Aleksandar Živković: Najavljena posjeta pape Sarajevu i beatifikacija nadbiskupa Štadlera

Nedavno je, bez većeg odjeka u našoj javnosti, najavljena za 6. jun ove godine posjeta pape Franciska Sarajevu. Prvi put će trenutni rimokatolički prvosveštenik stupiti na tlo „kulturnog rascijepa“, koji, po njegovom nedavno izrečenom mišljenju, nije mogao da bude politički prevaziđen. Nekako u isto vrijeme, objavljeno je na zajedničkom sastanku Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH da je privedena kraju procedura za beatifikaciju (proglašenje za „blaženog“– prvi stepen svetosti kod katolika) prvog vrhbosanskog nadbiskupa i metropolita i prvog jezuitskog poglavara u – do tada isključivo franjevačkoj – Bosni, Josipa Štadlera (Stadler, 1843-1918).[1]

Josip Štadler

Sa druge strane, agresivna prohrvatska politika Vatikana u doba raspada Jugoslavije, suzila je mogućnost rimokatoličkog uticaja na pravoslavne na Balkanu. „Sempre fidei“ („Uvijek vjerni!“) – tako je pozdravio kardinale Bozanića i Puljića papa Benedikt XVI, kada su pristupili njegovom prstenu. Vjernost je nagrađena: vjerski „očišćena“ Hrvatska primljena je u „europsku porodicu naroda“, uz toplu nadu njemačkih biskupa da će predstavljati jedan od stubova tradicionalne Rimske crkve u dehristijanizovanoj Evropi. Ali, cio proces prati i osipanje rimokatoličkog stada u BiH (po preliminarnim podacima popisa iz 2013. pali su na ispod 15% stanovništva).

Dakle, iako pred velikim izazovima na Balkanu, vatikanska politika je suženog manevarskog prostora. Zbog toga je ova jednodnevna posjeta Sarajevu najavljena kao prvenstveno „crkveno-pastoralna“, a njen državnički aspekt je u drugom planu. Papa je, ipak, najavljuju sarajevski nuncije Pecuto i kardinal Puljić[2], „hodočasnik mira“, a nuncije, koji kaže da je mnogo razgovarao sa papom o ovoj posjeti, primjećuje da „mirovni proces“ u BiH „sve više napreduje“. Nije kazano, ali podrazumijeva se, posjeta je u sklopu obilježavanja dvije decenije svih događanja 1995. godine, pa će se papa „sresti sa žrtvama rata“.

Papa Francisko

Evociranjem će biti izbjegnuti i Jasenovac i Srebrenica (izjednačavam ih samo po očekivanjima Srba, odnosno Bošnjaka od pape), ali je nužna „poruka nade i budućnosti“, usudio bih se da kažem, jasna. Vođama Hrvata-katolika ona je već saopštena povodom formiranja vlasti u BiH: treba da zaborave na „očijukanja“ sa Srbima i da stoički podnesu ulogu „Antemurale Christianitatis“ („predziđe kršćanstva“ – prim. ur.) u nešto izmjenjenoj i modifikovanoj verziji pacifikovanja i vesternizacije muslimanskog faktora. Bošnjacima će papa indirektno da potvrdi titulu „moralnih pobjednika“ poslijednjeg rata i nagovjesti opipljiviju nagradu u daljem „napredovanju mirovnog procesa“. Ipak, mogli bi da se zamisle nad Erdoganovim obraćanjem papi u Istanbulu i ostanu rezervisani. Rijetki preostali sarajevski Srbi dobiće ekumensku sućut, a Srbi u Srbiji nedvosmisleno saznanje, koje im je istina moralo već da bude jasno, da čak i da postoje teorijske šanse da uđu u EU – to neće biti prije nego što „mirovni proces“ u Bosni ne bude dovršen.

U čemu, onda Vatikan pokazuje „novu balkansku politiku“? To nećemo da vidimo iz papine posjete Sarajevu koja pontifex-u omogućava da ostane u igri moćnijih faktora, čak i da nešto moći podijeli sa njima.

Dugoročno, za nas će biti mnogo znakovitija odluka o beatifikaciji nadbiskupa Josipa Štadlera. Ne ulazeći dublje u žitije ove izobražene, ali ne mnogo niježne, duše u sprovođenju austro-hrvatskih pretenzija na Bosnu, čemu je kao prvi poglavar katolika u Sarajevu od 1881. dao značajan doprinos, ukazujem na to da se njegovom beatifikacijom sakralizuje kolonijalistička politika, sa jedne, i, sa druge strane, tekovine „Prvog hrvatskog katoličkog kongresa“ iz 1900, onaj „proces klerikalizacije“ koji je opisao Viktor Novak – odsudan za izgradnju logistike genocida nad pravoslavnim Srbima, 1941-45.

Očekivalo bi se od jednog pape jezuite, koji je izabrao ime Franciska iz Asizija, da svetačkim oreolom ne nagradi pripadnika svog, nekad turobnog reda, već, recimo, nekoga iz daleke slavne prošlosti franjevačke Bosne Srebrne (Bosniae Argentinae), koji bi izražavao, što bi Hrvati rekli „pučko Bogoštovlje“, tako drago, prije svega ženama Bosne i Hercegovine svih triju vjera (i one četvrte, satrte, jevrejske).

Vladimir Putin i papa Francisko

Zvanična Moskva je neslužbenim kanalima već izrazila radost zbog papinog bavljenja Balkanom, utoliko veću što ukrajinski rat papa karakteriše kao „bratoubilački“, a ne kao agresiju Rusije, kako to od njega zahtijevaju ukrajinski i poljski aktivisti[3], što bi moglo da dovede do približavanja Moskve Rimu na stepen kakav postoji između Rima i Fanara. Međutim, to „papino bavljenje Balkanom“ i njegova – vjerujem – iskrena ekumenistička nastojanja mogu biti potpuno kompromitovana ako se ne odupre revizionističkim i šovinističkim „kanonizacijama“.

Ne sipa se novo vino u mjehove stare.

_________________________________

[1] http://www.bkbih.ba/info.php?id=816

[2] http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=51198

[3] Ruski tekst na http://www.regnum.ru/go/?108944%3A%2Fnews%2Fpolit%2F1896553.html, prevod nahttp://fakti.org/rossiya/medija-menju/ukrajinski-unijati-i-poljski-katolici-ljuti-sto-francisko-nije-protiv-rusije-i-putina

Izvor: STANjE STVARI

Vezane vijesti:

Papa Vojtila – Jadovno 1941.

Mogu li istok i Vatikan pod jedan krst? – Jadovno 1941.

MRAČNE TAJNE VATIKANA: Hoćemo li saznati sve detalje o …

Svi papski putevi za Beograd – Jadovno 1941.