Antonić: Izumevanje zločina – „bijele trake“

Srbima se podmeće da su Muslimane i Hrvate u Prijedoru tretirali bezmalo kao Hitler Jevreje.

Akteri tog podmetanja prvo su se pozivali na navodnu objavu pročitanu na Radio Prijedoru, 31. maja 1992. godine: „Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake.

U protivnom, snosiće teške posljedice“
Međutim, sačuvan je audio zapis proglasa pročitanog na Radio Prijedoru 31. maja 1992., koji kao autentičan navode i Bošnjaci. U njemu se ne pominju nikakve „bijele trake“, niti „teške posljedice“. Ceo citat je izmišljotina. Ne postoji, štaviše, ni jedan materijalni dokaz da su Bošnjaci i Hrvati u Prijedoru morali da nose bele trake
Čitava predstava, naravno, ima za cilj da se napravi paralela: „Jevreji u Trećem rajhu – Bošnjaci u Republici Srpskoj“, kako bi se se preko narativa o „holokaustu nad Bošnjacima“ ojačala kleveta o Srpskoj kao „genocidnoj tvorevini“
Ali, šta mari što je nešto neistinito ako je marketinški efektno, i šta mari što je nešto za katarzu i pomirenje kontraproduktivno ako za dotičnu NVO donosi grantove fondacija kao što su U.S. Embassy in Sarajevo, The National Endowment for Democracy (NED), Heinrich Böll Stiftung (HBS), Friedrich-Ebert-Stiftung (FES), Jugend Organisation Schüler Helfen Leben (SHL) itd.
Kažu da živimo u vremenu postistine. Ali, izumevanje „bijelih traka“ u funkciji nacizacijeSrba – nije li to ipak malo previše?

U PROŠLOM tekstu ukazao sam na pojavu da, poput „izumevanja tradicije“, na prostorima bivše Jugoslavije postoji i „izumevanje zločina“ (ovde). To je izmišljanje sve maštovitijih „zločina Srba“ i njihovo projektovanje u devedesete, s ciljem da se Srbi proizvedu u večite zločince, a njihove legitimne strukture – poput Republike Srpske – označe kao genocidne tvorevine.

Jedan od tih izumljenih zločina je i narativ o nekakvim „bijelim trakama za Bošnjake u Prijedoru“, osmišljen negde 2012. godine.

Navodno su u toj varoši, 31. maja 1992, „vlasti bosanskih Srba naredile nesrpskom stanovništvu da nosi bijele trake oko ruku“ (ovde). Zbog toga, probošnjačke NVO u BiH, od 2012. godine, obeležavaju „međunarodni dan bijelih traka“ (ovde), koji su prihvatile pojedine NVO i u nekim drugim zemljama (ovde).

Čitava predstava, naravno, ima za cilj da se napravi paralela: „Jevreji u Trećem rajhu – Bošnjaci u Republici Srpskoj“, kako bi se se preko narativa o „holokaustu nad Bošnjacima“ ojačala kleveta o Srpskoj kao „genocidnoj tvorevini“. „Cilj ove netačne teze je da se srpski narod, koji je bio najveća žrtva nacističko-ustaškog rasizma i najgorljiviji borac protiv Trećeg rajha u porobljenoj Evropi, oglasi za nasljednika takve ideologije i prakse“ (ovde).

Recimo, Gordana Katana, novinarka Oslobođenja, na portalu Vijesti piše: „Ovo (u Prijedoru) je bio prvi put od 1939. i nacističkog proglasa – po kojem su poljski Jevreji morali nositi žute trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava – da su članovi jedne etničke ili religijske grupe na ovaj način bili obilježeni za istrebljenje“ (ovde).

Taj fantazam o navodnoj belotrakaškoj segregaciji ne-Srba uključuje izmišljanje nekakvog proglasa Prijedorčanima u kome se Bošnjaci i Hrvati obavezuju da stave belu traku. Tako Dragan Bursać na sajtu Al Džazire – pitajući se „zašto Srbi ne obilježavaju Dan bijelih traka?“ i tvrdeći da „upravo oni, prvi (…) trebaju tražiti oprost“, a njihovi predstavnici „moraju kleknuti i moliti za razrješenje grijeha u mjesecu ramazana“ (ovde) – citira navodnu objavu pročitanu na Radio Prijedoru, 31. maja 1992. godine: „Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosiće teške posljedice“.

