arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Bojan Vegara: Srećan ti rođendan Republiko Srpska!

Da se zna, da smo prvi ustali protiv svog zla svijeta i stvorili Republiku Srpsku. Ništa nam mogli niste, jer bili smo sila Božija. Bili smo vojska i narod, a sa nama je ostao samo Bog. Ostali su nas svi redom ostavili i bar neke snakcije uveli. Znali smo da smo sami. Kravavo smo se tukli sa domaćim i stranim islamskim fanaticima, ustašama, NATO paktom i to skoro četri godine. Nismo im dali pardona, jer kao što rekoh, bili smo sila i tako smo se i ponašali. Znali smo šta stvaramo i za šta krvarimo. Tripili smo nemoguće i nismo se žalili. Odbili smo na onom ratnom referendumu prvi pokušaj

08. januara 1943. zatvoren logor u Sisku

Ustaško-njemački logor u Sisku osnovan je 3. avgusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. U svom je sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao “Prihvatilište za djecu izbjeglica”. Dječiji logor u Sisku, najveći te vrste u NDH, nalazio se pod pokroviteljstvom “Ženske loze ustaškog pokreta” i “Ustaške nadzorne službe”. Neposredno upravljanje “dječjim prihvatilištem” bilo je u rukama ustaše Antuna Najžera, ljekara po struci. Logor je bio lociran u nekoliko objekata u gradu: zgradi bivšeg Jugoslovenskog sokola, tzv. Sokolani, dvorani ženskog samostana Svetog Vinka, magacinu solane Rajs, zgradi Guči, osnovnoj školi u Novom Sisku i tzv. Karanteni, odnosno jednoj od šest baraka sabirnog logora. Djeca su ovdje,

Rat protiv zaborava profesorke Smilje Avramov

Smilja Avramov može da nam posluži kao dragoceni putokaz na putu nacionalnog osvešćenja i ozdravljenja. Kada je 2. oktobra 2018, u 101. godini, prestalo da kuca već uveliko oslabljeno srce legendarne profesorke međunarodnog prava Smilje Avramov, Srbija je ostala bez jednog od najumnijih, najobrazovanijih i najčasnijih predstavnika istinske nacionalne elite. Iako je svojim javnim delovanjem i napisanim knjigama višestruko zadužila našu zemlju, mora se primetiti da je oproštaj od Smilje Avramov bio, baš kao i njena slabo posećena sahrana, prilično skroman, a deo javnosti takođe je neprijatno iznenadilo saznanje da cenjena profesorka nikada nije postala član Srpska akademije nauka i umetnosti. Na njen stoti rođendan, pre malo više od pola

Otišao je naš Dimitrije

Januarski dan, uoči Badnjeg jutra 2019, doneo je neizmernu bol i suze. Otišao je naš Dimitrije. Naš lički anđeo međ’ anđele nebeske. Postoje ljudi koje je lako voleti, a teško rečima opisati njihovu veličinu, dobrotu i dela. Retko se rađaju i sreću takvi koji ostavljaju trag za večnost. Bogoliki Mirko, hristolikih dela, dečak, a junak, borac za pravdu na svim poljima. Najpre na onim našim rodoljubivim, korenitim ličkim, čijom zemljom je dugo hodio, traga pravoslavnog nalazio i beležio, davavši sebe predano i nesebično, srcem, kako je samo on to umeo. Voleo je Liku, to je i njegov govor, i svaka arhaična reč odavala. Time se ponosio. Liku je nosio i

Svijeće

Kalendar genocida: 06. januar 1942.

Godišnjica stradanja Srba na Kordunu. Skakavac, Vrginmost. 6. januara 1942, na pravoslavni Badnji dan, ustaše masakrirale 240 Srba i Roma (Cigana). Domačaj lug, u šumi Mlađe, kod Liplja, Skakavac, 6. i 7. januara i 10. maja 1942. Ustaše su masakrirale 68 Srba, muškaraca, žena i djece. U Gornjoj Trebinji, na Kordunu ustaše su pobile više od 220 nevinih civilnih žrtava na Badnjak i Božić, 6. i 7.januara 1942. godine. Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005. Vezane vijesti: Komemoracija u Gornjoj Trebinji Komemoracija u Gornjoj Trebinji na Kordunu

