Ana Požar: Gdje god smo u Jasenovcu bušili, našli smo kosti

Iz INA Inženjeringa iznajmili su nam uređaj kojim smo snimali teren i vršili bušenja. Od muzeja do spomenika, s njim smo naišli na ostatke gdje god bušili. Ili na kosti ili na predmete logoraša. I sada nam kažu da grobnica nema! Sjećam se da su se kosti pojavile i na obali Save, zbog niskog vodostaja. Učesnici ORA Jasenovac pomogli su nam da ih sahranimo.

U malom, gotovo napuštenom selu Strmenu pored Sunje, uz samu obalu Save, sama u kući živi Ana Požar, nekadašnja direktorica JUSP-a Jasenovac. Bila je na čelu te institucije čitavo desetljeće, sve do 1990. Danas, u osamdesetoj godini života, gotovo ne izlazi iz sela. Zgrožena revizionizmom koji buja u Hrvatskoj, onima koji javno pričaju bajke o ‘prihvatilištima za djecu’ i poratnom logoru u Jasenovcu, ova bivša logorašica za Novosti je ispričala svoju priču.

Dragoje Lukić se bavio istraživanjem sudbine kozaračke djece. Prvi je došao do dnevnika Diane Budisavljević. On i ja smo uoči zadnjeg rata bili kod njene unuke i ona nam je dala dnevnik. Trebali smo to objaviti, ali onda je došao rat

Kakva je bila atmosfera u JUSP-u Jasenovac kada ste u njemu počeli raditi?

Počela sam raditi 1979. kao kustosica, a godinu dana kasnije najprije sam kratko bila v. d. direktorica, pa sam prošla na natječaju i bila na toj poziciji do 1990. Spomenik u Jasenovcu je sagrađen 1966., a muzej 1968. Počela je izdavačka djelatnost, ali se uglavnom svodila na sjećanja logoraša. Moja kolegica i ja tražile smo od direktora da počnemo ozbiljnije istraživati. On nam je odgovorio da je sve već istražio… Tražile smo da istražujemo u Arhivu SRH, jedva nas je pustio nakon silne borbe. U Arhivu nas je dočekao katolički svećenik, kojem se nije svidio naš prijedlog da istražujemo.

Meni su preživjeli logoraši bili glavna preokupacija. Željela sam se brinuti o njima, obilaziti ih i skupljati sjećanja, uspoređivati ih. Ljudi iste stvari vide na različite načine. Surađivali smo sa stručnjacima, organizirali naučne skupove. Logor je bio od Stare Gradiške na istoku do Krapja na zapadu, pet logora u sastavu kompleksa Jasenovac. Gdje god je bio logor, tu su i grobnice, najveća je u Gradini u BiH.

Ni Srbi se nisu brinuli

Jeste li se bavili sudbinom dnevnika Diane Budisavljević?

Kozarčanin Dragoje Lukić se bavio istraživanjem sudbine kozaračke djece. Prvi je došao do dnevnika Diane Budisavljević. On i ja smo uoči zadnjeg rata bili kod njene unuke i ona nam je dala dnevnik. Trebali smo to objaviti, ali onda je došao rat. Kasnije nas je prozivala da smo to odnijeli, ali mi smo morali bježati. Mislim da je to ostalo na Kozari. Cijela kartoteka o toj djeci i stradanju nalazila se u Crvenom križu ili Crvenom krstu, kako hoćete. Dragoje je nekako preko veze došao do toga. To nije nestalo 1945., kako se danas govori. Mislim da su kartoteke uništene 1990-ih. Čudno je sve to. Mnogi tadašnji političari koji su bili u logoru nisu kasnije o tome pričali. Bilo im je neugodno što su dali da ih se uhapsi. Štefica Špiljak je bila u logoru, ali o takvim se stvarima šutjelo.

Zašto se priča o logoru nakon rata držala po strani?

