smo danas u Jastrebarskom. Želio sam već dugo da obiđem moje, koji kao djeca tu vječno ostaše. Da Danici i Milošu položim po ružu, zapalim svijeću, kao i svoj djeci što stradaše. Do tada sam u Jaski bio jednom, i to 1972. godine, na moje inzistiranje. Otac kao preživjelo logoraško dijete nije me htio voditi. Valjda me je želio svega toga poštedjeti. Gradić je u blizini Zagreba. Još je jutarnje miran. Trudi se da

Pomen žrtvama svirepog zločina u selu Čavaš

U selu Čavaš u Popovom polju služen je parastos za 101 žrtvu ustaškog zločina iz 1941. godine, kada su žene, starci i djeca na svirep način ubijeni i bačeni u jamu. Riječ je o jednom od najvećih stratišta srpskog naroda u ovom dijelu Hercegovine. Pomenu je prisustvovao veliki broj zvaničnika, potomaka i mještana, koji su poručili da se taj zločin nikada ne smije zaboraviti. – Tu je ubijen naš 101 mještanin, od čega čak 60 odsto djece mlađe od 15 godina. Ti zlotvori su bacili bebu od devet mjeseci u vazduh i dočekali je na bajonet. Ovo je jako bitno, i gledamo da u što većem broju dolazimo i da

ZVIJEZDA I KRST U IVANOVIĆ JARKU

Kad se vukovi ostrve na stado stradaju ovce s kraja. Nikad one uz pastira ili sredine. Piše Željko Kresojević Hije me bilo u Ivanović jarku skoro pa četrdeset godina. Ljeto 2004, u zavičaju sam nakon dugo vremena. Nakon prve komemoracije na Veljunu i onoga čuvenog pišanja Biserke Legardić po kostima đedova naših, uz riječi: – Mogu pišati na mojoj hrvatskoj zemlji gdje hoću!!!“. Prelazim potok. Bližim se spomeniku. Teško je ponekad povezati zločin i mjesto. One velebitske, jadovničke i ostale jame svojim zjapljenjem, pretećim otvorima nekako su mu bliže. Tko je mogao klati u ovoj pitomosti? Isto tako pod mladim bukovim lišćem na Petrovoj gori… u Metaljki, na Barin kosi,

Feljton: Logor Slana – Pag 1941.

Feljton „Pakao u kamenoj pustinji“ stravična je priča o ustaškim koncentracionim logorima Slana i Metajna na ostrvu Pagu koje su ustaše osnovali polovinom juna i rasformirali krajem avgusta 1941. godine. Pročitajte feljton: Pakao u kamenoj pustinji Autori: Borislav Ostojić, Mihael Sobolevski Feljton „Pakao u kamenoj pustinji“ stravična je priča o ustaškim koncentracionim logorima Slana i Metajna na ostrvu Pagu koje su ustaše osnovali polovinom juna i rasformirali krajem avgusta 1941. godine. U feljtonu su opisana mučenja i zvjerstva ustaških krvnika koji nadmašuju srednjovjekovne primjere mračne inkvizicije. Imena i događaji su autentični. To su kazivanja očevidaca, rijetkih preživjelih logoraša i preslušanja uhvaćenih ustaških krvnika.Slana i Metajna, more oko njih, sabirni centar

Dušan Lj. Kašić: Srpska crkva u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Prema podacima s kojima je Sveti sinod raspolagao 1943, približan broj do tada pobijenih Srba u NDH iznosio je oko 700.000. Manhatan uzima da je poginulo 850.000 ljudi, žena i dece Autori: Zoran Čvorović, Vladimir Dimitrijević Umesto uvoda Pred čitaocima se nalazi tekst uglednog srpskog crkvenog istoričara, pokojnog prote Dušana Kašića, koji je, na osnovu crkvene dokumentacije i vrednih istoriografskih poduhvata, napravio sintezu o stradanju SPC i naroda u ustaškoj NDH. Ovaj sintetički tekst je izvrsna brana savremenom revizionizmu, koji se, pod izgovorom „naučne objektivnosti“, podmeće srpskom narodu, a koji zagovaraju (O, tempora! O, mores!) čak i pojedinci u samoj SPC. Oni novim istraživanjima pristupaju kao da je u pitanju

NAJNOVIJE VIJESTI

Pad Jugoslavije

Početkom 1941. još se ništa nije bilo promijenilo u našem svakodnevnom životu.

Udaja

Oženili smo se 2. rujna 1940. godine. Fritz je bio isto tako

Rat

Krajem semestra u Pariz su došli moji roditelji i Mira. Tata je

Pariz

Koliko god mi je bilo teško ostaviti Fritza, moram priznati da mi

Fritz

No sudbina je promijenila tijek ovih događaja. Otputovala sam, doduše, u Pariz,

Matura

Čak i najboljim đacima škola je uvijek pomalo “teret”, pogotovo ambicioznijima u

Mladost

Sve u svemu, imale smo sretno djetinjstvo, okružene ljubavlju i brigom, a

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.