Mirko Rapaić: Posljednji Božić

Bila je subota, 4. januar 1941. godine. Bio sam tada đak četvrtog razreda niže gimnazije u Korenici. Dočekali smo školski raspust za Božić. Zvoni školsko zvono i jurimo na ulicu. Svako na svoju stranu. Ja idem za moje rodno selo Jezerce, koje je udaljeno sedamnaest kilometara od Korenice. Daleko je i zima je, ali ću do noći stići da sa svojima provedem božićne praznike. Stigao sam do prvih kuća sela Prijeboj, i još samo tri kilometra pa sam kod kuće. Na ulazu u Prijeboj, naprije je zaselak Mažari ili, kako smo ih mi zvali, Marasovići. Tu su sve hrvatske kuće. Baš u tom zaseoku pojaviše se na prtini tri mladića, mojih godina ili malo mlađi. Ali ih ne poznadoh

Nemanja Dević: Jedna sladunjava jugoslovenska pričica

Da li iko razuman veruje u priču da su hiljade Srba usred NDH svečano slavili Božić u crkvi 1942? Jedan od najbljutavijih mitova savremene srpske istorije vezan je za muftiju iz Tuzle koji je navodno na Badnje veče ’42. spasao Srbe pokolja u crkvi. Zauzvrat kad je umro deset `iljada ljudi ga nosilo na tabutu, među njima i manje-više svi zahvalni tuzlanski Srbi. Mit je osmislio savremeni mitbaster srpske istorije, likom preslikani muftija Kurt, samo bez ahmedije. Dokazao nam čo`ek da Obilić ne postoji i da je stvarni junak srpske istorije muftija Iztuzle. Pa za nagradu postao ministar. Priča ima plemenit motiv i muftija jest bio projugoslovenski, možda i prosrpski

Bojan Vegara: ĐED DRAGO

Čudili smo mu se, ja i brat, što uvijek stoji pred ikonom uveče i ujutru. Onda nas je naučio da se i mi molimo. To je vjerovatno, nešto najvrijednije, što me je neko naučio. Još nisam sreo čovjeka, koji je više volio djecu i životinje od mog đeda Drage. Više je ličio na nekog lika odbjeglog iz bajke, već na ljude koji danas žive. Rođen je u Pazariću kod Sarajeva 1918. godine. Drugi svjetski rat dočekao je kao vojnik u Mostaru. Iz Mostara je pobjegao odmah po kapitulaciji i došao kući. Kući je bio sve dok je imao duvana i kad mu je nestalo otišao je da ga kupi. Tu

Branko_Copic.jpg

Mirjana Stojisavljević: Po tragu Branka Ćopića

O lijepom i strašnom životu  Branka Ćopića povodom 110 godina od piščevog rođenja, 1. januara 1915. godine.            Od prvih novinskih priča u „Politici“, od kojih se izdržavao u studentskim danima pa do kraja života Branko Ćopić je  ostao jedini profesionalni pisac u socijalističkoj Jugoslaviji, što sobom dovoljno kazuje koliko je   bezalternativno shvatao spisateljski poziv. Poznaje li se i približno njegov  stvaralački opus, onda se bez sumnje može izreći sud da je ovaj  najzavičajniji od svih srpskih pisaca, životno vezan za rodne Hašane i ličke korijene iz Velike Popine, sav svoj vanredni talenat posvetio upravo stradalnom krajiškom težaku  prateći njegov usud od 1941. do 1946. godine,

Pokolj januara 1942. godine u romanijskom kraju

Januar 1942. godine označio je drugi veliki talas zločina nad srpskim narodom u romanijskom kraju. Prve zločine izvršile su muslimanske ustaše u Sokocu, u selima Rudine, Brejakovići, Baltići i Podromanija, gde je stradalo najmanje 300 srpskih civila. U selu Baltići, ubijena je žena Miloša Jovanovića sa šestoro djece starosti od 2 do 14 godina. Ubrzo nakon ovih zločina, na prostor Sokoca stigla je i Francetićeva Crna legija, nastavljajući teror u selima Vražići, Bjelosavljevići i Gazivode. Tada je postradalo najmanje 150 Srba. Nakon Sokoca, ustaške jedinice Crne legije su se podijelile u dvije grupe. Jedna je nastavila krvavi pohod kroz srpska sela Sokoca, Han Pijeska i Vlasenice, dok je druga krenula

Uvala Slana, Pag, Hrvatska

Đurđica Dragaš: PLAVO

Plavo je more u kojem spavam, plavo kao večnost, plavo od očiju mojih… U moru plavom odavno spavam,očiju plavih, širom otvorenih. Sanjam…Kuću s prozorima što se k nebu plave,uvojak plavi u kolevci sa različkom. Sanjam….konje sa praporcima plavim,vilovite, silovite,besne od krvi plave. Sanjam…livadu plavu od mirisa,ruke njegove, poput somota plavog. Sanjam…Jutro plavo i lavež pasa besnih,oči zverske, od plavih plavlje,od crnih crnje. Sanjam…Krv crvenu na kamenu plavom,smrt crnu na pučini modroj. Sanjam…očiju otvorenih,sa uvojkom plavim na grudima,željna ruku od somota. Plavo je more u kojem spavam,plavo kao večnost,plavo od očiju mojih… Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Zorica Đoković: Pismo dedi