Kočilo se gdje god se moglo u ime ideje bratstva i jedinstva. Kada smo se vratili u naša sela, sve je bilo spaljeno i bez ljudi koji su bili pobijeni u logoru. Iz tog korova je nicao život. Ponovno smo pružili ruku susjedima i gotovo. Idemo dalje. Moja majka je jednom rekla da je za vrijeme rata bila njihova država pa su radili to što su radili. Pitanje je, kaže, što bi se događalo da je bila naša. Vidjeli smo 1990-ih. Kleli su se da je Jasenovac svetinja, a kada sam ondje došla nakon što su Srbi 1992. to područje preuzeli, sve je bilo u raspadu. Svugdje su bili papiri, razbacane knjige, dokumenti.

Sin od moje prijateljice je bio ondje kada su došle nove vlasti 1991. I oni su uništavali, obijali kasu itd. Srbi su nastavili isto. Prozori su bili polupani, tražila sam da nešto naprave s tim. Počela sam kupiti knjige, došao je neki oficir i pitao me što će mi to. Knjigama su ložili vatru…

Jeste li istraživali grobnice za koje se danas tvrdi da ne postoje?

Cijelo je područje 1964. iz zraka snimio Vojnogeografski institut iz Beograda. Tako su utvrđena mjesta na kojima se grobnice nalaze. Tada se uređivala i Gradina. U to vrijeme sam na ulazu u ‘Kockicu’ naišla na kolegu s fakulteta, Marinka Olujića. On me odveo do direktorice INA Inženjeringa. Oni su imali uređaj za snimanje terena i traženje rudišta. Iznajmili su nam taj uređaj kojim smo snimali teren u Jasenovcu i kasnije vršili bušenja. Od našeg muzeja do spomenika, na onoj livadi, s tim smo uređajem naišli na ostatke gdje god bušili.

Ili na kosti ili na predmete logoraša. I sada nam kažu da grobnica nema! Sjećam se da su se kosti pojavile i na obali Save. Bio je nizak vodostaj, pa su izvirile iz pijeska. Tada su nam učesnici Omladinske radne akcije Jasenovac pomogli da ih izvadimo i sahranimo. Sjećam se i jedne grobnice na Gradini. Nailazili smo i na ljudske ostatke, a s nama su bili nekadašnji profesor Dušan Zečević i tada mladi profesor Milovan Kubat sa Sudske medicine. Oni su radili identifikacije. Sve se radilo kako treba.

U Sisku smo spavali na betonu sa slamom. Umiralo se masovno. Ona djeca koju je čuvao netko stariji imala su šanse, ona koja su bila sama pomrla su. Imala sam špagu oko vrata na kojoj je bio karton s osobnim podacima. Od gladi sam ga pojela

Na Gradini još stoji brojka od 700.000 stradalih, koju često ističu i mnogi u Srbiji?

To je pogrešno. Nikada nećemo doznati pravu brojku. Uvećavanje i umanjivanje se radi iz političkih razloga. Jedni žele uvećati krivicu, drugi peru ruke. Zločini su individualni. Ja sam se družila s čovjekom čiji je otac bio ustaša. To su mi prigovarali, ali ja sam odgovorila da me nije briga što je radio njegov ćaća, jer on za to nije bio kriv. Nitko od nas ne treba odgovarati za postupke roditelja. Strašno je danas da se to zlo brani umanjivanjem zločina.

Tokom rata, dok su Jasenovac držali pobunjeni Srbi, pozvali su vas da im pomognete. O čemu se radilo?

Negdje 1994. počelo se uređivati, obnovili smo i muzej i poslovne prostorije. Rasvjetu su radili ljudi iz Beograda. Imali smo i komemoracije tokom rata. Sjećam se da je vojsku tada od obnove prostora na kojem je bio logor više zanimala trgovina naftom s hrvatskom stranom. Na kraju je narod platio cijenu svega toga. Pripremali smo izložbu za maj 1995. Tada je došao ‘Bljesak’ i krenuo je zbjeg, tako da od svega toga nije bilo ništa. Mom vozaču su dali neki pištoljčić da čeka Hrvatsku vojsku s tenkovima. Poginuo je…

Rat je odvojio Gradinu od Jasenovca. Kako na to gledate?