Međutim, sačuvan je audio zapis proglasa pročitanog na Radio Prijedoru 31. maja 1992 (ovde), koji kao autentičan navode i Bošnjaci (ovde). U njemu se ne pominju nikakve „bijele trake“, niti „teške posljedice“. Zapravo, ceo Bursaćev citat je izmišljotina.

Ne postoji, štaviše, ni jedan materijalni dokaz da su Bošnjaci i Hrvati u Prijedoru morali da nose bele trake.

„Nema ni jedne fotografije, audiozapisa sa lokalne radio stanice, ili bilo kakvog dokaza da su vlasti Srpske Republike BiH svima koji nijesu Srbi naredile da nose bijele trake pri napuštanju objekata“ (ovde). „Strane novinarske ekipe koje su posjetile Prijedor 1992. godine, snimile su situaciju u gradu i napravile izvještaje za svjetske TV kuće i časopise, ali nisu zabilježile ni vizuelne ni narativne dokaze o `bijelim trakama`“ (ovde).

„Niko od Prijedorčana ne pamti da je iko od civila nosio bijelu traku po Prijedoru tih tužnih dana 1992. godine“, kaže istoričar Boris Radaković (Memorijalni muzej na Mrakovici). „Bar neko bi se sjećao toga, ali koga god smo pitali od Prijedorčana koji se sjećaju tih dana, svi tvrde isto: bijele trake niko nije nosio!“ (0vde; naglašeno u izvorniku).

I Danijel Simić, komentator i osnivač portala Frontal (www.frontal.rs), kaže da „mnogi drugi Prijedorčani sa kojima sam razgovarao tvrde da nikad čuli za to nijesu. To je čista laž u službi neoriginalne, banalne i prozrive propagande“ (ovde).

Ono što je, međutim, istina jeste da su Prijedorčani, nakon uličnih borbi između muslimansko-hrvatskih napadača i srpskih branitelja, pozvani da na kuće istaknu bele peškire ili čaršave kao znak da u njima nema naoružanih napadača. „Bijele zastave su isticali tada i Srbi, bijela zastava je bila i na kući autora ovoga teksta (B. Radakovića – S. A) i na kućama svih njegovih komšija bez obzira na nacionalnu pripadnost, a sve zbog činjenice da je upravo bio odbijen napad na Prijedor koji je počeo 30. maja, i da je to trebalo da bude znak da u tim kućama nema neprijateljskih vojnika“ (0vde; isto i ovde i ovde).

Što se tiče nalaza iz Haga, u presudi Milomiru Stakiću, prvom čoveku srpskih vlasti Prijedora tokom rata, pominju se samo beli čaršavi, nikako ne i nekakve bele trake (ovde, str. 37-38).

U znatno ranijoj haškoj presudi Dušanu Tadiću (ovde, paragraf 151), međutim, tvrdi se da su „nakon (etničkog) čišćenja Prijedora, svi preostali ne-Srbi morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati“. Ali, takav nalaz potkrepljen je tek sa dva svedočenja: Nusrete Sivac, koja je videla kako ih nosi kolona civila koja je nekud sprovođena i Mesuda Blaževića, koji tvrdi da je sam imao belu traku zato što mu je majka rekla da je tako naređeno – ne zato što je on lično čuo naredbu preko radija (ovde). Oboje svedoka posle rata su postali odbornici Saveza SDA-SBiH u skupštini Prijedora (ovde).

Budući da nije moglo biti dokazano da je na radiju emitovana naredba o obaveznom nošenju oznaka za ne-Srbe, izumitelji „bijelih traka“ prešli su na rezervnu poziciju. Počeli su da tvrde kako „naredba o nošenju `bijelih traka` na rukavu nije emitovana na radiju, nego su tu naredbu (usmeno – S. A) izdavale starješine zgrada i ulica. Nekim ljudima su to prenijeli njihovi rođaci i prijatelji, jer su njima rekli da su trake obavezne“ (ovde).