Tebe su mi uzeli, te zvijeri u crnim uniformama, i ova sjećanja koja sada izmišljam, sjećanja koja nemam. I Gospoda su tako, deda, ubili. I Njega. Piše: Zorica Đoković Dragi deda, Žalila sam od najranijeg djetinjstva što te nisam poznavala. Oteli su te od mene i od života lažima i prevarom, i nisi dočekao da vidiš odraslu ni svu svoju djecu, a kamoli mene, najmlađu od tvoje unučadi. Bolno je bilo odrastati bez tebe koga jednostavno ­ nema. Stanje stvari ­tebe nema, nemam dedu. O tebi se ne govori, jer tebe su pozvali i ti si otišao, nevin i naivan, u stradanje i smrt. Smrt su donijeli fašisti. Ustaše. Izvorno zlo u ljudskom obliku, saznala

Jovan Mirić: „Ne brini, čika će to polako“

Ubijanje srpske dece nije ni zverstvo ni divljaštvo, jer ni zveri ni divljaci nisu takvi. U objašnjavanju ubijanja dece ne obraćamo se ni biologiji ni izvorima (retke) individualne patologije. Obraćamo se kulturi Jedna od teorijskih orijentacija u psihologiji, etološka psihologija (ili biologija ponašanja, kako se ponekad naziva), poznata je naročito po metodu posmatranja živih jedinki u prirodnim uslovima. Najširi teorijski okvir za etologe je teorija evolucije. Svaka živa vrsta raspolaže, prema njima, jednim ograničenim skupom za nju specifičnih urođenih sistema ponašanja, koji se, iako urođeni, mogu u manjoj ili većoj meri menjati pod uticajem iskustva. U proučavanju čoveka etolozi su naročito  bili okrenuti neverbalnoj komunikaciji i uspostavljanju veze između majke

Rusi ne zaboravljaju zverstva ustaša: Hiljade Hrvata i bosanskih muslimana ratovalo na Istočnom frontu, “istakli” se zločinima nad civilima

Da ratuje na Istočnom frontu protiv SSSR-a u julu 1941 u NDH se prijavilo čak devet hiljada ljudi. Okrutnost Ustaša na Istočnom frontu u Drugom svetskom ratu i njihova zlodela za vreme NDH Rusi nisu i ne žele zaboraviti. Povod za podsećanje bila je 60 godišnjica smrti Ante Pavelića inicijatora slanja ustaša na Istočni front i organizatora genocida nad Srbima u Drugom svetskom ratu. Moskovski sajtovi su podsetili da je Ante Pavelić umro u Madridu 28. decembra 1959. godine od posledica ranjavanja u Argentini kada je na njega pucao Srbin iz Crne Gore Blagoje Jovović koji je prvo bio u partizanima a posle razočarenja se pridružio četnicima Draže Mihajlovića. Pod

34 godine od brutalnog i nekažnjenog zločina nad Srbima

29. decembra su se navršile 34 godine od likvidacije 18 srpskih civila, među kojima šest žena, iz sela Gornji Grahovljani kod Pakraca, koje su “zenge” razapele na drveće, a njihova tijela do danas nisu pronađena, saopšteno je iz Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas”. Hrvatske “zenge” ušle su u rano jutro 29. decembra, 1991. godine u Gornje Grahovljane, opkolile selo i sakupile 18 žitelja koji su se tu zatekli, te ih uz psovke i kundačenje sprovele do obližnje šume. Tu su ih razapeli, zakivali ekserima kroz ruke i noge na debla drveća i na kraju ih likvidirale iz vatrenog oružja. Tada su ubijeni Branko Arsenić /58/, Jevrosima Barjaktar /79/, Bosiljka Bosanac /60/, Jovo

NAJNOVIJE VIJESTI

Svrabara

Došla je medicinska sestra sa tri čovjeka koji su nosili velike naramke

Vlak za Bajmok

Kamo ćemo? Pa opet u vagon. Marveni, dakako! Slika uobičajena – peć

Čekamo vlak za Baju

Konačno zviždi, fućka lokomotiva. Počinje graja, glasno se razgovara… Motam ceradu, a

U Pečuhu smo

„Dižite se i iznosite stvari“, oglasi se Stevo. Sve smo iznijeli i

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.