Nekada je sve to bilo zajedno i tako bi trebalo biti i danas. Ovi iz Hrvatske ne idu na Gradinu. Bilo bi dobro da dođu i da ih upitaju zašto drže brojku od 700.000 žrtava. To nije dokazano. Prije rata smo imali Savjet u kojem su bili predstavnici pet općina iz Hrvatske i BiH, predstavnici boraca i drugi. Imali smo manifestacije na koje su dolazili književnici iz cijele Jugoslavije. Dolazili su Jure Kaštelan, Desanka Maksimović, Mira Alečković, glumci, novinari… Ali i tada se Gradina htjela odvojiti. Ja sam bila protiv.

Kako komentirate najave da će Republika Srpska graditi novi spomen-kompleks u Gradini?

Čula sam da će raditi ‘nešto veličanstveno’. Kažu da će i Srbija pomoći. Smatram da to nije dobro i da se treba zajedno raditi. Ali nije dobro ni s ove strane. Ja već tri godine nisam išla na komemoraciju. Boli me podjela na nekoliko kolona. Kakav je to odnos? Iz vrha Hrvatske stiže teza da Jasenovac nije bio logor, nego je to postao tek poslije rata. Uoči zla 1990-ih razgovarala sam s mnogim tada još živim svjedocima. Nitko se nije ničega sličnog sjećao. Sjećali su se samo ratnih zarobljenika Nijemaca koji su popravljali željeznički most.

Stavili su bili HOS-ovcima ploču usred sela. Ti su ljudi boravili u mom stanu. Iza njih je ostalo veliko U, natpisi ‘Hrvatska do Drine’, ‘Srbi, krvi ću vam piti’, ‘Hrvatska će opet čista biti’ i ‘Mali Srbin trči poljem, a ja za njim da ga koljem’. Ostao je i jedan potpis. Pisalo je Ivan Bebić Vinkovci. Taj momak je poginuo i njegovo ime je bilo na tom spomeniku.

Vi ste također kao dijete od nepune tri godine bili u Jasenovcu?

Strmen, Crkveni Bok i Ivanjski Bok su tri srpska sela u ovom kraju. Ustaše su iz logora dolazili ovdje u pljačku i ubijanje. Bio je 14. oktobar 1942. kada su došli i odveli nas pješice u Jasenovac. Angažirali su neke hrvatske seljake iz okolice da dio nas voze, ostali su trčali i hodali. Nemoćni, koji nisu bili u stanju, ubijani su odmah. Doveli su nas u Krapje u gostionicu, gdje smo noćili. Tu su strašno tukli ljude. Sjećam se starca kojeg su tukli i kojem su čupali brkove. Ja sam se prepala i plakala. Majka mi je stavljala ruku na usta da me ne čuju. Došli smo u logor i legli na otvoreno. Sve se smirilo, a ja sam od straha zbog svega što sam vidjela počela vrištati. Nekako su me ušutkali. Uskoro su me odvojili od majke i odveli u Sisak. Majku su odveli u Staru Gradišku.

Kako danas gledate na tvrdnje da u Sisku uopće nije bio logor i da su ustaše zapravo spašavali srpsku djecu nakon Kozare?

Spavali smo na betonu sa slamom. Kada su odvajali djecu od roditelja, moja ujna je zadužila sina od devet godina da pazi na mene i mog drugog brata od ujaka koji je imao sedam. U logoru su djeca pila sodom zatrovanu vodu, ležala na vlastitom izmetu. Umiralo se masovno. Taj moj mali rođak je to gledao i onda bi, kada bi se logor smirio, išao krasti vodu koju su pili ustaše. To bi nama davao. Ja sam imala špagu oko vrata na kojoj je bio karton s osobnim podacima.

Kada se išlo dalje, mene nitko nije zvao, pa su ta dva moja brata od ujaka pitala mogu li i ja s njima. Kazali su im da mene nema, jer su rekli da se prezivam Drakulić, kao i oni, zaboravili su da se moj tata prezivao Rakić. Nisam mogla hodati, boljele su me noge. Oni me nisu mogli nositi, pa smo plakali. Nekako smo došli do vlaka i do Sunje. Sjećam se da je jedan čovjek vozio puna kola jabuka i bacao ih djeci. Neki su nam bacali kruha. Tada me pronašla strina i dovela me kući. Djecu po koju nitko nije došao zbrinuli su ljudi iz Siska i okolice. Veća djeca su uzeta kao sluge. Moji vršnjaci, ta najmanja djeca, pomrla su u Sisku.