Dakle, tvrdnje o nekakvom proglasu preko Radio Prijedora pokazale su se kao lažne, a ne postoje ni neki drugi materijalni dokazi o tim danima ili čak nedeljama, kada je na hiljade ljudi (po popisu iz 1991, u Prijedoru je živelo: 13.388 Muslimana i 1.757 Hrvata) navodno moralo da nosi bele trake.

Znači, hiljade ljudi je nedeljama nosilo bele trake i – ni jedna fotografija? To priznaje i publicista Srđan Puhalo koji cinično kaže da „tog maja 1992. godine Bošnjacima nije bilo do fotografisanja, a Srbi su tada imali pune logore posla“ (ovde).

Međutim, bez obzira na ovaj cinizam, ostaje činjenica odsustva bilo kakvih materijalnih dokaza, kao i to što naspram bošnjačkih svedoka stoje brojni srpski svedoci koji tako nešto apsolutno poriču.

Kome verovati? Problem je u tome što je strana koja tvrdi postojanje belih traka prethodno već po tom pitanju ipak bila uhvaćena u iskrivljavanju istorijskih činjenica (navodni radio proglas), dok druga strana uopšte ne negira stradanja i zločine u Prijedoru i okolini, ali u vezi ove stvari odlučno poriče da se tako nešto događalo.

Da podsetim, u Prijedoru je tokom rata poginulo 3.689 Bošnjaka i 933 Srba (ovde). U okolini su bili zloglasni logori Omarska, Keraterm i Trnopolje, iz kojih je nekoliko stotina muškarca odvedeno i streljano. Civilnih žrtava bilo je i prilikom napada na obližnja muslimanska sela i varošice Kozarac, Hambarine, Bišćane i Ljubiju (ovde). Za ratne zločine u oblasti Prijedora izrečeno je 12 presuda u Hagu i 8 u BiH (ovde).

I te činjenice se, sa srpske strane, ne poriču. „Ratnih zločina protiv civilnog stanovništva tokom odbrane Prijedora svakako je bilo i to niko ne negira“ (Radaković, 0vde). „Tačno je da je u Prijedoru, tokom borbenih dejstava u gradu i okolini, stradalo 102 djeteta i starija maloljetnika“ (Radaković, ovde).

Međutim, Srbi odlučno odbacuju „namjerne laži o tobožnjoj segregaciji nesrpskog stanovništva u Prijedoru 1992. godine“ (0vde), tvrdeći da je „u pitanju potpuni falsifikat i bezočna izmišljotina“, s „jedinim ciljem da se izazove asocijacija na Treći rajh (ovde), kao deo „plana fašistizacije srpskog naroda u cjelini“ (ovde), a „kako bi se na osnovu statusa žrtve steklo pravo na (celu) BiH, i Srbima oduzelo pravo i na Republiku Srpsku, i na postojanje“ (ovde).

Uporni zagovornici belih traka, međutim, ne shvataju da, kako dobro uočava Simić, „istrajavanje na lažnim motivima izazva sasvim suprotan efekat kod srpskog stanovništva, koje će onda, po automatizmu, i sve ostale podatke koje oni iznose posmatrati kao lažne“ (ovde).

Ali, šta mari što je nešto neistinito ako je marketinški efektno, i šta mari što je nešto za katarzu i pomirenje kontraproduktivno ako za dotičnu NVO donosi grantove fondacija kao što su U.S. Embassy in Sarajevo, The National Endowment for Democracy (NED), Heinrich Böll Stiftung (HBS), Friedrich-Ebert-Stiftung (FES), Jugend Organisation Schüler Helfen Leben (SHL) itd. (ovde).

Kažu da živimo u vremenu postistine. Ali izumevanje „bijelih traka“ u funkciji nacizacije Srba – nije li to ipak malo previše?

Piše: Slobodan ANTONIĆ

Izvor: Sve o Srpskoj

Vezane vijesti:

Unska slagalica strave

Marko Janković: Odbrana zapadno krajiških opština septembra 1995. godine

Maja Kolundžija Zoroe rođena je 5. avgusta u Kninu …