Ja sam nekako preživjela. Moja majka mi je pričala da je tetka od mog pokojnog supruga imala malog sina. Bio je mlađi od mene. U Jasenovcu su otimali djecu od majki. To je bilo najstrašnije. Otimaju dijete od nje, a ona ne da! Majka mi je pričala da je gledala kako je tuku kundacima, ali nije dala… Tada je dijete uzela njena majka, jer se bojala da će je ubiti skupa s bebom i dala je dijete ustašama. Maleni je bio s nama u logoru u Sisku. Umro je kada je došao kući. Oni koje je čuvao netko stariji imali su šanse, oni koji su bili sami pomrli su. Ja sam od gladi pojela karton s imenom, bilo je grozno…

Teško je o tome pričati

Što se kasnije dešavalo s vašom porodicom?

U jesen 1944. ustaše su ponovno došli. Narod je bježao prema našem selu. Ljudi su vikali da dolaze ustaše. Krenuli smo bježati prema slobodnoj teritoriji, prema Baniji. S nama su bile od bakinog brata žena i kći od 17 godina. Baka nije htjela bježati. Mi smo imali drvenu kuću na kat. Blizu je bila kuća naših ujaka, a između kukuruz. Tu je bio i prijelaz između kuća.

Ustaše su okružili kuće i zapalili kukuruz. Baka i ta žena su počele bježati kroz kukuruz i na prijelazu su ih ustaše vidjeli i zarobili. Odveli su ih, skupa sa stokom. Tada je iz naših sela odvedeno više od 700 ljudi. Na skelu i u Jasenovac. Nitko se nije vratio. Moja majka me spasila jer smo uspjele pobjeći prema Baniji. Tamo nas je prihvatila hrvatska porodica Roksandić.

staše su okružili kuće i zapalili kukuruz. Baka i ta žena su počele bježati kroz kukuruz i na prijelazu su ih ustaše vidjeli i zarobili. Odveli su ih, skupa sa stokom. Tada je iz naših sela odvedeno više od 700 ljudi. Na skelu i u Jasenovac. Nitko se nije vratio. Moja majka me spasila jer smo uspjele pobjeći prema Baniji. Tamo nas je prihvatila hrvatska porodica Roksandić.

Sjećam se da su bili kajkavci i da sam i ja tako pričala. Jednog dana je došla vijest da dolaze ustaše i da će pobiti i nas i one koji nas kriju. Tada je majka došla po mene. Gazila je vodu do vrata da me spasi. Bio je novembar. Majka me odvela. Sjećam se da smo pričale kako su naši stradali, htjele smo znati kako su ubijeni. Nikada nismo doznale. Uspjele smo se spasiti. Bila sam ošišana na nulu, zbog ušiju. Nije bilo hrane, soli… Opet smo dospjele u neku kuću. Sjećam se da je tu bio sluga Dule. Gledala sam ga iz ćoška kuhinje kako jede kajganu. Bila sam gladna.

On me pozvao bliže i ja sam, jadna, došla. Popela sam se na prste i podigla bradu na stol. Ponudio me kajganom, donio mi je do usta, okrenuo je i pojeo. Bio je Srbin. Zato za mene nema ni Srba ni Hrvata, bitan mi je čovjek. Ovdje su me Hrvati spasili, a ovdje mi Srbin ne da komadić hrane. Na Baniji je bilo strašno. Sjećam se čovjeka koji je nosi deku i tražio sina jedinca. Nitko mu nije htio reći da je poginuo. Sjećam se njegovih suza…

Zbog čega su žrtve Jasenovca često i do smrti šutjele o svemu što su proživjele?

Jako je teško o tome pričati. Nitko ih nije razumio, pa nisu htjeli opterećivati nove generacije. Na sjeveroistoku, između ceste prema Košutarici i nasipa, zakopano je 12.000 ljudi. Ustaše su logoraše koji bi klonuli u gradnji nasipa samo u njega ugradili. I sada vi nakon rata to trebate nekome objasniti. Pa tko to može razumjeti?

Autor: Saša Kosanović

Izvor: TJEDNIK NOVOSTI